Ponedeljak 09. mart 2015.
Piše: William Carlos Williams

SVIJET SAŽET NA PREPOZNATLJIVU SLIKU

Izbor iz poezije

 

Izbor, prevod i Beleška o piscu: Vojo Šindolić


PASTORALA


 

Beleška o piscu
William Carlos Williams nedvojbeno predstavlja jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesnika američke književnosti dvadesetog stoljeća. Gotovo čitav život proživio je u gradiću Rutherford, savezna država New Jersey (rodio se 17. rujna 1883. a umro je 4. ožujka 1963. godine). Budući da je po profesiji bio pedijatar, život je posvetio liječenju dječjih pacijenata (diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pennsylvaniji a specijalizirao je pedijatriju u Leipzigu). Tako je dr. Williams čitav svoj život predano i samozatajno proveo u dvojnosti književnog stvaranja i liječničke dužnosti, o čemu je ostavio brojne zanimljive autobiografske zapise.

Kao književni stvaratelj William Carlos Williams bio je izvanredno plodan pisac: objavio je tridesetak pjesničkih zbirki, desetak romana, nekoliko zbirki pripovjedaka, mnoštvo raznolikih eseja i ogleda, opsežnu autobiografiju, nekoliko drama, prijevode sa španjolskog i francuskog, desetak svezaka izabranih pisama uz bezbroj medicinskih članaka i teorijskih tekstova. Za zbirku Slike po Brueghelu i druge pjesme dobio je Pulitzerovu nagradu za književnost za 1963. godinu.

O Williamsu kao pjesniku i njegovoj poeziji napisane su i objavljene mnogobrojne književno-kritičke studije i knjige – pa ipak, njegova poezija uvijek iznova zrači izazovnošću tumačenja, jednostavnošću izraza, prepoznatljivom svojstvenošću slobodnog stiha i osobito dahom kao jedinicom mjere. Kenneth Rexroth, još jedan američki pjesnički velikan i Williamsov nešto mlađi suvremenik, u jednom od svojih eseja zapisao je: “…Williamsov pjesnički stih sasvim prirodno je povezan s američkim govornim ritmom gotovo na isti način na koji su nekoć Euripidovi korovi bili povezani s jezikom Atenjana na tržnici.”

Ustrajavajući cijeloga života na osobitoj zvukovnoj ulozi američkog engleskog jezika, Williams je naglašavao jezičku “univerzalnost lokalnog”. Upravo svojom strastvenom privrženošću i odlučnošću da u književnosti upotrijebi lokalni izričaj i opisne detalje, Williams je višestruko i bolje od ijednog drugog modernog pjesnika uspio osloboditi američku poeziju od stega stereotipnosti. U jednom od eseja o poeziji, Williams je zapisao: “Mi tragamo za jezikom koji neće predstavljati deformaciju govora već koji će u sebi utjeloviti sve dnevne promjene, kretnje, pojedinosti i nijanse boja. Engleski jezik sam sebi je dokaz povijesne pozadine koja čini njegovu osnovu, što za nas u Americi nikada ne može biti stvarnosni uzor.”

U pismu kojega je Williams 21. ožujka 1946. godine uputio svome prijatelju Ezri Poundu, između ostaloga piše: “Nije mi jasno što želiš reći kada kažeš da se od jednog Francuza ili Talijana ne može očekivati da Englesku više voli od Francuske ili Italije. Ne vidim zašto bi uopće volio Englesku. Ja je zasigurno ne volim – barem ne kao pisac, što bi nas jedino trebalo interesirati. Osobito mi nije jasno zašto bismo trebali voljeti Engleze i oponašati ih u našim djelima. Mislim da bismo jasno i nedvosmisleno trebali voljeti našu ˝Francusku˝ i ˝Italiju˝, i to mnogo više od Engleske ili bilo čega s engleskim predznakom.

Priznajem da je moj život pun tegoba – za takozvanu inteligentnu osobu – jer si dopuštam da me muči mnogo nevažnih detalja dok ne klipšem poput konja koji je 40 godina uokolo vukao tramvaj ispunjen glupacima. Nažalost, nema drugog načina, hoću reći, nema djelotvornog načina da postignem ono što želim, zbog toga prihvaćam i loše i dobro. Ja ne tvrdim da je moj put jedini put niti da je to najbolji način da se dospije do željenoga, ali to je put koji sam izabrao.”

Čitave generacije američkih pjesnika poslije Drugog svjetskog rata bile su pod dubokim utjecajem Williamsovog osnovnog i ključnog pjesničkog uvjerenja kojeg je izrazio mišlju “Ne ideje već pojedinosti”. Tako su među pjesnicima Beat generacije njegovo učenje najizrazitije prihvatili Allen Ginsberg i Gary Snyder, među pjesnicima Black Mountain koledža Charles Olson, Robert Creeley i Robert Duncan, među pjesnicima Njujorške škole Robert Lowell, Kenneth Koch, John Ashbery i mnogi drugi.

Odbijajući koristiti se tradicionalnim pjesničkim formama i nametnutim jezičkim izrazima, Williams je bio dovoljno ustrajan, književno hrabar i pjesnički mudar pa je stvorio plodno i višestruko značajno književno djelo kojim je izvršio duboki utjecaj na suvremenu američku ali i svjetsku poeziju tijekom posljednjih sedam desetljeća.

Mali vrapci

bezazleno skakuću

po pločniku

i prepiru se

cvrkućući

oko onoga

što ih zanima.

Ali mi koji smo mudriji

zatvaramo se u sebe

na jedan ili drugi način

i nitko ne zna

mislimo li dobro

ili zlo.

         U međuvremenu,

starac koji se prihvatio

skupljanja psećeg izmeta

korača žlijebom pločnika

ne podižući glavu,

njegov hod

dostojanstveniji je

od biskupovog

dok prilazi propovjedaonici

nedjeljom.

                Takve stvari me

ostavljaju bez riječi.



SJAJNA BROJKA


 

Na kiši

na uličnoj rasvjeti

ugledah brojku 5

zlatno obojenu

na crvenom

vatrogasnom vozilu

i kako

ustrajna

nezamijećena

uz jeku zvona

zavijanje sirene

tutnjavu kotača

prolazi kroz mračni grad.


DŽUNGLA


 

Nije to nijema težina

drveća,

napeta unutrašnjost šume,

isprepletene povijuše debele


poput ruke, muhe, gmazovi,

vječito usplahireni majmuni

što galame i skaču

s grane na granu –


                            već

djevojka koja čeka

stidljiva, smeđokosa, maznog pogleda –

da vas povede

                      Gore u sobu, gospodine.


PROLETERSKI PORTRET


 

Krupna mlada gologlava žena

u pregači


Kose zalizane unatrag stoji

na ulici


Prstima jedne noge u čarapi dodiruje

pločnik


Cipela joj je u ruci. Zavirujući

pažljivo u nju


Izvlači papirni uložak

da pronađe čavao


Koji je bode



PTICA I LJUBAV


 

Srce koje kuca

perje

na krilima i prsima


i nasuprot

tome

tjeskoba


U ljubavi

draga ljubavi, ljubljena moja

detalj je sve


SAVRŠENSTVO


 

             O divna jabuko!

lijepo i potpuno

             trula,

jedva načetih obrisa –


             možda malo

smežurana na vrhu ali osim

             toga savršena

u svakoj pojedinosti! O divna


             jabuko! kakva

tamnosmeđa boja

             prožima tvoju

nepokvarenu površinu. Nitko te


             nije pomaknuo

otkad sam te stavio na ogradu

             verande prije mjesec dana

da sazriš.


             Nitko. Baš nitko!


POSTUPAK


 

Tu su bile ruže, na kiši.

Nemoj ih odrezati, molio sam je.

           Neće potrajati, odgovorila mi je.

Ali tako su lijepe

           tu gdje jesu.

Ah, svi smo mi jednom bili lijepi,

           rekla je ona,

odrezala ih i stavila mi ih

           u ruku.


William-Carlos-Williams-001


OZLJEDA


 

Iz ovog bolničkog kreveta

mogu čuti lokomotivu kako

diše – negdje

       u noći:


– Ugljen, ugljen,

       ugljen!


I znam, to ljudi

       dišu

lopatama ubacuju ugljen, odmaraju se –


– Polako,

ako uopće

znaš polako –

           Isuse!

tko je kopile?

           – staju

i prestaju ložiti.


Čovjek diše

       i sve se smiruje a

huktanje jednoličnog

kretanja polako se

                   pojačava: Puf.

Puf. Puf. Puf…

                   i gubi.

Barem ima dovoljno ugljena

       za ovaj mali posao


       Ugljen! Ugljen!

dovoljno za jednu malu

lokomotivu, sasvim dovoljno.


Čovjek lopatom ubacuje

ugljen a ne leži ovdje

       u ovom

bolničkom krevetu – bespomoćan

dok ptica grmuša

       pjeva u

krošnji jablana pred zoru,

njen slabi kliktaj,

trotonski, probija se

kroz zavjesu

mladog lišća;

       prigušen

       kotačima automobilâ

sada pjeva na tračnicama,

dok ulazi u krivinu,

       polako,

                 dug, visok

zvižduk:

       izlazi

                iz zavoja –

uspori

(ako uopće znaš polako) jer to je

jedino što ti sada

                           preostaje.



CRNKINJA


 

nosi buket nevena

           umotanih

                       u stare novine:

Nosi ih uspravno,

           gologlava,

                       a debljina

njenih bedara

           primorava je da se gega

                       u hodu

dok gleda u

           izlog pokraj kojega prolazi

                       i odlazi svojim putem.

Što je ona

           ako ne izaslanik

                       iz drugog svijeta

svijeta lijepih nevena

           u dvije nijanse

                       koji ona najavljuje

ne znajući što čini

           osim

                       što hoda ulicama

držeći cvijeće uspravno

           kao baklju

                       tako rano ujutro.

 c-Magnum-Photos

W. C. Williams, New Jersey, 1957.; Eve Arnold / Magnum Photos


VRABAC


 

           (mome ocu)


Ovaj vrabac

           koji slijeće na moj prozor

                       pjesnička je istina

više no ona prirodna.

           Njegov glas,

                       njegovi pokreti,

njegovi običaji –

           kako voli

                       stresati krilima

u prašini –

           sve ukazuje

                       da to čini

da bi otresao uši

           ali od olakšanja koje osjeća

                       cvrkuće

krepko –

           što je značajka

                       više vezana za melodiju

nego za nešto drugo.

           Gdje god se zatekne

                       u rano proljeće,

u zabačenim ulicama

           ili u blizini palača

                       on nesputano

izvodi

           svoje ljubavne igre.

                       To započinje još u jajetu,

njegov spol to određuje:

           Postoji li išta besmislenije

                       beskorisnije

ili nešto drugo čime se

           više ponosimo?

                       To gotovo uvijek vodi

poništenju nas samih.

           Pijetao, vrana

                       sa svojim izazovnim glasovima

ne mogu nadmašiti

           ustrajnost

                       njegovog cvrkuta!

Jednom

          u El Pasu

                       u sumrak

vidio sam – i čuo! –

           deset tisuća vrabaca

                       koji su doletjeli iz

pustinje

           da tu prenoće. Ispunili su krošnje

                       u malom parku. Ljudi su bježali

od njihova izmeta

           (dok im je u ušima zvonilo),

                       ostavljajući spomenuto

aligatorima

           koji obitavaju

                       u velikoj fontani. Njegov lik je

dobro poznat

           kao i onaj aristokratskog

                       jednoroga, šteta

što  se danas zob češće

           ne jede

                       da mu život

bude lakši.

           Pritom mu

                       malo tijelo,

bistre oči,

           korisni kljun

                       i opća nasrtljivost

omogućuju da preživi –

           da i ne spominjem

                       njegovo bezbrojno

potomstvo.

           Čak ga i Japanci

                       cijene

i slikali su ga

           blagonaklono,

                       duboko proničući

u njegove manje važne

           osobine.

                       Nema ničega

finog

           u njegovoj ljubavnoj igri.

                       On se zguri

pred ženkom,

           vuče krila,

                       šepireći se,

zabacuje glavu

           i jednostavno

                       kriješti! Graja

je strašna.

           Način na koji udara

                       po dasci

da bi očistio svoj mali kljun

           energičan je.

                       Takav je u svemu

što čini. Njegove smeđe

           obrve

                       daju mu izgled

vječnog

           pobjednika – a ipak

                       jednom vidjeh

ženku vrapca

           koja se odlučno držala

                       za rub

krovnog žlijeba,

           kako ga hvata

                       za ćubicu

i drži ga

           podčinjenog,

                       pokorenog,

viseći nad ulicama grada

           sve dok

                       nije završila s njime.

Čemu je to

           koristilo?

                       I ona sama je ondje

visjela,

           zbunjena sjajnim uspjehom.

                       Od srca sam se smijao.

Praktičan je do kraja,

           pjesma o

                       njegovu postojanju

trijumfirala je

           na kraju;

                       sićušno perje

sravnjeno uz kolnik,

           simetrično raširena krila

                       kao u letu,

spljoštena glava,

           crna mrlja na prsima

                       neodgonetljiva,

simbolično obličje vrapca

           tek suha ljuska,

                       ostala je kao opomena

i ona zbilja i opominje

           bez uvrede,

                       lijepo;

To sam bio ja,

           vrabac.

                       Učinio sam sve što sam mogao;

zbogom.

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.