Napokon, nakon gotovo četrdeset godina života,

dobio sam kćer. Nazvali smo je Zvončica.

Prošlo je godinu dana otkad se rodila.

Još ništa ne govori, samo sjedi i gleda uokolo,

ali, čini mi se, nisam dovoljno mudar u srcu.

Ne uspijevam se osloboditi ove sitničave privrženosti:

znam da je to tek varka vanjštine

ali ma kako bila prazna, s ushitom gledam u nju.

Brinut ću se za njezino odrastanje. Osim toga,

brinut ću se da nađe dobrog muža.

I svi moji planovi kako ću pronaći dom u planini:

vjerujem da ću na njih pričekati još petnaest godina.

Što još da učinim? Bolestan sam, a tvoj život

prekinut tako naglo zadaje mi nesnosan bol:

trzam se iz sna, ustajem i drhtavih ruku palim svjetiljku

nadajući se da će svjetlost ublažiti ove suze,

ali kćer je nerazmrsivi čvor ljubavi

a nemajući sina tuga je neizbježna.

Nakon tri godine odgajanja i brige

bolest nije potrajala niti deset dana:

takve stvari izjedaju srce dugo nakon

suza i posljednjih jecaja pogrebnog tugovanja.

Komadi malene odjeće još uvijek vise na vješalicama,

beskorisni lijekovi pokraj tvog jastuka,

otpratili smo te na seosko počivalište

a potom promatrali zemlju kako ispunja tvoju malu raku.

Ne tješi nas što si jedva kilometar daleko od nas:

jer, ovo je rastanak zauvijek.

Tragovi goveda i ovaca miješaju se pokraj

starih grobova na padini brda.

Penjem se do najvišeg humka

i ispunivši se čežnjom za daljinama

gledam prema selu. Ondje nema

ničega: tek tratine i pustopoljine.

Ne mareći za voćke u cvatu, seljani

i dalje sade kestene i datulje.

Još otkad sam se vratio živjeti u ovo selo

imam osjećaj da je sve pogrešno:

rijetki pupoljci, zlatne vuge još rjeđe – proljeće

prolazi neopaženo iz godine u godinu.

Nakon što sam jeo, osjećam se jako pospano.

Probudivši se kasnije, ispijam dvije šalice čaja,

zatim primjećujem iskošene sjene

sunce već zalazi jugozapadno.

Radosni ljudi osjećaju nepravednost u prolaznosti danâ.

Tužni ljudi ne podnose sporost godina.

Oni koji ne osjećaju ni radost ni tugu –

oni se prepuštaju onome što život donosi.

Gledajući u vrt u predvečerje, pozdravljam noć – tu tamnu

kraljevinu zrelu za sjedenje uz svjetiljku, zagledan u svjetlost

      plamena.

Nemajući riječi za takve dubine srca, pitam se može li ih itko

      podijeliti s nekim drugim.

Takav trenutak dopušta sjetan uzdah, jednom, dvaput.

Oni koje volim raštrkani su, siromašni

i odveć bolesni za prijateljske posjete,

zatvaram se unutra, nikoga na vidiku.

Ležeći osamljen u seoskoj kolibi,

silna studen a stijenj svjetiljke dogorijeva,

širom razmaknute zavjese poderane i otrcane,

osluškujem snijeg što ponovno počinje padati,

taj jedvačujni šum s one strane prozora.

Sve stariji, spavam sve manje i manje,

ustajem usred noći i satima sjedim,

svijest sasvim zaboravljena. Kako bih inače

podnio tišinu osamljenosti?

Tijelo uporno luta ovim svijetom

pa svijesti ne preostaje drugo nego mijenjati bezgranično:

već je gotovo četiri godine ovako,

tisuću i tri stotine noći.

Zimsko sunce diže se veliko i žarko

osvjetljavajući južni kut moje kolibe.

Sklopljenih očiju, sjedim grijući leđa,

životna snaga prožima svaki mišić, čineći me opuštenim.

Ubrzo se osjećam kao da cugam vino,

kao da sam se probudio nakon zimskog sna.

Tijelo raspoloženo, njegovih stotinu kostiju lagano,

duh spokojan, misli ničim zaokupljene,

zaboravio sam gdje se nalazim, nesputane

svijesti praznina je ostala je cjelovita.

U svanuće sunce obasjava moju sobu, krovne grede svjetlucaju

     rumenim sjajem.

Negdje je netko otvorio vrata: začuo se iznenadan i kratak zvuk.

Naš pas kunja na stepeništu, sklonio se s kišom natopljene zemlje

ali ptice što cvrkuću za prozorom pjevaju o vedrom nebu.

Vino od prošle noći još nije iščililo, glava mi pada teška

ali budući da sam prestao nositi zimsku odjeću, tijelo se opet osjeća

      lakim.

Zadrijemavši, svijest je sasvim prazna a misli nestaju.

Čak i snovi o zavičaju – ovih dana rijetko stignu do odredišta.

Ptice cvrkuću u krošnjama stabala u vrtu

i zrake sunca prodiru pod strehu

ali star sam, moja besposlenost savršena

i s dolaskom hladnoće ustajem sve kasnije.

To je moja narav: tanki ili debeli pokrivači,

visoki ili niski jastuci, jednako mi odgovaraju:

duh smiren, tijelo na sigurnom i u toplom.

Koliko ih može iskusiti takve stvari?

Nekoć sam spavao dugo, sada samo sjedim

i gledam uokolo, misli ničim zaokupljene –

kao da naša osjetila nisu nikad osjećala

a naši udovi davno zaboravljeni.

Sjećam se nekoga tko je rano ustajao

u Ch'ang-anu, u odjeći smrznutoj od mraza.

On i ja, obojica smo cjeloviti i samodovoljni –

koji od nas može sada kazati da nije istinit?

Starost nije jedina stvar koju treba trpjeti.

Također su me sustigla sva ova oboljenja:

astma se javlja svakog proljeća,

kašalj je sve gori iz godine u godinu, oči sve mutnije.

Ali još uvijek se vidim služiti kistom i crnilom.

Kosa mi je sijeda, ali ukosnice se u njoj još zadržavaju.

Nisam li u slijedu idućih dana i mjeseci

pronašao ovo jednostavno srce?

U praznom prozoru: dva bambusova guštika.

U utihloj kući: jedna mirisna peć.

Iza vrata u dvorišnoj ogradi, crvena je prašina svuda uokolo

a u gradu, blještavo sunce je u zenitu,

ali ja ne dozivam u pomoć gospodare besmrtnosti,

ne žudim za vještinama vječnog života.

Ja imam vlastitu tajnu za što duži život:

kad je um besposlen, mjeseci i godine nižu se.

Ne cijeneći državničke odore i teret ugleda,

sklon šumama i potocima, izlazim i drijemam, vjerojatno

pijan pokraj ribnjaka. Odustao sam od pokušaja da spasim svijet,

jedino lutam zaraslim stazama, maleni čamac za ribarenje uvijek

      izvlačim na suho.

Kistom za pisanje i crnilom služim vrhovnom gospodaru poezije,

glazba i prijatelji čine me ozbiljnim, besmrtnost je u vinu

ali kad su u pitanju uzvišeni osjećaji, ostajem vjeran samim

      stvarima:

zelenoj mahovini, bambusovim izdancima među stijenama,

      lopočima što cvjetaju bijelim cvjetovima.

U zoru ispijam djelotvorni prah tinjca a dan provodim pijući vodu

i ispirajući usta, osjećajući se izgubljen u tišini izmaglice i isparenja.

Kada se učinak lijeka počne gubiti, već je suton. Uzimam nekoliko

žlica riže i žedan za vinom usred proljeća, pijem gutljaj čaja.

Svake noći sjedim u ch'an smirenosti, zurim u vodu ribnjaka i mjesec

i kadikad lutam pijan, igrajući se s pupoljcima i vjetrom.

Poštivajući svojstvo koje postoji u svakoj stvari, svako ime je čisto –

tko to može objasniti: tijelom uvijek kod kuće, mislima uvijek lutajući?

Bolest otkriva nemoć svijesti

a starost obilje svjetlosti i sjena.

Vratio sam se u zavičaj u pedeset i osmoj

a sada sam već prešao šezdeset i šestu:

u kosi bezbroj tankih sijedih vlasi

ali trava u ribnjaku jednako je zelena iz godine u godinu.

Djeca najednom odrasli ljudi

a mladice u vrtu izrasle u visoka stabla,

s obližnjih stijena zurim u planine,

slijedim rječice i zalazim u guste šumarke,

nikada se ne zasitivši ovoga, barem ne

žubora vode što protječe.

Mraz je uništio sve u vrtu.

Led se širi ribnjakom iza moje kuće

a vjetar uporno njiše i povija stabla koja su

ogoljela: nema više lišća koje bi otpalo s grana.

Deseti je mjesec, noć je duga i hladna

već sam duboko zašao u drugu polovicu života.

Novi vrč vina načet, sjedim:

bez misli i bez imalo srčanosti za bilo što.

Sjaj i oronulost, tuga i radost, dug život ili rana smrt:

s obzirom da je ovo zemaljsko kraljevstvo licemjerje razmetanja i

      oholosti,

hoće li uistinu biti čudno ako se uskoro pretvorim u krak kukca ili u

      jetra štakora?

Ili možda pileću kožicu ili ždralovo perje – kome bi to smetalo?

Jučer, dok je snažan vjetar puhao, bilo mi je drago što ću krenuti na dugo

      putovanje,

ali danas, obasjan suncem i toplinom proljeća, osjećam se bolje.

I sada kad sam se spakirao i pripremio za to daleko putovanje,

zar je važno ako se ovdje zadržim malo duže?