Sreda 09. jul 2014.
Piše: James Laughlin

ZEMLJA NADE (2)

Izbor iz poezije

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/zemlja-nade-1/
 

SRAMOTNA PROFESIJA

 

Godinama sam od mještana pokušavao sakriti da pišem poeziju

Nisam želio da se o meni počnu širiti glasine da sam čudak

Nisam želio da bradati mladići s bejzbolskim kapama koji su se

     kamionetima dovozili u prodavaonicu pića kupiti pakovanje od šest

     limenki piva doznaju da sam slabić

Odlučio sam kako je mudrije da u dućanu mješovite robe kupujem Daily news

     umjesto Times

Kod kuće sam spalio sve svoje pjesničke zabilješke prije no što sam pepeo

     odnio do uličnog kontejnera za smeće, djeca se vrzmaju uokolo a i starac

     koji se bavi sakupljanjem otpadaka za recikliranje voli u sve zabiti nos

Poduzeo sam sve mjere predostrožnosti


Ali u našem mjestu teško je sačuvati bilo kakvu tajnu, svi se mještani

     međusobno poznaju i vole o svemu i svačemu naklapati kad odu po

     po pristigle pošiljke u poštu

Stvari su počele izlaziti na vidjelo

Dugokosi mladić s gradskim naglaskom ubrzo se pojavio i po dućanima se

     počeo raspitivati gdje pjesnik Laughlin živi

Istina je procurila kad je vodoinstalater izbrbljao mještanima da je vidio tisuće

     knjiga u podrumu, mnoge od njih na stranim jezicima

Idućeg dana komandir dobrovoljnog Vatrogasnog društva došao me posjetiti

      pod izlikom da zbog opće sigurnosti mora pregledati instalacije u kući

Počeo sam se osjećati nelagodno; pripadnik prometne policije zadužen da

     jednom tjedno provjeri svaku seosku cestu tri dana zaredom prolazio je

     pokraj naše kuće

Kap je prelila čašu kad je novinar iz regionalnih novina objavio članak: čuju se

     glasine da je lokalni pjesnik dvaput uhvaćen u prebrzoj vožnji cestom br.

     272, prometna policija mogla bi mu privremeno oduzeti vozačku dozvolu

Otada se puno toga promijenilo u mome životu

Na ulici mi se još nitko nije nasmijao u lice (visok sam metar i 85 težak 100

     kilograma i izgledam prilično snažan za svoje godine) ali ljudi u mene ipak

     gledaju s podsmijehom

Više ne odlazim u prodavaonicu mješovite robe jer je mala djevojčica kopajući

     nos nešto rekla blagajnici i prstom pokazala prema meni; sada piće i ostale

     kućne potrepštine odlazim kupiti u okolne gradove a ostale stvari

     naručujem poštom


Sada kad svi mještani znaju da pišem pjesme moj život sasvim se promijenio.

Ali ako vjeruju da me mogu spriječiti u tome jako se varaju. Ne kršim zakon

I nastavit ću pisati pjesme osim ako me ne proglase opasnim po društvo

      i smjeste me u umobolnicu

Čuo sam da tamo ima neki tip koji tvrdi da je Henry Wordsworth Longfellow.

     On će me razumjeti i praviti mi društvo; možemo govoriti stihove jedan

     drugome ako nam ne dopuste da se služimo papirom i olovkama.



DYLAN


 

Jedan od nas dvojice morao je zvanično identificirati

      Dylanovo tijelo u bolničkoj mrtvačnici

Brinnin i ja bacili smo novčić i ja sam izgubio

Bila je to sumorna zgrada u bolničkom kompleksu na

      Prvoj aveniji a suterenom se širio vonj formaldehida

      sve je bilo zakrčeno bolničkim kolicima na kojima su ležala

      trupla prekrivena gumenim plahtama

Omanji starac s gumenom pregačom bio je na dužnosti

Stavio je naočale da bi pročitao ime koje sam napisao na

      komadiću papira i zagledao se u mene pokušavajući ga

      upamtiti

Podignuo je jednu plahtu. “Je li to on?” Ali to nije bio on

A ni dva ili tri iduća trupla nisu pripadala “Starom Prljavcu”

      iz pubova Sohoa i Chelseae

Napokon smo ga uspjeli pronaći, izgledao je odvratno, sasvim nadut

“Izljev krvi u mozak” pisalo je u izvještaju obdukcije, previše

      alkohola konzumiranog tijekom silnih godina

Starac me je uputio do nekog šaltera za kojim je sjedila

      jedva metar i pol visoka djevojka koja se mučila s

      hrpom raznih formulara, upotrebljavljajući patrljak olovke

Zatražila je od mene da u formular upišem “Dylan”

     jer takvo ime nikad nije čula i nije ga

     znala sricati

“Kojom profesijom se bavio?” pitala me

Rekao sam joj da je bio pjesnik; pogledala me zbunjeno

˝“Što je to pjesnik?” upitala je

Objasnio sam joj da je pjesnik osoba koja piše pjesme

Tako je i zapisala, i na smrtovnici i doslovno piše:

Dylan Thomas – pjesnik (pisao je pjesme).


3960916-3x2-700x467

Čovek koji je pisao pesme (i povremen ih javno čitao)



AVE ATQUE VALE

 

       (mojem ocu)


 

Sjeo sam na rub kreveta

i držao ga za ruku       bila je suha


i hladna       stisnuo sam mu ruku

ali naravno nije mi


uzvratio       odjenuli su ga

u jedno od njegovih odijela


od škotskog tvida s dugmadima

izrađenim od jelenjih rogova


i stavili mu (narančasto-crnu)

kravatu Svečulišta u Princetonu


došao sam se oprostiti od njega

i plakao sam ali najednom se


moja tuga preobrazila u

kivnost gotovo u gnjev


zašto me ostavljaš samog

kako se usuđuješ


napustiti me       u bijesu

sam ga podignuo za ramena


i protresao što sam

snažnije mogao       držao sam ga tako


a onda pustio da glavom

padne na jastuk       želio sam ga


natjerati da otvori oči

kako me možeš napustiti       ti


koji si me najviše volio.



PRAZNA SOBA

 

       (mojoj ženi Anni)


 

Prolazeći pokraj otvorenih vrata

on vidi da u sobi nema


nikoga       nitko više

ne leži u krevetu i


nitko ne pomaže

osobi koja je u njemu ležala       čaša za vodu


s nakrivljenom slamkom

odnijeta je s noćnog


stolića       nema ni cvijeća

u vazi čak nijedne od njenih


omiljenih crvenih ili plavih anemona

prozorske rolete su


podignute jer

više nema potrebe da


u sobi vlada tama       sada

sunčeva svjetlost obasjava


sobu       tako čistu

i praznu ali to je za njega


užasavajući prizor

i što da učini s onim


što je ostalo od njegovog života?



KRVAVO ISKUSTVO


 

Nisam znao da ima toliko krvi

u čovjeku dok se moj sin nije ubio


učinio je to s kuhinjskim nožem

zadavši si ubode po čitavom tijelu


i prerezavši si vene      tada je ušao

u kadu i umro u vodi       takvog


smo ga zatekli       ali nije li se možda

načas predomislio       pod je


nalikovao tepihu od krvi       zidovi bijahu

isprskani krvlju       umivaonik


pun krvi       zar je stajao

i gledao se u zrcalo i dalje pitajuć se


tko je on doista a onda se

predao djelu       morao sam obrisati


krv       trebala su mi četiri puna sata da to obavim

ali nikoga drugog nisam mogao zamoliti da to učini


na kraju bila je to i moja krv također.



HIC JACET


 

civis pulvis et nihil

jedine su riječi koje je


kardinal Portercarrero

dopustio da urežu na njegov


grob u katedrali u Toledu

isto tako nije dozvolio niti


da njegovo ime bude uklesano

u običnu kamenu ploču


nije želio ni ogradu oko groba

tako da svatko može koračati po njemu


realan čovjek        premda

nije znao da je to odlika


dobrog budiste       ovdje leže prah

pepeo i ništavnost.



JESU LI USPOMENE


Nešto što imamo

Ili nešto što smo izgubili?

Koliko ostaje od onoga

Što se dogodilo nakon što se dosita zbilo?

Zamišljam da te jasno vidim,

Svaki detalj našeg prvog zagrljaja,

Da još uvijek čujem svaku riječ koju si izgovorila

I boju tvoga glasa

Dok ih izgovaraš. Pa ipak, koliko je od onoga

Što mi se vraća kao uspomena možda tek opsjena

Nastala iz čežnje

Za onim što se nekoć dogodilo?



100484


SVI SU SATOVI


 

u našoj kući prestali raditi.

Stali su kucati i okretati kazaljke

u različito vrijeme. To je jako zbunjujuće.

Kuhinjski sat je stao u 6 i 35.

Djedov sat, koji se mora ključem

navijati, stao je u 10 i 15,

ali ni nakon navijanja ne radi.

Budilica pokraj mog kreveta

zanijemila je u 4 i 30. Kako li sam se snalazio

kad sam bio dijete i nisam znao koliko je sati?

Orijentirao sam se prema svjetlosti i tami.

I po tome kad bih ogladnio. Time ću se

morati zadovoljiti dok satovi

ne prestanu štrajkati. Hoće li se štrajk

proširiti i na druge kuće? Moram

nazvati susjede da čujem

jesu li i njihovi satovi prestali

raditi i što kane poduzeti

po tom pitanju. Takva situacija je

nezgodna ali ja ni najmanje

ne krivim satove. Možete li

zamisliti kako je njima?

Minute, sati, dani, tjedni,

mjeseci, godine prolaze im u

jednoličnom okretanju kazaljki

a ljudi tek načas pogledaju u njih

ali im pri tome nitko ne zahvaljuje. To bi moglo

zaustaviti svijet. Ako ih nekako uspijemo izvući

iz ove situacije i povijest se

nastavi, hoće li povjesničari pisati

o revoluciji satova?



SPROVODI


 

u našem selu kratki su i vrlo konkretni. Dok oni

koji su došli na posljednji ispraćaj sjedaju na stolice

Etta Andrews izvodi “Now the Day is Over”.

Nitko se ne stidi obrisati suze.

Potom velečasni ustaje i čita Očenaš

a prisutni ga izgovaraju zajedno

s njim. Nakon toga slijedi crkvena pjesma,

najčešće je to “Krist naš Spasitelj” ili neka pjesma

koju je izabrala pokojnikova supruga. Pokojnik,

ako smijem tako reći, nikad nije prisutan, osim

jedne urne u koju ga je smjestio g. Torrant

koji uvijek škilji. Zatim na red dolaze hvale

velečasnog. On je dobar čovjek i

sigurno će reći nešto lijepo

o životu i djelu umrlog, bez obzira

jesu li ga mještani u zbilji prezirali ili čak


Lijepe riječi koje velečasni upućuje pokojniku uvijek su

iste, popraćene odgovarajućim ulomcima iz Biblije,

pa sam ih prestao slušati još prije tko zna koliko godina.

Umjesto toga, ja razgovaram sa samim sobom

i zamišljam predodžbu kakvu o meni doista imaju

mještani. Priznajem da sam bio

samosvojan i nadmen. Nije mi bilo osobito stalo

da ugodim ženinim željama. Kad bi nas naša

djeca i unuci došli posjetiti držao bih im

prodike i ukazivao na njihove pogreške.

Davao sam novčane priloge

u dobrotvorne svrhe ali bez ikakvog žara.

Bio sam osoran prema ljudima koji su mi dosađivali

i izbjegavao zabave. Bio sam uljudan

prema namještenicima u Pošti. Često sam se žalio

na lakša oboljenja. Kad me pitaju

kako sam, redovito odgovorim

da se ne osjećam mlađim. Takav ustrajan

odgovor dosadio je svima u selu.


Nakon što velečasni završi s riječima hvale

slijedi još jedna pjesma i blagoslov.

Izlazeći, svi osim mene, obraćaju se

pokojnikovoj rodbini prigodnim izrazima

sućuti. Ali ja se izgubim

što prije mogu. Ako mi ne dosađuju

gotovo svi mještani su mi jednako dragi.

Vremenom, oni umiru a ja ih nadživljavam.

Bio sam na barem pedeset sprovoda.

Kad li će moj?



IZGUBLJENOST


 

Neki od mojih prijatelja zbilja

Imaju sreće kad na red dođu

Snovi. Sanjaju sasvim šarolike

Divne, uzbudljive snove:

Snove o zgodnim i tajanstvenim

Djevojkama; snove o zamamnim

Jelima u pariškim restoranima:

Zagonetne snove koji se mogu

Tumačiti na zanimljive načine.

Ja sanjam samo jedan san

Koji je uvijek isti. Zalutao sam

U veliki strani grad u kojem

Nikad prije nisam bio. Strah me je

Da ću propustiti važan

Sastanak ako ne pronađem

Put. Imam sastanak s nekim vrlo važnim

Ali ne mogu se sjetiti njegovog imena.

Ljudi hodaju ulicama

Ali ne govore engleski.

Uplašen sam. Počinjem

Trčati iz ulice u ulicu.

Trčim sve brže i brže

Dok se ne probudim. Gdje li je taj grad?



DANAS HODAM JAKO SPORO


 

Izvana pa čak i u kući

Divan je dan.

Želio bih da i moj posljednji dan bude takav.

Preko noći je sniježilo, vjetar ne puše

I snijeg je napadao na svaku granu

Okolnih stabala. Stotine vitkih bijelih grana

Povijaju se, ali prema čemu? Zar ne znaju

Da će se snijeg otopiti i nestati za nekoliko sati?

Čak se i sunce pojavilo

I sada sjaji gotovo nasilnom svjetlošću.

Snijeg na stablima pretvara se

U mrvice blistavog leda.

Kakvog li iskričavog, hladnog blještavila.

Za nekoliko sati stabla će opet ogoljeti

A snijeg pod njima će se udubiti

Ondje gdje će komadći leda pasti.


Hodam što sporije mogu,

Odlazeći u staju nahraniti ovce

Kao i kad se vratim u kuću dok tražim neke knjige

Koje mi trebaju za ono što pišem.

Blistava svjetlost blješti

Kroz prozore. Pokreti su mi usporeni.

Ne želim da ova snježnobijela svjetlost nestane.

Volio bih da potraje što je moguće dulje.

Osamdeset mi je i želim još ovakvih dana,

Ali znam da mi se želja vjerojatno neće ostvariti.



BOLEST


 

je oblik tamnice u kojoj je liječnik

upravitelj zatvora a bolničarke su stražari.

Nema rešetki na prozorima. To nije neka

mračna samica; buketi cvijeća uljepšavaju je

i čine vedrijom. Nema porote koja određuje

dužinu kazne. Ta odluka ovisi o

upravitelju zatvora koji se ponosi svojom

humanošću. On se drži određenih pravila

koja se zatvorenicima često čine odveć samovoljna

ili nejasna. Oni nikad ne mogu reći

koliko će njihovo utamničenje potrajati.

Možda tek nekoliko dana ili

mjesec ili dva. A ima i takvih zatvorenika

koji nikad više neće izaći na slobodu,

to su opasni slučajevi. Po odjelima se čuju glasine

da takvi završavaju u mrtvačnici.

Nadam se da će moj boravak ovdje biti kratak.

Premda je moja samica najudobnija od svih

u kojima sam ikad boravio teško mi je razumjeti ili priznati

zbog čega sam sada u njoj.



U STAROSTI


 

Osjećaj za vrijeme mijenja se

I čudnovato je nepostojan.

Dan za danom vrijeme sve brže prolazi,

Odveć brzo da bi se čovjek mogao dobro osjećati.

Saonice jure niz brdo

Prema velikom hrastu u koji će tresnuti.

Ali noću, dok ležim a san mi ne dolazi na oči

Čini mi se da vrijeme prolazi jezivo sporo.

Svaka scena koja mi padne na pemet

Gotovo je nepomična,

I često traje duže no što mogu podnijeti.



ZEMLJA NADE


 

Živim u maloj zemlji nade.

Oni koji žele postići uspjeh

u životu izabiru veće, dinamičnije

zemlje. Ali mene takva mjesta

plaše. Nisam bio u New Yorku

već dvije godine. Ovdje na seoskom,

nadahnjujućem imanju mogu se opustiti jer

ne osjećam bilo kakav pritisak da moram učiniti nešto značajno.

Ovdje mi nitko ne dosađuje niti mi

stvara probleme. Ja sam mjesni čudak.

Nisam zaposlen i bavim se čudnim

stvarima jedino ako to poželim.

Kad me sretnu na ulici, svi mještani mi se

osmjehuju. Mislim da ih

silno zanima kakav će biti moj

idući potez. Posjetiteljima

iz drugih gradova pokazuju me kao mjesni inventar,

upirući prstom u mene.


Ali govorio sam o nadi,

mojoj zemlji nade. Čemu se to

ja nadam? To se

mijenja iz dana u dan,

kao da moje nadanje ima bilo kakve veze

s vremenskom prognozom. Ali

kadikad imam velika nadanja čak

i za kišnih dana. Vjerojatno bih trebao

objasniti da imam dovoljno

novca za život.

S time nemam nikakvih problema.

Obično ležim u krevetu sve

dok me nada za taj dan ne posjeti.

Moje nade su prilično točne.

Obično stižu oko osam sati ujutro.

Tada ustanem, obrijem se i skuham si

doručak. Ne ljenčarim u krevetu.

Za lijepa vremena odlazim u šetnju

u šumu. Pješačenje blagotvorno djeluje

na nadanje. Tjelesna aktivnost

pomaže da se nada učvrsti,

da se gotovo smjesti na željeno mjesto.

Tada prelazim na posao, čitam

rječnik da bih se upoznao

s novim riječima. Stigao sam

do slova R. Revers, reversni,

reverzbilan, revidirati, revindikacija.

Preskačem sve znanstvene riječi;

nisu mi od koristi.


Moja današnja nada je prilično velika:

da ću zateći tvoje pismo

u poštanskom sandučiću. Jesi li dobro?

Prošlo je jako puno vremena.



ODLAZAK


 

Govore mi da ću ubrzo, htio ne htio, otići

Na dug put u nepoznato.

Budi uredan i pospremi svoje stvari, govore mi.

Ali oduvijek sam bio neuredan

Zašto bih se tek sada tome posvetio?

Nemaš još puno vremena, govore mi.

Pa što onda?

Nema velike razlike, čini mi se,

Od onoga čime sam se cijeloga života bavio.

Moji najbolji prijatelji oduvijek su

Bili među knjigama.

Pročitao sam mnoštvo njihovih stranica.

Nemam pritužbi,

       jedva nekoliko stvari zbog kojih se kajem,

Hvala svima.



(izbor i prevod pesama: Vojo Šindolić)

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.