ZIMSKE PJESME UZ RIO GRANDE
Izbor iz poezije
¤ ¤ ¤
S vremena na vrijeme dok trčim šumskom stazom
za leđima začujem biciklista, tada se zaustavim, hitro mu se sklonim s puta,
i promatram ga, u punoj opremi, sa skupim sunčanim naočalama i rukavicama,
s blještavo bijelom zaštitnom kacigom i crnim pripijenim hlačama,
onda se ponovno vratim na stazu
i pogledom tražim znakove koji bi me spojili
s pupkom svemira u kvrgi nekog stabla.
Mali žućkasti pauk
uči nas vještini pisanja,
njegova zadivljujuća mreža uči nas
da život nije
vježba za budući život –
ja živim sada.
Samom sebi se čudim otkrivajući
smijeh koji se širi iz mojih zabluda.
Stvori svoje vlastito proljeće –
govore mi čaplje migrirajući nebom na sjever –
prestajem trčati i gledam ih,
tražeći od Stvoritelja da mi dopusti proniknuti
u njihova srca, dopusti mi da budem plava čaplja,
šapućem, i barem za jedan tren
svako fino perce mojih pernatih tetiva
posvećeni je dar svjetlosti.
Povodim se i slijedim to
krilato jato, te krilate predvodnike –
prožet obiljem
hvala za Božju volju, Božju istinu,
jer svaki zamah njihovih krila
tjera moje noge na novi korak
noseći me prema vlastitom pernatom biću
bijele, crne, smeđe, crvene puti.
Dišem dahom kojim me nadahnjuje netko drugi,
moje ruke pripadaju vjetru,
moje noge ovoj stazi,
a moja životna načela i svakodnevne navike pretvaraju se u grančice
koje lomim,
grmlje i stabla postaju moje društvo, i ovdje, na grani pokraj koje prolazim
vidim sebe kako se čvrsto držim za njenu koru
i u kori stabla bušim još jedan hram
svetište za malo srce veličine oraha
sa svakim otkucajem slaveći
snagu koju ono crpi iz korijenja
iz zemlje, iz vode, iz zraka.
Zato trčim, dišem
i poništavam svoju sebičnost
pred svakim stablom, granom, grmom, pticom, konjem i poljem
koje ugledam,
dok gledam oko sebe –
travom obraslu stazu, ili gore
u krošnjama gole grane drveća
između svake grane plavi nebeski prostor
prizor je za kojim tragam u ovom vremenu prenaseljenosti:
plavo prostranstvo u kojem nema ničega osim tišine
sjedinjuje svoje divne samoglasnike s mojom dušom,
protječe mojim venama,
i tjera me da se vinem
izvan ograničenja ovog tijela
u zrak.
Zastajem ispred debelog stabla blago nakrivljenog prema tlu
da bih se pomolio, na mjestu od kojeg sam napravio svoje svetište,
i iscrpljen, pretrčavši osam kilometara
klanjam se prema istoku, moleći Svjetlost da me vodi i osvjetljava moj put,
okrećem se na jug moleći Tamu da mi pomogne i pouči me oprezu,
okrećem se na zapad prema svojim precima, i zahvaljujem im
što su prenijeli poruke Stvoritelju
potom se okrećem prema sjeveru, i molim se
Velikom medvjedu za zdravlje i moralnu čvrstinu.
¤ ¤ ¤
Trčeći danas pokraj rijeke,
uvelo lišće visi s
najviših grana kanadske topole,
otpada nošeno snažnim vjetrom,
jasno šušteći…
vjetar puše na mahove
i odiže prašinu sa staze,
a iznad mene
sivkasto lišće nježno šušti među visokim granama;
zvuci
koji se možda mogu čuti u tihom vrtu
nekog samostana
gdje se svećenik, u sandalama,
moli,
koračajući vrtom
po kojem puše vjetar.
Trčim, ispod zimskog lišća
kad najednom u zavoju preda mnom
punašni fazan
s bijelim krugom oko vrata, sivocrnog pjegavog perja,
zelene fosforescentne glave
hitro zamiče u suho grmlje,
proizvodeći zvuke koji me podsjećaju na krunice u rukama opatica
koje se žure u crkvu na večernju misu.
Nastavljam trčati. Jastreb se obrušava
i nestaje među krošnjama drveća uz rijeku.
Crne vrane.
Nanosi čistog pijeska.
Na kraju staze
skrećem, zaputivši se sjeverno, i brinem se zbog ljubavi
koju osjećam prema jednoj ženi. Tada ugledam nekoliko parova
divljih patki koje naglo uzlijeću primijetivši me,
i razmišljam kako se pare u ime života a iza njih,
na obali rukavca, nepomična i dostojanstvena, plava čaplja…
Tada jasno čujem glas,
glas kristalne jasnoće poput
šuma kojeg tvori rijeka kad protječe između leda,
taj glas mi govori, veze s duhovima održavaj čvrstima,
održavaj svoje djelo nadahnutim,
održavaj vezu sa Stvoriteljem
i sve će tvoje brige biti uslišene na vrijeme.
Ah, lijepo je trčati…
¤ ¤ ¤
Ovog jutra, više no ikad prije,
osjećam određenu snagu, ali ne onu od koje
rastu bicepsi i zbog koje se čovjek šepiri pred zrcalom.
Žanjem
zadovoljstvo u svom srcu
i sa osobitom zahvalnošću
nosim ožiljke onih koji su me kritizirali.
Svakog jutra molim se duhovima da moje molitve prenesu
Stvoritelju
ali želim da se mnogo više od toga ostvari,
ne samo što želim da moje molitve budu uslišene,
molim se da postanem snažniji,
još sigurniji u putovanje koje mi predstoji,
jer ja i ne želim ići ondje gdje drugi nisu mogli
nego biti još iskreniji u svojim riječima, baš kao i u svojim djelima,
još pažljiviji svakog dana,
slijedeći došapnute upute duhova
koji me vode naprijed, slijedeći volju Stvoriteljevu.
Svakog jutra ustanem
dok drugi još spavaju
i savjesno
izgovaram svoje molitve
tražeći od žene koju volim da me razumije
da se zajedno sa mnom vrati svojim navikama
da se budi sa mnom
i moli zajedno sa mnom
kad se predajem svojim molitvama,
kad se predajem ovoj rastućoj snazi za ljubav,
kad se učim živjeti svjesno, otvorenih očiju
da bih gledao, brinuo, dijelio ovu snagu,
da bih je grlio, i poveo je
da vidi crvenorepog jastreba kojeg sam jučer ugledao
na rijeci –
nikad prije nisam vidio jastreba iz takve blizine,
kao da je namjeravao proletjeti dovoljno nisko
da mogu dotaknuti i pogladiti njegovo crveno perje
tu boju upaljenog ugljena u tami
što na povjetarcu treperi poput žeravice –
osjetio sam njegovu pernatu toplinu
san koji sam sanjao
o svjetlosti koja me je prožela
nadahnjujuća koliko i moj otac,
koliko i svijet za kojim težim
a ova svjetlost,
ova blještava erupcija svjetlosti
koja izbija iz mene
svakodnevno raste
srazmjerno s mojom neustrašivom snagom
uzdajući se u vjeru –
Stvoritelju, nagradi moje želje
usliši moje molitve.
Tebi se molim, tebi se predajem,
dopusti mi da te služim
da te slavim
da ti nazdravljam dok sam živ
ti učini da taj ushit, taj žar, taj sjaj
zrače iz mojih prstiju, mog jezika,
mojih nogu, mog smijeha i mojih suza.
Danas, dok se molim, iskren sam prema svom životu
kao što je bio jastreb kad me je nadletio
noseći moje molitve tebi,
iskren sam poput jastreba kad je raširio svoja krila istine
u letu zrakom
dok se njegovo perje
svakim perom predavalo i
podavalo vjetru poput poljupca
kojeg ljubavnik utiskuje na usne svoje voljene,
držeći se vjetra kao što ljubavnik svoju voljenu drži za ruku
isprepletenih prstiju,
stiskajući jedno drugome prste
dok koračaju svoj put vjerujući
da će jedno prema drugome biti iskreni.
I dok se danas molim, iskren sam
prema sebi,
prema životu oko mene, ispod mene i iznad mene,
prema svima koje sretnem.
¤ ¤ ¤
Elegancija s kojom,
u najljupkijoj poniznosti,
jorgovan osjeća da je došlo vrijeme
da treba pokazati svoju vanjštinu –
pobjeđuje ustrajnost zime
najhladnijih noći,
najžešćih oluja,
povijajući se oko stupova ograde,
i pored toga što
vrane slijeću na njega i kljucaju ga,
kukci izjedaju,
a velika vrućina peče –
pa ipak, sve vrijeme
nepomičan kao Buda isklesan u kamenu
u meditaciji,
dok nijemo pozdravlja svijet
u svom zavjetu tišine, od rođenja do smrti osamljen, na kiši
uplevši svoje postojanje u bezimeni crveni pupoljak
koji se otvara u zoru.
Njegovo tijelo
mi čuvamo
među stranicama knjiga
koje su održale našu vjeru u ljubav,
među stihovima koje toliko volimo
i među kojima krijemo naše snove
i čuvamo ih
od zlog svijeta
koji nas tako često pozljeđuje,
tu polažem ovaj cvijet.
Izbor, prevod i beleška: Vojo Šindolić