Za veliki dio Talijana ali i drugih kojima ovo ime nešto znači, Matera je istoznačnica za krajnju bijedu i zaostalost. Zapravo, to mjesto je prijestolnica pokrajine koja zauzima nižu i istočnu polovicu regije danas poznate pod imenom La Basilicata, u brdovitoj unutrašnjosti između Jonskog i Jadranskog mora. Za same stanovnike tog grada moglo bi se reći da su donekle doborostojeći ljudi u tom svijetu u kojem je degradacija postala svakodnevno životno pravilo. Samo mjesto ima željeznički kolodvor, sve administrativne i upravne ustanove potrebne za vitalno funkcioniranje, više od desetak crkava, i sve veći broj pripadnika srednjeg sloja. Ali u udaljenim područjima, u brdovitim predjelima i zabitim selima, siromaštvo je neprikriveno, posvemašnje, i njega nitko više ni ne spominje. U tu zajednicu dospio sam gotovo slučajno, bez prebite pare, a kao nastavnik sam ostao raditi dulje od godinu i pol dana. Ono što sam vidio, što sam naučio, što sam osjetio, moji odnosi s tamošnjim stanovnicima kao i oni sa samom zemljom i zrakom, vatrom i vodom, imaju mnogo dublji smisao ne samo za mene već, vjerujem  i za njih, ako već nisu posve jasni i očiti u pjesmama koje slijede.

spuštajući torbu

s police u kupeu

izlazeći iz

vlaka

na mojem ramenu

ruka

koga drugog do

svećenika

mnoštvo tamnocrvenih cvjetova

na jednom oleandru

zaklanja pogled na ulaz

dok stojim osamljen

na postaji

u mjestu Montescaglioso

prve noći

u još nepoznatom mi  mjestu

odlazeći kući

prošao sam pokraj

nepoznate djevojke

koja mi je poželjela laku noć

i noć

koju mi je tako lako poželjela

odjednom je doista laka

Odakle dolaze? Promatra ih

sa znatiželjom. Žele kušati

crno vino njegove majke.

Možda grčki pomorci, dalo bi se naslutiti

po oštrim i izrazitim crtama lica,

došli iz dalekih krajeva

pripovijedati o prikazanjima.

U svakom slučaju

stranci uvijek pripovijedaju

o onome što ih razdvaja.

Začas se okreće

da ispljune malo crnog vina

pokraj klimave klupe

razmazavši ga po kamenom popločanom podu.

Nisu li oni možda prerušeni bogovi?

Znaju li za pokretne slike,

za živopisne kaubojske filmove

čiji plakati vise po zidovima?

Psuju li kao muškarčine

dok kartaju tresete

za dugim stolom, snažno

zamahujući kartama proklinjući

svoju sreću? Ili poštivaju i

mole se Majci Božjoj? Kimaju glavama

prema njezinom kipu u niši

i govore tiše

kao da su u crkvi.

Polako otpijaju vino i ostavljaju novac.

Ne mogu ostati. Svi su veoma visoki.

Iz nekog su davnog vremena.

Ne mogu ostati. Još mnoga

mjesta trebaju posjetiti. Čini se da su

mnogo bogatiji od kraljeva

kad tako jednostavno mogu ustati i otići.

Na otvorenom

zrak je još prozračniji. Fina

prašina i vonj starog žita, prožimaju

usta, dajući težinu

drugoj tjelesnosti. To je ljubav,

ali veća od bilo koje druge znane…

Osjećam da sam već ostao bez daha,

kao da sam otišao odveć daleko

ne bih li pronašao spokoj, i doživio ga.

Matera. Neznanog

postanka. Odakle

bilo što

potječe?

Dakako

iz davnina. Gdje

nas više

nema. Pa

ipak, ovdje

smo,

usred

svega toga.

Jedno ime

koje nama

ništa ne znači,

sasvim je dovoljno.

Jedna obitelj ga je –

govori se –

ostavila

kao legendu.

Čujem kišu koja padajući

rastvara kamen. Kapajuća smrt.

Ili to sâm život

dijeli

ono malo što je

ostalo? Vapnenac

je dovoljan čupercima

kamenike

koja raste iz rupica

u zidovima

čovjekovog doma.

Širom otvoren prozor

gleda

prema nizu

udaljenih čempresa

i pustom nebu.

žena

maše

velikim crnim

glačalom

ugljen

u glačalu

žari se

dok ga raspiruje

uvjerivši se

vrhom

prsta

da je dovoljno vrelo

prestaje

razgovarati

sa susjedom

i

okrenuvši se

ulazi u kuću

i predaje se

glačanju

jedna starica

širi svoj

veliki crni rubac

jedan starac

hvata ga

za krajeve

i limenim

lončićem

presipa orahe

u crnu vreću

nakon što su nečistoće i otpaci

sprani u kanalizacijske cijevi

a drveni sanduci i gajbe

odbačeni na gomilu

u betonsko spremište

uz djecu koja su

cijelog jutra galamila igrajući se

na drvenim ogradama

na kamionima

njihovih očeva

ljepotice

povrća i voća

tiho se

dogovaraju

kojoj će među njima pripasti

malo dnevno bogatstvo

kojem svaka od njih

pridonosi

Nalik na stare žene

koje čavrljaju

pred stražnjim ulazom

u restoran

s pilićima svezanih nogu

koje drže pod pazusima.

Mnogo toga se

može učiniti za ono

što još nije učinjeno.

vraćajući se

iz Duoma

zaustavile su me

tri djevojke

ona s

najsvjetlijom vrpcom

najtamnijim očima

najpričljivija

zastala je da bi mi rekla

vi ste Amerikanac

zar ne

a kad sam kimnuo glavom

dodala je

prstima dodirujući

svoja prsa

ja sam Talijanka

otvorenim ulaznim vratima

prstima jedne

ruke

suče sirovu vunu

u grubu

pređu

a prstima

druge ruke

namata je

na vitlo

dok krajem oka

motri

ulicu i

sinčića što se na njoj

igra

u tamnomodroj

kuti

i s plavom

vrpcom za kosu

izašavši iz škole

silazi

izlizanim

kamenim stepenicama

i penje se

na niski

debeli zid

koji je dijeli

od nizbrdice

koja se

pruža

pred njom

ali ne uspijeva se

dovoljno

nagnuti

da bi sve vidjela

i spušta se

zadovoljna

jedino s

masnicom na koljenu

još od svanuća

ljudi stoje

u redu

i čekaju

pred vratima

Udruge

lokalnih poslodavaca

pred kojom

vrtlar kleči

pokraj limene kante

pune raznobojnog šljunka

kojeg pažljivo

slaže

u šare

u vrtu

pravilnih kutova

Izbor, prevod i Uvodna beleška: Vojo Šindolić