TVORNICA (1)
Izbor iz poeme
I.
Strojevi su čekali na mene.
Čekali su da se rodim i odrastem,
Da totemski stupovi moje ličnosti budu izrezbareni,
i da me usporena piramida dana
Okruži sa svih strana, kako bih bio porobljen i zaboravljen,
Ustrajno su čekali da postanem
točka na zemlji,
Zeleni strojevi tvornice
i njihova čudesna, jeziva buka,
Bezbroj puta su čekali da se nasmijem,
da bezbroj puta legnem, zaspim i ustanem,
da još kao dijete vidim kakav ne želim postati,
Sve vrijeme samoubojstvo je žudjelo za mnom dok su se godine
skrivale u zrcalu ja sam stario
gledajući u oči koje su starile
Dok su gomile radile za strojevima koji su čekali da i ja počnem raditi,
radnici su rintali, umorili se od životarenja i umrli,
Strojevi su ustrajno čekali na mene,
sve vrijeme ovoga svijeta, diljem svijeta,
Dok su rekvijemi čekali da ih moje uši čuju
i oni su čekali,
Dok su časopisi s golotinjom čekali da ih moje oči razgledaju
i oni su čekali,
Dok sam čekao da upoznam nježne strojeve poput mene
neznano vremena daleko, nepoznato mi
lice, putenost, svi načini na koje se čovjek može rastati,
Dok vjerojatnosti, poput ruke koja čvrsto steže bejzbolsku palicu
da vidi tko će prvi udariti, završavaju boreći se za zrak –
Dok svi moji životi skaču u čamce za spasavanje
zapomažući – »Ne možeš si priuštiti da ubijaš vrijeme
jer vrijeme ubija tebe!«
Prije no što sam kazao Blagosiljat ću jedino religiju čija je zapovijed
nad zapovijedima Ne radi,
Prije no što sam shvatio Crvi ne jedu samo pod zemljom
umove ljudi
Prije no što sam kazao Radije ću crknuti nego znojiti se
radeći zajedno sa zombijima,
Strojevi su ustrajno čekali na mene.
Sada tvornica zamišlja da sam prisutan,
Kontrolni sat neprestano motri na mene dok otkucava
i provjerava koliko je još radnog vremena ostalo.
Koliko je plaćen za to? I jesu li mrtvački lijesovi sefovi
u kojima čuva svoj novac?
Vidim svoju sjenu kako radi za sjenom stroja.
Kamo god se okrenem okružen sam golemim strojevima –
Strojevima koji dišu zrak oko mene dok se ne skljokam od umora
i nova radna mjesta se otvore na tržnici ljudskog mesa.
Svake godine još otkad sam dobio ime oni su radili, danju i noću,
Svaki put kad sam poljubio, svaki put kad sam naučio novu riječ,
ili naziv za boju, ili kako se piše riječ dečko,
Noću, danju, bez prestanka, na istom mjestu oni su radili,
Radili, dok sam ja učio hodati, pisati, čitati, računati, gledati na sat,
i svaki put kad sam potrčao
zamišljajući da sam divlji crni pastuh,
Oni su radili dok sam vjerovao (očiju uprtih u oblake) da
moje buduće truplo neće nikad biti pokopano
prije vremena u ropstvu u zamjenu za razmišljanje o
neradnim danima o fotosintezi i limnologiji*
i mirovini nadgrobnih natpisa
i Veronikinom rupcu što obavija zemlju,
Radili su, a ja nikad nisam čuo
da su prestali raditi, i opet počeli raditi,
Svaki put kad sam odlazio u školu i vraćao se iz nje,
Svaki put kad sam se pretvarao da sam bolestan kako bih ostao kod kuće
i igrao se,
Svakog ljeta tijekom školskih praznika
Nijednom nisam pomislio da ću doživjeti da moram žrtvovati cvijet svoje
mladosti pakirajući finalne proizvode američke propasti
Da bih zaradio novac kako bih u budućnosti mogao pisati o onome
tko sam i što sam sada, a što više neću biti,
Skraćujući životni vijek planeta za 6 centi po minuti kako bih
mogao opjevati životni vijek vlastitog života i ljepote,
Kako bih mogao reći da i prije no što su se moji roditelji upoznali
strojevi su širili istu histeričnu buku,
Kako bih mogao reći da su čekali na mene
sa svakim zalogajem hrane koji sam progutao,
Kako bih mogao reći da su čekali na mene
svaki put kad su papirnate oči novinske golotinje
promatrale kako moje ruke izvode obred snova,
Kako bih mogao reći da ih se svake sekunde rađa koliko i umire,
baš kao kad pucnete prstima,
sad si živ, sad si mrtav, sad si živ a sad mrtav!
Svaki dan mojeg života moj je život!
Zato, navijajući sat prije odlaska na posao
ostavljajući bezbroj otisaka svojih prstiju –
svaki otkucaj moje žile kucavice tamnica je tiktakanja –
Pitao sam se jesam li se zbog toga u djetinjstvu
igrao skrivača poput Huckleberry Finna
I zamišljao kako svaki dan odlazi u svoj grob u svoju ladicu
ne ostavljajući za sobom truplo kakvo bi moglo ostati od mene,
Premda se velika kazaljka toliko sporo pomjera
da nitko nikad neće primijetiti da se okreće.
Svako od sjajnih djela koje nikad neće napisati
Oni koji rade u tvornicama, jer oni će pisati riječi,
jer ono što imaju za kazati biti će sjajne riječi
Koje ne mare, uopće ne čekaju da budu napisane –
Na kraju radnog dana onaj koji je svoj mozak ostavio
osam sati za pisaćim stolom zbog odvratnosti
prema beskraju metala i neprestanoj buci
Sjedi s olovkom kao da je već zapisao
velike riječi svojih snova.
Svoje umorne noge doživljava kao starački dom za nepokretne u kolicima,
U ušima mu odjekuje pakao cvrčaka,
Stoga govori – »Osjećam se kao grob nekoga koga sam volio«
I sanja o tome kako je unajmio viseću ležaljku
daleko od mjesta u kojem radnici rade
kako bi snatrio o utopijama sna
Ili bio vodič u razgledanju tvornice napamet kazujući
najdivnije glosolalije božanske pomame.
Svakoga dana, oni koji dosegnu liticu svojih posljednjih riječi
obrušavaju se u brzake noći, pitajući se
Koliko su leševi plaćeni za rad pod zemljom?
Koliko bi trebali biti plaćeni za to što se trude da im se oči
preobraze u oči na krilima leptira, repove fauna i krumpire?
Koliko bi trebali biti plaćeni da svoje utrobe predaju lijesovima od stabala
i lišća koje se uvlači pod košulje djece koja se
kriju u njima?
Koliko bi trebali biti plaćeni da svoja srca namame u osam srca
hermafroditskog noćnog gmaza ili u ružičaste zvijezde
koje su nosevi krtica?
Kojem sindikatu pripadaju trupla? I kako se osjećaju, još izopćeniji
od starih ljudi, kada ih razdvajamo od ljudskih bića koja i dalje žive –
kao da njihova tijela nisu tijela koja smo voljeli
i zvali imenima kojima smo ih voljeli –
i trgali maslačke s njihovih lica?
Vjerojatno nikad nisam napustio tvornicu.
Vjerojatno sam stvoren da bih 16 sati sanjao bijeg od vlastite ličnosti.
To je droga rastvorena u vodi, ona oblikuje
Mišljenje da ću ovdje zauvijek raditi nadajući se kako ću se vratiti
svojoj kući i u međuvremenu obavljati kojekakve stvari,
kao što je pisanje ove pjesme –
Naravno, ja ne pišem ovu pjesmu!
Sada sam za strojem i pakiram beskrajne nizove tanikih aluminijskih ploča
za vrhove i dna limenki.
Jednog dana naš nadzornik se nasmijao – »Probudit ćeš se usred noći i učinit
će ti se da si na poslu. Posao je toliko lak
da ga možeš obavljati i u snu.«
Znam da bih da ovo mjesto posjedujem samo jedan dan
Zaradio više nego da cijeloga života radim ovdje.
Za života bih zaradio više nego svi radnici ovoga svijeta zajedno.
Tada bih mogao zavidjeti onima koji zarađuju milijun dolara u sekundi –
Takvima prostitutke moraju biti najljepše žene na svijetu
a pornografija religija u koju se bezrezervno vjeruje.
Takvima su posvećene ove uspomene, na brzinu skicirane u pauzama ropstva
čiji se okovi obnavljaju brže od repova salamandera
ili mlohavog penisa.
Dušo moja, pitam se imam li tijelo ili ne: o Huckleberry Finne,
pogledaj u svoj sprovod s potkrovlja hambara tuge,
Pogledaj u mene dok maštam o vlastitom odru u tvornici,
a strojevi mahnitaju, utapajući se u moru poklopaca,
Dok umirem ondje gdje nitko ne bi mogao čuti moj samrtni hropac
izgovaram posljednju želju industriji znanstvenika –
Gdje je buka toliko glasna pa sve i da mogu vikati glasnije no što mogu
nitko me ne bi čuo, čak ni ja samog sebe,
Gdje su zidovi nužnika ispisani bezbrojnim porukama
muške žudnje za bogatstvom za života, najmolećiviji grafiti,
Gdje onaj koji piše o ovoj grobnici nisam ja, nego stroj,
prigušivači za uši i kontrolni sat,
Toliko puta čekajući da uzmem karton na kojem piše moje ime,
Gdje su metalni krici glasniji od čežnje ljudi da se vrate pod zemlju,
I prva smjena ne može dočekati da se vrati kući,
I druga smjena ne može dočekati da se vrati kući,
I treća smjena ne može dočekati da milijuni
budilica počnu zvoniti
Dok se mučim s metalom pred svojim licem,
Uhvaćena riba s kojom se nevidljivi ribar igra
po nevidljivoj obali bacajući je u vodu i vadeći je,
Dan za danom moja crijeva se vuku za mnom,
Dok se i sam ne pretvorim u gomilu otpada
Iz čijih dubina će od mene čitavog ostati jedino
penis i usta,
I snovi da ću dosegnuti vrhunac svega što u meni postoji
I snovi da ću spomenutog ribara zavitlati sa zemlje
i potezati ga po biserima
u raljama golemih školjki neba…
* limnologija – grana hidrologije, bavi se proučavanjem fizikalnih i kemijskih svojstava kao i biologijom jezera.
(Izabrao, preveo i napisao belešku o autoru: Vojo Šindolić)