Mali vrapci

bezazleno skakuću

po pločniku

i prepiru se

cvrkućući

oko onoga

što ih zanima.

Ali mi koji smo mudriji

zatvaramo se u sebe

na jedan ili drugi način

i nitko ne zna

mislimo li dobro

ili zlo.

         U međuvremenu,

starac koji se prihvatio

skupljanja psećeg izmeta

korača žlijebom pločnika

ne podižući glavu,

njegov hod

dostojanstveniji je

od biskupovog

dok prilazi propovjedaonici

nedjeljom.

                Takve stvari me

ostavljaju bez riječi.

Na kiši

na uličnoj rasvjeti

ugledah brojku 5

zlatno obojenu

na crvenom

vatrogasnom vozilu

i kako

ustrajna

nezamijećena

uz jeku zvona

zavijanje sirene

tutnjavu kotača

prolazi kroz mračni grad.

Nije to nijema težina

drveća,

napeta unutrašnjost šume,

isprepletene povijuše debele

poput ruke, muhe, gmazovi,

vječito usplahireni majmuni

što galame i skaču

s grane na granu –

                            već

djevojka koja čeka

stidljiva, smeđokosa, maznog pogleda –

da vas povede

                      Gore u sobu, gospodine.

Krupna mlada gologlava žena

u pregači

Kose zalizane unatrag stoji

na ulici

Prstima jedne noge u čarapi dodiruje

pločnik

Cipela joj je u ruci. Zavirujući

pažljivo u nju

Izvlači papirni uložak

da pronađe čavao

Koji je bode

Srce koje kuca

perje

na krilima i prsima

i nasuprot

tome

tjeskoba

U ljubavi

draga ljubavi, ljubljena moja

detalj je sve

             O divna jabuko!

lijepo i potpuno

             trula,

jedva načetih obrisa –

             možda malo

smežurana na vrhu ali osim

             toga savršena

u svakoj pojedinosti! O divna

             jabuko! kakva

tamnosmeđa boja

             prožima tvoju

nepokvarenu površinu. Nitko te

             nije pomaknuo

otkad sam te stavio na ogradu

             verande prije mjesec dana

da sazriš.

             Nitko. Baš nitko!

Tu su bile ruže, na kiši.

Nemoj ih odrezati, molio sam je.

           Neće potrajati, odgovorila mi je.

Ali tako su lijepe

           tu gdje jesu.

Ah, svi smo mi jednom bili lijepi,

           rekla je ona,

odrezala ih i stavila mi ih

           u ruku.

Iz ovog bolničkog kreveta

mogu čuti lokomotivu kako

diše – negdje

       u noći:

– Ugljen, ugljen,

       ugljen!

I znam, to ljudi

       dišu

lopatama ubacuju ugljen, odmaraju se –

– Polako,

ako uopće

znaš polako –

           Isuse!

tko je kopile?

           – staju

i prestaju ložiti.

Čovjek diše

       i sve se smiruje a

huktanje jednoličnog

kretanja polako se

                   pojačava: Puf.

Puf. Puf. Puf…

                   i gubi.

Barem ima dovoljno ugljena

       za ovaj mali posao

       Ugljen! Ugljen!

dovoljno za jednu malu

lokomotivu, sasvim dovoljno.

Čovjek lopatom ubacuje

ugljen a ne leži ovdje

       u ovom

bolničkom krevetu – bespomoćan

dok ptica grmuša

       pjeva u

krošnji jablana pred zoru,

njen slabi kliktaj,

trotonski, probija se

kroz zavjesu

mladog lišća;

       prigušen

       kotačima automobilâ

sada pjeva na tračnicama,

dok ulazi u krivinu,

       polako,

                 dug, visok

zvižduk:

       izlazi

                iz zavoja –

uspori

(ako uopće znaš polako) jer to je

jedino što ti sada

                           preostaje.

nosi buket nevena

           umotanih

                       u stare novine:

Nosi ih uspravno,

           gologlava,

                       a debljina

njenih bedara

           primorava je da se gega

                       u hodu

dok gleda u

           izlog pokraj kojega prolazi

                       i odlazi svojim putem.

Što je ona

           ako ne izaslanik

                       iz drugog svijeta

svijeta lijepih nevena

           u dvije nijanse

                       koji ona najavljuje

ne znajući što čini

           osim

                       što hoda ulicama

držeći cvijeće uspravno

           kao baklju

                       tako rano ujutro.

W. C. Williams, New Jersey, 1957.; Eve Arnold / Magnum Photos

           (mome ocu)

Ovaj vrabac

           koji slijeće na moj prozor

                       pjesnička je istina

više no ona prirodna.

           Njegov glas,

                       njegovi pokreti,

njegovi običaji –

           kako voli

                       stresati krilima

u prašini –

           sve ukazuje

                       da to čini

da bi otresao uši

           ali od olakšanja koje osjeća

                       cvrkuće

krepko –

           što je značajka

                       više vezana za melodiju

nego za nešto drugo.

           Gdje god se zatekne

                       u rano proljeće,

u zabačenim ulicama

           ili u blizini palača

                       on nesputano

izvodi

           svoje ljubavne igre.

                       To započinje još u jajetu,

njegov spol to određuje:

           Postoji li išta besmislenije

                       beskorisnije

ili nešto drugo čime se

           više ponosimo?

                       To gotovo uvijek vodi

poništenju nas samih.

           Pijetao, vrana

                       sa svojim izazovnim glasovima

ne mogu nadmašiti

           ustrajnost

                       njegovog cvrkuta!

Jednom

          u El Pasu

                       u sumrak

vidio sam – i čuo! –

           deset tisuća vrabaca

                       koji su doletjeli iz

pustinje

           da tu prenoće. Ispunili su krošnje

                       u malom parku. Ljudi su bježali

od njihova izmeta

           (dok im je u ušima zvonilo),

                       ostavljajući spomenuto

aligatorima

           koji obitavaju

                       u velikoj fontani. Njegov lik je

dobro poznat

           kao i onaj aristokratskog

                       jednoroga, šteta

što  se danas zob češće

           ne jede

                       da mu život

bude lakši.

           Pritom mu

                       malo tijelo,

bistre oči,

           korisni kljun

                       i opća nasrtljivost

omogućuju da preživi –

           da i ne spominjem

                       njegovo bezbrojno

potomstvo.

           Čak ga i Japanci

                       cijene

i slikali su ga

           blagonaklono,

                       duboko proničući

u njegove manje važne

           osobine.

                       Nema ničega

finog

           u njegovoj ljubavnoj igri.

                       On se zguri

pred ženkom,

           vuče krila,

                       šepireći se,

zabacuje glavu

           i jednostavno

                       kriješti! Graja

je strašna.

           Način na koji udara

                       po dasci

da bi očistio svoj mali kljun

           energičan je.

                       Takav je u svemu

što čini. Njegove smeđe

           obrve

                       daju mu izgled

vječnog

           pobjednika – a ipak

                       jednom vidjeh

ženku vrapca

           koja se odlučno držala

                       za rub

krovnog žlijeba,

           kako ga hvata

                       za ćubicu

i drži ga

           podčinjenog,

                       pokorenog,

viseći nad ulicama grada

           sve dok

                       nije završila s njime.

Čemu je to

           koristilo?

                       I ona sama je ondje

visjela,

           zbunjena sjajnim uspjehom.

                       Od srca sam se smijao.

Praktičan je do kraja,

           pjesma o

                       njegovu postojanju

trijumfirala je

           na kraju;

                       sićušno perje

sravnjeno uz kolnik,

           simetrično raširena krila

                       kao u letu,

spljoštena glava,

           crna mrlja na prsima

                       neodgonetljiva,

simbolično obličje vrapca

           tek suha ljuska,

                       ostala je kao opomena

i ona zbilja i opominje

           bez uvrede,

                       lijepo;

To sam bio ja,

           vrabac.

                       Učinio sam sve što sam mogao;

zbogom.