---

 

Vrijeme je podijeljeno u

Sekunde, minute, sate, godine,

I stoljeća. Uzmite bilo koji

Od spomenutih dijelova,

Sadržaj mu je isti, diljem svijeta.

Jedan dio sadrži

Isto što i svi ostali.

Što čovjek može iskazati pjesmom?

Prošavši četrdesetu, već je sve rekao.

Patuljasti crni hrast raste iz

Stijene što ponire pred mojim nogama.

Možda je dvije stotine godina star.

Ali njegovo deblo nije deblje

Od moje šake a krošnja mu

Jedva seže do mojih ramena.

Sunce kasnog poslijepodneva

Prožima njegovo lišće svjetlošću

Čineći da izgleda poput dragulja,

Ili drveta mudrosti iz istočnjačkih

Bajki. Ispod njega strme stijene se

Obrušavaju stotinjak metara

Do osušenog bora

A potom se spuštaju još tri stotine metara

Sve do nabujale

I hučne rijeke. Iza nje se širi

Svjetlucava praznina koja prelazi

U sve tamniju udolinu između šumovitih brda,

A još dalje, jedva vidljiva u

Treperavoj vrelini, pruža se

Prostrana dolina San Joaquin

Što ključa životom i iskušenjima.

Mlado svijetlozeleno lišće blista

U zraku. Tamnomodra

Šojka oštrog kljuna i prepoznatljive kreste

Odmara se načas u

Krošnji a zatim odlijeće

U izmaglicu lipanjskog poslijepodneva.

U daljini, pulsirajući grad

Gori u vatri transcendencije

I svojih potreba. Crijeva

Muškaraca su stiješnjena između polova

Besmislene antiteze.

Svetost stvarnosti je

Sveprisutna, dostupna

U svojoj potpunosti. Zrnca

Transcendencije zgušnjavaju se

U tebi, iskustveniku,

I u onom drugom, ljubavniku.

Kad se na stablima jabuke

Pojave prvi cvjetovi i proljetni Mjesec

Pliva u neizmjernim

Dubinama vedrine i jasne svjetlosti,

Ja sjedim pokraj vodopada.

Sove hukću, jedna za

Drugom, negdje

Daleko u toploj noći.

Vlažne crne stijene blago svjetlucaju.

Gusta mahovina miriše na vlažni život.

Vodopad je pletenica

Glazbe, crnobijela

Šarena zmija u mjesečinom osvijetljenoj

Šumi. Bedra božice

Sklapaju se oko mene. Mjesec se diže

Nad klisurom između planina i

Oblak svjetlosti zapljuskuje me

Poput miomirisa. Nakon što

Mjesec zađe a huktanje sove opet

Jasno odzvanja u mojim ušim, kleknem i pijem

Hladnu, slatku, žuboreću vodu.

---

Cijelog dana oblaci se gomilaju nad kanjonom.

U podne vrhovi planine ne vide se.

Grmljavina se ori u daljini.

Iznenada, u kanjonu se ništa više ne razaznaje.

Moj logor na uskom grebenu

Obavijaju vrtlozi magle.

Čak se i obližnji borovi jedva naziru,

I stapaju sa sveprožimajućim sivilom.

Žuta munja gromoglasno odjekuje, nalik vatri

Usred gustog dima, i maglu osvjetljava žarom.

Grmljavina se ori pod mojim nogama.

Kiša sve bučnije pada kroz krošnje

Borova. Bijela zrna tuče padaju

Iskošeno između borova

Snažno udarajući o moj šator. Uzimam nekoliko

Komada tuče i promatram kako se tope u mojoj ruci.

Dok se večer bliži, ptice protresaju

Svoja krila, oprezno lete

Od grane do grane, i otpjevaju

Nekoliko nota, dok kroz narančasti sumrak

Padaju krupne, zelene kapi kiše.

---

Tri dana oblaci su se gomilali

I plašt kiše je okruživao planine.

Ubrzo će kiša pasti

Na prijevoj Black Rock a potom nastaviti

Sve do crvenih stijena Kaweahsa, i još dalje

Do planinskog lanca Whitney. Ali

Ovdje pokraj jezera prestala je padati

I zrak je sve sparniji.

Dokono plivam. Čini se da je i voda

Otežala od kiše.

Zrakom lete jata komaraca.

Nakon skromnog ručka, sjedim

Na obali i čitam mudre pjesme

Charlesa Crosa*. Odjednom je zapuhao

Snažan vjetar. Krila mojeg šatora bučno lepeću.

Grančice i prašina i borove iglice lete

Uokolo. Onda vjetar

Staje i kiša pada po jezeru.

Kapi udaraju o namreškanu površinu vode

Nježno odjekujući poput japanskih staklenih zvona

Koja sam toliko volio kad sam bio dijete.

Kiša je posustala nakon sat vremena.

U jasnoj večernjoj svježini

Čujem klepetalo što odzvanja s mojeg magarca

Koji pase na livadi, kilometar i pol dalje.

Ptice grabljivice klikću u visini i

Nekoliko puta zamahnuvši krilima strmoglavljuju se.

Jelen silazi do vode.

Visoki prijevoji su zatrpani snijegom.

Ja sam prva osoba koja je došla ove sezone.

Nitko ovamo ne dolazi. Sam

Samcat sam između stotinu planina.

---

Pet sati je poslijepodne sredinom kolovoza.

Izduljene zrake sunca žarko osvjetljavaju

Visoku tamnozelenu travu i

Svijetlocrvene cvjetove na livadi.

Zastajem gdje meandar

Potoka tvori duboko jezerce.

Voda je zelenosmeđa

Ali savršeno prozirna.

Mali gusti oblak bezbroja

Mušica, ne veći od moje

Glave, leti nad jezercetom.

Na obali su dvije male žabe.

U vodi se vide bube,

Slatkovodni polipi, vodene stjenice, larve

Raznolikih kukaca.

Površinom plivaju vodenbuhe.

Shvaćam da voda

Svoju boju duguje

Milijunima živih i pokretnih

Zelenih točkica života. Kao

Da zurim u mrlju od tuša

A zapravo gledam

U Mliječnu stazu.

Snažan i dubok sraz

Mojeg poistovjećivanja

S ovim izobiljem života

Čini me uzrujanim i smušenim.

Nježno koračam livadama

Dok jeleni podižu svoje

Rogove i tupo me promatraju.

---

Ovdje na ovoj uzvisini gdje

Nitko nikada ne dolazi, pokraj

Ovog jezera u kojem se zrcale planine,

Sati i dani i tjedni

Protječu bez razlike.

Čak i rijetke oluje prođu

I isprazne se na vrhovima.

U vodi nema riba.

Tek nekoliko jelena ili medvjeda u šumama.

Jedino svijetloplave konjske muhe

U ševaru tijekom dana,

I ptice grabljivice nad glavom

U suton. Osamljen

U posve prozirnom

Zraku i vodi i vremenu,

Postajem svojevrsno kristalno

Biće. U ovom beskraju

Propusnom za svjetlo, ovdje i sada, ako ikada,

Obličje svake osobe trebalo bi biti

Vidljivo, njegova geometrija,

Njegova kristalografija,

Njegova astronomija. Dobro

I zlo moje prošlosti

Prolaze. Mogu ih vidjeti

I izvagati. Oni prvi nestaju, zajedno

S ostalim osobnim detaljima

I osjećajima, i željama.

Na kraju, ostaje jedino

Znanje, koje nije ništa drugo do

Golemi kristal

Kojeg okružuje bezgranični kristal zraka

I kamena i vode.

Ta dva kristala su savršeno

Tihi. Nema se što kazati

O njima. Baš ništa.

---

---

---

 

Ljeta tisuću devetsto osamnaeste

Pročitao sam Džunglu i

Veliko istraživanje*. Te jeseni

Moj otac je umro i tetka me

Odvela u Chicago da ondje živim s njom.

Prvo što sam učinio bilo je da se

Tramvajem odvezem do prihvatnih obora za stoku.

U zimskom poslijepodnevu,

Vjetrovitom i smrdljivom, koračao sam

Kroz prljavi snijeg,

Zapuštenim ulicama, sramežljivo gledajući

U lica prolaznika,

Onih koji nisu radili u dnevnoj smjeni.

Iznurena i podmukla lica

Ispranih mozgova i opustošenih želja, fizionomije

Nalik onima iz odjela za nemoćne

I umobolne osobe iz bolnice za beskućnike.

Grabežljiva

Lica male djece.

Dok se čađavi mrak spuštao,

Pod zelenkastom svjetlošću plinskih svjetiljki i

Pucketavim električnim lučnim svjetiljkama,

Mimoilazio sam se s ljudima koji su se vraćali

Kući s posla, neki još uvijek živi

S posljednjim tračkom nade ili hrabrosti,

Neki podli i ogorčeni, neki mudri

I smiješni, ali većina već

Slomljena i prazna, beživotna,

Jedino zasljepljujući umor, gore

Od ijedne umorne životinje.

Prodorni mirisi tisuća

Večera prženih krumpira

I pirjanog kupusa širili su se ulicama.

Vrtjelo mi se u glavi i bilo mi je zlo, i

Osjećao sam kako u meni raste

Strašan gnjev a iz

Gnjeva, bezuvjetni zavjet.

Danas je zlo čisto

I unosno, ali ono je

Posvuda, ne morate

Uzeti tramvaj da biste ga pronašli,

Jer to je isto zlo.

I bijeda, i

Gnjev, i zavjet su isti. 

 

---

 

 

---

Danas, tri dana prije Božića

Namjeravao sam odrezati nekoliko grančica

S grma božikovine u dvorištu.

Tri posljednje godine nije rađalo kako treba.

Ovo je prva godina da je dalo

Valjan urod. Ali ovog jutra

Jato od tridesetak crvendaća selica

Pojavilo se, i prije podneva

Svaka je crvena boba bila pojedena.

Kao i obično, i ove godine ćemo kupiti

Božićni vijenac s božikovinom, i simboli

Utjelovljenja mesa koje smo njegovali

Cijele godine letjeti će, pomiješani

S rijetkom vatrenom ptičjom krvi, visoko iznad

Ogoljenih meksičkih planina.

---

---

Najveći dio svjetske poezije jest

Lukavština, vještina izlaganja.

Nitko je ne čita osim književnih kritičara.

Već nakon jedne generacije

Postane sasvim neprobavljiva.

Malo toga nisam

Pročitao, a najveći dio bio je dosadan.

Lamartine – Gower – Tasso –

Ili metafizičari

Iz Cambridgea, drevni ili moderni,

I njihovi američki oponašatelji.

Dakako, godinama je vladajuća

Grupa engleskih pjesnika

Tvrdila da je upravo ono što oni pišu

Poezija, bezlično

Izlaganje, gdje za osobne

Zamjenice nikad nema mjesta.

Ako se dovoljno strogo

Primijeni, takva teorija

U praksi stvara svoju

Suprotnost. Poezija

Eliota i Valeryja,

Kao i Popeova, nije samo

Osobna, ona je intenzivna,

Subjektivna maštarija,

Intimna i otkrivajuća,

Ili, ako vam se tako više sviđa, zbunjujuća

Koliko i bezobzirnost

Psihoanalitičarevog ležaja.

Uvijek ima dovoljno

Razloga za užasavanje od

Upotrebe zamjenice “ja”.

---

---

---

 

Već trideset godina

Redovito dolazim u planine u

Kolovozu. Već trideset kolovoza

Vaši duhovi lebde iznad planina. To je bilo tisuću devetsto

Dvadeset i sedme. Sada je

Tisuću devetsto pedeset i sedma. Još

Jednom sam se poslije trideset godina

Vratio u planine

Mladosti, u Gros Ventres,

Među prostrane doline nalik parkovima i

Zapanjujuće kockaste

Vrhove Stjenjaka. Tu negdje

Naučio sam se brijati, radeći kao

Kuhar i noćni čuvar stoke.

Tisuću devetsto dvadeset i druge, tih godina

Revolucionarne

Nade koja je došla svom kraju kad se

Željezna pesnica počela stezati.

Nitko me nije smaknuo na električnoj stolici.

Ništa se nije dogodilo. Vrijeme je prolazilo.

Nešto nevidljivo je zauvijek nestalo.

Tada smo vjerovali da smo mi

Oni koji su donijeli velike promjene,

Da smo preteče

Života dostojnog ljudske vrste.

Vjerovali smo da će se uskoro sve

Promijeniti, ne samo ekonomske

I društvene prilike, nego i

Slikarstvo, poezija, glazba, ples,

Arhitektura, čak i da će hrana

Koju smo jeli i odjeća koju smo odijevali

Biti oplemenjeni. Potrajat će mnogo

Dulje no što smo očekivali.

Ove planine su ostale iste još otkad sam

Kao dječak lutao

Zapadom, i prihvaćao

Kojekakve poslove. Ako se išta promijenilo

Onda su postale još veća divljina. Los je ušao

U logor. Dabrovi repovima udaraju

Po jezercetu obraslom u šaš dok mi

S vrha njihova brloga pecamo u

Suton. Konji pasu blistavu travu

Na livadama prošaranim ljubičastim gorčicama,

I vrludaju kroz srebrnu rosu

Obasjani mjesečinom punog Mjeseca.

Ribe imaju okus na livadsku vodu.

Ujutro na dalekim travnatim grebenima

Koje nadvisuju vrhovi crvenih stijena

Divokoze poskakuju nalik na gumene lopte

Na obzoru dok buka iz logora počinje

Odzvanjati. Odvezujem

Maryjinog malog riđana

I na leđa mu stavljam zastarjelo tegleće sedlo

Kakvo nisam vidio već trideset godina. Čak

I konjski praporci drugačije odzvanjaju

Od onih u Kaliforniji.

Kanadske šojke bore se nad

Posljednjim mrvicama naših palačinki.

Na izduljenom pjeskovitom prijevoju jašemo

Poljima blijedoljubičastih jaglaca

Dok munja sijeva u dolini.

Mary je za ručak upecala gotovo kilogram tešku

Potočnu pastrvu u hučnoj brzici.

Nijedan od četri tisuće i tristo metara visokih vrhova

Nije nazvan Sacco i Vanzetti.

Barem još nije. Odjeća koju imam na sebi

Staromodna je koliko i tegleće

Sedlo na tovarnim konjima.

Amerika se bogati prijeteći smrću.

Nitko više ne upire prstom u anarhiste.

Vraćajući se

U Ogdenu smo prenoćili.

Trg pred zgradom suda vrvio je

Rudarima i drvosječama i

Žeteocima i radnicima na polaganju pruge

Slomljenih ruku i povrijeđenih lica

Koji nisu obraćali pažnju na pijance

Usred nepodnošljive vrućine, dok su umorne

Kurve divljih pogleda paradirale ulicom.

---

Pjesma zapisana u Casa Paganelli, Campo San Zacccaria, Venecija

 

---

 

Deset godina je prošlo, i još uvijek odzvanja s

Radija. La Vie en rose

Odzvanja iz desetak prozora

I širi se kanalom. Žena i njezin sin

U čamcu iz kojeg prodaju povrće

Pjevaju je. Gondolijer koji lašti

Pramac svoje gondole

Pjeva je dok njegov pas vrti repom.

Djeca što se igraju školice pjevaju je.

Iznošeno, slabo oprano rublje visi im nad glavama.

Smeće pluta u obližnjem kanalu.

Pridružuje im se odjek iz mnoštva radija. S druge strane

Kanala, iza željeznih rešetki prozorâ

Ženskog zatvora, stotine

Jasnih glasova kradljivica

I prostitutki počinju je pjevati.

Kao da ste u crkvi.

Sljedeća pjesma je Ciao, ciao, bambina.

---

* Charles Cros – (1842.-1888.)  francuski pjesnik i izumitelj fonografa.

* Veliko istraživanje (The Research Magnificent), roman H. G. Wellsa.

---

Izabrao i preveo: Vojo Šindolić