Subota 22. februar 2014.
Piše: Wendell Berry

ZA PROZOROM

 

 

 

 

 

Wendell Berry
 

 

Wendell Berry je rođen 1934. godine u američkoj saveznoj državi Kentucky, okrug Henry County. U mladosti je radio kao predavač na sveučilištima u Kaliforniji i New Yorku, nakon čega se sredinom šezdesetih godina vratio na obiteljsko imanje uz rijeku Kentucky, i otada se na plodnom zemljištu od čak 50 hektara podjednako uspješno bavi poljodjelstvom i književnošću. Wendell Berry već desetljećima predstavlja jednog od najrječitijih i najosebujnijih zagovornika »ekološke poljoprivrede«, očuvanja prirodnog okoliša kao i životinjskog i biljnog svijeta – teme koje najčešće obrađuje i u svojim brojnim knjigama.

 

Berry je plodan književnik i tijekom posljednjih pet desetljeća uspio se izraziti u raznolikim književnim rodovima. Tako je dosada objavio dvadesetak zbirki poezije, desetak romana kao i zbirki priča, dvadesetak knjiga eseja, nekoliko drama, zbirke razgovora i predavanja, kao i nekoliko knjiga koje se bave prirodnim ljepotama Kentuckyja, političkim i religioznim mislima, problemima ekologije, suvremene poljoprivrede...

Berry je dobitnik gotovo svih prestižnih književnih nagrada u Sjedinjenim Državama. Spomenimo samo nagrade zaklade Guggenheim, zaklade Rockefeller, pjesničku nagradu koja nosi ime T. S. Eliota...

 

Wendell Berry je netipična pjesnička ličnost u suvremenoj američkoj književnosti i predstavlja sasvim izdvojen i osamljen primjer. Pojednostavljeno i uopćeno, moglo bi se reći da Berryjevo književno djelo slijedi filozofiju američkih velikana Thoreaua, Emersona, Whitmana i Roberta Frosta, a nadovezuje se i na William Carlos Williamsov otvoreni, slobodni stih kao i na ritmičnost daha u poeziji Roberta Creeleyja.

Berryjeve pjesme pjevaju o zemlji i prirodi, ali on ne opisuje prirodu nabrajajući njezine ljepote ili svojstva, već radije spaja svoj stih s prirodnim sadržajem i zadovoljstvom zbog življenog života.

 

Berry je pjesnik začuđujuće pjesničke osebujnosti. Njegova ljubav za jezik i briga za jezičku jasnoću kao i muzikalnost izričaja, usklađeni su s njegovom ljubavlju i brigom za teme o kojima piše čitavog života: o uništavanju i očuvanju životinjskog i biljnog svijeta, o obitelji i zajedništvu, vjeri i pobožnosti prema svemu što smo zatekli na zemlji, i baštini kao izvornom obliku ljudskog života i kulture.

 

Berry se izravno nadahnjuje na vlastitoj i obiteljskoj prošlosti i znanju, upotrebljavajući svoje osjećaje radije nego patvorene pjesničke konstrukcije. Za posljedicu imamo njegovu neskrivenu pjesničku strast: suzdržanost nije ono što bi ga kao pjesnika zanimalo. Ali on je daleko od toga da bude naivni realist. Ono što njegovo pjesničko djelo čini toliko uzbuđujućim i zanimljivim, način je na koji on uspijeva izraziti kako svoju intenzivnu liričnost tako i vizionarsku zanesenost, jasno uočavajući mitske i arhetipske značajke svakodnevnih životnih događaja.

 

Govoreći o Berryjevom životnom djelu, upravitelj znamenitog Smithsonian muzeja između ostaloga je kazao: Kao pjesnik, Berry se jasno izdvaja iz kategorija i kontroverzija književnog svijeta, pišući jezikom koji nije modernistički a ni postmodernistički, stvarajući pjesme koje imaju prefinjenu eleganciju poput pokućstva Amiša čije komade namještaja Berry drži u svojoj kući. Štoviše, u posljednjih dvadesetak godina, u svojim esejima i predavanjima, izgradio je djelo političkih misli koje je toliko jeffersonovsko da nam u današenjem svijetu izgleda gotovo protuameričko.

 

                                             V. Š.

 

 

*

Prozor. Prozor.

Vjetrovo oko

kojim gledam u vjetar.

Oko iz svoje šupljine

gleda vani

kroz crni okvir

u valove koje vjetar uzrokuje

pušući uzvodno uz rijeku,

pjenušave krijeste valova, vjetrovit dan,

gotovo bijelo nebo

kojim putuju snježne oluje,

krošnje drveća se njišu,

strnjike kukuruza šibane vjetrom,

povijaju se, ogoljene.

 

*

Lišće je otpalo

ispod ruba prozora,

ogolivši nebo, udaljene

brežuljke, krošnje,

ovogodišnje lišće je

napustilo visoku

svjetlost gdje se tako uporno

odupiralo opadanju.

Krajolik se otvara nebu,

oko jasno vidi među neumoljivim činjenicama:

crne rešetke prozora,

grane stabala se

granaju i račvaju

do najmanjih grančica,

pupoljci usnuli u zraku.

 

*

Prozor ima četrdeset

okana, četrdeset jasnoća

raznoliko izbrazdanih, ispruganih

osušenom kišom, zamazanih,

prašnjavih. Uokviruju ga

crne rešetke

iza kojih svijet

nesmiljeno širi

slikoviti crtež svoga razvoja,

krošnje drveća, rijeku,

kosinu zemlje,

rijeku što protječe

nizvodno, oblake što promiču,

uobičajeno, sa zapada,

suprotnim smjerom.

Prozor je oblik

svjesnosti, jedan uzorak

uobličene osjećajnosti

kroz koju se gleda

u divljinu

koja je također uzorak,

ali taman i promjenljiv,

odnoseći usput

dijelove misli

kao što rijeka nosi

prozorski okvir nečije sada slijepe kuće.

Ovog vjetrovitog dana

na jednom od okana

vjetrom nošena sjemenka, zaplela se

u paukovu mrežu, i ne prestaje treperiti.

 

*

Ovo je vjetrovo oko,

Wendellov prozor

koji on posvećuje

ne baš jasnoj svrsi, jedan pogled u

dane koji dolaze, u vjetrove

dana koji dolaze i

prolaze. Dolazi već

četiri godine iz jutra u jutro

da bi razmišljao ovdje

dok se dan i noć

hladnoća i vrućina

smjenjuju nad ovim svijetom.

U oskudnoj sobi

nadomak vremenskih prilika,       

sjedeći za prozorom,

on je katkada

doživljavao promjene, i obnavljao snagu.

Iskra na njegovom zapešću

veselo treperi i gasne, treperi

i gasne. Život u njemu

raste i jenjava

i ponovno raste

nalik na ledenu svijeću što svjetluca

iz zime u zimu

na obodu strehe,

i protječe vlastitom dužinom    

dok nastaje i nestaje,

promjenljiva koliko i grana.

 

*

Pogledajte unutra

i vidjet će te ga kako gleda kroz prozor.

On nije uvijek

spokojan, ali postojali su trenuci

kada ga je sreća

prožimala, nezvana,

nalik stišanosti nad vodom

koja večer čini jasnom

dok se mrak hvata

– i on se oslobađa

onoga što nije bio.

Njegov predak je brdo

što se uzdiže na zimskom vjetru

iza slijepog zida

za njegovim leđima.

To brdo je odjeveno u pokrpanu odjeću

neke povijesti koju on pozna

kao i neke povijesti

koju on ne pozna: zaliječena polja

na kojima šume ponovno rastu

nakon višegodišnjih sezona usjeva,

povijest čovjekovog

djelovanja je prestala, nekoliko

dotrajalih ograda odolijeva

među drvećem;

okružene lancima brdâ

u podnožju su ravnice

s kojih stoka diže pogled

i gleda u njega na njegovim šetnjama

s očima strpljivim poput vremena.

Brdo je upoznalo

previše dana i ljudi

koji su zauvijek prošli.

Ali ima jutara

kad se njegova duša pojavi

iz tame

kao da izlazi iz šupljine u deblu

visoko na brijegu

i spušta se

s velikom radošću i oštrim

povikom niz dugu zatravljenu

padinu. Ima i noći

kad on spava znojeći se

pod teretom brda.

Za prozorom

on sjedi i gleda vani,

snatreći nad rijekom,

mala smeđa patka

maše krilima uzvodno

između naleta vjetra

bliža udaljenoj strani obale.

Ono što je on razumio

ostaje za njim

poput prijeđenog puta u šumama. On je

divljina koja gleda

u divljinu.

 

 

                                                                                  preveo: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.