Ponedeljak 08. avgust 2016.
Piše: Po Chü-i (772.-846.)

Zimsko sunce za mojim leđima

Izbor iz poezije


Prigodom prvog rođendana moje kćeri

Napokon, nakon gotovo četrdeset godina života,

dobio sam kćer. Nazvali smo je Zvončica.


Prošlo je godinu dana otkad se rodila.

Još ništa ne govori, samo sjedi i gleda uokolo,


ali, čini mi se, nisam dovoljno mudar u srcu.

Ne uspijevam se osloboditi ove sitničave privrženosti:


znam da je to tek varka vanjštine

ali ma kako bila prazna, s ushitom gledam u nju.


Brinut ću se za njezino odrastanje. Osim toga,

brinut ću se da nađe dobrog muža.


I svi moji planovi kako ću pronaći dom u planini:

vjerujem da ću na njih pričekati još petnaest godina.


Bolestan, tugujem za Zvončicom


Što još da učinim? Bolestan sam, a tvoj život

prekinut tako naglo zadaje mi nesnosan bol:


trzam se iz sna, ustajem i drhtavih ruku palim svjetiljku

nadajući se da će svjetlost ublažiti ove suze,


ali kćer je nerazmrsivi čvor ljubavi

a nemajući sina tuga je neizbježna.


Nakon tri godine odgajanja i brige

bolest nije potrajala niti deset dana:


takve stvari izjedaju srce dugo nakon

suza i posljednjih jecaja pogrebnog tugovanja.


Komadi malene odjeće još uvijek vise na vješalicama,

beskorisni lijekovi pokraj tvog jastuka,


otpratili smo te na seosko počivalište

a potom promatrali zemlju kako ispunja tvoju malu raku.


Ne tješi nas što si jedva kilometar daleko od nas:

jer, ovo je rastanak zauvijek.


images


Uspinjući se stazom među starim grobovima istočno od sela


Tragovi goveda i ovaca miješaju se pokraj

starih grobova na padini brda.


Penjem se do najvišeg humka

i ispunivši se čežnjom za daljinama


gledam prema selu. Ondje nema

ničega: tek tratine i pustopoljine.


Ne mareći za voćke u cvatu, seljani

i dalje sade kestene i datulje.


Još otkad sam se vratio živjeti u ovo selo

imam osjećaj da je sve pogrešno:


rijetki pupoljci, zlatne vuge još rjeđe – proljeće

prolazi neopaženo iz godine u godinu.


Nakon jela


Nakon što sam jeo, osjećam se jako pospano.

Probudivši se kasnije, ispijam dvije šalice čaja,


zatim primjećujem iskošene sjene

sunce već zalazi jugozapadno.


Radosni ljudi osjećaju nepravednost u prolaznosti danâ.

Tužni ljudi ne podnose sporost godina.


Oni koji ne osjećaju ni radost ni tugu –

oni se prepuštaju onome što život donosi.


Sjedeći noću


Gledajući u vrt u predvečerje, pozdravljam noć – tu tamnu

kraljevinu zrelu za sjedenje uz svjetiljku, zagledan u svjetlost

      plamena.


Po Chü-i (772.-846.) jednako je poznat i kao Bai Juyi (po pinjin transliteraciji kineskog pisma) i nedvojbeno je jedan od najznačajnijih pjesnika u višetisućljetnoj povijesti kineskog pjesništva. Premda svojstva kao što su jasna misao, mudrost i dubina duha jesu osnovne značajke u djelima svih istaknutih kineskih pjesnika, Po Chü-i zauzima osobito važno mjesto među pjesničkim velikanima u Kini. Po Chü-i bio je jedan od najboljih poznavatelja mješavine kineskog budizma i taoističkih učenja u svom vremenu i iz njegovih pjesama možemo lako naslutiti da je upravo prakticiranje Ch'an meditacijâ i besposlenosti bilo presudno za njegovu pjesničku jasnoću i dubinu. Ch'an je zapravo budistički oblik meditacije u sjedećem položaju, na Zapadu mnogo poznatiji po svom japanskom imenu zazen. Duboko privržen i odan besposlenosti i poetici besposlenosti, Po Chü-i je na svaki mogući način izbjegavao upotrijebiti vrstu imažističke zgusnutosti koja je tipična za klasičnu kinesku poeziju. Za njega, pjesma je uglavnom oblik opuštene duhovne šetnje koja je otvorena svakoj misli i iskustvu, bez obzira je li beznačajna ili dubokoumna. Stoga ne čudi što su sve njegove pjesme pisane jasnim i shvatljivim jezikom. Postoji priča da je Po Chü-i svoje pjesme redovito pokazivao jednoj neobrazovanoj staroj sluškinji i sve što ona ne bi razumjela on bi preradio i prepravio. U kulturnom pogledu, vladavina dinastije Sung koja je trajala od 960. do 1279. predstavlja jedan od najznačajnijih perioda u dugotrajnoj povijesti Kine. U usporedbi s ranijim stoljećima, razdoblje vladavine dinastije Sung po svojim je svojstvima bilo zapanjujuće moderno. Upravo tada Kinezi su, zahvaljujući prvim utjecajima sa zapada, prestali sjediti na podu i počeli upotrebljavati stolice, običaj koji se ubrzo proširio po čitavoj Kini; čitali su rukopisne knjige, koristili papirni novac i eksperimentirali s eksplozivnim oružjem. Mnogi od njih su živjeli u velikim, milijunskim gradovima – i diljem goleme države putovali lađama, kočijama, na konjima ili u nosiljkama u izvanredno razvijenom i organiziranom cestovnom i riječnom prometu. Pjesnici iz razdoblja dinastije Sung pokušavali su pjevati o svemu – od rudnika željeza do životinjskih nametnika. Dok su se pjesnici iz razdoblja dinastije T'ang zadovoljavali time da upotrijebe jednu ali savršenu, duboko sugestivnu metaforu, oni iz razdoblja dinastije Sung gomilali su metafore sve dok ne bi bili zadovoljni da su izrazili što su željeli. S obzirom da se iz vremena dinastije Sung uspjelo sačuvati gotovo pola milijuna pjesama, očito su imali mnogo toga za kazati. Poezija je za vladavine dinastije Sung predstavljala dio svakodnevnog života, sredstvo za izražavanje svakodnevnih misli i osjećaja i to o svakoj temi koju bi izabrali.

Nemajući riječi za takve dubine srca, pitam se može li ih itko

      podijeliti s nekim drugim.

Takav trenutak dopušta sjetan uzdah, jednom, dvaput.


Zimska noć


Oni koje volim raštrkani su, siromašni

i odveć bolesni za prijateljske posjete,


zatvaram se unutra, nikoga na vidiku.

Ležeći osamljen u seoskoj kolibi,


silna studen a stijenj svjetiljke dogorijeva,

širom razmaknute zavjese poderane i otrcane,


osluškujem snijeg što ponovno počinje padati,

taj jedvačujni šum s one strane prozora.


Sve stariji, spavam sve manje i manje,

ustajem usred noći i satima sjedim,


svijest sasvim zaboravljena. Kako bih inače

podnio tišinu osamljenosti?


Tijelo uporno luta ovim svijetom

pa svijesti ne preostaje drugo nego mijenjati bezgranično:


već je gotovo četiri godine ovako,

tisuću i tri stotine noći.


Zimsko sunce za mojim leđima


Zimsko sunce diže se veliko i žarko

osvjetljavajući južni kut moje kolibe.


Sklopljenih očiju, sjedim grijući leđa,

životna snaga prožima svaki mišić, čineći me opuštenim.


Ubrzo se osjećam kao da cugam vino,

kao da sam se probudio nakon zimskog sna.


Tijelo raspoloženo, njegovih stotinu kostiju lagano,

duh spokojan, misli ničim zaokupljene,


zaboravio sam gdje se nalazim, nesputane

svijesti praznina je ostala je cjelovita.


Ustavši rano


U svanuće sunce obasjava moju sobu, krovne grede svjetlucaju

     rumenim sjajem.

Negdje je netko otvorio vrata: začuo se iznenadan i kratak zvuk.


Naš pas kunja na stepeništu, sklonio se s kišom natopljene zemlje

ali ptice što cvrkuću za prozorom pjevaju o vedrom nebu.


Vino od prošle noći još nije iščililo, glava mi pada teška

ali budući da sam prestao nositi zimsku odjeću, tijelo se opet osjeća

      lakim.


Zadrijemavši, svijest je sasvim prazna a misli nestaju.

Čak i snovi o zavičaju – ovih dana rijetko stignu do odredišta.


Ustavši kasno


Ptice cvrkuću u krošnjama stabala u vrtu

i zrake sunca prodiru pod strehu


ali star sam, moja besposlenost savršena

i s dolaskom hladnoće ustajem sve kasnije.


To je moja narav: tanki ili debeli pokrivači,

visoki ili niski jastuci, jednako mi odgovaraju:


duh smiren, tijelo na sigurnom i u toplom.

Koliko ih može iskusiti takve stvari?


Nekoć sam spavao dugo, sada samo sjedim

i gledam uokolo, misli ničim zaokupljene –


kao da naša osjetila nisu nikad osjećala

a naši udovi davno zaboravljeni.


Sjećam se nekoga tko je rano ustajao

u Ch'ang-anu, u odjeći smrznutoj od mraza.


On i ja, obojica smo cjeloviti i samodovoljni –

koji od nas može sada kazati da nije istinit?


Uzdah nad samim sobom


Starost nije jedina stvar koju treba trpjeti.

Također su me sustigla sva ova oboljenja:


astma se javlja svakog proljeća,

kašalj je sve gori iz godine u godinu, oči sve mutnije.


Ali još uvijek se vidim služiti kistom i crnilom.

Kosa mi je sijeda, ali ukosnice se u njoj još zadržavaju.


Nisam li u slijedu idućih dana i mjeseci

pronašao ovo jednostavno srce?


po chu-i


Sjedeći dokono za sjevernim prozorom


U praznom prozoru: dva bambusova guštika.

U utihloj kući: jedna mirisna peć.


Iza vrata u dvorišnoj ogradi, crvena je prašina svuda uokolo

a u gradu, blještavo sunce je u zenitu,


ali ja ne dozivam u pomoć gospodare besmrtnosti,

ne žudim za vještinama vječnog života.


Ja imam vlastitu tajnu za što duži život:

kad je um besposlen, mjeseci i godine nižu se.


Dugi stihovi poslani Ling Hu-ch’uu prije no što dođe posjetiti moj trošni dom


Ne cijeneći državničke odore i teret ugleda,

sklon šumama i potocima, izlazim i drijemam, vjerojatno


pijan pokraj ribnjaka. Odustao sam od pokušaja da spasim svijet,

jedino lutam zaraslim stazama, maleni čamac za ribarenje uvijek

      izvlačim na suho.


Kistom za pisanje i crnilom služim vrhovnom gospodaru poezije,

glazba i prijatelji čine me ozbiljnim, besmrtnost je u vinu


ali kad su u pitanju uzvišeni osjećaji, ostajem vjeran samim

      stvarima:

zelenoj mahovini, bambusovim izdancima među stijenama,

      lopočima što cvjetaju bijelim cvjetovima.


Rano ujutro, popivši prah tinjca


U zoru ispijam djelotvorni prah tinjca a dan provodim pijući vodu

i ispirajući usta, osjećajući se izgubljen u tišini izmaglice i isparenja.


Kada se učinak lijeka počne gubiti, već je suton. Uzimam nekoliko

žlica riže i žedan za vinom usred proljeća, pijem gutljaj čaja.


Svake noći sjedim u ch'an smirenosti, zurim u vodu ribnjaka i mjesec

i kadikad lutam pijan, igrajući se s pupoljcima i vjetrom.


Poštivajući svojstvo koje postoji u svakoj stvari, svako ime je čisto –

tko to može objasniti: tijelom uvijek kod kuće, mislima uvijek lutajući?


9780049510111-us-300


Šezdeset i šest


Bolest otkriva nemoć svijesti

a starost obilje svjetlosti i sjena.


Vratio sam se u zavičaj u pedeset i osmoj

a sada sam već prešao šezdeset i šestu:


u kosi bezbroj tankih sijedih vlasi

ali trava u ribnjaku jednako je zelena iz godine u godinu.


Djeca najednom odrasli ljudi

a mladice u vrtu izrasle u visoka stabla,


s obližnjih stijena zurim u planine,

slijedim rječice i zalazim u guste šumarke,


nikada se ne zasitivši ovoga, barem ne

žubora vode što protječe.


Gledajući u vino u zimsku noć, upućeno Huang-fu Shihu


Mraz je uništio sve u vrtu.

Led se širi ribnjakom iza moje kuće


a vjetar uporno njiše i povija stabla koja su

ogoljela: nema više lišća koje bi otpalo s grana.


Deseti je mjesec, noć je duga i hladna

već sam duboko zašao u drugu polovicu života.


Novi vrč vina načet, sjedim:

bez misli i bez imalo srčanosti za bilo što.


Bolestan i star: ista stara pjesma koja sve objašnjava


Sjaj i oronulost, tuga i radost, dug život ili rana smrt:

s obzirom da je ovo zemaljsko kraljevstvo licemjerje razmetanja i

      oholosti,


hoće li uistinu biti čudno ako se uskoro pretvorim u krak kukca ili u

      jetra štakora?

Ili možda pileću kožicu ili ždralovo perje – kome bi to smetalo?


Jučer, dok je snažan vjetar puhao, bilo mi je drago što ću krenuti na dugo

      putovanje,

ali danas, obasjan suncem i toplinom proljeća, osjećam se bolje.


I sada kad sam se spakirao i pripremio za to daleko putovanje,

zar je važno ako se ovdje zadržim malo duže?


Izbor iz poezije, beleška o pesniku i prevod sa kineskog jezika: Vojo Šindolić
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.