Subota 27. jun 2015.
Piše: Cid Corman

Sunce kamen čovek (2)

Izbor iz poezije


http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/sunce-kamen-covek/  
NAJAMNI RADNICI

 

Oko pet poslijepodne vraćaju se.

Većina ih se ukrcava na postaji kod Venusija,

viđam ih,

obično u parovima, kao

da su tako bili unajmljeni

ili razvrstani. Tihi su.

Ne pjevaju.

Svoje crne prazne posude za jelo

drže na koljenima, s kapama

navučenim na glavama. Ubrzo

izlaze u Materi. Završili su

s dnevnim poslom. To se vidi

po načinu na koji lopate i pijuke

drže na ramenima, načinu

na koji podnose prljavštinu na odjeći i licima,

načinu na koji koračaju središtem mjesta

sve do trga i dalje.

Oni su sitni, ali ipak su muškarci.

Oni su hrabri.

Oni su izdržljivi.

Oni su ponosni.

Oni su čestiti.

Oni odlaze u špilje

u kojima žive.


TERASA

gledajući prema

tom drevnom

krajoliku

oštorih stijena


mlada žena

boji

okvir prozora

u bijelo


djeca se

dosađuju

prevruće je

za bilo što drugo


jedna starica

odmara se

oslonivši glavu na ruke

oslonjene o naslon


prazne stolice

privukavši je

bliže

sebi


jedan starac

sjedi na kamenom

odmorištu

i kunja


sjena

koju okružuje

još tamnija

sjena


CIGANKA

u oblasti

siromašnoj kao što je ova


bosonoga dúga

čak i odrpana


stvara

dojam bogatstva


Helena Euridika

Margareta (od Francuske)


i sve one čiju je sreću

trebalo platiti dušom


javljaju se sada u ovoj

pojavi


obogaćujući prašinu

kao da je riječ o dvoranama


raja ili bilo

kojeg drugog mjesta


gdje su svi

odreda bogodani


podrugujući se siromasima

pod izlikom


da im proriče

sudbinu


nimalo drukčiju

od one koju su već spoznali


RADNICI

Muškarci pri radu. Uglavnom nisu

osobito radišni. U pobrđu

dangube u grupicama,

nadgledaju strojeve koji kamen melju u šljunak.


U parovima, ali svatko za sebe

lopatama pune limene kante

dižu ih na rame i odnose do kamiona

u koji ih isprazne.


Sporo ali ustrajno kamenolom se

troši. Polako, muškarci troše

dan. Polako, dan

umire. Kamioni odlaze. Kamenolom ostaje.


Na grebenu iznad kamenoloma

pastir pronalazi teren obrastao travom i

pušta svoje stado da pase

u pratnji psa ovčara koji laje za ovcama.


Iznad njih oblaci

prekrivaju nebo. Negdje

sunce zalazi. A pas ovce ljudi

kamenolom i brda zajedno dijele noć.


ULICA

uvečer

trgovac

spušta

zaštitna vrata od valovitog lima


zaključava ih

i s ključem u džepu

odlazi kući

kroz obamrlo mjesto


postoji samo jedan

smjer

a on vodi

izvan vidokruga


ZVIJEZDE NA TRGU PASCOLI

Osvijetljen sat

na pročelju crkve

svjedok je. Staro zvono, na užetu,


odjekuje svakih sat vremena.

Oni koji to mogu, usrdno se mole. Vani,

iza tog i takvog svijeta,


gdje zimske zvijezde

slabo titraju

mi zurimo u mrak a u očima nam svjetlucaju


rijetke žarulje koje su

postavljene na pročeljima

špilja i na uglovima


velikih terasa. Ništa nas

ne čini toliko zamjenljivima

koliko vlastita inteligencija.


Pokušavamo, kao što je pjesnik

učinio, pronaći razloge

da opravdamo ljubav.


Zbog čega? Zbog mjeseca

sa svojim hladnim kamenim licem?

Ili ponoćne tišine koja


prodire do kostiju? Možda je bolje i ne pokušavati.

Stajati, kao nekog drugog dana,

neke druge noći,


podalje

od onih s kojima dijelimo rođenje,

koji čuvaju zemlju pod nama.


matera-basilicata3

Matera, danas


ZAČINI

moj prijatelj Vincenzo usrdni

grbavac i patuljak

uvijek

blagonaklon gubitnicima


poziva me u svoju špilju

na večeru

i partiju šaha

“bez velikog mudrovanja”


i usput me

poučava

razlikovanju

ovdašnjih začina


ovo je ružmarin, objašnjava on,

a ovo kadulja,

smrvi ih u šaci

i pomiriši


ovalni okviri

s fotografijama majke i oca

nakrivili se na zidu

ostarjeli ali dojmljivi


LA SIGNORINA

Ostarjela strankinja, nigdje se

ne osjeća kod kuće

a nigdje to nije više

doli u muzeju.


Večerali smo zajedno

čavrljajućii,

izmijenjali dojmove

o svijetu i ljudima. Hladna


i vlažna noć,

otpratio sam je sve do

vrata njenog stana. Popit će

konjak da se ugrije


i lakše zaspi,

La Signorina

usidjelica,

ni jednom muškarcu primamljiva.


Koliko ih je upućeno u

njene hirovitosti,

njenu čežnju, brigu,

i koga je za to briga?


PLOČNIK

Nije umjetnik ali ni

prosjak. Sjene djece

jedva primjećuje.


Pravi kopiju Murillovog sveca

koju drži pokraj sebe

na pločniku.


Upotrebljava raznobojne krede,

površinski višak

otpuhuje, utrljavajući linije


nježno. Nije stvar

u vjerovanju: u tome vjeruje li netko,

nuždi


kakva je glad. Već u spretnom marljivom radu.

Tko ne bi bacio nekoliko novčića

pred tu sliku, žrtvujući toliko


malo zbog Božje sreće? To je

i njegova sreća, ili bilo koga

tko ne traži više no što sljedeća kiša pruža.


DOSTOJANSTVENOST

Jučer na Pošti

sa svojom kćeri, velikom za svoje godine,

skrušeno je diktirao

riječi poštanskoj činovnici.


Ostatak njegove desne šake

mogao bi, da je imao više sreće,

poslužiti kao uporište dječjem stopalu

zajedno s preostalim prstom,


lijeva ruka odsječena iznad lakta, visila je.

Njegova kćer nije rekla ništa

samo je promatrala, čekala i promatrala,

dok ju je on tupo


trljao po leđima preko tanke haljinice

i nesigurno nespretno i

utješno dodirivao po

leđima i bedrima.


Jedva se pomaknula, napokon se okrenula

prema njemu i upitala ga: Tata,

gdje je novac?

On je promrmljao u kojim džepovima će ga naći


i ona ih je pomno pretražila

skupljajući svotu

iz različitih proreza

njegovog odrpanog odijela. Plativši


počeo se duboko klanjati

namrgođenoj službenici

za šalterom

i zahvaljivati joj, odveć snishodljivo


dok ga je njegova kćer strpljivo

izvodila vani, nijemo

otvarajući  jedna pa druga vrata

prije no što su se polako


zaputili natrag u pretpovijesnu straćaru

iz koje su došli,

slijepi i jednoprsti otac, i

ponosna, savršena kćer.


FALEGNAMI

odjek ručne pile

nedaleko od groblja


vrapci prhću zrakom

cvrkućući


pisak

dolazećeg vlaka


pust

kolodvor


BUONA

sera

festival usred srpanjske vrućine

sa obje strane


glavne ulice

poredane su stolice

na kojima sjede


stare i ne tako stare žene

jednako odjevene

u istu prostu crninu


izišle sada

iz svojih u stijenama

iskopanih domova


nesmanjenom znatiželjom

promatraju dugu povorku

koja usporeno prolazi


a jedna

izvadivši dojku

doji svoju bebu


istom hranom

kojom se

i sama hrani.


SELJACI

Zar bih trebao reći da su lijepi?

Oni to nisu; ako ćemo pravo

nisu ni ružni. Oni su skromni,

prirodni poput mahovine na stijenama.

Kad se u sumrak vraćaju s rada na poljima,

s obrađenih njiva i oranica

dan je ispunjen

dugim satima tegobnog rada,

vraćaju se na konjskim zapregama

svi članovi obitelji na okupu

poput izbjeglica koje se vraćaju ništavilu,

njišu se u ritmu zaprege,

umorni, dok pas neumorno

trči za velikim kotačima zaprege

na kojoj je nekoć bilo naslikano proljeće na Siciliji,

oni ne primjećuju krošnje bagrema

koje se procvjetale nadvijaju nad njima;

tupo promatraju nove stambene zgrade

pokraj kojih prolaze,

zadovoljni što se približavaju

krajoliku kojim prevladava kamenjar,

tek da bi se zatvorili u svoje domove…

To je

njihov svijet, barem još neko vrijeme.

Ne želim uznemiriti a ni uživjeti se

u njihove snove. Tu se ništa ne događa

osim rođenja,

smrti, vjenčanja, svakodnevnog

rintanja, i starih pjesama

kojima slave Badnjak

izlazeći na polnoćku.

Te noći ispeku

mlado janje na ražnju

i krezubi uživaju u još vrućem pečenju!

Neka sočno meso oplemeni njihova usta!

Svjesni su vlastite veličine; njihova glad

ogleda se u jihovom podrijetlu. Zamislite!

Tisuće zlatnika sjaji u

tami! Zamislite bezbroj

triju kraljeva koji su došli

piti i jesti

i zuriti u zvijezde koje su njihove!


Oni se čak i smiju, bučno!

I njihova djeca se smiju, gledajući u njih,

u njihovim naručjima, ili dok plešu

poput bogova hladne noći.


Ja ih ne poznajem. Ja ih volim.

Kako ih ne bih mogao voljeti? Oni su

oličenje i utjelovljenje neznanja

ali moja privrženost je stvarna,

ja sam uz njih, premda ih ne mogu dotaknuti.

Mogu ih dotaknuti jedino onako kao što dah

dodiruje sve. Lako. Cjelovito.

Ne mogu reći za njih da su

ono što nisu. A i zašto bih?

Jesam li pravedan? Ako sam pravedan,

ako je ono što govorim

doista ljubav koju osjećam,

mi moramo patiti (istina je),

iste noći, istog dana,

dijeleći u našim raznolikostima

onu mnogo važniju neizrecivost

koja sve nas čini humanijima.


Izbor pesama i prevod: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.