Subota 08. avgust 2015.
Piše: Jimmy Santiago Baca

ZIMSKE PJESME UZ RIO GRANDE

Izbor iz poezije


¤ ¤ ¤


 

Jimmy Santiago Baca
Suvremeni američki pjesnik i književnik, rođen je 2. siječnja 1952. u Novom Meksiku, u mješovitoj obitelji hispanoameričkih Chicanosa i Apaša. U najranijem djetinjstvu brigu o njemu vodila je baka a kasnije je zajedno sa svojim bratom bio smješten u sirotište, iz kojeg je pobjegao kao trinaestogodišnjak. U dvadeset i prvoj godini života bio je osuđen na kaznu zatvora od pet godina, vrijeme koje je proveo u saveznom zatvoru gdje se zbila drastična promjena u njegovom životu. Tek u zatvoru, kao odrastao čovjek, Baca je naučio čitati i pisati, nakon čega je otkrio ljubav za poeziju. Poslije izlaska iz zatvora Baca se posvetio pisanju poezije i do sada je objavio sedam pjesničkih zbirki, roman A Glass of Water, zbirku eseja Working in the Dark kao i knjigu uspomena A Place To Stand, za koju je dobio prestižnu Internacionalnu nagradu udruge američko-meksičkih nakladnika. Pozornost kulturne javnosti i književne kritike osobito privlači činjenica da je Baca za petnaestak posljednjih godina prerastao u jednog od najpriznatijih i načitanijih američkih pjesnika, i dobitnik je nekoliko najuglednih američkih i svjetskih književnih nagrada među kojima je i Američka godišnja nagrada za knjigu godine za zbirku Martin i Meditacije o južnoj dolini. Prva zbirka Jimmyja Santiaga Bace, Martin i Meditacije o južnoj dolini, objavljena 1987. godine, u međuvremenu je doživjela čak dvanaest izdanja i predstavlja jednu od najprodavanijih knjiga poezije u Americi za posljednja dva desetljeća. Predgovor za tu zbirku napisala je znamenita pjesnikinja Denise Levertov, koja je i sama bila oduševljena poezijom Jimmyja Santiaga Bace. U svom opširnom predgovoru Levertova je, između ostaloga, napisala: »Romani u stihu, autobiografije u stihovima, epska djela – nijedan od ovih književnih rodova danas se ne može tako lako sresti, premda u svakoj novoj književnoj generaciji nastane poneko slično djelo (romani u stihu i autobiografije u stihovima ipak su nešto češći u usporedbi s pravim epskim djelom koje je danas velika rijetkost). Isto tako, čini mi se da posljednjih desetak godina postoji sve veće i sve očitije zanimanje za narativni tip poezije. Jedan od najboljih primjera koji su se pojavili u proteklih dvadesetak godina jest (engleski prijevod) romana u stihovima Nazima Hikmeta Human Landscapes. Drugi primjer je Martin i Meditacije o južnoj dolini, dvije duge autobiografske poeme Jimmyja Santiaga Bace. Baca se izravno nadahnjuje vlastitom prošlošću upotrebljavajući dokumentarni autobiografski materijal radije nego nesigurne fiktivne konstrukcije. Za posljedicu imamo njegovu neskrivenu strast: suzdržanost nije ono što bi ga kao pjesnika zanimalo. Ali on je daleko od toga da bude naivni realist; ono što njegovo djelo čini toliko uzbuđujućim, po mom mišljenju jest način na koji uspijeva izraziti kako intenzivnu liričnost tako i preobražavajuću viziju pomoću kojih vrlo jasno uočava mitske i arhetipske značajke svakodnevnih životnih događaja.« I u svojoj pretposljednjoj zbirci Zimske pjesme uz Rio Grande, Jimmy Santiago Baca nastavlja pisati ritmičnu, ispovijednu poeziju “više o rijeci nego o samome sebi”. Ili, kako je to Joseph Bruchac, znameniti američki Indijanac i pripovjedač nedavno napisao: “Baca pjeva o vrsti nade koju jedino izvanredno hrabar duh može sagledati u vremenu i na takvim mjestima koja bi obeshrabrila i najveće sanjare. Ako postoji sjevernoamerički pjesnik koji bi se mogao usporediti s Pablom Nerudom, onda je to svakako Jimmy Santiago Baca.”

S vremena na vrijeme dok trčim šumskom stazom

za leđima začujem biciklista, tada se zaustavim, hitro mu se sklonim s puta,

i promatram ga, u punoj opremi, sa skupim sunčanim naočalama i rukavicama,

s blještavo bijelom zaštitnom kacigom i crnim pripijenim hlačama,

                onda se ponovno vratim na stazu

                i pogledom tražim znakove koji bi me spojili

s pupkom svemira u kvrgi nekog stabla.


Mali žućkasti pauk

uči nas vještini pisanja,

njegova zadivljujuća mreža uči nas

da život nije

vježba za budući život –

                ja živim sada.


Samom sebi se čudim otkrivajući

smijeh koji se širi iz mojih zabluda.

Stvori svoje vlastito proljeće –

govore mi čaplje migrirajući nebom na sjever –

                prestajem trčati i gledam ih,

                tražeći od Stvoritelja da mi dopusti proniknuti

                u njihova srca, dopusti mi da budem plava čaplja,

                šapućem, i barem za jedan tren

                svako fino perce mojih pernatih tetiva

                posvećeni je dar svjetlosti.


Povodim se i slijedim to

krilato jato, te krilate predvodnike –

prožet obiljem

                hvala za Božju volju, Božju istinu,

                jer svaki zamah njihovih krila

                tjera moje noge na novi korak

noseći me prema vlastitom pernatom biću

bijele, crne, smeđe, crvene puti.


Dišem dahom kojim me nadahnjuje netko drugi,

moje ruke pripadaju vjetru,

moje noge ovoj stazi,

a moja životna načela i svakodnevne navike pretvaraju se u grančice

koje lomim,

grmlje i stabla postaju moje društvo, i ovdje, na grani pokraj koje prolazim

                vidim sebe kako se čvrsto držim za njenu koru

i u kori stabla bušim još jedan hram

                svetište za malo srce veličine oraha

                sa svakim otkucajem slaveći

                snagu koju ono crpi iz korijenja

                iz zemlje, iz vode, iz zraka.


Zato trčim, dišem

i poništavam svoju sebičnost

pred svakim stablom, granom, grmom, pticom, konjem i poljem

koje ugledam,

dok gledam oko sebe –

       travom obraslu stazu, ili gore

       u krošnjama gole grane drveća

       između svake grane plavi nebeski prostor

       prizor je za kojim tragam u ovom vremenu prenaseljenosti:

plavo prostranstvo u kojem nema ničega osim tišine

sjedinjuje svoje divne samoglasnike s mojom dušom,

protječe mojim venama,

i tjera me da se vinem

izvan ograničenja ovog tijela

u zrak.


       Zastajem ispred debelog stabla blago nakrivljenog prema tlu

     da bih se pomolio, na mjestu od kojeg sam napravio svoje svetište,

i iscrpljen, pretrčavši osam kilometara

klanjam se prema istoku, moleći Svjetlost da me vodi i osvjetljava moj put,

okrećem se na jug moleći Tamu da mi pomogne i pouči me oprezu,

okrećem se na zapad prema svojim precima, i zahvaljujem im

       što su prenijeli poruke Stvoritelju

potom se okrećem prema sjeveru, i molim se

Velikom medvjedu za zdravlje i moralnu čvrstinu.


¤ ¤ ¤


 

Trčeći danas pokraj rijeke,

                uvelo lišće visi s

                najviših grana kanadske topole,

                otpada nošeno snažnim vjetrom,

                jasno šušteći…

vjetar puše na mahove

i odiže prašinu sa staze,

a iznad mene

sivkasto lišće nježno šušti među visokim granama;

                zvuci

                koji se možda mogu čuti u tihom vrtu

                nekog samostana

                gdje se svećenik, u sandalama,

                moli,

                koračajući vrtom

                po kojem puše vjetar.


Trčim, ispod zimskog lišća

kad najednom u zavoju preda mnom

                punašni fazan

                s bijelim krugom oko vrata, sivocrnog pjegavog perja,

                zelene fosforescentne glave

                       hitro zamiče u suho grmlje,

                proizvodeći zvuke koji me podsjećaju na krunice u rukama opatica

                koje se žure u crkvu na večernju misu.


                Nastavljam trčati. Jastreb se obrušava

i nestaje među krošnjama drveća uz rijeku.

                Crne vrane.

Nanosi čistog pijeska.

Na kraju staze

skrećem, zaputivši se sjeverno, i brinem se zbog ljubavi

koju osjećam prema jednoj ženi. Tada ugledam nekoliko parova

divljih patki koje naglo uzlijeću primijetivši me,

i razmišljam kako se pare u ime života a iza njih,

na obali rukavca, nepomična i dostojanstvena, plava čaplja…


       Tada jasno čujem glas,

       glas kristalne jasnoće poput

       šuma kojeg tvori rijeka kad protječe između leda,

       taj glas mi govori, veze s duhovima održavaj čvrstima,

       održavaj svoje djelo nadahnutim,

       održavaj vezu sa Stvoriteljem

       i sve će tvoje brige biti uslišene na vrijeme.


       Ah, lijepo je trčati…


Winter_Poems_Along_The_Rio_Grande


¤ ¤ ¤


 

Ovog jutra, više no ikad prije,

osjećam određenu snagu, ali ne onu od koje

rastu bicepsi i zbog koje se čovjek šepiri pred zrcalom.

                Žanjem

zadovoljstvo u svom srcu

i sa osobitom zahvalnošću

nosim ožiljke onih koji su me kritizirali.

Svakog jutra molim se duhovima da moje molitve prenesu

Stvoritelju

       ali želim da se mnogo više od toga ostvari,

ne samo što želim da moje molitve budu uslišene,

molim se da postanem snažniji,

još sigurniji u putovanje koje mi predstoji,

jer ja i ne želim ići ondje gdje drugi nisu mogli

nego biti još iskreniji u svojim riječima, baš kao i u svojim djelima,

još pažljiviji svakog dana,

       slijedeći došapnute upute duhova

koji me vode naprijed, slijedeći volju Stvoriteljevu.


       Svakog jutra ustanem

       dok drugi još spavaju

                 i savjesno

                 izgovaram svoje molitve

tražeći od žene koju volim da me razumije

da se zajedno sa mnom vrati svojim navikama

       da se budi sa mnom

       i moli zajedno sa mnom

       kad se predajem svojim molitvama,

                 kad se predajem ovoj rastućoj snazi za ljubav,

                 kad se učim živjeti svjesno, otvorenih očiju

da bih gledao, brinuo, dijelio ovu snagu,

da bih je grlio, i poveo je

da vidi crvenorepog jastreba kojeg sam jučer ugledao

na rijeci –

nikad prije nisam vidio jastreba iz takve blizine,

kao da je namjeravao proletjeti dovoljno nisko

da mogu dotaknuti i pogladiti njegovo crveno perje

tu boju upaljenog ugljena u tami

što na povjetarcu treperi poput žeravice –

       osjetio sam njegovu pernatu toplinu

       san koji sam sanjao

o svjetlosti koja me je prožela

nadahnjujuća koliko i moj otac,

koliko i svijet za kojim težim

a ova svjetlost,

       ova blještava erupcija svjetlosti

koja izbija iz mene

svakodnevno raste

srazmjerno s mojom neustrašivom snagom

uzdajući se u vjeru –


       Stvoritelju, nagradi moje želje

       usliši moje molitve.

       Tebi se molim, tebi se predajem,

       dopusti mi da te služim

       da te slavim

       da ti nazdravljam dok sam živ

ti učini da taj ushit, taj žar, taj sjaj

zrače iz mojih prstiju, mog jezika,

mojih nogu, mog smijeha i mojih suza.

       Danas, dok se molim, iskren sam prema svom životu

       kao što je bio jastreb kad me je nadletio

       noseći moje molitve tebi,

       iskren sam poput jastreba kad je raširio svoja krila istine

                       u letu zrakom

                       dok se njegovo perje

                       svakim perom predavalo i

                       podavalo vjetru poput poljupca

                       kojeg ljubavnik utiskuje na usne svoje voljene,

držeći se vjetra kao što ljubavnik svoju voljenu drži za ruku

isprepletenih prstiju,

stiskajući jedno drugome prste

dok koračaju svoj put vjerujući

da će jedno prema drugome biti iskreni.

                 I dok se danas molim, iskren sam

                 prema sebi,

                 prema životu oko mene, ispod mene i iznad mene,

                 prema svima koje sretnem.


jimmy+santiago+baca-red


¤ ¤ ¤


 

Elegancija s kojom,

u najljupkijoj poniznosti,

jorgovan osjeća da je došlo vrijeme

       da treba pokazati svoju vanjštinu –

       pobjeđuje ustrajnost zime

       najhladnijih noći,

       najžešćih oluja,

povijajući se oko stupova ograde,

i pored toga što

vrane slijeću na njega i kljucaju ga,

kukci izjedaju,

a velika vrućina peče –

       pa ipak, sve vrijeme

       nepomičan kao Buda isklesan u kamenu

       u meditaciji,

dok nijemo pozdravlja svijet

u svom zavjetu tišine, od rođenja do smrti osamljen, na kiši

uplevši svoje postojanje u bezimeni crveni pupoljak

koji se otvara u zoru.


             Njegovo tijelo

                 mi čuvamo

                 među stranicama knjiga

                 koje su održale našu vjeru u ljubav,

                 među stihovima koje toliko volimo

                         i među kojima krijemo naše snove

                         i čuvamo ih

                         od zlog svijeta

                         koji nas tako često pozljeđuje,

                                                      tu polažem ovaj cvijet.


Izbor, prevod i beleška: Vojo Šindolić

 
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2020.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.