ZA PROZOROM
Wendell Berry je rođen 1934. godine u američkoj saveznoj državi Kentucky, okrug Henry County. U mladosti je radio kao predavač na sveučilištima u Kaliforniji i New Yorku, nakon čega se sredinom šezdesetih godina vratio na obiteljsko imanje uz rijeku Kentucky, i otada se na plodnom zemljištu od čak 50 hektara podjednako uspješno bavi poljodjelstvom i književnošću. Wendell Berry već desetljećima predstavlja jednog od najrječitijih i najosebujnijih zagovornika »ekološke poljoprivrede«, očuvanja prirodnog okoliša kao i životinjskog i biljnog svijeta – teme koje najčešće obrađuje i u svojim brojnim knjigama.
Berry je plodan književnik i tijekom posljednjih pet desetljeća uspio se izraziti u raznolikim književnim rodovima. Tako je dosada objavio dvadesetak zbirki poezije, desetak romana kao i zbirki priča, dvadesetak knjiga eseja, nekoliko drama, zbirke razgovora i predavanja, kao i nekoliko knjiga koje se bave prirodnim ljepotama Kentuckyja, političkim i religioznim mislima, problemima ekologije, suvremene poljoprivrede...
Berry je dobitnik gotovo svih prestižnih književnih nagrada u Sjedinjenim Državama. Spomenimo samo nagrade zaklade Guggenheim, zaklade Rockefeller, pjesničku nagradu koja nosi ime T. S. Eliota...
Wendell Berry je netipična pjesnička ličnost u suvremenoj američkoj književnosti i predstavlja sasvim izdvojen i osamljen primjer. Pojednostavljeno i uopćeno, moglo bi se reći da Berryjevo književno djelo slijedi filozofiju američkih velikana Thoreaua, Emersona, Whitmana i Roberta Frosta, a nadovezuje se i na William Carlos Williamsov otvoreni, slobodni stih kao i na ritmičnost daha u poeziji Roberta Creeleyja.
Berryjeve pjesme pjevaju o zemlji i prirodi, ali on ne opisuje prirodu nabrajajući njezine ljepote ili svojstva, već radije spaja svoj stih s prirodnim sadržajem i zadovoljstvom zbog življenog života.
Berry je pjesnik začuđujuće pjesničke osebujnosti. Njegova ljubav za jezik i briga za jezičku jasnoću kao i muzikalnost izričaja, usklađeni su s njegovom ljubavlju i brigom za teme o kojima piše čitavog života: o uništavanju i očuvanju životinjskog i biljnog svijeta, o obitelji i zajedništvu, vjeri i pobožnosti prema svemu što smo zatekli na zemlji, i baštini kao izvornom obliku ljudskog života i kulture.
Berry se izravno nadahnjuje na vlastitoj i obiteljskoj prošlosti i znanju, upotrebljavajući svoje osjećaje radije nego patvorene pjesničke konstrukcije. Za posljedicu imamo njegovu neskrivenu pjesničku strast: suzdržanost nije ono što bi ga kao pjesnika zanimalo. Ali on je daleko od toga da bude naivni realist. Ono što njegovo pjesničko djelo čini toliko uzbuđujućim i zanimljivim, način je na koji on uspijeva izraziti kako svoju intenzivnu liričnost tako i vizionarsku zanesenost, jasno uočavajući mitske i arhetipske značajke svakodnevnih životnih događaja.
Govoreći o Berryjevom životnom djelu, upravitelj znamenitog Smithsonian muzeja između ostaloga je kazao: Kao pjesnik, Berry se jasno izdvaja iz kategorija i kontroverzija književnog svijeta, pišući jezikom koji nije modernistički a ni postmodernistički, stvarajući pjesme koje imaju prefinjenu eleganciju poput pokućstva Amiša čije komade namještaja Berry drži u svojoj kući. Štoviše, u posljednjih dvadesetak godina, u svojim esejima i predavanjima, izgradio je djelo političkih misli koje je toliko jeffersonovsko da nam u današenjem svijetu izgleda gotovo protuameričko.
V. Š.
*
Prozor. Prozor.
Vjetrovo oko
kojim gledam u vjetar.
Oko iz svoje šupljine
gleda vani
kroz crni okvir
u valove koje vjetar uzrokuje
pušući uzvodno uz rijeku,
pjenušave krijeste valova, vjetrovit dan,
gotovo bijelo nebo
kojim putuju snježne oluje,
krošnje drveća se njišu,
strnjike kukuruza šibane vjetrom,
povijaju se, ogoljene.
*
Lišće je otpalo
ispod ruba prozora,
ogolivši nebo, udaljene
brežuljke, krošnje,
ovogodišnje lišće je
napustilo visoku
svjetlost gdje se tako uporno
odupiralo opadanju.
Krajolik se otvara nebu,
oko jasno vidi među neumoljivim činjenicama:
crne rešetke prozora,
grane stabala se
granaju i račvaju
do najmanjih grančica,
pupoljci usnuli u zraku.
*
Prozor ima četrdeset
okana, četrdeset jasnoća
raznoliko izbrazdanih, ispruganih
osušenom kišom, zamazanih,
prašnjavih. Uokviruju ga
crne rešetke
iza kojih svijet
nesmiljeno širi
slikoviti crtež svoga razvoja,
krošnje drveća, rijeku,
kosinu zemlje,
rijeku što protječe
nizvodno, oblake što promiču,
uobičajeno, sa zapada,
suprotnim smjerom.
Prozor je oblik
svjesnosti, jedan uzorak
uobličene osjećajnosti
kroz koju se gleda
u divljinu
koja je također uzorak,
ali taman i promjenljiv,
odnoseći usput
dijelove misli
kao što rijeka nosi
prozorski okvir nečije sada slijepe kuće.
Ovog vjetrovitog dana
na jednom od okana
vjetrom nošena sjemenka, zaplela se
u paukovu mrežu, i ne prestaje treperiti.
*
Ovo je vjetrovo oko,
Wendellov prozor
koji on posvećuje
ne baš jasnoj svrsi, jedan pogled u
dane koji dolaze, u vjetrove
dana koji dolaze i
prolaze. Dolazi već
četiri godine iz jutra u jutro
da bi razmišljao ovdje
dok se dan i noć
hladnoća i vrućina
smjenjuju nad ovim svijetom.
U oskudnoj sobi
nadomak vremenskih prilika,
sjedeći za prozorom,
on je katkada
doživljavao promjene, i obnavljao snagu.
Iskra na njegovom zapešću
veselo treperi i gasne, treperi
i gasne. Život u njemu
raste i jenjava
i ponovno raste
nalik na ledenu svijeću što svjetluca
iz zime u zimu
na obodu strehe,
i protječe vlastitom dužinom
dok nastaje i nestaje,
promjenljiva koliko i grana.
*
Pogledajte unutra
i vidjet će te ga kako gleda kroz prozor.
On nije uvijek
spokojan, ali postojali su trenuci
kada ga je sreća
prožimala, nezvana,
nalik stišanosti nad vodom
koja večer čini jasnom
dok se mrak hvata
– i on se oslobađa
onoga što nije bio.
Njegov predak je brdo
što se uzdiže na zimskom vjetru
iza slijepog zida
za njegovim leđima.
To brdo je odjeveno u pokrpanu odjeću
neke povijesti koju on pozna
kao i neke povijesti
koju on ne pozna: zaliječena polja
na kojima šume ponovno rastu
nakon višegodišnjih sezona usjeva,
povijest čovjekovog
djelovanja je prestala, nekoliko
dotrajalih ograda odolijeva
među drvećem;
okružene lancima brdâ
u podnožju su ravnice
s kojih stoka diže pogled
i gleda u njega na njegovim šetnjama
s očima strpljivim poput vremena.
Brdo je upoznalo
previše dana i ljudi
koji su zauvijek prošli.
Ali ima jutara
kad se njegova duša pojavi
iz tame
kao da izlazi iz šupljine u deblu
visoko na brijegu
i spušta se
s velikom radošću i oštrim
povikom niz dugu zatravljenu
padinu. Ima i noći
kad on spava znojeći se
pod teretom brda.
Za prozorom
on sjedi i gleda vani,
snatreći nad rijekom,
mala smeđa patka
maše krilima uzvodno
između naleta vjetra
bliža udaljenoj strani obale.
Ono što je on razumio
ostaje za njim
poput prijeđenog puta u šumama. On je
divljina koja gleda
u divljinu.
preveo: Vojo Šindolić