Utorak 04. mart 2014.
Piše: Wendell Berry

ZA PROZOROM (2)

 

 

 

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/za-prozorom/

 

 

*

Topao dan u prosincu,

kiša ustrajno pada

cijeloga jutra

dok čovjek radi

za svojim stolom, prozor

zagledan u dolinu

kao da je svjestan krajolika

onda kad on nije. Hladna se rijeka

isparava u topli zrak.

Nadolazi.

Najniže vrbe već se

uzdižu iz vode

dok se brze struje

provlače oko njih.

Na ogoljenim granama brijestova

svjetlucaju kapi

što polako rastu i otežale

padaju, veće

i sporije od kišnih kapi.

Vjeverica crvenkastosmeđeg krzna pojavljuje se

iz šume, i hitro

odlazi nekamo, ali čini se

da kiši svuda uokolo,

i on se pokorava vlazi

i sjedi nepokretan, nevoljko,

možda jedan sat vremena.

Koliko zaštitnički i jasan

izgleda prozor, suha toplina vatre

iz ognjišta, a vani sivi

pljusak. Dok čovjek radi

vremenske prilike se provlače

njegovim mislima, ta jednoličnost sivila

vrsta je utjehe.

 

*

Izvan prozora je

natkrivena drvena hranilica

koju on ispunja hranom za ptice.

One izvode neku vrstu plesa

dok lete uokolo, slijeću

i odlijeću na kosinu

s one strane strogo razdijeljenog

crnog pomičnog dijela prozora. Isprva

su dolazile bojažljivo, zabrinute

čovjekovim pokretima

u sobi. Promatrale su

njegove oči, i odlijetale

kad bi ih pogledao. Sada ne očekuju

zlo od njega

i zaboravljaju na njegovu prisutnost.

Ulaze u njegovo vidno polje

ne bojeći se. On se zadržava

na određenoj udaljenosti od njih i miruje,

poštivajući ih.

To što one ne obraćaju pažnju na njega

on shvaća za njihovo priznanje njega.

Ali one ostaju na oprezu

jedna prema drugoj, polubojažljive, nesklone

odveć bliskom društvu. One kljunom uzimaju

onoliko koliko mogu ponijeti i odlijeću

u krošnje. One mašu

repom ili kljunom i katkada

im ispadne više no što pojedu.

A čovjek, znajući

cijenu sjemenja, želio bi

da su pažljivije.

Ali one jedino razumiju

ono što je slobodno, a on im

može dati jedino ono što će one

prihvatiti. Ipak, one su ga

prosvijetlile. On kupuje sjemenje

i čini ga besplatnim.

 

*

Rijeka nadolazi

i sve više i sve brže se

približava prozoru.

Nad rijekom, zrak odiše

napetim nagovještajem

tamne vodene mase

koja sada teče tamo gdje su jučer

druga stvorenja disala. Dok radi

tijekom jutra

čovjek ima

zabrinut pogled,

on vidi čitava stabla iščupana

dok ih nabujala rijeka nosi,

struje protječu

noseći naplavine iz šuma

i smeće iz gradova,

primičući se, i rastući.

 

*

Postoji vrsta vertikalnog

zemljopisa koji određuje njegov život.

Izvana, sjenice

i druge pjevice kljucaju

suncokretovo sjemenje. Kardinali

se hrane nalik na leteće vatre

slijećući na šaš što pluta na površini

nabujale rijeke.

Zrak je most

i oni su slobodni. On zamišlja

nužnu radost

u stvorenjima koja moraju letjeti

da bi se hranila. Njega od njih razdvaja

crna rešetka prozora

ispod kojega je stol

na kojem su plodovi njegovog razmišljanja:

bilješke i zapisi,

nedovršena djela,

neodgovorena pisma,

nepročitane knjige

– teme savjesti

njegovi su pratioci u radu,

odjekuju šuštavom odgovornošću

ostavljajući ga

nagluhim za svijet.

Nekoliko blokova papira,

jedanaest olovaka,

naliv pero koje propušta,

bočica s crnilom

njegove su moći. On nikada

neće letjeti.

 

*

Nabujala, rijeka je

neobuzdana. Nema kraja

onome što čovjek

čija zemlja i imanje

leže u njezinom dosegu može zamisliti. Onaj

tko je osjetio kako njegov mali čamac

rijeka nosi amo-tamo

svojim snažnim strujama

teško to može opisati.

»Kakva je situacija s vodostajem?«

»Raste.«

U Port Royalu tada započinje

mračno raspoloženje.

Misli su sve turobnije.

Čovjek koji

svakoga jutra radi

u kolibi izdignutoj visoko na stupovima

iznad vode, tada

rast rijeke

osjeća u svojim stopalima

kao i u nemiru trbuha

čak i dok razmišlja

o nečemu drugome. Prozor

gleda prema vani, kao što riječ

gleda na zanijemjelost, činjenica

koja se preobražava u tajnovitost, tama

nadvladava svjetlost.

I voda dostiže visinu

s koje može jedino početi opadati, ostavljajući

za sobom mokra debla.

Dostignula je krov

svojeg uspona, i postala

odomaćena pojava.

Sada leži u svom koritu

nalik na konja u svojoj štali.

Činjenice izranjaju iz nje:

naplavine koje su se zaplele u krošnjama,

naplavljene limenke i boce,

nove erozije na obalama

– mjesto promjene i samo promijenjeno.

Rijeka ostavlja tajanstvenu ravninu

u zraku, jednu membranu

povijesti koja se širi između

muljevitih tragova na obalama,

jednu dubinu zbog koje će

čovjek mjesecima odlaziti od svog prozora

i spuštati se do nje, znajući

da ulazi u doseg

tamne moći: tamo

gdje sada ptice skakuću, nekoć su plivale

ribe.

 

*

Kako je lijepo

imati kuću izdignutu na visoke stupove

s prozorom s puno malih okana

koji gledaju na rijeku

– dok carić pjeva

u zimsko jutro! Kako je lijepo

mesti pod,

otvorivši sva vrata

da uđe svjež zrak,

i onda sjesti

u tek provjetrenoj sobi

dok dan prodire kroz prozor!

Ali ovo traje tek odnedavno.

Ova kuća nije oduvijek bila

na ovom mjestu. Umjesto nje se dizala jedna

druga, izložena vremenu

i ostarjela. On ju je srušio

i ono što je od nje valjalo upotrijebio

da bi sagradio ovu. Nešto dalje se

uzdizala još jedna

koja je također nestala. Sada

više nitko živ ne zna

kako je izgledala, premda se neki

još uvijek sjećaju vodenice

koje sada također više nema. Kamenje

prekriva travu pašnjaka

gdje šareno ždrijebe pase

i podiže svoju glavu njišteći

u vjetar.

Sve prolazi, i čovjek

pri radu u kući

gotovo je prestao mariti.

Pojavit će se i grižnja

savjesti, i njemu je žao

zbog užasa koje ljudi nameću drugim ljudima.

Ali, sve prolazi – u tome je

čak i vrsta utjehe.

On si je zamišljao životinje

kako pasu u predvečerje

na mjestu na kojem njegova kuća sada stoji.

Njegov duh im se

već pridružio, s čudnovatom pažnjom,

osluškuje kako spokojno čupaju i

i jedu travu pasući.

 

*

Kraj u kojem on živi

nastanjuje

duh jedne stare šume.

Na iskrčenim čistinama

na kojima on sada obrađuje zemlju

i napasa svoje konje

nekoć se dizala šuma

koja će se opet vratiti. To će biti

uskrsnuće divljine.

Ona već čeka

pred ogradama pašnjaka.

Diže se na

zapuštenim  mjestima oko gradova.

Kad budale iz prijestolnica

potamane jedni druge

u ime pravednosti

a strojevi unište

nas preostale, tada će se

dogoditi drugi povratak

drveća. Stabla će

prijeći preko ograda

sporo, ali uskoro.

Autoceste će odzvanjati

kopitima divljih krda

koja će se jednako vratiti. Dabar će plivati u

potocima dok se krošnje stabala

budu granale nad njim.

Vuk i puma će

svoje stare staze

pronaći noću. Voda

i zrak će poteći bistri.

Određeni neuspjesi i nesreće će

biti za nama,

kao i određena zadovoljstva.

Vjetar će puhati

nemajući zle namjere. Koliko je teško

misliti o tome: milje i milje

a nigdje prozora.

 

*

Katkada on misli da bi zemlja

mogla biti bolja bez ljudi.

On se stidi zbog toga.

Zabrinjava ga

to što je ljudsko biće, i što

o ostalima mora misliti dobro

da bi i o sebi mislio dobro.

Svega je nekolicina

onih o kojima misli dobro,

nekolicina koje voli

gotovo koliko i samog sebe,

i želio bi da može kazati nešto

bolje. Ali povijest

najčešće ne oprašta.

Sada njegova svemoćna vlada

želi pomoći svakome na svijetu

čak i ako mora ubiti one kojima pomaže

da bi to provela – poput priče u kojoj je neki tip

pomogao susjedu da ode u Raj:

»Začuo sam Gospodina kako ga doziva k sebi,

gospon sudac, pa sam ga upokojio.«

Prema riječima onih iz vlade

svi već čekaju

da im se pruži šansa

da budu kao mi. On se

ne slaže s time.

To su djela njegove nacije

koja on mrzi. On bi želio

barem neko malo jamstvo

da nitko neće uništiti svijet

u ime nekog valjanog razloga.

Sve dok ne umre, on bi želio da njegov život

pripada zemlji.

Ali u njemu ima nečega

što će strpljivo čekati, čak

i dok on prosvjeduje

da stvari ispadnu onakve kakve će i biti.

Ovog jutra za svojim prozorom

ugledao je devet patki kako lete,

i sokola kako se radosno obrušava

za svojom ženkom.

Dan se odvija nezavisno

od kalendara. Tu je volja

koja ga prima kao dovoljnog.

Njemu je dât djelić vremena

u ovom djeliću svijeta.

On ga voli jako puno.

 

*

Najduža noć je prošla.

Ovo je blaženo jutro godine.

Za prozorom, ostaci snijega

u hrpicama na obali rijeke,

svjetlost obasjava mraz na strnjikama kukuruza     

i mladice na vodenim javorima

crvene, crvene i hladne.

 

*

Njegove misli su skrenule od prozora

prema tamnijim silama, najednom

svjetlucanje vode

svijetli u dnu njegovog oka:

vodomar uzlijeće

nakon što se zagnjurio u vodu,

vodostaj rijeke i dalje opada

ispod gole vrbe.

Prozor postaje povijesni dio

njegovog razmišljanja, ulazak

danâ u njegove misli. Budan

sada, promatrajući protok rijeke

iza stakla, njegovu misao

promatra njezina vlastita utvara,

jedan prozor koji gleda u prošlost.

Život ustrajno dodaje

svoja oduzimanja, ali on

ne zaboravlja uspomenu na

jednog starca koji je, umirući,

sanjao o svojem vrtu,

žetvi toliko obilnoj

da je ne bi mogao odnijeti kući

–       još jedan čovjek koji je

u šarama mjeseca

prepoznao žensko lice

nalik na kameju.

 

*

Jedan dan i jednu noć

njegov je prijatelj ostao ovdje

na svom putu diljem kontinenta.

Poslijepodne su otišli u šetnju

od Port Royala do rijeke,

slijdeći

neko vrijeme strmine slapa Camp Branch

vrludajući kroz šumu,

zatim su prešli preko sljemena

i ponovno zašli u šumu

na rubu doline. Razgovarali su

o povijesti –  o ljudima koji su maštali

o obrađenim poljima gdje su šume nekoć rasle

i opet rastu, usjevi nestali.

Jeli su hladne jabuke

koje su ponijeli u svojim džepovima.

Sjeli su na balvan obasjan suncem

da se odmore, gledajući

kroz ogoljene grane u nebo.

Vidjeli su brglijeza i kako skakuće

u blizini jednog stabla

obasjanog zrakama sunca na zalasku

dok je nešto dalje od njih tegljač Lexington

prevozio pijesak uz obalu rijeke,

njegovi dizel motori odzvanjali zrakom.

Koračali su kroz šumu

i između usjeka. Sada se njegov prijatelj

vratio svojem putovanju, a on iznova sjedi

za svojim prozorom. Još jedan dan.

Tijekom noći pao je snijeg.

 

 

                                                                            (preveo: Vojo Šindolić)

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.