Nedelja 23. avgust 2015.
Piše: Jimmy Santiago Baca

Zimske pjesme uz Rio Grande (2)

Izbor iz poezije

   

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/zimske-pjesme-uz-rio-grande/


 

¤ ¤ ¤


 

       Prije no što smo se jutros sreli i popili kavu, razmišljaso sam

             o svome bratu i ostalima koji nikad nisu uspjeli živjeti

                               život o kojem su sanjali,

o našim životnim putevima, propalim brakovima, djeci koju smo donijeli

na ovaj svijet,

o rijeci Rio Grande uz koju svakog dana meditiram i bilježim njene promjene,

       trudeći se naučiti njenu mudrost, njene metode

       način na koji teče i prepušta se svakom godišnjem dobu,

       što najviše voli, što je tvori i daje joj boju,

       dok se daje poput kakve goleme majke

                     koja

                     vadi dio svoga srca

                     i nudi mi svoj smijeh i tugu

                     u obliku visokog suncokreta ili rumenog lista.


       Razmišljao sam o rijeci Rio Grande kao o majčinim rukama,

          ali ne kao o rukama koje su

            izgradile gradove ili kao o rukama olimpijaca

       koji se naporno bore i vode iscrpljujuća nadmetanja

       da bi postali pobjednici,

takvi su obične buhe na vratu izgladnjelog psa mješanca;

       ali dok sam jutros sjedio uz rijeku

ona je u meni proizvela viziju događaja koji će se dogoditi:

       od srbijanskog vođe optuženog za genocid,

       čovjeka koji je ubio vlastitu dušu da bi ostvario svoje ambicije,

povevši milijun putnika do krajnjeg odredišta,

       do tamnopute žene koja u Buenos Airesu pleše tango

       poput pomamne leptirice u tropskom vrtu

       u klubu u kojem odzvanja salsa a duhovi pjesnika sjede za stolovima

       i piju zrak kao da je to najopojnije piće,

od usnulih polja crvenkaste ilovače u Virginiji,

šuma gdje usred zime pucketaju borova debla

koja su nesposobna izdržati vlastitu visinu,

velikog planinskog kamenja što se sporo kotrlja poput medvjedâ

    koji su se probudili iz zimskog sna,

do pustinje u Utahu čiji pijesak krvari

             zbog izdaje i nuklearnog otpada odbačenog u nju.


Meditirajući na majčinim rukama,

rijeka u meni pjeva moju zahvalnost tebi i drugima,

koliko je nesebična rijeka

       kad se zaustavim i pogledom lutam po bezbroju stabljika

što rastu iz zemlje.

       U prisustvu rijeke ja sam

             tek jedna nota u ovom orkestru šumskog drveća,

             moj glas tek je mladi list koji se razvija

             i pjeva o promjenjivim strujama mojeg srca.


I molim se:

da moja osjećajnost bude nadahnjujuća poput disanja ove šume,

da njena tiha vatra, nevidljiva srž njenog plamena, prodre u mene,

blagoslovi me, i preoblikuje molekule moje DNK-a

da budem više ona no ja,

da budem više ona no što želim

da budem više ona no što žudim

da budem više ona

       no što volim,

             i u svoj toj ljubavi,

                 da rastem poput stabla,

                 cvijeta,

                 divlje trave,

                 riječnog grmlja i gustog žbunja.


 

                 Slavim majčine ruke,

                 te dlanove koji liječe naše rane

                 i potiču me da budem što bliži ovoj rijeci  i onome što ona jest,

                       zbog toga prihvaćam rizik da se preobrazim i budem

                       oblikovan u majčinim riječnim rukama

                                   kojima obujmljuje moju slabašnu snagu

                                   i nadahnjuje me da budem više rijeka

                                                                     no onaj koji jesam…

 

 

 


 

 

¤ ¤ ¤


 

Bilo bi lijepo kad bih s ulaskom u Novu godinu

u staroj mogao ostaviti i svoju osamljenost.

Moju kožnatu osamljenost predstavlja par starih radnih čizama

s kojima moj pas energično mlatara mašući glavom amo-tamo držeći ih

                                                                                                  među zubima,

i svakog dana ih satima grize u dvorištu –

po kiši, suncu, snijegu ili vjetru

bosih nogu, zadubljeno pišem pjesmu,

gledajući povremeno kroz prozor i u taj prljavi par čizama u dvorištu.


Ali moja radost u velikoj mjeri ovisi o tome imam li te čizme na sebi.


Na kraju dana

dok sjedim u naslonjaču i slušam meksičku corrido pjesmu

zurim u te čizme i prisjećam se:

svih pogrešnih puteva kojima smo išli, svih pivnica i vinskih podruma

koje smo posjetili, i dok meksički pjevač pjeva o bolu

ja se osmjehujem čizmama, razumijem svaki ton u njegovom glasu,

i strance, kad ugledaju moje čizme na mojim nogama kojima

udaram u ritmu pjesme, videći kako su

moje čizme oguljene, izgrižene psećim zubima, izlizane.


Nastavljam ih nositi jer u njima se osjećam udobno

a i trebam ih, osobito kad sam duboko zaljubljen,

kad se između velikih stijena verem teško prohodnim stazama

gdje cvijeće raste iz kamenja u svojoj ljubavi za svjetlošću.

 

 

  


 

¤ ¤ ¤


 

Slušajući sada jazz, radostan sam

       sunce vani svijetli kao da je nagrada za moje životno djelo.

Radostan sam,

u Durangu sam, zajedno s prijateljicom Amy i njezinim psom,

       njezina e-mail poruka ovog jutra

obradovala me

svojom izravnom vedrinom i odrješitošću.

             Radostan sam,

             moj osmijeh veliki je leptir

             nakon što se napojio sokovima iz mrkve, češnjaka, morske trave,

             tumaram obalom rijeke, usporen kao duboki zvuk čela

u podrumskom klubu –

                                     dim, gosti nalik Cagneyju

                                     svjetlopute i tamnopute žene u crnim večernjim

                                              haljinama s naramenicama

                                     i crvenim cipelama s visokim potpeticama.


Radostan sam što sam danas ovakav kakav jesam, nalik na zvuk

trube u filmskoj sceni

u kojoj čovjek

u zimskom kaputu s uzdignutim ovratnikom

skreće za ugao u kišnoj noći

luta besciljno

       i kladi se na svoje snove,

       vadi nešto novca i okušava sreću,

                       kladi se i dobiva;

                       a kasnije, nakon prženih jaja, šunke,

pirjanog krumpira i kave za doručak,

                           osjeća se sretno –

Zapisujem pjesmu na ubrusu i umjesto napojnice ostavljam je

konobarici, zajedno s brojem mojeg telefona.

Ona mi kasnije telefonira,

       ime joj je Amy, živi u Durangu zajedno s psom koji se zove Simon,

                       kaže da joj se pjesma svidjela,

                       a ja joj govorim da sam se osjećao tužno

                       i pitam je ne bi li kasnije možda zajedno izišli u šetnju,

                             duž rijeke,

                             jer osjećam se radosno

                             i sretno…


Winter_Ponds_along_Rio_Grande_River_Albuquerque

Reka Rio Grande


¤ ¤ ¤


 

Kad si ušla u moj mali stan

       činilo se da su molitve koje sam mjesecima u sebi mrmljao

       urodile plodom, napokon sam te zagrlio –

       ali to je značilo mnogo više od toga,

djelovala si blagotvorno na moju dušu

zbližio sam se s tobom, spasio sam se od tuge,

odbacio sam djeliće žalosti,

       istinski radostan, obuzet tvojim poljupcem, tvojim pogledom,

       moje srce osjećalo se snažno i živo i sigurno u sebe,

       činilo mi se da golim rukama mogu zabiti stotinu stupova ograde.


Noseći tvoje velike naprtnjače za planinarenje,

odlazeći na razgibavanje zajedno s tobom,

trčeći kroz šumu pokraj rijeke,

neprestano sam bio svjestan tvoje prisustnosti

nalik na nježni vjetar što puše kroz otvoreni prozor kolibe

i donosi miris divljeg cvijeća i trave.


       Osjećao sam se ugodno s tobom

       kao da si ti bila ono što sam želio naučiti

       već dugo vremena,

       način na koji dijete uči hodati,

       jer kad si se ti pojavila prestao sam posrtati i padati

                                 a ti se se dobro osjećala.

Bez imalo tugovanja, žaljenja ili izljeva zlovolje,

bez imalo dvojbe i bez ikakvog straha,

prihvatila si me, raširila si svoje ruke i snažno me zagrlila,

pripitomivši ovog divljeg jaguara

       dopustila si mi da se sklupčam u tvom krilu

u tvom naručju, pred tvojim nogama,

       i učinila si da ti povjerujem, i zavolim te, napokon.


¤ ¤ ¤


 

Uvijek putujem sjećajući se tebe,

svaki dan je stranica iz obiteljskog foto-albuma,

dok sjedim u kavani nježno dodirujući tvoju fotografiju.

Svoja koljena upotrebljavam da bi na njima klečao i molio se,

svoja pluća da bih njima disao

svoje ruke da bih njima osjećao stvari ovog svijeta,

                                             još uvijek te tražeći.


Sjećam se da smo se cijelog dana

uspinjali na vrh planine Saint Francis

gdje si se ti pretvorila u kristalni zrak

koji je hladio moje tijelo ugodnom spoznajom da

svoj život živim marljivo, zdravo, svrhovito i duhovno.


Ali, sjećanje kojim te se spominjem

uglavnom je poput rane,

kao da sam vojnik, odvijam zavoje, čistim ranu,

i ponovno je prekrivam čistom gazom jer svaki dan

kojeg provedem bez tebe dan je rata kojeg sam preživio.


Ne mogu spavati na lijevoj strani jer na tu stranu sam se okretao

kad si ti spavala pokraj mene ali tebe tu sada nema.

Ne mogu kuhati u pojedinim loncima jer ti si kuhala u njima,

i tako redom, moje cjelokupno postojanje prožeto je tvojom prisustnošću,

i što god sada radim, svojedobno smo to zajedno radili.


¤ ¤ ¤


 

Nije baš lako govoriti o ljubavi

zato ću govoriti o drugim stvarima koje mogu,

barem donekle, otkriti nježnu stranu ljubavi,

poput suhog pustinjskog vjetra koji će rastvoriti veo na licu žene

otkrivši njena divna usta –

                 dakle, onog trenutka kad ženine oči

                 uhvate tvoj pogled,

                 popis dnevnih poslova koje treba obaviti

                 iznenada mi ne znači ništa –

u tom trenutku spreman si napustiti svoj dom,

otići s novcem u džepu

sve dok je njeno srce uz tvoje,

ne praviš planove,

                 samo slijediš vjetar.


Dok trčim svakog jutra, tražim biljke

koje će razgovarati sa mnom

i ponuditi mi neki znak koji mogu prevesti

kao upute kako treba živjeti

                 na isti način čelist je tami cvijet

                 i raste kad ga poškropi tamna kiša tuge.

       Trčeći tako svakog jutra

       ponekad pokušam samog sebe nagovoriti da ne odrastem,

       čemu živjeti, ako se pogreške neprestano događaju,

                 čemu disati, ako ne možeš disati dostojanstveno,

                 čemu ljubiti, ako ne možeš ljubiti sve vrijeme?

Vidite, ja sam hodač po razapetoj žici

koji je izabrao najvjetrovitiji dan u godini da bi hodao po žici.


Vjerujem da je naš Stvoritelj učinio da se nas dvoje sretnemo

i ja sve cvijeće koje ugledam zovem tvojim imenom

                       Stacy      Stacy      Stacy


Izvikujem svoje molitve paru crvenorepih jastreba

što kruže za plijenom iznad rijeke, iznad kanadskih topola,

i molim ih da prenesu moje iskrene želje Bogu,

želje u koje će Bog proniknuti…

                 onda osjetim bol u nogama,

                 duboko dišem i nastavljam trčati,

                 i načas, vjerujem

                 da me je Bog čuo…


Ako dovoljno puta ponovim tvoje ime ono postaje mantra

koja me cijelog prožima,

tvoj život i način na koji živiš, tvoju ljepotu, tvoja prsa,

zadnjicu i noge, smijeh i kosu i oči

vidim u violinistice

kad se najednom strastveno zanese,

       gotovo se tresući

dok se njeno gudalo pomjera strelovitom brzinom

izgovarajući tvoje ime,

i kad trza glavom, zaklinjući glazbu da postigne

ono za čime žudi,

       sa svime ovim,

       kad bi od mene zatražila da napišem riječ srce

       ne bih je urezao dijamantima ili je spominjao u pjesmama

                     kao što drugi čine

       nego bih u pijesku napisao riječ b o l

       znajući da će je ujutro, plima

                 isprati.


Da se mogu zagledati u tvoje srce

ugledao bih tu plimu, Stacy… tu plimu…


¤ ¤ ¤


 

Nekoć sam znao promatrati starije ljude

kako sjede zavaljeni u udobne kožne naslonjače

pokraj peći na drva

u igračnici biljara,

s otvorenim novinama u rukama,

dim lule ili cigarete izvijao se zrakom

obasjan jutarnjom svjetlošću sunca,

prekriženih nogu

u ulaštenim cipelama

usporeno klateći jednom nogom

držeći ritam s unutrašnjom nervozom.

Muha bi zujala oko njih,

sletjela na njihove pamučne hlače

ili na njihov prst, ili na obod šešira,

i nakon što bi im dosadila, oni bi pažljivo

spustili novine, i sasvim nepokretni čekali

kako muha ne bi ništa posumnjala a onda bi je zviznuli,

slab osmijeh ukazao bi se na njihovom licu

a onda bi opet uzeli čitati.

Ubrzo bi druga muha počela zujati uokolo,

sletjevši s propelera stropnog ventilatora

spustila bi se na njihovo koljeno ili na rukav od košulje,

oni bi je promatrali kroz okvir starih naočala,

potom bi ponovili postupak pogubljenja…

Što se mene tiče, ja pljeskam muhinoj odvažnosti i prkosu,

njenoj ustrajnosti da prekine naše trenutke odmora

i podsjeti nas koliko smo beznačajni;

jer mi smo tek nešto veća i mirisnija gomila gnojiva

koja umire od straha od smrti dok one

koje su stvorene onakve kakve jesu

puno su mudrije od nas

koji čitamo sve novine ovog svijeta

a ipak zaboravljamo čuti i slaviti pjesnikovu pjesmu

koja odzvanja svime što smo iskusili.


Izbor i prevod: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.