Sunce kamen čovek (2)
Izbor iz poezije
http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/sunce-kamen-covek/
Oko pet poslijepodne vraćaju se.
Većina ih se ukrcava na postaji kod Venusija,
viđam ih,
obično u parovima, kao
da su tako bili unajmljeni
ili razvrstani. Tihi su.
Ne pjevaju.
Svoje crne prazne posude za jelo
drže na koljenima, s kapama
navučenim na glavama. Ubrzo
izlaze u Materi. Završili su
s dnevnim poslom. To se vidi
po načinu na koji lopate i pijuke
drže na ramenima, načinu
na koji podnose prljavštinu na odjeći i licima,
načinu na koji koračaju središtem mjesta
sve do trga i dalje.
Oni su sitni, ali ipak su muškarci.
Oni su hrabri.
Oni su izdržljivi.
Oni su ponosni.
Oni su čestiti.
Oni odlaze u špilje
u kojima žive.
gledajući prema
tom drevnom
krajoliku
oštorih stijena
mlada žena
boji
okvir prozora
u bijelo
djeca se
dosađuju
prevruće je
za bilo što drugo
jedna starica
odmara se
oslonivši glavu na ruke
oslonjene o naslon
prazne stolice
privukavši je
bliže
sebi
jedan starac
sjedi na kamenom
odmorištu
i kunja
sjena
koju okružuje
još tamnija
sjena
u oblasti
siromašnoj kao što je ova
bosonoga dúga
čak i odrpana
stvara
dojam bogatstva
Helena Euridika
Margareta (od Francuske)
i sve one čiju je sreću
trebalo platiti dušom
javljaju se sada u ovoj
pojavi
obogaćujući prašinu
kao da je riječ o dvoranama
raja ili bilo
kojeg drugog mjesta
gdje su svi
odreda bogodani
podrugujući se siromasima
pod izlikom
da im proriče
sudbinu
nimalo drukčiju
od one koju su već spoznali
Muškarci pri radu. Uglavnom nisu
osobito radišni. U pobrđu
dangube u grupicama,
nadgledaju strojeve koji kamen melju u šljunak.
U parovima, ali svatko za sebe
lopatama pune limene kante
dižu ih na rame i odnose do kamiona
u koji ih isprazne.
Sporo ali ustrajno kamenolom se
troši. Polako, muškarci troše
dan. Polako, dan
umire. Kamioni odlaze. Kamenolom ostaje.
Na grebenu iznad kamenoloma
pastir pronalazi teren obrastao travom i
pušta svoje stado da pase
u pratnji psa ovčara koji laje za ovcama.
Iznad njih oblaci
prekrivaju nebo. Negdje
sunce zalazi. A pas ovce ljudi
kamenolom i brda zajedno dijele noć.
uvečer
trgovac
spušta
zaštitna vrata od valovitog lima
zaključava ih
i s ključem u džepu
odlazi kući
kroz obamrlo mjesto
postoji samo jedan
smjer
a on vodi
izvan vidokruga
Osvijetljen sat
na pročelju crkve
svjedok je. Staro zvono, na užetu,
odjekuje svakih sat vremena.
Oni koji to mogu, usrdno se mole. Vani,
iza tog i takvog svijeta,
gdje zimske zvijezde
slabo titraju
mi zurimo u mrak a u očima nam svjetlucaju
rijetke žarulje koje su
postavljene na pročeljima
špilja i na uglovima
velikih terasa. Ništa nas
ne čini toliko zamjenljivima
koliko vlastita inteligencija.
Pokušavamo, kao što je pjesnik
učinio, pronaći razloge
da opravdamo ljubav.
Zbog čega? Zbog mjeseca
sa svojim hladnim kamenim licem?
Ili ponoćne tišine koja
prodire do kostiju? Možda je bolje i ne pokušavati.
Stajati, kao nekog drugog dana,
neke druge noći,
podalje
od onih s kojima dijelimo rođenje,
koji čuvaju zemlju pod nama.
Matera, danas
moj prijatelj Vincenzo usrdni
grbavac i patuljak
uvijek
blagonaklon gubitnicima
poziva me u svoju špilju
na večeru
i partiju šaha
“bez velikog mudrovanja”
i usput me
poučava
razlikovanju
ovdašnjih začina
ovo je ružmarin, objašnjava on,
a ovo kadulja,
smrvi ih u šaci
i pomiriši
ovalni okviri
s fotografijama majke i oca
nakrivili se na zidu
ostarjeli ali dojmljivi
Ostarjela strankinja, nigdje se
ne osjeća kod kuće
a nigdje to nije više
doli u muzeju.
Večerali smo zajedno
čavrljajućii,
izmijenjali dojmove
o svijetu i ljudima. Hladna
i vlažna noć,
otpratio sam je sve do
vrata njenog stana. Popit će
konjak da se ugrije
i lakše zaspi,
La Signorina
usidjelica,
ni jednom muškarcu primamljiva.
Koliko ih je upućeno u
njene hirovitosti,
njenu čežnju, brigu,
i koga je za to briga?
Nije umjetnik ali ni
prosjak. Sjene djece
jedva primjećuje.
Pravi kopiju Murillovog sveca
koju drži pokraj sebe
na pločniku.
Upotrebljava raznobojne krede,
površinski višak
otpuhuje, utrljavajući linije
nježno. Nije stvar
u vjerovanju: u tome vjeruje li netko,
nuždi
kakva je glad. Već u spretnom marljivom radu.
Tko ne bi bacio nekoliko novčića
pred tu sliku, žrtvujući toliko
malo zbog Božje sreće? To je
i njegova sreća, ili bilo koga
tko ne traži više no što sljedeća kiša pruža.
Jučer na Pošti
sa svojom kćeri, velikom za svoje godine,
skrušeno je diktirao
riječi poštanskoj činovnici.
Ostatak njegove desne šake
mogao bi, da je imao više sreće,
poslužiti kao uporište dječjem stopalu
zajedno s preostalim prstom,
lijeva ruka odsječena iznad lakta, visila je.
Njegova kćer nije rekla ništa
samo je promatrala, čekala i promatrala,
dok ju je on tupo
trljao po leđima preko tanke haljinice
i nesigurno nespretno i
utješno dodirivao po
leđima i bedrima.
Jedva se pomaknula, napokon se okrenula
prema njemu i upitala ga: Tata,
gdje je novac?
On je promrmljao u kojim džepovima će ga naći
i ona ih je pomno pretražila
skupljajući svotu
iz različitih proreza
njegovog odrpanog odijela. Plativši
počeo se duboko klanjati
namrgođenoj službenici
za šalterom
i zahvaljivati joj, odveć snishodljivo
dok ga je njegova kćer strpljivo
izvodila vani, nijemo
otvarajući jedna pa druga vrata
prije no što su se polako
zaputili natrag u pretpovijesnu straćaru
iz koje su došli,
slijepi i jednoprsti otac, i
ponosna, savršena kćer.
odjek ručne pile
nedaleko od groblja
vrapci prhću zrakom
cvrkućući
pisak
dolazećeg vlaka
pust
kolodvor
sera
festival usred srpanjske vrućine
sa obje strane
glavne ulice
poredane su stolice
na kojima sjede
stare i ne tako stare žene
jednako odjevene
u istu prostu crninu
izišle sada
iz svojih u stijenama
iskopanih domova
nesmanjenom znatiželjom
promatraju dugu povorku
koja usporeno prolazi
a jedna
izvadivši dojku
doji svoju bebu
istom hranom
kojom se
i sama hrani.
Zar bih trebao reći da su lijepi?
Oni to nisu; ako ćemo pravo
nisu ni ružni. Oni su skromni,
prirodni poput mahovine na stijenama.
Kad se u sumrak vraćaju s rada na poljima,
s obrađenih njiva i oranica
dan je ispunjen
dugim satima tegobnog rada,
vraćaju se na konjskim zapregama
svi članovi obitelji na okupu
poput izbjeglica koje se vraćaju ništavilu,
njišu se u ritmu zaprege,
umorni, dok pas neumorno
trči za velikim kotačima zaprege
na kojoj je nekoć bilo naslikano proljeće na Siciliji,
oni ne primjećuju krošnje bagrema
koje se procvjetale nadvijaju nad njima;
tupo promatraju nove stambene zgrade
pokraj kojih prolaze,
zadovoljni što se približavaju
krajoliku kojim prevladava kamenjar,
tek da bi se zatvorili u svoje domove…
To je
njihov svijet, barem još neko vrijeme.
Ne želim uznemiriti a ni uživjeti se
u njihove snove. Tu se ništa ne događa
osim rođenja,
smrti, vjenčanja, svakodnevnog
rintanja, i starih pjesama
kojima slave Badnjak
izlazeći na polnoćku.
Te noći ispeku
mlado janje na ražnju
i krezubi uživaju u još vrućem pečenju!
Neka sočno meso oplemeni njihova usta!
Svjesni su vlastite veličine; njihova glad
ogleda se u jihovom podrijetlu. Zamislite!
Tisuće zlatnika sjaji u
tami! Zamislite bezbroj
triju kraljeva koji su došli
piti i jesti
i zuriti u zvijezde koje su njihove!
Oni se čak i smiju, bučno!
I njihova djeca se smiju, gledajući u njih,
u njihovim naručjima, ili dok plešu
poput bogova hladne noći.
Ja ih ne poznajem. Ja ih volim.
Kako ih ne bih mogao voljeti? Oni su
oličenje i utjelovljenje neznanja
ali moja privrženost je stvarna,
ja sam uz njih, premda ih ne mogu dotaknuti.
Mogu ih dotaknuti jedino onako kao što dah
dodiruje sve. Lako. Cjelovito.
Ne mogu reći za njih da su
ono što nisu. A i zašto bih?
Jesam li pravedan? Ako sam pravedan,
ako je ono što govorim
doista ljubav koju osjećam,
mi moramo patiti (istina je),
iste noći, istog dana,
dijeleći u našim raznolikostima
onu mnogo važniju neizrecivost
koja sve nas čini humanijima.
Izbor pesama i prevod: Vojo Šindolić