Petak 29. novembar 2013.
Pišu: Srđan Sandić & Raphaëlle Oskar

Vrati se i kaži zbogom

 

 

 

UPOZORENJE

Sinopsis
 

Do naše suradnje došlo je iznenada, nakon što je jedno od nas dvoje onom

drugom poslalo poruku u kojoj je, pod pretpostavkom da si mi, gotovo potpuni stranci, imamo puno toga za reći, predložilo da si pišemo. Prijedlog je prihvaćen i proširen daljnjim prijedlogom da si pišemo metodom automatskog pisanja – kao Buñuel i Dalí pri pisanju scenarija za film Andaluzijski pas.

 

Za tekst koji nastaje u našoj suradnji mediji kojima se služimo od presudne su važnosti. Naše pisanje ujedno je i naše dopisivanje koje se odvija putem

elektronske pošte. Taj proces funkcionira tako da na svaku primljenu poruku uzvraćamo jedno drugom pritiskom na gumb «odgovori». Ova razmjena, koju žanrovski svrstavamo u poetski dijalog koji vodimo u svim licima i brojevima, završava u trenutku u kojem ju jedno od nas dvoje kompletnu kopira u word dokument, briše adrese elektronske pošte i datume slanja, te na posljetku

preostaje jedino tekst koji počinje zadnjom, a završava prvom porukom

prepiske. Konačni rezultat je uvijek u potpunosti nepredvidiv, jer je kronološki i smisleno suprotstavljen kreativnom slijedu kojim smo se rukovodili pišući jedno drugom.

 

Nemoguće je, dakle, zaobići nadrealističku crtu ovog putovanja. U tijeku našeg zajedničkog stvaranja asocijacije na momente te snažne i opsežne epohe povijesti umjetnosti uistinu su brojne.

 

Nadrealizam je izabrao papir kao svoj medij. Louis Aragon je isticao političku

važnost umjetnikovog odabira medija: papir je bio običan, jeftin i dostupan

svima. Revolucionarna i inovativna djela nadrealizma ostvarena su upravo na papiru, poneka i na iskinutim stranicama iz bilježnica. Iako na početku dominatno spisateljski pokret prozvan u život od strane André Bretona, nadrealizam je poticao i svoje pisce da crtaju i likovno se izražavaju; ne svom amaterizmu unatoč, nego zbog istoga. Odabir papira kao medija ponudio je izbor tehnika kojima je bilo moguće koristiti se, a najzastupljenije od kojih su kolaž, frotaž i, dakako, cadavre exquis.

 

Upravo je određeni vid tehnike cadavre exquis ono kako bismo mogli nazvati

tehniku stvaranja našeg teksta. Cadavre exquis otvorenih očiju. Iako vidimo prethodne poruke, ne vidimo čime će to na čemu radimo u konačnici rezultirati.

 

U procesu se koristimo medijima – računalom i internetom – kojima se

pokreću revolucije, manipulacije i ovisnosti. Ali na samom početku ih nismo ciljano odabrali i nismo ih propitivali. U zapadnoj hemisferi, u kojoj i sami živimo, ti su nam mediji naprosto najdostupniji i najpraktičniji i kao takvi su nam se nametnuli. Iako nametnuti, a ne svjesno odabrani, ti su mediji zbog svoje dostupnosti, a u okviru nadrealističkog poimanja papira, najpapirnatiji.

 

Papirnatija bi bila jedino telepatska korespondencija, dok je onaj papir kojim su se nekoć koristili nadrealisti danas najjeftiniji luksuz.

 
Vremena se mijenjaju.
 

 

 

Čuvajte se.

 

Ona zna

da vi znate

da ona zna

da vas može

zaklati na spavanju,

a da prije toga

ne mora provaliti u kuću

i uznemiriti susjede.

 

Uvukla se između vas

i vašeg daha,

povjerovali ste joj

da vam stane ispod kože.

 

Familija vam je bliže nego što sanjate.

 

 

 

 

 

NEW YEAR’S RESOLUTION

 

Prestat ću počinjati rečenice s „bojim se“ i „volio bih“.

Telefon ću koristiti samo kada moram.

Utišat ću um.

Kažu mi neki ljudi da postoji vrijeme za ljubav.

Meni je to maloumno.

 

Dok se ne smognemo usuditi.

 

Sve je dobro.

 

I najbolje posude imaju neku pukotinu. Tamo i tu. Pa procure. Kao da

imaju menstruaciju.

A nakon toga život kreće ispočetka.

 

I sve je dobro.

 

Samo da je mir.

 

Još jednom sam maštao.

Bajku punu punu punu.

 

Sada je to prošlo. Više neću tako.

Rečeno je da je to sve u kodu, znaš, da je ok biti i ljubomoran i patiti

i

htjeti više, ali ja ne želim biti onaj koji sam bio.

Ne želim patiti,

ni biti ljubomoran,

ni ozlojađen.

 

Zapravo se ništa loše nije dogodilo.

Bezveze uopće i govorim o tome.

 

„Da sam ptica i da imam krila

ja bih cijelu Bosnu preletila.

Letila bih, nikad ne bih stala,

dok se Bosne ne bih nagledala.“

Ta fascinacija me skoro

imenom uvjetovala:

Sultanija.

Ali bolje mi, mislim, stoji jedna druga funkcija:

bit ću efendija.

I alčak.

Two in one.

U čakširama, a u nanulicama,

 

prevrnut ću ti s astala i fildžan i kahvu i džezvu.

 

Bujrum!

 

A ovo je crnogorska Julija Romeu:

„Đevojka ga, đevojka ga,

mrko pogledala, mrko pogledala.

Danu momče, danu momče,

ne šali se sa mnom, ne šali se sa mnom,

jer sam noćas, jer sam noćas,

grdne snove snila, grdne snove snila

i da sam se, i da sam se,

mlada ja ubila, mlada ja ubila.“

Da bih riječ rekla!

 

I cvrči, cvrči Nazorov cvrčak,

gospođa Ministarka se preko Nušića žali da joj puva,

dok je onaj Krmpotićkin sretan čovjek i dalje bez košulje.

Gruvaju Crnjanskijevi topovi,

hoda se gore-dolje po Andrićevoj ćupriji,

sastaju se opet, rastaju se opet Dobrišine kapi,

i ni Ršum više ne zna

da l’ slon telefonira il’ telefon - slonira.

A Kiš? On ti uopće ne veruje u piščevu fantaziju.

Sve to, stara moja, na tvojoj polici,

dok si ti na poslu.

Otišla si biciklom,

s torbom na paktregeru

i jednom Reči i Mišlju.

Za noćnu smjenu.

U pogonu.

 

Ja bih sada sjedila na tvom paktregeru

glave naslonjene na tvoja leđa.

Kao Reč i Misao.

 

I umjesto da ti meni,

ja bih sada tebi sve.

 

I pjevala, i čitala, i plesala,

I Portorož, i Bled, i Bohinj,

I našla bih Bracanina dva

da tebi posluže bokal vina.

 

Ma, ja bih tebi

isprašila, očistila, oprala,

uštirkala, osušila, opeglala, porubila,

kao Biljana izbijelila,

tu tvoju Jugoslaviju.

 

Samo da se nije,

kao i majci Desanke Maksimović,

i kada si umirala,

činilo da se osećaš krivom

što nas napuštaš.

 

Samo da nisi kao karijatida

u svakom trenutku

držala cijeli svemir

da se ne uruši.

 

Samo da jednom.

Tu posljednju mandarinu.

U zdjeli.

Nisi čuvala nekom drugom.

 

Samo da sam jednom vidjela

da prvo misliš na sebe.

 

**************************

 

Dođe mi da se ponašam

k’o drumovi bez Turaka.

 

Prva,

jedva, ali prođe.

Pa druga, stisnem zube.

Treća, k vragu, sreća?

Četvrta i peta.

 

Nakon toga, ništa čudno, sve uredno, redno.

Uglavnom sam si supertruper,

tu i tamo se sjetim čega ne bi trebalo,

ali zakrpam to, imam sistem.

Štrikam, heklam, haklam, hendlam,

menjam kune, marke, dolare.

 

E, a onda na moj rođendan, kardinalno zgriješim,

ispadnem iz ritma, sjebem takt.

 

Nema takta bez predtakta.

 

Trt-mrt,

život ili smrt?*

 

Ajmo Jovo nanovo.

 

 

* Laza Kostić, prijevod prve rečenice Hamletovog solilokvija, 3. čin, scena 1., Hamlet:

„To be, or not to be: that is the question“ 

 

 

STG16346 

 

 

JEDNA JE

 

**Tako bi to Kiš rekao. A pod Nacionalizam čitajte Ona:

 

*Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega

posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i

nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.*

 

Ona vam je takva.

A dodala bi još: „A šta da radim?“

 

I nema tih para.

Aman, čovječe.

U vijeke vjekova.

Amen.

 

Kuću njemu, jer ima prezime.

Ma, oženit će se.

Hoće.

 

Hoće.

On je normalan.

Sve je.

On je njeno sve. On je neće izdati. On je nikada nije izdao. On to ne zna.

 

Elem: NJEZINA PSIHOPATOLOGIJA JE PREVELA SINA U MUŽA, KĆI U

SLUŠKINJU, MAMU U BOGORODICU.

SAMO BOL.

BOL ZAUVIJEK.

PO NJOJ.

 

Samo da dobro uženi sina. Za kći je važno da ostane blizu. Da joj dođe

očistiti, oprati, skuhati, brinuti o njoj kad ostari. Ne bi mogla nikada od sina

zahtijevati isto što i od kćeri. Ne bi se sin nikada snašao. Ne zna sin, jadan.

Kći zna. Zato će sin za nagradu dobiti cijelo imanje.

 

Ovime se izgovara: depresija, neizdrž, nemogućnost.

Ona nije kriva.

Ni za što!

Ni zašto.

Nikada ona nije kriva.

Pusti ju na miru.

Odmah!

 

Kamioni, autobusi, veliki crni automobili i kombiji koji tutnje i jure i odnose

samo njezine poglede. Kad već nju, sirotu, ne mogu.

Dosadan pejzaž.

Klasje, kukuruz, suncokret.

 

Zemlja.

Je ravna.

Ploča.

Prostrana,

nepregledna,

teška.

Zaleđena,

utopljena,

spržena.

Debeli trbusi pred ogradom,

koščati laktovi na prozorskom oknu,

omaramljeno sjedilo.

Nanizani na međunarodne puteve i ceste.

Oko čijeg vrata?

 

Oko njenog, naravno.

Uvijek i jedino oko njenog.

Dok jede jabuke i šljive s kruhom.

Dok joj se vrti u glavi.

Dok misli da je taj vertigo neurološki, a ne psihološki.

Dok ne voli svoju djecu.

Ta, naša majka.

Bosanskohrvatskosrpski sprčkana.

 

Kakva je to ideologija?

Odgovor.

 

Snovi moraju biti u miru, utopljeni, ohlađeni, zaslađeni.

Kao jagode,

iz vinograda,

s komarcima.

Kao jagode, u četiri popodne.

Pod hladnom arteškom vodom, sa šećerom iz šećerane,

s fatamorganom grada, koji je zapravo silos, ali izgleda kao grad.

S tim dalekim gradom koji nikako da postane.

 

U noći, samo prije par sati me je pritisnula frka.

Nazvala je i rekla da joj ne radi televizor, da nema za kruh i da li joj mogu

pomoći.

Rekao sam ne, jer ne mogu.

Ona je pomislila da je ne – da.

I danas me je nazvala i pitala istu stvar.

Pitao sam: „Kako?“

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.