Sudija
1.
Meka julska vešerica
svojim tamjanom
mami,
lepoglave dečije
uspomene.
Sipi pepeljasto sumaglište
na dole,
preko nas –
Mene.
Ispunjen sobom,
nebom
iznad svega.
Gazim zelenim,
po zelenom,
po snovima nečijim.
I lepo smo se baš okupili
postrojili, svečano.
Ono što sledi
mi znamo.
Ja znam
da ne može to tako –
Kratko i jasno.
Po kratkom postupku:
„Sve to sahraniti,
sakriti, prekriti
zemljom.“
Lagaćemo.
Lažima pokopaćemo
još dublje
Istinu.
Njih.
I to je nevažno,
potpuno.
Puno je važnije,
Zašto!
A ja znam –
Zašto.
Rekli su mi,
objasnili su mi,
naučili me,
zadojili znanjem o svemu.
O meni i njima.
Sada sam pun,
spreman
i otkočen da pucam
u gologlave što štrče –
Neuprljane ruke moj su simbol.
– Zašto?
Zašto da ne?
– Da li smem?
Ja sam Sudija.
2.
I evo ih.
Tu su.
Pred nama,
pod nama;
popadali kao klasje
u žetvi.
Pokošeni žrvnjem
u našim rukama,
u našim očima, grudima,
srcima.
Gledaju nas uplašeno
njihove žene,
njihova deca
ječe golobrado
jecajima nečovečnim –
Iz praznih ruku
mi im uzimamo nerad.
„Kopajte!“ – Naređujem.
„Da vas sahranimo,
da vas sakrijemo!“ – Od nas.
Sećanje na njih
okovaćemo tamno lažima.
Njihov besmrtni glas
tih je
nasuprot našim
urlicima.
Kažiprsti bole
zgrčeno.
Kalašnjikov peva:
„Вјечнаја памјат“.
Valijumski snovi
staklenim zidovima limba
marširaju
zaboravljenom koračnicom krvi.
„Previše ih je!“
Neko reče.
„Umorili smo se!“
Bune se.
„Secite, pucajte!“
I opsovah besno.
A onda videh kako jedan
beži,
beži nečovečno.
Sklopih oko
i presudih mu lično.
„Vezujte to žicom,
tucite, lomite, slamajete
duh;
da i vama ne presudim
slično!“
3.
Krkljaju izbušena pluća
krvavo
šikljaju
grimizni mlazevi
iz bezglavih trupala.
Vise deca
poviše naših glava,
poput voćki,
u voćnjaku decožderskom;
mi ih ubiramo i sočno jedemo.
Piskutave davorje
odjekuju prestrašeno
ambisom našega nečoveštva.
Nadamo se
da u zaborav nestaćemo
zajedno sa našim nedelima.
Nazdravljamo u to ime
buklijom umašćenom
dok bager reži
napujdan zverskim rupama,
da zakopa nepojedeno –
Juli je mesec,
grehota je da se ukvari
svo to meso preteklo.
„Sačuvajmo ga za kasnije...“
Kažem zamišljeno.
„U ilovači
marinirana ljudetina,
još se bolje vari.“
Godinama posle
sudijske moje službe,
sanjam,
između nišana kako trčim
sa omčom oko vrata,
kao Tuko.
Nepreglednim mezaristanom
kao da nešto tražim –
Ime, zaboravljeno?
U raskopanoj grobnici,
okoštali kosturi keze se
mramorno.
„Da li me se sećaju?“
Pitam se kradom.
Ali, mrtvi su mrtvi
i to je tako.
Jedno je ipak sigurno –
Skulptor ja sam
doista vešt bio.
Umetnik inspiracije jedinstvene.
Dela, neponovljivog.
Zahvalnica
Zahvaljujem se
mom poslodavcu
za postavljenje u službu.
Zahvaljujem se
mojim potčinjenima:
poroti, veštacima,
tužiocima i advokatima
i lažnim svedocima.
Zahvaljujem se,
isto tako,
cevima užarenim
na mesu reš-pečenom,
barutu miomirisnom,
kuršumima šiljatim,
granatama raspevanim,
žicama zategnutim,
i oštricama oštrim
na mesu majstorski odsečenom.
Zahvaljujem se i
autobuskim stanicama,
neumornim, širokogrudim;
bageristima vrednim
i putevima prohodnim.
I, na kraju, da ne zaboravim:
Hvala i smrti u mojoj savesti,
mrtvoj.