Što li su naša lutanja kroz ovaj život?

Jato gusaka selica

odmara se zakratko na snijegu

ostavivši svoje otiske u njemu

i opet odlijeće, tko zna kamo?

Stari redovnik je umro.

Tu je njegova nadgrobna ploča.

Na urušenom zidu kolibe

više se ne mogu naći njegovi zapisi.

Nema ničeg što bi pokazivalo da smo tu ikad boravili.

Put je bio dug a mi sasvim iscrpljeni od uspinjanja uz obronke,

naše umorne mazge revale su cijelim putem.

Pecam klenove u jezeru.

Još neuhvaćeni, ne znaju za strah.

A oni koji su ga spoznali

nikad se ne vrate upozoriti ostale.

Istočni vjetar odiže finu prašinu s ceste,

svi su izišli iz kuća i raduju se dolasku proljeća.

Pokraj obližnjih staza šetači sjede i piju na livadama,

teretna kola kotraljaju se preko mlade trave.

Umorni od zidova koji ih okružuju, ljudi

ujutro izlaze iz svojih kuća i grad ostavljaju pustim.

Djeca jurcaju uokolo i viču iz svega glasa.

Pjesme i bubnjevi odjekuju brdima

a lišće na drveću treperi.

Posvuda se vide izletničke košare i vrčevi

dok vrane kruže iznad njih.

Tko je taj tip oko kojeg se okupila gomila?

Objašnjava da je taoistički svećenik.

Prodaje čarolije prolaznicima.

Viče, maše rukama, koluta očima.

“Ako uzgajate svilu, moja čarolija pomoći će

da čahure narastu velike poput vrčeva.

Ako uzgajate stoku, moja čarolija pomoći će

da ovce narastu velike poput jelena.”

Ali nitko mu ne vjeruje –

zapravo, ljudi se vesele duhu proljeća u njemu.

Čim bude sakupio dovoljno novca

otići će se napiti vina

i svalit će se pijan,

svladan magijom vlastitih čarolija.

Četrnaestog dana dvanaestog mjeseca slab snijeg padao je preko noći. Rano ujutro zaputio sam se prema selu u Južnoj dolini, usput sam zastao kako bih nešto malo pojeo i napio se i uvečer sam stigao ondje.

Sniježilo je u Južnoj dolini – neizmjerno lijep prizor.

Požurivao sam konja kako bih na odredište stigao prije

no što se snijeg otopi, odgurujući granje, strogo se držeći staze,

s prvim zrakama zore prešao sam preko Žutog mosta –

i otkrio da su se krovovi mnogih kuća urušili, i da nemam gdje prespavati,

seljaci gladuju: njihova šutnja to jasno pokazuje.

Jedino vrana u suton zna kako se osjećam –

uzlijeće dok kroz hladne krošnje pada bezbroj pahulja snijega.

Ovako ostarjelog nije me stid zadjenuti cvijet u kosu.

Cvijet je onaj koji bi trebao biti zbunjen jer ukrašava glavu jednog starca.

Ljudi se smiju dok se vraćam kući, oslanjajući se o prijatelje –

zastori na prozorima razdvajaju se a iza njih ljudi vire u mene.

Šljive zriju modrorumene, dinje žute – seoski puteljci mirišu tako slatko,

crna tanka kapa, laka bijela haljina od konoplje

                                                 – odjeća za putovanje ugodna je i hladna.

Vrata na ogradi oko seoskog hrama zatvorena, sjene borova trepere,

stavljam nekoliko jastuka pokraj otvorenog prozora i dugo sanjarim.

Odmaram se zbog bolesti – moglo bi biti i gore;

stišanih misli – nema boljeg lijeka od ovoga.

Svećenici ne škrtare s vodom iz bunara;

dali su mi vjedro i kutlaču i kazali: sam se snađi!

Ljetina je bila nerodna, ljudi su gladovali a ja sam putovao i u ime vlade nadgledao raspodjelu pomoći. Novogodišnju noć proveo sam u čamcu u blizini grada Ch'ang-chou.

Prolazeći, putnik namjernik pjeva dok s polja odjekuju jecaji – izazivajući tugu.

Vatre u daljini, treperave zvijezde polako blijede i nestaju.

Čekam li ja to Novu godinu? Bolne oči ne daju mi zaspati.

Ovdje nitko ne govori mojim dijalektom: čeznem za zavičajem.

Imam dupli pokrivač a noge su mi jednako hladne – studen mora biti velika,

misli su mi jasne – oprao sam glavu a kosa mi je sve tanja.

Zahvaljujem lelujavom plamenu baklje koji mi jedini

ovako osamljenom, pravi društvo u čamcu kroz noć.

U vrtu Ch'enove kuće u Hsin-ch'engu.

Bujni vrt opustio u kasnu jesen,

uvečer se nazire tamna stabljika ponekog cvijeta,

grad u planini daleko je –

ovdje iza zidova još je udaljeniji.

Zbog čega sam došao ovamo?

Zastajem i promatram oblake koji zaklanjaju vrhove planina.

Ne zatekavši marljivog prijatelja pjesnika

od kakve je koristi vrč ukusnog vina kojeg sam donio sa sobom?

Djeca ne znaju što su to brige!

Ustajem da bih izišao a ona se vješaju o mene.

Upravo kad ih želim izgrditi

moja žena brani ih u njihovoj gluposti:

“Djeca se blesavo ponašaju ali ti si puno gori od njih!

Ima li ikakve koristi od tvojih prijekora?”

Uvrijeđen njenim riječima, opet sjedam na stolac.

Ona briše šalicu za vino koju stavlja preda me.

Koliko je bolja od Liu Lingove žene

koja je neprestano prigovarala svome mužu zbog cijene njegova pića!

Tko to kaže da slika mora nalikovati na život?

Taj gleda jedino očima djeteta.

Tko to kaže da se pjesma mora pridržavati teme?

Poezija je zasigurno izgubljena za njega.

Poezija i slikarstvo imaju jedinstven cilj –

jasnu svježinu i umijeće bez napora.

Pien Luanovi vrapci žive na papiru,

Chao Ch'angovo cvijeće ima dušu.

Ali što predstavljaju te slikarije

osim smionih prikaza i nadahnutih poteza?

Tko bi mislio da mrlja crvene boje

može dozvati neobuzdano obilje proljeća!

Zapisano u dnu slike “Povratak pastira” Ch'ao Yüeh-chiha.

Prije mnogo godina živio sam na selu

i znao jedino za ovce i krave.

Sjeo bih kravi na leđa i potjerao je koritom plićaka

stabilan poput velikog čamca

kojem nije potrebno kormilo –

                  dok bi obje strane obale sporo promicale pokraj mene,

ja bih se opustio i čitao knjigu – kravi je ionako bilo svejedno.

Pred sobom sam znao tjerati stotinjak ovaca,

čuvajući bič jednako brižno kao što vojnici čuvaju svoje oružje,

ali rijetko sam ga koristio –

tek da bih opomenuo one koje bi predaleko odlutale.

U nizinama, trava raste visoka,

ali visoka trava nije dobra za krave i ovce,

zato smo odlazili u pobrđe, preskačući vododerine i jarke

(od tih uspinjanja i silaženja moji mišići su snažni),

prolazeći kroz velike šume gdje bi magla ovlažila

                                                         moj slamnati šešir i odjeću…

Ali ti dani odavno su prošli – vidim ih jedino na slici.

Nitko mi ne vjeruje kad kažem da žalim

što nisam ostao pastir cijeloga života.