Kad se uvečer vraćam kući, hodam polako, često idem sporednim ulicama i uvijek se čudim kako Bukurešt može biti tako tih noću. Ometam pse koji sklupčani spavaju na poklopcima kanala. Gledaju me poluotvorenim i snenim očima, ne podižući glave. Mačke su mekane prikaze koje ne stižem dobro razaznati jer šmugnu na metar-dva od mojih nogu. Da se mene pita, ne bih izlazio dok se ne smrači i do vrtoglavice bih kružio oko tog velikog svjetlećeg tijela tetoviranog najrazličitijim građevinama. Anestezirani grad u kojem spava golemi kit, a ja sam posljednji budni stanovnik koji se vere njegovom kralježnicom i pokušava stići kući.

Koliko sam piva na kraju popio? Šest ili sedam, vrag bi ga znao. Te vizije, kao i oslobođena ljubav prema Bukureštu kojim sam koračao otkad znam za sebe, tada bi iz istog razloga izlazile na površinu. Savršeno se sjećam puta kojim sam išao te večeri. Najmanje sto sam ga se puta već prisjetio.

U jednom sam trenutku skočio preko lokve i iznad mene se upalilo svjetlo. Senzor se aktivirao zbog naglog pokreta i natjerao me da se trgnem baš kad sam imao nogu podignutu u zraku. Sletio sam na kraj lokve i smočio vrh cipele, izazvavši prije toga minijaturni vodoskok. Čekao sam osjećaj da kapljice pune prašine i motornog ulja prođu kroz tkanje čarape. Zaustavile su se na vrhu nokta na nožnom palcu. Znao sam da će mi uskoro smočiti i ostale prste. Pomaknuo sam ih koliko je to moguće kad nosiš tenisice i tako malo ublažio šok. U zgradi pored koje sam prošao, osiguranoj alarmnim sustavima, ostalo je upaljeno mnogo lampi. Opsovao sam i produžio korak jer ne izlazim u šetnju u to vrijeme da bi me smetale sve te svjetiljke nekih idiota.

Zatim sam stigao do slastičarnice na uglu čiji se prostor postupno smanjivao do veličine sobe u zgradi. Ne vjerujem da izložene kolače ikad mijenjaju. Čini se kao da su napravljeni od gipsa po kojem je netko izlio tonu koncentriranog akvarela. Ne bih ih pojeo ni u ludilu. Ljekarna je, naravno, bila osvijetljena. Našavši se pred dućanom sa sunčanim naočalama, primijetio sam da opet nema niti jednog izloženog modela, vjerojatno zbog straha da netko ne razbije staklo i ne ukrade ih. Glupost, naravno. Ne znam više jesam li se, izašavši na bulevar, zaustavio da pogledam nakit i satove. Oni su možda imali napredniji alarm pa se i nisu trudili prazniti izloge. Nikad ne bih kupio tako skupu stvar, no volio bih nekome pričati o sofisticiranom modelu iz ograničene serije.

Mislim da bih tako mogao zadiviti djevojku koja bi ostala sa mnom više od nekoliko tjedana probnog razdoblja u kojem su me sve moje voljene pokušale promijeniti i uvesti u redove dobrih, poštenih i staloženih obiteljskih ljudi. Želio sam im ugoditi, odbijao bih dečke dan, dva. Priznajem da sam slab i nisam tako mogao unedogled. No, nije li prijateljstvo, na kraju, najuzvišeniji osjećaj na planeti? Pa dovraga, s Duduom i Mircicom poznajem se oduvijek, tukli smo se, proveli na tisuće sati igrajući nogomet, bili smo rock grupa, ne znači li to da smo braća? Može li mi netko u tome proturječiti?

Ponekad imam potrebu provjeriti svoju teoriju. Obuzme me strah i uhvatim se kako zovem nekoga od njih u gluho doba noći. Tako je bilo i tada. Dlan mi se zalijepio za mobitel i pritisnuo sam Duduov broj s liste biranih brojeva. Na praznoj ulici zvonjava telefona zvuči poput strašne ratne sirene. Godila mi je misao da u ovom gradu imam ljude koje mogu nazvati u svako doba dana, i pogotovo, noći. Nepokolebljivo sam stajao s mobitelom na uhu i nisam ga vratio u džep čak ni kad je mobilni operater izvijestio da je „birani GSM pretplatnik nedostupan”. Nije se javio, peder...

Dobrano sam ih obojicu ispičkarao i kao da sam izgubio volju da pokušam dobiti Mircicu da ne otkrijem jednaku bolnu istinu: dok ja bezglavo lutam ulicama i razmišljam o besmrtnosti duše i o slatkom okusu prijateljstva, oni su došli kući i odmah se bacili u krpe. Spavali su k’o klade i živo im se fućkalo za mene. Moglo bi mi se svašta dogoditi, a oni bi to saznali tek sljedeći dan kao i drugih osamdesetak ili stotinjak ljudi koje znam. I više ne bi bilo potrebe da išta naprave.

Produžio sam korak i prošao kroz dio Bukurešta kojem su se jedino krovovi spasili od mraka. Krenuo sam prema bulevaru. Nakon dijela sa ženama, ispred dućana „Diverta”, put prema kući slijedi ravnu liniju. Niska ženska, debela poput paprike babure, u bijelim čizmama do koljena, imala je sreće te večeri. Nije više bila na štajgi. Nekoliko sam se puta našao pred njom kad je pušila cigaretu, a dim koji je izdisala bio je gust i čvrst. Lansirala je dimnu ciglu u nebo iznad grada, no nitko se nije obazirao. Ja sam pak osjetio ludu želju za cigaretama bez filtra, ali kod nas ih nema već dugo vremena.

Približio sam im se, a djevojka paprikaste građe me vidjela i uzviknula:

- Hej, gospon, hoćeš da idem s tobom?

Nisam htio. Vrlo sam pristojno zamolio cigaretu i nekako očekivao da će izvući meko pakiranje i pružiti mi cigaretu bez filtra. Nije bilo tako, no u dijeliću sekunde, dok je kopala po torbi i pružala mi paket, učinilo mi se da bi mogla biti bilo tko drugi. Dok mi je davala vatre, već se vratio njezin prijašnji izgled: usta sa tankim usnama našminkanim puno preko rubova natjerala su me da požurim. Pozdravio sam i otišao dalje. Nisam tada mogao misliti ni na kakav seks. Moj grijeh.

Cijelim sam putem razmišljao kako je to posljednji trenutak toga ljeta da odem na more. Nakon rujna više nije gušt i nema smisla visjeti na terasama. Tako lud hodao sam gradom i ponavljao u sebi da ćemo pronaći rješenje i otići sljedećeg dana. Na plaži je ona slatka, gusta jesenja svjetlost ljepša no bilo gdje drugdje. Možda sam žudio za morem jer nije bilo djevojke koja bi mi okupirala misli. Kao da su svi dobri komadi u ovom gradu bili zauzeti, ili ih nisam zanimao, ili se nisu vratile s odmora. Ogromna tuga...

Kad su mi skoro sve lađe potonule, učinilo mi se da vidim, na manje od 10 koraka od mene, nekoga kako ramenom udara o zid. Rekoh, možda je ostao vani pa očajno pokušava otvoriti vrata. Nisam žurio, no  kad sam došao do lika, nije bilo traga ulazu, samo zid s otpalom žbukom.

Bila je to mlada žena. Nekoliko je trenutaka ostala na nogama, pogledala me, zatim čučnula i ostala u tom položaju. Plakala je ili štucala, nisam mogao razabrati. Krenuo sam prema njoj, a prva stvar koja mi je pala na pamet bila je da je upitam:

- Hej, što ti se dogodilo? Nije ti dobro? Netko te udario?

Nije mi odgovorila, ustala je i nastavila leđima udarati o zid. Njezino me ljuljanje pomalo uzrujavalo jer nisam znao je li me vidjela, čula ili je jednostavno nije bilo briga. Imala je traper jaknu svijetle boje, duge hlače i majicu na kojoj je nešto pisalo, ali nisam mogao vidjeti što. Prilično debeo pramen kose ispao joj je iz repa i zalijepio joj se za lice. Bio je svjetlosmeđe boje, toliko sam uspio vidjeti. Plakala je i disala u isto vrijeme pa su joj bila vidljiva dva prednja zuba. Tada sam odlučio pod svaku cijenu saznati kako da joj pomognem. Bila je razoružavajuće sama i izgubljena u tom noćnom Bukureštu u kojem sam se ja, samo nekoliko minuta prije, osjećao kao riba u vodi.

Pokušao sam nešto izvući iz nje, bilo što... Dudu zna reći... zapravo, navodno su to riječi jednog tipa iz Čehovljeve novele: „neka sad umrem ako sam ikad znao ponašati se sa ženama koje plaču”. Učinile su mi se tada vrlo istinitima te riječi. Stajao sam pored te izgubljene i prestrašene djevojke i pojma nisam imao što da učinim da se smiri, a kamoli da je uvjerim da progovori.

Uhvatio sam je za ramena i okrenuo prema sebi. Osjetio sam njezino drhtanje snažnije no što bih osjetio kad bih dotaknuo nekoga koga upravo trese struja. Učinilo mi se da joj srce užasno snažno kuca. Ne bi me bilo začudilo ni da mi se komadić njezina mišića iz grudi našao u rukama. Ni dalje nisam znao što da radim. Možda bi bilo dovoljno da je ne ostavim samu na ulici.

No, odlučio sam biti uporan i opet sam je upitao:

- Možeš li mi reći što ti se, dovraga, dogodilo?

Ni drugi put nisam dobio odgovor. Pustio sam je i također se oslonio leđima o zid. Čuo sam je kako uzdiše. Gurnuo sam ruku u džep tražeći cigarete, tek toliko da nešto učinim. Imao sam, začudo, i upaljač. Nakon što sam zapalio, upitao sam i djevojku:

- Želiš li možda dim? Ili cijelu cigaretu?

Kimnula je glavom, a ja sam joj, ne znajući što točno želi, pružio svoju cigaretu, no ona je i dalje nepomično stajala:

- Ugasit će se, znaš...

Tek je tada odlučila povući dim. Stavila je suzama zalijepljen pramen iza uha i na kraju pogledala u mene. Bolje da to nije učinila. Učinilo mi se odjednom puno hladnije i nisam se mogao oteti dojmu da me, unatoč velikim očima, a možda i dugačkim trepavicama, zapravo gleda kroz dvije rupe, ravno iz dubine zemlje.

Još sam je jednom upitao, bez velikih očekivanja:

- Možeš li mi barem reći kako se zoveš?

- Ramona - rekla je.

Bila je to prva riječ koju je izustila i pomalo sam se prestrašio, nisam očekivao da će mi ovaj put odgovoriti. U glavi sam računao koliko vremena stojimo jedno pored drugoga. Nakon trenutka tišine i smirenosti u kojem smo se na neki način sprijateljili, Ramona se trgnula i počela udarati šakama o zid. Komadići žbuke padali su poput konfeta, a ja se nisam mogao natjerati da je zaustavim.

Njezin mi je plač parao srce i po prvi mi je put prošlo kroz glavu da joj se, vjerojatno, dogodilo nešto gadno. Ustao sam i zgrabio je za ruke. Nije mi bilo teško stisnuti je u naručje, bila je prilično malena i krhka, no nastavila je udarati rukama i nogama. Grupa ljudi prošla je pored nas. Bio sam spreman čuti neku gnusobu ili da mi kažu da je ostavim na miru. Moja se situacija mogla u svakom trenu pogoršati. Kako bih dokazao, kad bi me netko počeo ispitivati, da sam zastao da vidim što se dogodilo s tom djevojkom i da sam joj samo želio pomoći? Nikako, meni je to najjasnije. No, nisam mogao predugo razmišljati jer sam čuo kako me pita:

- Mrtva je u kući, znaš, zar ne? Koliko smo sad daleko?

Priznajem da sam ostao bez riječi. Što bi, dovraga, to trebalo značiti? Djevojka Ramona možda je bila luda ili se poigravala sa mnom. Možda se okladila s prijateljima da će pronaći nekog lutalicu na ulici, u večernjim satima, i zavrtjeti mu glavom za nekoliko minuta. Ako je bilo tako, polazilo joj je za rukom i mogao sam mirne duše otići kući i sutra na more i tako dalje...

- Tko je umro? Gdje? - upitao sam je šaptom.

Okrenuo sam se i sad su mi opet leđa bila naslonjena na zid. Nju sam čvrsto držao u naručju iako je i dalje nastojala pobjeći. Prošao je auto i vidio sam joj oguljene dlanove. Nekoliko slojeva kože ostalo je na zidu i pojavila se ružičasta rana sa zgrušanom krvlju. Instinktivno sam popustio zagrljaj, jedna joj je ruka sad bila slobodna i, da nas je netko mogao vidjeti, pomislio bi da smo stali da se malo odmorimo.

- Negdje drugdje...

Tek toliko sam tada izvukao iz nje. Ali barem je imalo veze s onim što je bila rekla nekoliko minuta prije.

- Gdje drugdje?

Očekivao sam da mi kaže još nešto kako bih shvatio cijelu tu vražju besmislicu. Već sam u glavi imao osmišljen scenarij: ova djevojka je možda bila svjedokinja neke nesreće, pretrpjela je emocionalni šok i morao sam se pobrinuti za nju da dođe k sebi. Naš me susret obvezao na to i nije mi palo na pamet da je ostavim na ulici i vratim se kući.

Počeo sam joj govoriti, to joj nije moglo naštetiti:

- Hajde, molim te, pokušaj se smiriti. Tu sam s tobom i neću te ostaviti samu. Što god da se dogodilo, bit će bolje, vidjet ćeš. Ako želiš, možemo k meni. Živim blizu, niti 50 metara. Bulevar Magheru 30. Svega nekoliko koraka i tamo smo. Mogao bih ti zamotati ruku i popili bismo whisky. Napravit ću ti čaj. Zasigurno bi ti dobro došao. Imam od šumskog voća i od lipe. Ili možda želiš u bolnicu? Samo reci i...

- ... k tebi.

                                                                                    Prevela: Sanja Husain

(sa Revije malih književnosti, održanoj u klubu Booksa 2010. godine)