Četvrtak 04. jun 2015.
Piše: Cid Corman

SUNCE KAMEN ČOVEK

Izbor iz poezije



(Uvod u zbirku SUNCE KAMEN ČOVek)
 
Cid Corman (1924 - 2004)
Cid Corman rođen je u bostonskoj četvrti Roxbury 29. lipnja 1924. godine od roditelja imigranata ukrajinskog podrijetla. Školovao se na bostonskoj Latinskoj gimnaziji i Tufts koledžu. Postdiplomske studije nastavio je na Sveučilištu u Michiganu, potom i na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini. Godine 1951. osnovao je književni časopis Origin koji je potkraj pedesetih i tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina nedvojbeno bio jedan od najvažnijih i najzanimljivijih književnih časopisa u poslijeratnoj američkoj literaturi. Gotovo redovito, pojedini broj časopisa bio je tematski posvećen određenom pjesniku. U njemu su objavljivali tada najugledniji američki pjesnici poput Williama Carlosa Williamsa, Louisa Zukofskog, Roberta Penna Warrena, Marianne Moore, Wallace Stevensa, Roberta Frosta, Denise Levertov, Charlesa Olsona, kao i mlađi pjesnici poput Roberta Creeleyja, Allena Ginsberga, Garyja Snydera, itd.
Premda se od Cormana moglo očekivati da će se posvetiti akademskoj karijeri sveučilišng predavača nakon što je naknadno studirao i na pariškoj Sorbonni on se neočekivano povukao iz javnog života i u potpunosti posvetio jedinom životnom cilju – samoprijegornom i osamljenom književnom radu. Jednako kao i Lawrence Ferlinghetti, američki pjesnički velikan koji je doktorirao na Sorbonni, ni Cid Corman svoju akademsku titulu nije upotrijebio nikada u životu, vjerojatno osjećajući da bi njezina uporaba mogla na negativan način zavesti ili odbiti potencijalne čitatelje njegovih književnih djela. Poslije 1954. godine Corman je napustio Sjedinjene Države i do 1958. godine živio je u Europi nakon čega se trajno nastanio u Kyotu, Japan, gdje je uz kraće prekide više od četrdeset godina živio sa svojom suprugom Japankom Konishi Shizumi, uz čiju pomoć je od 1982. istodobno vodio slastičarnicu u kojoj su gostima posluživali »poeziju i zapadnjačke vrste slatkiša«. Cid Corman je objavio više od stotinu pjesničkih zbirki, nekoliko esejističkih knjiga (uglavnom o američkom pjesništvu dvadesetog stoljeća i umijeću uporabe jezika), kao i mnogobrojne prijevode s japanskog i francuskog među kojima svakako valja istaknuti prijevode djela Matsua Bashoa (u tri knjige), Francisa Pongea, René Chara, Artauda, Apollinairea, Baudelairea, Rimbauda, Mallarméa, itd. Corman je jedan od najustrajnijih modernističkih pjesničkih majstora, pjesnik čudesnog talenta i golemog broja književnih djela u kojima se, bez obzira je li riječ o njegovom pjesništvu, kritičkim tekstovima i esejima ili uredničkom poslu, redovito isprepliću poetike dvije vrlo bliske pjesničke škole, ona »Objektivistička« Louisa Zukoffskog i Georgea Oppena, kao i ona »Black Mountain koledža« Charlesa Olsona i Roberta Creeleyja. Kako su to već brojni književni kritičari isticali, među svjetskim pjesnicima dvadesetog stoljeća malo je koji znao postići toliko mnogo s tako malo riječi kao Cid Corman. Kao i mnoge druge Cormanove pjesničke knjige i zbirka SUNCE KAMEN ČOVJEK ističe se štedljivošću riječima, kratkim i šturim pjesmama napisanim od 1956. do 1958. tijekom gotovo dvogodišnjeg boravka u talijanskom mjestu Matera, pokrajina Basilicata, gdje se sasvim slučajno zaposlio kao nastavnik engleskog jezika. Matera svoju svjetsku slavu duguje starom dijelu gradu zvanom Sassi di Matera, gdje su među strmim vapnenačkim pristranima izdubljene brojne špilje koje su u terasastom reljefu vremenom postale obitavališta tamošnjeg stanovništva pa ulice u tom dijelu grada često prelaze preko krovova drugih kuća koje su kaskadno smještene nekoliko metara niže. Cid Corman umro je u Kyotu, 12. ožujka 2004. godine.

Za veliki dio Talijana ali i drugih kojima ovo ime nešto znači, Matera je istoznačnica za krajnju bijedu i zaostalost. Zapravo, to mjesto je prijestolnica pokrajine koja zauzima nižu i istočnu polovicu regije danas poznate pod imenom La Basilicata, u brdovitoj unutrašnjosti između Jonskog i Jadranskog mora. Za same stanovnike tog grada moglo bi se reći da su donekle doborostojeći ljudi u tom svijetu u kojem je degradacija postala svakodnevno životno pravilo. Samo mjesto ima željeznički kolodvor, sve administrativne i upravne ustanove potrebne za vitalno funkcioniranje, više od desetak crkava, i sve veći broj pripadnika srednjeg sloja. Ali u udaljenim područjima, u brdovitim predjelima i zabitim selima, siromaštvo je neprikriveno, posvemašnje, i njega nitko više ni ne spominje. U tu zajednicu dospio sam gotovo slučajno, bez prebite pare, a kao nastavnik sam ostao raditi dulje od godinu i pol dana. Ono što sam vidio, što sam naučio, što sam osjetio, moji odnosi s tamošnjim stanovnicima kao i oni sa samom zemljom i zrakom, vatrom i vodom, imaju mnogo dublji smisao ne samo za mene već, vjerujem  i za njih, ako već nisu posve jasni i očiti u pjesmama koje slijede.


ZGODA


spuštajući torbu

s police u kupeu


izlazeći iz

vlaka


na mojem ramenu

ruka


koga drugog do

svećenika


POSTAJA


mnoštvo tamnocrvenih cvjetova

na jednom oleandru

zaklanja pogled na ulaz


dok stojim osamljen

na postaji

u mjestu Montescaglioso


DAR


prve noći

u još nepoznatom mi  mjestu

odlazeći kući


prošao sam pokraj

nepoznate djevojke

koja mi je poželjela laku noć


i noć

koju mi je tako lako poželjela

odjednom je doista laka


POSJETITELJI


Odakle dolaze? Promatra ih

sa znatiželjom. Žele kušati

crno vino njegove majke.


Možda grčki pomorci, dalo bi se naslutiti

po oštrim i izrazitim crtama lica,

došli iz dalekih krajeva


pripovijedati o prikazanjima.

U svakom slučaju

stranci uvijek pripovijedaju


o onome što ih razdvaja.

Začas se okreće

da ispljune malo crnog vina


pokraj klimave klupe

razmazavši ga po kamenom popločanom podu.

Nisu li oni možda prerušeni bogovi?


Znaju li za pokretne slike,

za živopisne kaubojske filmove

čiji plakati vise po zidovima?


Psuju li kao muškarčine

dok kartaju tresete

za dugim stolom, snažno


zamahujući kartama proklinjući

svoju sreću? Ili poštivaju i

mole se Majci Božjoj? Kimaju glavama


prema njezinom kipu u niši

i govore tiše

kao da su u crkvi.


Polako otpijaju vino i ostavljaju novac.

Ne mogu ostati. Svi su veoma visoki.

Iz nekog su davnog vremena.


Ne mogu ostati. Još mnoga

mjesta trebaju posjetiti. Čini se da su

mnogo bogatiji od kraljeva


kad tako jednostavno mogu ustati i otići.


Sun_Rock_Man


ZRAK


Na otvorenom

zrak je još prozračniji. Fina

prašina i vonj starog žita, prožimaju


usta, dajući težinu

drugoj tjelesnosti. To je ljubav,

ali veća od bilo koje druge znane…


Osjećam da sam već ostao bez daha,

kao da sam otišao odveć daleko

ne bih li pronašao spokoj, i doživio ga.


IME


Matera. Neznanog

postanka. Odakle

bilo što

potječe?


Dakako

iz davnina. Gdje

nas više

nema. Pa


ipak, ovdje

smo,

usred

svega toga.


Jedno ime

koje nama

ništa ne znači,

sasvim je dovoljno.


Jedna obitelj ga je –

govori se –

ostavila

kao legendu.


VAPNENAC


Čujem kišu koja padajući

rastvara kamen. Kapajuća smrt.

Ili to sâm život

dijeli


ono malo što je

ostalo? Vapnenac

je dovoljan čupercima

kamenike


koja raste iz rupica

u zidovima

čovjekovog doma.

Širom otvoren prozor


gleda

prema nizu

udaljenih čempresa

i pustom nebu.


 

 

 

 

 

 

NA PLOČNIKU


 

žena

maše

velikim crnim

glačalom


ugljen

u glačalu

žari se

dok ga raspiruje


uvjerivši se

vrhom

prsta

da je dovoljno vrelo


prestaje

razgovarati

sa susjedom

i


okrenuvši se

ulazi u kuću

i predaje se

glačanju


SURADNJA


jedna starica

širi svoj

veliki crni rubac


jedan starac

hvata ga

za krajeve


i limenim

lončićem

presipa orahe


u crnu vreću


hqdefault


TRŽNICA


nakon što su nečistoće i otpaci

sprani u kanalizacijske cijevi


a drveni sanduci i gajbe

odbačeni na gomilu


u betonsko spremište

uz djecu koja su


cijelog jutra galamila igrajući se

na drvenim ogradama


na kamionima

njihovih očeva


ljepotice

povrća i voća


tiho se

dogovaraju


kojoj će među njima pripasti

malo dnevno bogatstvo


kojem svaka od njih

pridonosi


USPUTNA MISAO


Nalik na stare žene

koje čavrljaju

pred stražnjim ulazom


u restoran

s pilićima svezanih nogu

koje drže pod pazusima.


Mnogo toga se

može učiniti za ono

što još nije učinjeno.



FERRAGOSTO


vraćajući se

iz Duoma

zaustavile su me

tri djevojke


ona s

najsvjetlijom vrpcom

najtamnijim očima

najpričljivija


zastala je da bi mi rekla

vi ste Amerikanac

zar ne

a kad sam kimnuo glavom


dodala je

prstima dodirujući

svoja prsa

ja sam Talijanka


PRED


otvorenim ulaznim vratima

prstima jedne

ruke


suče sirovu vunu

u grubu

pređu


a prstima

druge ruke

namata je


na vitlo

dok krajem oka

motri


ulicu i

sinčića što se na njoj

igra


DJEVOJČICA


u tamnomodroj

kuti

i s plavom

vrpcom za kosu


izašavši iz škole

silazi

izlizanim

kamenim stepenicama


i penje se

na niski

debeli zid

koji je dijeli


od nizbrdice

koja se

pruža

pred njom


ali ne uspijeva se

dovoljno

nagnuti

da bi sve vidjela


i spušta se

zadovoljna

jedino s

masnicom na koljenu


GRANICA


još od svanuća

ljudi stoje

u redu

i čekaju


pred vratima

Udruge

lokalnih poslodavaca

pred kojom


vrtlar kleči

pokraj limene kante

pune raznobojnog šljunka

kojeg pažljivo


slaže

u šare

u vrtu

pravilnih kutova


Izbor, prevod i Uvodna beleška: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2020.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.