Subota 21. jun 2014.
Piše: Antler (Brad Burdick)

TVORNICA (2)

Izbor iz poeme

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/tvornica-1




 

"Jedino što moraš činiti jest stajati ovdje

     i pakirati poklopce dok izlaze ispod prese

     i svako malo provjeriti nema li neki s greškom.

Naguraj dovoljno poklopaca u usku vreću kao što je ova,

Ispunjenu vreću uspravi evo ovako,

Vrh vreće ovako preklopi,

Otkini dovoljno dug komad ljepljive vrpce

     i zalijepi je ovako,

A onda ih slaži jednu uz drugu, evo ovako."


Koliko njih me promatra kako gledam u ženu

     koja me uči poslu koji trebam obavljati

Prisjećajući se svoga prvog dana na poslu,

Prisjećajući se da su se pitali što li je ta žena osjećala

     kad ih je za jednu jedinu minutu obučila

     poslu kojeg je obavljala cijeloga života,

Hitro im pokazavši sve što su trebali znati?

Koliko njih se još može sjetiti tko su tada uistinu bili

     dok su nastojali preživjeti?

Upiši ime i prezime, adresu, broj telefona, godine starosti,

     spol, rasu

Jesi li samac ili si oženjen, imaš li djece, roditelje, čime se bave

     ili od čega su umrli,

Priloži potvrdu zdravstvenog zavoda, potvrdu

     policijske uprave, potvrdu vojnog odsjeka, broj

     socijalnog osiguranja, dokle si dogurao u obrazovanju,

     gdje si sve radio, zašto si dao otkaz ili bio otpušten,

     vlastoručnim potpisom jamčim da je sve napisano istina,

     razgovor, zatim slijedi dugo čekanje,

     telefonski poziv »dobili ste posao« –

Mogu li se još uvijek sjetiti onog trena dok prolaze

     kroz tvornicu do mjesta na kojem će raditi,

     tada tako stranom a sada dobro poznatom?


Hala je velika poput nogometnog igrališta.

U njoj su raspoređene 24 prese koje iz ručno umetnutih aluminijskih ploča

     izbacuju gotove poklopce za limenke.

Tu 10 posebnih strojeva u vrhove poklopaca

      neprestano utiskuje otvarače na povlačenje.

Strojevi koji su veliki koliko i lokomotive

     i zaglušniji od najzaglušnijih rock grupa,

Toliko su bučni da oglušite bez prigušivača za uši,

     a jedini mogući način sporazumijevanja jest gestikuliranjem,

Ili da vam se približim uz uho kao da vam povjeravam neku tajnu –

     povik mojih skupljenih dlanova slabiji od šapata.


Sada započinje film o meni i svakodnevnom rintanju.

Vidim se kako ulazim u tvornicu i odlazim na mjesto

     za kojim ću raditi.

Vidim se kako namještam prigušivač za uši kako bih smanjio

     zaglušujuću buku.

Vidim ženu koja mi je za jednu jedinu minutu pokazala posao

     kojeg je čitavog života obavljala

I kako sam preuzeo posao, i onog časa kad je otišla kako sam

     nespretno počeo, i poklopci se rasuli po podu

I kad je nadzornik žurno došao k meni, ja mu doviknuo –

     »Nešto nije u redu! Prebrzo je!

     Nitko ne može raditi pri ovoj brzini!«

Kakav mi je pogled uputio i kakav su mi pogled uputili svi ostali

     koji nisu mogli čuti što sam kazao ali su mogli pogoditi.

Progutavši knedlu, pomislio sam, ova »Kaskaderska ekshibicija«

     mora se izvoditi osam sati

     prije no što umobolna sirena za prestanak rada

     označi utješnu nagradu.


Ali brže no što sam mislio, ovladao sam ritmom,

     preobrazivši se u letećeg derviša,

I ne mogu poreći da sam bio uzbuđen tim napretkom

     od nespretnosti do umješnosti –

Premda su me stari radnici mrko gledali

     kao da su mi trebale godine da bih naučio sve finese.

Ali zadugo nakon što se moj ponos zbog umješnosti u obavljanju posla

     pretvorio u križanje dana u kalendaru

     svake noći bih navio budilicu

                 kako bih se ujutro probudio, isključio je,

     ustao, jeo, otišao, radio, jeo, radio, vratio se, jeo, spavao,

I svakog ubogog radnog dana gledao sam

     u niz strojeva preda mnom,

     u niz strojeva iza mene,

Za svakim je stajao radnik koji je radio isto što i ja,

     i obavljao isti posao koji sam ja obavljao,

Radeći pod budnim okom kontrolnog sata

     čija se sekundna kazaljka nikad ne prestaje okretati.


I tako, dok me je nadglednik motrio krajičkom oka

     i dok sam ja njega motrio krajičkom oka

     pretvarajući se da radim najbolje što mogu

           i ne primjećujem da kontrolira kako radim,

Uživao sam u riječima koje ću zapisati,

     smišljajući ih u tvornici gdje ih nitko nije mogao čuti

     jer gutala ih je halabuka u ekstazi podmazanih strojeva

           dok sam predvodio povorke nagih sluga

     govoreći atenijske epitafe, sa svijećama u rukama.


Da biste napisali ovu pjesmu, da biste riječ lijepo unijeli u Tvornicu

Nikad ne smijete zaboraviti da su poklopci tek izašavši iz prese

     vreli, i nevjerojatno skliski.

Nikad ne smijete zaboraviti da svaka tuba sadrži 350 poklopaca

     a svaki sanduk 20 tuba i da svakog dana ispunim 40 sanduka

Samo kroz moje ruke prođe 280.000 poklopaca dnevno –

     golemi aluminijski crv gotovo dva kilometra dug

     uvlači se u truplo Amerike.

Nikad ne smijete zaboraviti da 14.000.000 limenki iziđe iz

     samo jedne tvornice svakog dana!

5.111.000.000 limenki iziđe iz samo jedne tvornice svake godine!

Iz godine u godinu više je odbačenih limenki

    no ljudskih bića na ovom planetu!

Svakog trena, pri svakom otkucaju vašeg srca

     strojevi neprekidno rade.

Svaki put kad začujete pianissimo

     zaglušujući strojevi ne prestaju raditi.

Već ste više vremena proveli radeći ovdje

    nego vodeći ljubav,

Više ste vremena proveli radeći ovdje nego izležavajući se

     na padini brijega gledajući u nebo.

Svaku od vaših omiljenih knjiga morate krijumčariti

     unoseći je ovdje, da biste upili i prenijeli mudrost,

Misleći na one koji su ovdje radili prije vas

     kao i na one koji će raditi poslije vas.

Morate kazati – »Ako ne budem radio ovdje

     neću moći napisati ovu pjesmu«.

I upitavši se – »Kakav je to vonj?« morate ga upamtiti

     u odjeći, na koži, u plućima

     i kad vjetar zapuše kroz otvoreni prozor vaše spavaće sobe

           osjetiti vonj tvornice.

Jednu stvar morate neminovno shvatiti – strojevi i radnici su

           poput pjesnika i čitatelja:

     pjesnici jedu čelične ploče i izbacuju ih kao riječi

           koje su krajnji proizvodi ambalaže,

Čitatelj stoji na istom mjestu, premješta se s noge na nogu

     i pakira sanduk za sandukom,

Tražeći neku falinku kako bi bučni stroj barem kratkotrajno mogao biti

     ušutkan dok ga mehaničari u bijelim radnim kutama žurno popravljaju

     nalik na liječnike oko bolesnog predsjednika, kako bi se i on mogao

     odmoriti, popiti piće, posrati se, polizati karamelu,

           načas pogledati u sumrak koji obasjava drugu smjenu,

           promatrajući čuvara koji spušta zastavu.


Da biste porodili ovu maternicu, da biste za Kontinentalnu kompaniju za

     proizvodnju limenki učinili ono što je Walt Whitman učinio za Ameriku,

Morate što češće slaviti odjel za popravak strojeva!

Morate dangubiti nadgledajući aluminijski disk!

Morate opjevati kvalitetno obavljanje dosadnog posla

     ne zaboravljajući da ondje gdje danas stojite

     tu ste bili jučer

     a biti ćete i sutra.

Zato, nakon što vas samoubojstvo provede kroz ogoljeno zrcalo

     a poezija izazove da se naglavce bacite u nebo,

Nakon što ste napamet naučili otkrića vatre, oruđa, govora,

     poljoprivrede, industrije,

I imena svih izumitelja, sve izume i datume

     u posljednjih 10.000 godina i dobili odličnu ocjenu iz Povijesti,

I nakon što vam se neprestana historija ljudskog ratovanja

     zagledala u oči,

Suočeni s osmrtnicom ljudskosti,

Uhvaćeni u samrtnom hropcu svijeta,

     zbog pogrebnih zvona zagađenja,

     zbog posmrtnih zvona prenapučenosti,

     zbog tvornica koje su samrtni odri Prirode

           i žarišta bombi,

Nakon što ste spoznali groblje elegija,

     besmrtnost crva

     i požrtvovnost sunca,

Tada, Antleru, ili kako se već zovete,

Izdašno uživajte u povratku za stroj

     da biste zaboravili pogled s nebodera monetarne vlasti,

     da biste zaboravili gazde ljudskog gladovanja

           te guzate trbušine koje slave boga Bogatstva,

     da biste zaboravili natpis iznad ulaza u Auschwitz

           RAD OSLOBAĐA ČOVJEKA,

     da biste zaboravili da radeći ovdje sudjelujete u

           ubojstvu Zemlje,

     da biste zaboravili ptice koje pjevaju osam sati dnevno

           maštajući plaće dostojne crva,

     da biste zaboravili koliko morate biti stari

           da biste postali bogati i mladi prije no što umrete,

     da biste zaboravili da je majka koja vas budi

           iz ovog noćnog košmara

           tek san –

Zato vas ništa što zovemo život ne smije izjedati mislima o smrti

     i jedina dužnost koju imate prema ljudskoj vrsti

           jest provjera mogućih nedostataka na poklopcima limenki.

 hqdefault

 


 

Sve što moram činiti jest stajati ovdje


     i ponavljati istu stvar cijelog dana.

Ali posao koji iziskuje pet pokreta koji se neprekidno

     opetuju osam sati svakodnevno

                 uopće nije jednoličan.

Jedino tijelo i um koji takav rad smatraju jednoličnim

     jesu jednolični.

Oni koji se tuže da je posao dosadan

     zapravo priznaju da su i sami dosadni.


Ipak, ako radim satima a kontrolni sat pokazuje

     da je proteklo jedva pet minuta,

Ako posljednji radni sat izgleda dulji

     od sedam proteklih,

Neće li mi se posljednji dan proveden na poslu

     učiniti duljim od svih prethodnih mjeseci?

Nije li jedan jedini radni dan koji sam ovdje proveo dulji

     od nečijih deset godina?

I je li se taj naučio prijavljivati i odjavljivati s posla

     jednako brzo koliko i udarati u boksačku vreću?

Zar obojica ne znamo kako treba

     pritisnuti gumb budilice u mraku?

Koliko sam izdržao radeći a da nisam pogledao u sat?

Koliko sam izdržao prije no što sam počeo gledati u kazaljke sata

     umjesto u ono što radim?


Nije toliko strašno to što svaka sekunda umire

     ili to što onaj koji jesam umire svake sekunde

     jer ono što zovemo smrt

                 jedino je smrt u posljednoj sekundi,

Naravno, strašno je (ali ne kao u kinima u kojima

     hodnici vode do vrata na kojima stoje prepredeni vratari) –

Strašno je na isti način na koji je jesti meso ubijeno u tvornicama strašno,

     na isti način na koji je odijevati konfekcijsku odjeću

                 proizvedenu u tvornicama strašno,

     na isti način na koji je živjeti u domovima koje su izgradili

                 neznanci i postojati među milijunima neznanaca strašno,

     baš kao što je strašno roditi se među neznancima i

                 biti pokopan od njih,

Jer strašno je što to nema bilo kakav smisao –

     jer svaka sekunda umire

                 ma tko ja mogao biti.


 

Milijuni ljudskih bića ulaze u tvornice u zoru.

Koliko njih je ruke podignulo prema suncu?

Koliko njih je svjesno zakasnilo? Koliko njih želi biti otpušteno?

Lica koja odlaze kad ja stignem, lica koja dolaze kad ja odlazim –

     Odveć je lako nazvati ih zombijima.

(Ne pjevam li i ja zajedno s njima – »Moram otići i umrijeti

     kako bi moje truplo moglo živjeti«?)

Čak i zombi može shvatiti da sve ono što čini za života

     nekome ne vrijedi ništa.

Čak su i maštarije zombija pune onoga

     što penisi i vagine mogu ostvariti.

Što dokazujem time što mogu napisati

     De mortius nil nisi bonum

     na vreće s poklopcima koje treba otpremiti u samostanske pivovare?


sr-vulkan


Znam da mogu umrijeti ne pročitavši ništa vrijedno,

     ne pokušavši voditi ljubav sa svakom djevojkom koju sam upoznao,

     ne uspevši se na najveću planinu ili ne prejedrivši najšire more,

     i ne nacrtavši goleme crve svojih snova –

Poznato mi je da životu nije stalo što činimo od njega.

Niti je smrti stalo, nju ne brinu naše posljednje riječi

     ili način na koji pokapamo truplo zajedno s tugom

     ili jesu li te pretpostavke točne

           i da li itko kaže –

     »Molit ću se duhu golog crva

           sve dok mi smrt ne povjeruje«.

Znam da suncu nije stalo ako našu odjeću

     i domove pravimo od kože

     životinja koje lovimo i ubijamo zbog prehrane.


Kad grupa za otkrivanje postavljene bombe nije uspjela otkriti bombu

Nakon što je netko nazvao i kazao da će tvornicu dignuti u zrak

Gazda je nadgledniku zapovijedio da od radnika zatraži

     da se svi smjesta vrate na posao,

I dok su se radnici vraćali mukotropnom rintanju

     a klinci na školskim praznicima vozikali se na biciklima

Poželio sam da sam baš ja onaj koji je držao rupčić

     na telefonu s kojeg je nazvao govoreći da će tvornicu dignuti u zrak.

Kakve li ironije, pomislio sam, ako taj anarhist eksplodira u meni

     dok ja rintam za cigaru industrijskog magnata?

Neočekivano, moji prsti su još jednom otvarali vatru

     po minijaturnim modelima vojne stvarnosti –

     plastične modele ratnih brodova na sastavljanje spajale su noći

           osamljenosti

     promatrajući filmove strave i užasa na televiziji – bojni brodovi nazvani po

     saveznim državama bijahu ispunjeni šibicama i prskavicama

     dok sam ih s radošću uništavao.

Pa ipak, što li sve ovo dokazuje? Čak i ovakve slutnje mogu se rojiti

     u mrtvim umovima zombija.


Kadikad bih poželio da postoji brvnara

U najzaglušnijem dijelu tvornice

     gdje bih se mogao osamiti

     i osluškivati vjetar što puše oko dimnjaka,

I dok pišem svako malo

     proviriti ispod nadsteršnice

     i vidjeti kako radnici rintaju,

Pitajući se jesu li ikad uspjeli izračunati

     koliko poklopaca dodirnu svakog dana,

Ili jesu li ikad otvorili limenku i zamislili se

     nisu li je već jednom prije dodirnuli

Ili čije su usne dotaknule poklopac limenke

     koju su oni držali u rukama,

Ili što će misliti o ovoj pjesmi.

Ili jesu li ikad razmišljali o konzervi –

Kako je 1810. napravljena prva konzerva,

Kako su prvi vješti radnici mogli ručno izraditi

     samo jednu konzervu za sat vremena,

Kako današnji strojevi izbacuju 1000 komada u minuti,

Kako Amerika upotrebljava 115 milijuna konzervi svakog dana,

200 milijardi konzervi upotrijebi se u svijetu svake godine,

Za proizvodnju konzervi svake godine upotrijebi se toliko metala

     kojim bismo mogli popločati tri metra široku cestu do Mjeseca!


Uskoro neće više biti ljudi koji će stare limenke dizati poput lubanja

     sjetno razmišljajući tko je ispio silovane nevjeste tišine.

Limenkama zagađene rijeke postojati će

     zadugo nakon što Ameriku upamte

     djeca s drugih planeta.

Tko će se sjećati da je Kontinentalna kompanija za proizvodnju limenki bila

     najveći zagađivač aluminijem na zemlji?

Kojih pet milijardi bakterija u grudvici zemlje manjoj od žličice?

Kojih milijun crva po jednom jutru?

Koji kukac? Koja riba? Koja žaba? Koja zmija? Koja ptica?

     Koji indrichoterium ili pterandon?1

           Koji čovjek iz paleolita?

Kako se mogu ispričati djevičanskim plažama sada pretrpanim praznim

     pivskim limenkama?

Trebam li reći da mi je trebao novac?

Trebam li reći da je moje tijelo biblija za muhe?

Trebam li reći da svaki poklopac teži više od orgazma?

Trebam li se upitati što bi bilo da je urlik stroja pjev kiše ili cvrčanje cvrčaka?

Trebam li reći da sam špijun iza neprijateljskih redova,

     s kakvom ću strogo povjerljivom tajnom pobjeći?

Trebam li reći da je ovdje slobodan ulaz

     za skup kolekcionara antiknih pivskih limenki?

Mora li prazna pivska limenka na obroncima planine

     uvijek biti dio krajolika?


Sada razumijem zašto se jedne nedjeljne noći

Dogodilo da sam bio jedini koji je radio u tvornici,

Dobio sam ono što ne dobiva svatko tko čezne za osamljenošću:

     osam sati stvarnog pakla,

Osam sati mogao sam zamišljati svoj život,

Osam sati bio sam jedini radnik za uključenim strojem

     bučnim poput bombe koja neprekidno eksplodira.

Nitko nije znao da sam tada zamišljao sebe kako u svim razdobljima životne

     dobi radim ovdje.

Nitko nije znao za onaj čas kad sam shvatio da u tvornici postoje 24 prese

     i da ja imam 24 godine.

Nitko me nije pitao jesam li tumarao mračnim hodnicima

     tvornice poljubivši u ralje svaku neman.

Nitko nije naslutio što je beskrajna sklupčana praznina

     koja je lebdjela sa stropa u nepokretnim tekućim vrpcama

     kojima se nije nazirao kraj u oba smjera

            mogla značiti za mene,

Ili kontejneri ispunjeni cvikanim otpacima,

Ili riječi koje je Chidiock Tychborn2 zapisao

     noć prije no što je pogubljen

     govorio sam ih golemoj metalnoj tami

           je li to itko mogao zamisliti?

Nitko nije nanjušio što sam pušio u jednom od nužnika za vrijeme pauze.

Nitko nije vidio da ispisujem riječi: Tvornice su naše crkve.

     Obožavamo ih više nego šume.

     Obožavamo ih više nego planine.

     Radije pijemo iz slavine nego iz potoka.

     Radije otvaramo vrata hladnjaka i vadimo gotovo jelo

           nego što sa znanjem rasijecamo tek ubijenog jelena.

Nitko nije vidio kako se osjećam

     dok se probijam dugim mračnim prolazima između stupova

           neobrađenih limenki s imenima koja svi znamo.

A kad se nadglednik na žutom mopedu dovezao do mene

     s njegovih usana sam pročitao DUGA TI NOĆ

Što sam mogao učiniti nego osmjehnuti mu se

     poželjevši da moje suze plešu oko njegovog trupla?


1 Indrichoterium – davno izumrla vrsta golemog nosoroga ali bez roga; pterandon – rod izumrlih, velikih letećih gmazova iz gornje krede.


2 Chidiock Tychborn  (Charles Tichborne) 1558-1586, engleski pjesnik, pogubljen kao urotnik.


(Izabrao, preveo i napisao belešku o autoru: Vojo Šindolić)

   
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.