Nedelja 08. jun 2014.
Piše: Antler (Brad Burdick)

TVORNICA (1)

Izbor iz poeme

 

I.


Antler
Poema »Tvornica« koju tvori trinaest poglavlja, prvi put je objavljena 1980. godine u izdanju nakladničke kuće »City Lights« i do danas je u Sjedinjenim Državama doživjela brojna ponovljena izdanja a prevedena je i na mnoge jezike diljem svijeta. O njezinom autoru, Antleru, i dan danas znamo jako malo tj. tek onoliko koliko je o sebi napisao u nekoliko šturih biografskih rečenica. Brad Burdick rodio se 1946. u gradu Milwaukeeju a odrastao u Wauwatosi, savezna država Wisconsin. U osamnaestoj godini života sebi je nadjenuo  umjetničko ime Antler (jelenji rog). Osim tvornica, tijekom života istraživao je divljine južnog Onatrija, Colorada i sjeverne Kalifornije. Godine 1985. dobio je jednu od najprestižnijih književnih nagrada u Sjedinjenim Državama, Nagradu Walt Whitman. Prigodom prvog izdanja »Tvornice« znameniti pjesnik Allen Ginsberg napisao je: »Tvornica me nadahnula i nasmijala do suza, i doista sam uvjeren  da je to najpoučnija i najvelikodušnija američka poema još od Urlika moje generacije. Nijedno veliko pjesničko djelo iz 60-ih i 70-ih nije me toliko oduševilo kao što su me duboko prožele i osvojile Antlerova neprekidna pjesnička vještina i vizionarska jasnoća.« Objašnjavajući život u tvornici kao i nastanak istoimene poeme Antler je u pogovoru »Tvornice« između ostaloga zapisao: »Što činimo s osobom koja djecu ustrajno i polako zlostavlja do smrti? Upravo to čine Tvornice, ali ne samo tijelima i umovima novorođene djece, nego i svim ljudima i uopće bićima na zemlji. Tvornice sve brže i brže zagađuju zrak koji udišemo, vodu koju pijemo, hranu koju jedemo. Samo u Sjedinjenim Državama svake godine se jedna tona toksičnih tvari po čovjeku izbaci u zrak, vodu i zemlju! Tijelo prosječnog Amerikanca sadrži toliko DDT-ja da ne bi prošlo federalne standarde ljudske prehrane. Nekoć su ljudi pjevali dok su radili – pjesme mornara, farmera, žetelaca… Kakve pjesme pjevaju tvornički radnici? Radnici današnjice ne shvaćaju da rukuju najubojitijim oružjem na Svijetu. Oni nisu svjesni da osam sati svakog dana počinjaju zločin spram Čovječanstva. Bez obzira što teško rade osam sati dnevno u tvornici, oni nisu svjesni da se nemaju pravo ponositi time jer obavljaju posao kojim doprinose Smrti našeg Planeta. Pjesnici koji se zaposle u tvornici da bi preživjeli nikad ne smiju zaboraviti da su oni špijuni iza »neprijateljskih redova«, i da špijuniraju u ime Nade u Budućnost Čovječanstva. S kakvom će to strogo povjerljivom tajnom pobjeći? Ni jedan jedini tren ljudi ne bi smjeli zaboraviti činjenicu da su tvornice neprestani aktivni vulkani – golemi supertankeri usidreni posvuda diljem zemlje iz kojih neprekidno istječe smrt. Koju cijenu plaćamo za čudo zvano Tvornica? Prodao sam se Tvornici kako bih zaradio novac kojim sam kupio slobodu da bih studirao i pisao Poeziju! Tako sam se zaposlio u Kontinentalnoj kompaniji za proizvodnju limenki, tvornica broj 77, jedna od 200 diljem svijeta. Okružena ogradom od bodljikave žice, niz Rijeku Milwaukee u gradu Milwaukeeju, savezna država Wisconsin: najveća tvornica limenki na svijetu pod jednim krovom. Radio sam na odjelu za štancanje poklopaca tj. vrhova i dna za limenke koje sam potom pakirao u uske vreće ili kartonske tube. Veliki strojevi nalikovali su na ogromne strojnice, samo što su umjesto metaka izbacivali poklopce – svake minute prema meni je niz dugi žlijeb letjelo 1000 poklopaca. Tako spakirane, poklopce su viljuškarima prevozili na drugu stranu odjela gdje su ih dodatno obrađivali posebni strojevi (od kojih svaki košta više od pola milijuna dolara). Jedina namjena tih strojeva jest utiskivanje otvarača na povlačenje u vrh svake limenke. Ti su strojevi bili još bučniji od presa. Tvornički liječnik bi svakom novom radniku izmjerio veličinu ušiju i potom mu dao par prigušivača za uši koje je trebao nositi sve vrijeme dok je na poslu. Ti su prigušivači bili od male pomoći. Dok ležite u krevetu čekajući da utonete u san, zvuk strojeva i dalje odzvanja u vašim ušima, kao da ste prinijeli dvije goleme školjke i slušate šum mora. Dva mjeseca nakon što sam dao otkaz, dok su strojevi i dalje odjekivali u mojim ušima, sjeo sam sa zabilješkama koje sam zapisao na poslu i počeo ih razvrstavati i proširivati u trinaest poglavlja poeme Tvornica. Čujem praznu limenku koju vjetar kotrlja ulicom. I prisjećam se mjeseci skapavanja i rintanja u nepodnošljivo vrućoj utrobi Tvornice. Tisuće (možda čak milijuni) pjesnika rade u Tvornicama dok zapisujem ovo. Volio bih da u njihovim umovima nastanu mnogo moćnije i nježnije pjesme od onih koje ću ja ikada napisati! Volio bih kad bismo mogli nadahnuti i druge ljude a oni čitavo čovječanstvo! Volio bih kad bismo doživjeli vrijeme u kojem će barem postojati nada da svijet nije osuđen na propast, vrijeme kada će prosvjetljenje svakog ljudskog bića biti vrednije od sveg novca na ovom svijetu!«

Strojevi su čekali na mene.

Čekali su da se rodim i odrastem,

Da totemski stupovi moje ličnosti budu izrezbareni,

     i da me usporena piramida dana

Okruži sa svih strana, kako bih bio porobljen i zaboravljen,

Ustrajno su čekali da postanem

     točka na zemlji,

Zeleni strojevi tvornice

     i njihova čudesna, jeziva buka,

Bezbroj puta su čekali da se nasmijem,

     da bezbroj puta legnem, zaspim i ustanem,

     da još kao dijete vidim kakav ne želim postati,

Sve vrijeme samoubojstvo je žudjelo za mnom dok su se godine

     skrivale u zrcalu ja sam stario

     gledajući u oči koje su starile

Dok su gomile radile za strojevima koji su čekali da i ja počnem raditi,

     radnici su rintali, umorili se od životarenja i umrli,

Strojevi su ustrajno čekali na mene,

     sve vrijeme ovoga svijeta, diljem svijeta,

Dok su rekvijemi čekali da ih moje uši čuju

     i oni su čekali,

Dok su časopisi s golotinjom čekali da ih moje oči razgledaju

     i oni su čekali,

Dok sam čekao da upoznam nježne strojeve poput mene

     neznano vremena daleko, nepoznato mi

     lice, putenost, svi načini na koje se čovjek može rastati,

Dok vjerojatnosti, poput ruke koja čvrsto steže bejzbolsku palicu

     da vidi tko će prvi udariti, završavaju boreći se za zrak –

Dok svi moji životi skaču u čamce za spasavanje

     zapomažući – »Ne možeš si priuštiti da ubijaš vrijeme

     jer vrijeme ubija tebe!«

Prije no što sam kazao Blagosiljat ću jedino religiju čija je zapovijed

     nad zapovijedima Ne radi,

Prije no što sam shvatio Crvi ne jedu samo pod zemljom

     umove ljudi

Prije no što sam kazao Radije ću crknuti nego znojiti se

     radeći zajedno sa zombijima,

Strojevi su ustrajno čekali na mene.


Sada tvornica zamišlja da sam prisutan,

Kontrolni sat neprestano motri na mene dok otkucava

     i provjerava koliko je još radnog vremena ostalo.

Koliko je plaćen za to? I jesu li mrtvački lijesovi sefovi

     u kojima čuva svoj novac?

Vidim svoju sjenu kako radi za sjenom stroja.

Kamo god se okrenem okružen sam golemim strojevima –

Strojevima koji dišu zrak oko mene dok se ne skljokam od umora

     i nova radna mjesta se otvore na tržnici ljudskog mesa.

Svake godine još otkad sam dobio ime oni su radili, danju i noću,

Svaki put kad sam poljubio, svaki put kad sam naučio novu riječ,

     ili naziv za boju, ili kako se piše riječ dečko,

Noću, danju, bez prestanka, na istom mjestu oni su radili,

Radili, dok sam ja učio hodati, pisati, čitati, računati, gledati na sat,

     i svaki put kad sam potrčao

     zamišljajući da sam divlji crni pastuh,

Oni su radili dok sam vjerovao (očiju uprtih u oblake) da

     moje buduće truplo neće nikad biti pokopano

     prije vremena u ropstvu u zamjenu za razmišljanje o

     neradnim danima o fotosintezi i limnologiji*

     i mirovini nadgrobnih natpisa

     i Veronikinom rupcu što obavija zemlju,

Radili su, a ja nikad nisam čuo

     da su prestali raditi, i opet počeli raditi,

Svaki put kad sam odlazio u školu i vraćao se iz nje,

Svaki put kad sam se pretvarao da sam bolestan kako bih ostao kod kuće

     i igrao se,

Svakog ljeta tijekom školskih praznika

Nijednom nisam pomislio da ću doživjeti da moram žrtvovati cvijet svoje

     mladosti pakirajući finalne proizvode američke propasti

Da bih zaradio novac kako bih u budućnosti mogao pisati o onome

     tko sam i što sam sada, a što više neću biti,

Skraćujući životni vijek planeta za 6 centi po minuti kako bih

     mogao opjevati životni vijek vlastitog života i ljepote,

Kako bih mogao reći da i prije no što su se moji roditelji upoznali

     strojevi su širili istu histeričnu buku,

Kako bih mogao reći da su čekali na mene

     sa svakim zalogajem hrane koji sam progutao,

Kako bih mogao reći da su čekali na mene

     svaki put kad su papirnate oči novinske golotinje

     promatrale kako moje ruke izvode obred snova,

Kako bih mogao reći da ih se svake sekunde rađa koliko i umire,

     baš kao kad pucnete prstima,

     sad si živ, sad si mrtav, sad si živ a sad mrtav!

Svaki dan mojeg života moj je život!

Zato, navijajući sat prije odlaska na posao

     ostavljajući bezbroj otisaka svojih prstiju –

     svaki otkucaj moje žile kucavice tamnica je tiktakanja –

Pitao sam se jesam li se zbog toga u djetinjstvu

     igrao skrivača poput Huckleberry Finna

I zamišljao kako svaki dan odlazi u svoj grob u svoju ladicu

     ne ostavljajući za sobom truplo kakvo bi moglo ostati od mene,

Premda se velika kazaljka toliko sporo pomjera

     da nitko nikad neće primijetiti da se okreće.


factory


Svako od sjajnih djela koje nikad neće napisati

Oni koji rade u tvornicama, jer oni će pisati riječi,

     jer ono što imaju za kazati biti će sjajne riječi

Koje ne mare, uopće ne čekaju da budu napisane –

Na kraju radnog dana onaj koji je svoj mozak ostavio

     osam sati za pisaćim stolom zbog odvratnosti

     prema beskraju metala i neprestanoj buci

Sjedi s olovkom kao da je već zapisao

     velike riječi svojih snova.

Svoje umorne noge doživljava kao starački dom za nepokretne u kolicima,

U ušima mu odjekuje pakao cvrčaka,

Stoga govori – »Osjećam se kao grob nekoga koga sam volio«

I sanja o tome kako je unajmio viseću ležaljku

     daleko od mjesta u kojem radnici rade

     kako bi snatrio o utopijama sna

Ili bio vodič u razgledanju tvornice napamet kazujući

     najdivnije glosolalije božanske pomame.

Svakoga dana, oni koji dosegnu liticu svojih posljednjih riječi

     obrušavaju se u brzake noći, pitajući se

Koliko su leševi plaćeni za rad pod zemljom?

Koliko bi trebali biti plaćeni za to što se trude da im se oči

     preobraze u oči na krilima leptira, repove fauna i krumpire?

Koliko bi trebali biti plaćeni da svoje utrobe predaju lijesovima od stabala

     i lišća koje se uvlači pod košulje djece koja se

     kriju u njima?

Koliko bi trebali biti plaćeni da svoja srca namame u osam srca

     hermafroditskog noćnog gmaza ili u ružičaste zvijezde

     koje su nosevi krtica?

Kojem sindikatu pripadaju trupla? I kako se osjećaju, još izopćeniji

     od starih ljudi, kada ih razdvajamo od ljudskih bića koja i dalje žive

     kao da njihova tijela nisu tijela koja smo voljeli

     i zvali imenima kojima smo ih voljeli –

     i trgali maslačke s njihovih lica?


motorolatexas-14_large 

Vjerojatno nikad nisam napustio tvornicu.

Vjerojatno sam stvoren da bih 16 sati sanjao bijeg od vlastite ličnosti.

To je droga rastvorena u vodi, ona oblikuje

Mišljenje da ću ovdje zauvijek raditi nadajući se kako ću se vratiti

     svojoj kući i u međuvremenu obavljati kojekakve stvari,

     kao što je pisanje ove pjesme –

Naravno, ja ne pišem ovu pjesmu!

Sada sam za strojem i pakiram beskrajne nizove tanikih aluminijskih ploča

     za vrhove i dna limenki.

Jednog dana naš nadzornik se nasmijao – »Probudit ćeš se usred noći i učinit

     će ti se da si na poslu. Posao je toliko lak

     da ga možeš obavljati i u snu.«

Znam da bih da ovo mjesto posjedujem samo jedan dan

Zaradio više nego da cijeloga života radim ovdje.

Za života bih zaradio više nego svi radnici ovoga svijeta zajedno.

Tada bih mogao zavidjeti onima koji zarađuju milijun dolara u sekundi –

Takvima prostitutke moraju biti najljepše žene na svijetu

     a pornografija religija u koju se bezrezervno vjeruje.

Takvima su posvećene ove uspomene, na brzinu skicirane u pauzama ropstva

     čiji se okovi obnavljaju brže od repova salamandera

     ili mlohavog penisa.

Dušo moja, pitam se imam li tijelo ili ne: o Huckleberry Finne,

     pogledaj u svoj sprovod s potkrovlja hambara tuge,

Pogledaj u mene dok maštam o vlastitom odru u tvornici,

     a strojevi mahnitaju, utapajući se u moru poklopaca,

Dok umirem ondje gdje nitko ne bi mogao čuti moj samrtni hropac

     izgovaram posljednju želju industriji znanstvenika –

Gdje je buka toliko glasna pa sve i da mogu vikati glasnije no što mogu

     nitko me ne bi čuo, čak ni ja samog sebe,

Gdje su zidovi nužnika ispisani bezbrojnim porukama

     muške žudnje za bogatstvom za života, najmolećiviji grafiti,

Gdje onaj koji piše o ovoj grobnici nisam ja, nego stroj,

     prigušivači za uši i kontrolni sat,

Toliko puta čekajući da uzmem karton na kojem piše moje ime,

Gdje su metalni krici glasniji od čežnje ljudi da se vrate pod zemlju,

I prva smjena ne može dočekati da se vrati kući,

I druga smjena ne može dočekati da se vrati kući,

I treća smjena ne može dočekati da milijuni

     budilica počnu zvoniti

Dok se mučim s metalom pred svojim licem,

Uhvaćena riba s kojom se nevidljivi ribar igra

     po nevidljivoj obali bacajući je u vodu i vadeći je,

Dan za danom moja crijeva se vuku za mnom,

Dok se i sam ne pretvorim u gomilu otpada

Iz čijih dubina će od mene čitavog ostati jedino

     penis i usta,

I snovi da ću dosegnuti vrhunac svega što u meni postoji

I snovi da ću spomenutog ribara zavitlati sa zemlje

     i potezati ga po biserima

     u raljama golemih školjki neba…


* limnologija – grana hidrologije, bavi se proučavanjem fizikalnih i kemijskih svojstava kao i biologijom jezera.


(Izabrao, preveo i napisao belešku o autoru: Vojo Šindolić)

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.