Moji glava i ramena, i moja knjiga

U svježini hlada, a moje ispruženo

Tijelo obasjano suncem, dok ležim

I pokraj vodopada čitam

Boehmeovo djelo »De signatura rerum«.

Tijekom dugog srpanjskog dana

Lišće lovora, zlatnožutih nijansi,

Svako malo otpada vrteći se u

Dubokom treperavom hladu. Načas

Pluta u odrazu neba i šume

A potom, i dalje se polagano

Vrteći, kroz kristalno jasnu vodu

Tone na dno jezera.

Svetac je svijet doživio kao struju

U elektrolizi ljubavi.

Odlažem knjigu i zurim između sjena

Zaklonjen hladovinom vitkog

Lovorovog drveća i lišća prožetog suncem.

Ženka carića leži u mahovinom nadsvođenom gnijezdu.

Daždevnjak se bori s bijelim leptirom

Utapajući ga u vodi. Sokoli klikću,

Igrajući se na nebeskom

Svodu. Dugi sati protječu.

Razmišljam o onima koji su me voljeli,

O svim planinama na koje sam se ispeo,

O svim morima u kojima sam se kupao.

Zlo svijeta tone.

Moj vlastititi grijeh i brige nestaju

Poput kršćaninovog bremena iskušenja, i promatram

Kako mojih četrdeset ljeta nestaje poput

Otpalog lišća i kapljica vode što

Neprestano padaju u ljetnom zraku.

Topot jelena odjekuje proplancima

Pod srpanjskim punim Mjesecom.

Miris suhe trave širi se

Zrakom, i mnogo slabije,

Iz velike udaljenosti, vonj tvora.

Dok stojim na rubu šume,

Promatrajući tamu, osluškujući

Tišinu, mala sova

Slijeće na granu iznad mene,

Na krilima nečujnijim od mojeg daha.

Kad je osvijetlim ručnom svjetiljkom

Oči joj sjaje kao dvije kapi užarenog željeza

Dok bulji u mene

Kao znatiželjna mačka.

Livada svjetluca poput snijega,

Moj pas tumara kroz travu, tamna

Mrlja obasjana mjesečinom.

Koračam do hrastovog gaja gdje se

Nekoć nalazilo indijansko selo.

Ondje, u paučinom isprepletenoj svjetlosti

I tami, u modroj izmaglici, nazirem

Dvadeset junica pasmine Holstein,

Crnobijele, sve leže,

Tihe i na okupu, ispod

Velikog drveća ukrijenjenog u grobove.

Kad sam izvukao truli trupac

S dna jezera,

Činio se težak poput kamena.

Ostavio sam ga da se suši na suncu

Mjesec dana a potom iscijepao

U cjepanice koje sam usitnio u triješće

Za potpaljivanje, i rasuo ga uokolo

Da se i dalje suši. Kasno te noći,

Poslije višesatnog čitanja,

Dok su noćni leptiri lepršali oko svjetiljke –

Sveci i filozofi

Čovjekove sudbine –

Izišao sam na verandu pred kolibom,

I kroz mračnu šumu zagledao se

U treperave otoke zvijezda.

Iznenada, rašireno po tlu noći,

Oko nogu sam ugledao

Blago, treperavo fosforescentno svjetlucanje,

I svuda uokolo ležalo je razbacano triješće

Slabe hladne svjetlosti koja je bila živa.

Badnji dan, neugodno hladan,

Dok koračam kroz park Golden Gate.

Spušta se zimski suton i

Park obavija sve veći mrak

Neuobičajeno rano. Nebo se

Stapa sa sjenama drveća,

A nebo i drveće miješaju se

S udaljenim površinama nejasnosti.

Vlažni šljunak na stazi

Svjetluca pod koricom leda nalik na

Sićušne, prozirne gljive.

Odjednom zrak je pun

Snježnih pahulja – hladnog, bijelog, mekanog

Paperja koje kao da ne pada

S neba nego se kristalizira

Iz samog zraka. Snijeg je

Neizrecivo lijep,

Pada u nepokretno jezero,

Lepršajući u svijetložutim naletima.

Ne osjećam gibanje

Zraka, ali čujem kako šumi

U rogozu, a snijeg

Padajući između lišća

Tvori još jedan šum. Stojim

I dišem što nježnije mogu

I osluškujem ta dva šuma,

I promatram tu slabašnu, lelujavu

Paučinu dok se nije gotovo sasvim smračilo.

Vraćam se stazom oko jezera

Bijelom od tek palog i još neugaženog snijega. U daljini

U mraku nepokretna

Voda upija snijeg.

Iz zimskog ševara,

Gotovo pred mojim nogama,

Mašući i udarajući krilima,

Veliki bijeli labud daje se u bijeg.

Izlijeće iz šipražja

I hitro nestaje u tminu.

Jedino se njegove nevidljive

Crne noge pomjeraju u hladnoj vodi.

Iščezava u mrak

Dok se ne pretvori u bijelu točku

Poput lica što se gubi u mraku

A onda se više uopće ne vidi. Cijeli svijet je

Tih i nepokretan

Osim snijega što jedvačujno pada.

Nema ničega drugog osim mraka noći,

I snijega i mirisa

Ledene vode.

Zrcalo je visilo na

Napuklom zidu stare ljetne kuće

Duboko u mračnoj šumi. Nikad se

Ništa nije pomaknulo u njoj

Osim treperavih sjena paprati,

Rododendrona i sekvoja.

Mahovina je obrasla oko okvira. Jednog

Dana pozlata i štukatura su otpali i

Zrcalo je palo na pod.

Mnoge godine je ostalo tako

Ležati na dotrajalim podnim daskama.

Šumski štakor rijetko bi

Prošao tuda i ne osvrnuvši se.

Na kraju smo došli mi,

Provalili nakrivljena ulazna vrata

I pustili da uđe škrta zraka

Dnevne svjetlosti. Zrcalo smo ponijeli

S nama i objesili ga u

Sobi moje kćeri stavivši raznobojne rese

Ispred njega. Sada odražava

Raznolike šare.

U staroj ljetnoj kući, sjene,

Šumski štakori i mahovina nevidljivo djeluju.

                                                                        kupljene u Libreria Serenissima

                                                                        u Veneciji, 14. lipnja 1949.

Dok se Canalettova

I Guardijeva svjetlost preobražavaju u

Turnerovu, i kupole Salute

Počinju upijati večer,

Pijem čokoladu i Vecchia

Romagna, taj konjak

Dostojan poštovanja, na terasi

Kavane Internacional,

I čitam ove lepršave,

Strastvene stranice. I za vas je,

Gospođo, ljubav jednako predstavljala agoniju,

I nije završila dobro

Nakon što je skupo plaćena.

Okružen večernjim

Šapatima ovoga mirnoga grada,

Gdje je najbučniji ljudski zvuk

Odjek koraka, sjedim osamljen

U prisutnosti vlastitog života. Sinoć sam se

Odvezao gondolom, pokraj Giudecce,

Ravno u mjesečinu.

Na povratku, svećenici su

Pjevali zornicu u crkvi San Giorggio

Maggiore. Pitam se je li moguće

Biti osamljeniji no u gondoli

U Veneciji ispod punog Mjeseca

U lipnju. Društvo mi prave

Jedino dvije polovice mojeg srca.