Kamo je nestala sutrašnjica? Kamo je nestala sutrašnjica?

Sutrašnjica je nestala, sutrašnjica je nestala

Nema oprosta za živog čovjeka koji je gluh za slijepe,

Nema oprosta za živog čovjeka koji je slijep za svoju smrt

Sutrašnjica umire, sutrašnjica umire

Crna je strijela noći koja probada naše oči

Crvena je našeg tijela krv koja prelazi

S oca na sina, s majke na dijete

Sutrašnjica umire, sutrašnjica umire iznutra i već sada

Bože spasi našu djecu od povijesti

Od ponavljanja njezinih užasnih laži

Bože spasi obećanje svanuća od rasprodaje svjetlosti

Bože spasi djecu sada jako staru, Bože spasi starce i starice, sada

     sasvim napuštene

Bože spasi sutrašnjicu od današnjice, Bože spasi sutrašnjicu od

     današnjice

Bože spasi istinu od sramote, Bože spasi istinu od novca

Bože spasi istinu od televizije i laži

Ona stvorena kao televizijska istina jednostavno nije za mene

Bože spasi istinu od religije, Bože spasi istinu od genocida

Tko će prepoznati Njega koji sve zna i sve vidi?

Tko će prepoznati Njega koji sve zna i sve vidi?

Neka sreća prosvijetli tvoje oči, neka se sreća osmjehne prije no što

     umre

Kamo nestaje zrak? Kamo nestaje vjetar?

Kamo nestaje vatra? Kamo nestaje dah?

Kamo nestaje mrak? Kamo nestaje vrijeme?

Kamo je nestala sutrašnjica kad ni današnjica nikako ne stiže?

Što se događa kad pjesnikinja izgubi svoj glas?

Kad se metafore rasprše poput perja na vjetru?

Kad volja za izražavanjem iščezne a

Značenje je izvještačeno poput šminke na mrtvacu?

Misli su neizbrojive poput muha,

Želje bezbrojne poput borovih iglica,

Visoki kao sekvoje što krošnjama sežu u nebeski svod

Poput zrnaca pijeska mi klizimo kroz vreće uspomena

Imena stvari podsjećaju na

Trkače spremne za utrku, na lovce spremne za lov

Sa svježom krvi na svojim rukama

I mirisom mesa ja lutam

Unutar ove određene mi grobnice koju poznam kao život

Pjesma je zrcalo

Glasnik je uhvaćen

U kavez pojavnosti,

A slušateljica pokušava

Prisvojiti pravo na

Sjenu vlastitog tijela

Unutar snova vlastitog bića

Luna pokazuje svoje zlaćane grudi

Na površini Ganga

I usred žamora gomile na bulevaru

Čuje se pjev

Bhajan molitve odjekuju zrakom

Želja lebdi u dimu

Zvona sa stare džamije odjekuju

Bez prestanka

Vrijeme je za večernju molitvu

Osobita je pažnja posvećena završnom činu

Mrtvi će biti oslobođeni njihove patnje

Njihova tijela oprana i umotana za

Dugo putovanje

Blistava luna se

Odražava na površini rijeke

To Majka doziva, uporno doziva

Svoje vjernike

Natrag kući

Ova ljubav koju imam

Ispunja me čudom,

Ova ljubav koju osjećam

Cvjeta, cvjeta...

Njezin miomiris je sveprožimajući,

Njezine latice posvećujuće.

Nedodirnuta ljudskom rukom,

Nalik je na sunce čije zrake

Sjaje ne nanoseći zlo,

Nalik je na nebo, koje uzdiže,

Ali ne prisvaja,

Oh blaženi ushite, oh neznani izvore!

Poput vjetra koji se odmara

Ali nikada ne miruje

Ti izmičeš oku

Poput lastavice.

U ženskom samostanu Jangchub Ling

Sićušne, samostanske ćelije

Zatvorenih prozora pružaju utočište izbjeglicama

Jedan velik i težak kamen oko kojeg je zavezana

Bijela tkanina blagoslova, postavljen je pred svakim vratima

Tri godine, tri mjeseca i tri dana

Ćelije ostaju zatvorene

A kamenje nepomaknuto

One ostaju na ovom svijetu, premda više nisu njegov dio

Dok prolazim pokraj njih, mogu čuti žamor

Molitvi i pjevanja iznutra

Digne li ikada ijedna od njih pogled prema satu?

Zapita li se čije korake čuje pod svojim prozorom?

Osamljene posvećenice, one su prošle kroz

Zrcalo svjetlosti i sjena

One poznaju odraz kao život a život kao odraz

One se zavjetuju da će pripitomiti središte orkana

U talionici ovozemaljske žudnje

Tamo natrag u domovini, primjena sile i destrukcija

Primaju se zdravo za gotovo

I sve brojniji zatvorenici u Guantanamu

Tješe mahnite američke strahove

Sestro, možeš li vidjeti dalje od slikovitog samostana?

Planine koje okružuju tvoj hram

Vrve od tenkova i vojnika spremnih da pucaju i ubiju

Oni ne znaju da kad veliki kamen konačno bude

Uklonjen s tvojeg plemenitog utočišta

I vrata tvoje ćelije se otvore prvi puta poslije tri godine

Mandala mira, koju si toliko pažljivo

Izgradila u svojim mislima, srušit će se u prazan prostor

A ti ćeš iz svoje osamljenosti izići

U svijet međugalaktičkih autocesta i

Međuzvjezdanih brodova koje pokreću solarni vjetrovi

Brzinom od 240.000 kilometara na sat

Ipak, primitivni podzemni svijet je

Osvojen u neprijateljskim zračnim prostorima i

Zabranjenim zonama prelijetanja, ispod kojih

Pastiri pokušavaju umaknuti bombama i propagandi mržnje

Čak ni stijene planine Meru nisu od pomoći već tuguju

Čak ni vode svete rijeke Ind nisu od pomoći

Već zapljuskuju prastare obale svojim suzama

Tijekom sedam pokoljenja

Dok majke stiskaju odjeću svojih mrtvih

Tijekom sedam generacija djeca gladuju

Zureći kroz unakrsnu vatru

U braću odgojenu da umru

Na spaljenjoj zemlji svojih predaka

Kad još jednom zakoračiš u ognjene proplamsaje maye*

Hoćeš li ugledati Budu kako krvari u prašini?

Ili možda tek umirućeg vojnika?

I hoćeš li nam reći što je realnost?

Naša patnja? Ili naša nada?

Oh, kaži mi, hodočasnice svjetlosti!

Prema kojem mjerilu se mjeri kolateralna šteta?

I kojom brzinom putuje karma?

     Bože, pomozi siromašnima, na ovoj zeljmi, na ovoj zemlji,

     Bože, pomozi siromašnima, na ovoj zeljmi, na ovoj zemlji,

     Kad svi uskrsnemo zajedno i ugledamo uskrslog sina!

     Bože, pomozi siromašnima, na ovoj zeljmi, na ovoj zemlji! 

                                                                           – Jesse Mae Hemphill*

Svako nekoliko vode rijeke Yangtze se izliju i izazovu poplave tijekom  kojih nestanu na tisuće ljudi. Vlasti su izgradile branu Tri klisure da bi spriječile poplave, ali zbog brane je raseljeno više od milijun ljudi koji su generacijama živjeli na padinama obližnjih planina. Oni bi se mnogo radije bili suočili s njihovom sudbinom i rijekom nego što su morali napustiti zemlju svojih predaka i njihovih duhova. Bez obzira koliko su pretrpjeli, bez obzira koliko su propatili ili loše prošli, to je ipak bio njihov dom.

Unatoč naporima da rijeka bude obuzdana, nasipi su popustili kad je rijeka nabujala i izlila se u kolovozu 1998., a gotovo istog dana ali sedam godina kasnije, orkan Katrina je pogodio oblast zaljeva oko New Orleansa. Poplava je i ovog puta ostavila preko dvije tisuće mrtvih i milijune beskućnika. Bila je to najgora poplava u području rijeke Yangtze u posljednje četrdeset i četiri  godine.

Oskudna obrada zemlje pridonijela je poplavama. Vlasti su izjavile da je stanovništvo djelomice krivo zbog toga. “Naravno, došlo je do nerazumnih postupaka kao što su isušivanje i zatrpavanje jezerâ i pritokâ, smanjivši tako njihovu sposobnost da reguliraju naplavljene vode”, kazao je glasnogovornik Kineskog državnog sabora Zhou Qizheng (izgovor: Džou Ćidženg). Još je naveo prekomjernu sječu šuma, izgradnju cesta i rudarenje kao značajne čimbenike za eroziju tla zbog čega se zemlja nataložila u koritima rijeka, podignuvši tako razinu vode. “Previše smo tražili od prirode i sada vraćamo ono što smo uzeli”, kazao je Zhao.

     “Svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih,

     može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku.

     Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše

     Na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.”

                                                                 iz Evanđelja po Mateju (II, 7, 26-27)

Ondje nema savana, krokodila, močvara, kaljuža, močvarnih rukavaca, vrtvova, životinja, kuća, polja pamuka, džina, škola, potočnih rakova, jambalaya jela, svadbenih povorki ili Dixieland sprovoda, nema Cajun izraza Let the good times roll, a ni radosti življenja, nema zydeco glazbe, nema ni takve hrane ili vode za koje bi bila velika šteta da budu odneseni s drugim naplavinama, nadutim lešinama, sirovim blatom ili kojekakvim otpacima. Zameo ih vjetar. Sve je nestalo dok trepneš. Čujem Rhetta Butlera* kako upozorava: “Pogledajte sve te jadne, tragične ljude. Jug je na koljenima. Nikad se više neće uzdići. Želja da se živi u prošlosti umire upravo pred našim očima.” Možda je tada govorio o Građanskom ratu, ali Građanski rat koji čovjek upravo sada vodi protiv prirode očito je mnogo temeljitiji i fatalniji. Nasipi uz rijeku su popustili i najveći dio jezera Pontchartrain se izlio na New Orleans, poput nevjeste što se vraća svojoj majci. Oni koji su kušali djevičansko voće tragično su to platili svojim životima. I sada su vratili ono što su uzeli.

Ray Hagin, gradonačelnik New Orleansa je kazao ljudima da se mogu vratiti svojim domovima i najavio da će se Mardi Gras održati u isto vrijeme baš kao i svake prethodne godine. Danny Richmond, bubnjar u jazz grupi Charlesa Mingusa često je znao dovikivati s bine: “Vous etes swing!” Odjek bubnjeva je bio znak da svi uhvate ritam i usklade korak. Veliki osmijeh se pojavljuje na obično mrgodnom licu Charlesa Mingusa, dok bubnjar i puhači uzvraćaju uvijajućim i izvijajućim zvukovima što poput oslobođenih ptica kruže iznad naših glava, a potom se dižu u visinu, odjekujući uz pjev aleluja, da bi iz prapovijesnih dubina njegova prirodnog groba uskrsnuli izumrlog golemog dlakavog mastodonta, s dugim sabljastim kljovama i širokim ušima, odzvanjajući gromoglasnom, proročkom rikom koja odjekuje i u najudaljenijim krajevima svijeta, dok se žene ježe u svojim porubljenim suknjama i žalovatelji svake vrste i religije, svaka slavna ličnost i budala, bogataš ili siromah, crna, smeđa, žuta, pijana, luda, ljubomorna, napaljena, izgubljena, tužna ili radosna osoba sudjeluje, zanijemila, zadihana, blagoslovljena! Aleluja!

Obavijena šalom kromatskih oblaka, golema anakonda, mnogo veća od bilo koje znane, bijaše se ispružila dužinom vidokruga pod duginim suncobranom. Nekoć se govorilo da ako žene i djeca gledaju ravno u dugu to donosi nesreću jer se tako izazivaju poplave. Sada se ne usuđujemo ne gledati u dugu zbog straha da se naši snovi neće ostvariti.

     Bože, pomozi siromašnima, na ovoj zeljmi, na ovoj zemlji,

     Bože, pomozi siromašnima, na ovoj zeljmi, na ovoj zemlji,

     Kad svi uskrsnemo zajedno i ugledamo uskrslog sina!

     Bože, pomozi siromašnima, na ovoj zeljmi, na ovoj zemlji! 

Izbor pesama i prevod sa engleskog: Vojo Šindolić