Tom Vejts peva za mene
gerontobalada
Svega ima kad zaboli, hladovine, ptica
Pitkih tema, lakih razloga
Prozor se može odškrinuti
Čak je i grmljavina plava
Sivoplava
Iako neprikladna i u metafori
Svega ima kad zaboli, pojmovi koji su
Nespojivi u tvome vlasništvu,
Scenografska poetika, ona koja briše
Drvene i staklene, glatke ploče šanka
Tamo gde se pod dupetom na uzdignutoj oblici
Rascvetava tema za temom, crevo za crevom
Stomačna podloga načeta ranom od rajferšlusa
Svega ima kad zaboli, svest o sebi i pristigli gosti
Heruvimi koji se grebu i panduri baletani
Sve što se u grču priziva i trpljenju
Oživljava sad je besprekorna stranica dnevnika
Bez nesanice i noćnog pišanja
Da dočekaš ono rodoljubno - živ si čovek
I zabolite konac
Onaj isto kojim se prišiva to isto što se drugačije izgovara
Svega ima kad zaboli
Sem zareza u plaču, navodnika u povraćanju
Mlaz koji zasija i zamuti, istrovremeno, kad se nagneš
Pretvaraš se u mučenika kom je sve nečitko
Razgoniš one tice i vinske karte
Ledene kocke i čačkalice, hromiranu jezičinu
Što stojeći sve ponavlja što se zbiva u ogledalu iza leđa
Kome neprestano zabada u kragnu tirkizne posetnice
Neka prilika s oreolom oko glave
Ni živeti, ni znati, ni piti, ni biti
Neobavezujućim razumom, nepoštovanim rečima
Banuti mrmljajući, glup jer ti je svega dosta
I lud što još negde ima nade
Ustremiti se kroz odškrinut prozor
Ubeđen precvalim dupetom da si još unutra
Dok se sagovornici iz okruženja
Podgurkuju i sašaptavaju
Eh, voli,
Kad boli
Tad ima svega
voli da se natiče
kolac iz lektire
samo jedna nitna
hitna
nebesna
a besna
blješti i oslepljuje odande
gde se u rimuje
i štimuje
pričvršćuje, ozakonjuje, opeva
sve čega ima
sve čega nema
kad boli