Utorak 26. decembar 2017.
Piše: Joel Oppenheimer

Slike iz života

Izbor iz poezije


JESEN


 

Joel Oppenhaimer
Joel Oppenheimer se rodio 1930. godine u Yonkersu, New York, u židovsko-američkoj obitelji. Burnu mladost proveo je mijenjajući fakultete i nekoliko najpoznatijih američkih sveučilišta, a u veljači 1950. upisao se na Black Mountain koledž u Sjevernoj Carolini gdje se ubrzo sprijateljio s pjesnicima Fieldingom Dawsonom i Edom Dornom. Ondje je pohađao predavanja pjesnika Charlesa Olsona (koji je u tom razdoblju također bio i dekan spomenutoga fakulteta), a istodobno je izučavao i tiskarski zanat od kojeg je ubrzo odustao. Potkraj 1953. vratio se u New York gdje je desetak godina radio kao kulturni savjetnik za nekoliko tiskara i manjih nakladničkih kuća, a početkom šezdesetih bio je jedan od zapaženih predstavnika i boraca za seksualne i druge slobode u poznatoj njujorškoj četvrti Greenwich Village. Od 1966. do 1969. godine bio je direktor jednog od najznačajnijih njujorških pjesničkih projekata druge polovice dvadesetog stoljeća, tzv. Pjesničke škole u crkvi sv. Marka (St. Mark's Church Poetry Project) gdje su kasnije nastupala najpoznatija američka i svjetska pjesnička imena. Sredinom sedamdesetih godina Oppenheimer je dosegnuo vrhunac pjesničkog stvaralaštva objavivši nekoliko zapaženih zbirki poezije, uz dvije publicističke knjige: The Wrong Season o svojoj ljubavi za bjezbol i njujoršku momčad Mets, kao i knjigu Marilyn Lives! o životu Marylin Monroe i njezinu utjecaju na suvremenu kulturu. Ipak, najveću popularnost stekao je višegodišnjom tjednom kolumnom u ilustriranom i kultnom tjedniku Village Voice za koji je pisao od 1969. do 1984. Početkom 1984. Oppenheimer se iz New Yorka preselio u New Hampshire gdje je radio kao predavač na New England koledžu. Godine 1985. obolio je od raka na plućima, ali bolest se potkraj iste godine proširila i na mozak, nakon čega je bio primoran prekinuti svoja predavanja kao i sve književne aktivnosti. Joel Oppenheimer umro je u listopadu 1988. ostavivši za sobom tridesetak pjesničkih zbirki, desetak drugih raznorodnih knjiga, tri braka i pet sinova. Poezija i književno djelo Joela Oppenheimera najčešće se povezuju s grupom pjesnika s Black Mountain koledža, zapravo jednom od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesničkih grupa, ali i istaknutih pojedinaca u američkoj kulturi dvadesetog stoljeća. Black Mountain koledž osnovan je 1933. u Sjevernoj Carolini na inicijativu književnika Theodorea Dreisdera i nekolicine istomišljenika. Taj je fakultet u vrijeme osnutka predstavljao veliku novinu među američkim visokoškolskim obrazovnim ustanovama jer je proučavanje umjetnosti na njemu bilo zasnovano na veoma liberalnim i slobodoumnim tumačenjima i predavanjima. Na tom su fakultetu studirali, a potom i predavali Merce Cunningham, plesač i koreograf koji je upravo ondje osnovao svoju plesnu grupu, kao i John Cage koji je na pozornici tog fakulteta izveo svoje prve eksperimentalne kazališne i glazbene hepeninge. Među znamenitim američkim umjetnicima koji su ondje predavali bili su pjesnici Charles Olson, Robert Duncan, Robert Creeley, Edward Dorn, John Wieners i Jonathan Williams, a potom i slikari Franz Kline, Willem de Kooning, Alfred Kazin, Ben Shahn, Robert Motherwell, ali i mnoge druge poznate ličnosti iz kulture i umjetnosti. Nažalost, zbog financijskih problema fakultet je 1957. i definitivno prestao s radom. O pjesniku Joelu Oppenheimeru i njegovoj poeziji objavljeno je nekoliko opsežnih književno-kritičkih knjiga među kojima se izdvajaju: Don't Touch the Poet: The Life and Times of Joel Oppenheimer Lymana Gilmorea, i Remembering Joel Oppenheimer Roberta Bertholfa. Oppenheimerova rana poezija nedvojbeno pokazuje utjecaj Williama Carlosa Williamsa, ali ubrzo je počeo pisati drukčijim stilom u kojem se prepoznaju tragovi poezije Charlesa Olsona. Poezija Joela Oppenheimera pri svakom novom čitanju opetovano privlači izazovnošću tumačenja, jednostavnošću i ljupkošću izraza kao i prepoznatljivom svojstvenošću i osebujnošću kratkog stiha.

vremenske prilike se

premještaju

s jedne strane kontinenta

na drugu


u parku

jedna opuštena ruka

nježno prebačena

preko ramena prijateljice


pokret

i dodir

i kako međusobno djeluju


sve što znam

tijelo

i pjesma


ŽIVOT


 

volio bih

da postoje pravila

kojima bih te mogao poučiti


nekoć su postojala


moj me je otac

njima učio premda

nisu bila djelotvorna


poučavao me je

iz dana u dan

kako se ponašati

čemu se nadati

što odijevati

što ne činiti


ali ta su pravila

zastarjela i sada su zaboravljena

i ja više

ništa ne znam


ipak ću morati

pronaći nešto

kako bih ti omogućio

da noću mirno spavaš


težak je to put

trebat će ti

barem neka pravila da se održiš


i ja bih volio

da mogu reći

volim te

na neki drugi način

a ne samo riječima

ali morati ćeš se

zadovoljiti riječima

s obzirom da se više

ne možemo šaliti i maziti

na isti način

kao kad si bila mala

jer sada si odrasla

ali ja te svejedno

mazim

ovim riječima


osim toga

večera će te

dočekati na stolu

kad se noćas

nakon

prvog

radnog dana

                   vratiš kući


ZA HAN YUA NAKON GOTOVO 1200 GODINA


 

“govori se,

kad ostaneš

bez zubi

kraj je sigurno blizu”

zabilježio je


han yu,

“ali čini mi se

da i sâm život ima svoj kraj

jer čovjek umire u određenom

trenutku, bez obzira

imao on zube ili ne”


također je zapisao

“ovo je pjesma

koju sam napisao i pjevao je

kako bih upozorio svoju djecu”


za sve vrijeme

dok sam ga čitao

nedovršena pjesma

ležala je na mom stolu


“dojke

mlade žene

iz st. louisa

njišu se pred njim

a njezine bradavice

čvrste su pod njegovom rukom

dok se

njezine noge

šire

drhteći od uzbuđenja”


napisao sam

“stariji je

dvadeset godina

od mlade žene

iz st. louisa


odrastao je

u yonkersu,

a sada je

gotovo

posve krezub”


oh, han yu

mi se ne mijenjamo


ne ljudi poput nas


mi smo nemogući

žene nam

neprestano govore


mi smo nepopravljivi


mi smo spremni na sve


ŠIZOFRENIJA


izlazim vani

jer želim kupiti

kantu za smeće

ručnu mutilicu

parno glačalo

duboku zdjelu s ručicama

dvostruki lonac

škare

a potom

novo odijelo

i gumene čizme


započinjem živjeti

novi život


između toga

zaustavljam se

kako bih te nazvao


ti si ljuta

a ja ne znam zbog čega


tvoja ljutnja izbija

iz telefonske slušalice


nakon što sam kupio

čizme i odijelo

ponovno ti telefoniram


tvoj bijes je popustio

ali i dalje si

veoma ljuta


nastavljam ti govoriti

o svom novom životu


obećao sam ga

samome sebi

bez obzira želiš li ti biti

dio njega


zapravo, mislim

da se ti bojiš

ovoga novog života,

postati dio njega

i zbog toga si

ljuta


proći će tjedni

prije no što to priznaš

ali sada to još ne znam

i mogu jedino nagađati


jednoga drugog dana

doznajem da šalješ

nekoga drugog

da umjesto tebe

obavi sitne poslove

i ja sada ovisim

o slučajnosti

kako bih te sreo

i suočio se s tvojom ljutnjom

ako izbije iz tebe

dok stojimo licem u lice


poslavši tu

drugu osobu

posve je jasno

da mi imaš malo toga

za reći


e pa dobro

ja volim zaprljati

svoje gumene čizme

i svakoga dana

iznova ih laštim


i nastavljam

planirati

kako i kada bih

mogao nabasati na tebe


17621115113


POSLIJE PJESME


ne znam je li smrt

admiral u svečanoj odori


ili je kurva u suknji

s prorezima sve do bokova


ili je jedna od kraljica


ne znam ništa više

doli kako izgleda majka život


znam jedino da smrt i život

jednako postoje i


da je čovjek živ ili mrtav


plesačica je neka druga priča

a ukočeni pogled usred studeni

također je neka druga priča


oni su pojave

o kojima bih volio znati više

kako bih ih mogao prepoznati

i kleknuti ispred njih ili pobjeći


VRT


 

stekao sam naviku

kupovati cvijeće


naslijedio sam

tri vaze

           uspomene

iz djetinjstva


jedna je vitka i od mjedi je,

druga je kineska

i prilično je dojmljiva,

a treća je iz četrdesetih godina

i grozna je

ukrašena providnim staklenim

cvijetnim pupoljcima


svakog ih tjedna ispunim

cvijećem vrijednim nekoliko dolara

osim toga, počeo sam

zapažati

                  irisi

kao da su stvoreni za slikanje vodenim bojama

ili su vodene boje idealne za njihovo slikanje,

raskošni božuri

ispunjaju sobu

svojim velikim cvjetovima


tratinčice dugo traju


william carlos

imao je mnoštvo

varijacija na tu temu

             mene

cvijeće zbunjuje


stoji nepokretno,

tulipani se povijaju

jorgovani odveć brzo venu


ovo su zaključci onoga

koji je odrastao u velegradu


ali to su zaključci

nastali u jednom novom svijetu


u kojem nikad nije bilo cvijeća


VEČER


 

jedna žaba

u susjedovoj bari


gatalinke povremeno krekeću

svoje ljubavne pjesme


ljubičasta svjetlost

na cesti

ubija još jednog kukca


negdje klima uređaj

počinje raditi


dvije crne mačke

tiho

prelaze ulicu


           prije dvije noći

           u tri ujutro

           čuo sam neke ptice

           kako mahnito pjevaju

           dugo i glasno

           u tami


           sada su tihe


sjedim na klupi

i osluškujem


unutra, u kući,

moja ljubav leži i spava


ja povremeno pjevam

svoje ljubavne pjesme


vjetar počinje puhati


gatalinke

ne prestaju kreketati


JESEN


 

ovog jutra

rosa vlaži

vrhove mojih cipela

a zrak grize


najednom me jesen

čitavog prožima


lišće je

požutilo i otpada


primijetio sam

tu promjenu

prije nekoliko tjedana

                         ozlojedilo me

što se to dogodilo toliko brzo


sad je promjena

još brža


od nekoć divnih cvjetova

maćuhice i potočarke

koji rastu pokraj ceste

na putu prema poštanskom uredu

sada su preostale jedino stabljike


ništa od boje


prolazim pokraj njih

vrhovi mojih cipela

vlažni su od jutarnje rose

pod nogama požutjelo i otpalo lišće

i uvele stabljike


zabijam ruke

dublje u džepove

svoje tanke jakne

i pitam se kamo li sam

spremio deblji kaput


dok koračam dim drveta

izvija se iz dimnjakâ

ovog hladnog jutra


jesen je stigla


PJESMA U DUBOKU ZIMU


 

umirući sporom smrću

umirući malim smrtima

umirući dio po dio


što li ćemo reći


dio po dio


mi koji se prilagođavamo

mi koji smo u pokretu

mi koji se sklanjamo

sa sunčanoga mjesta

kad nam je vruće

mi koji odlazimo

na sunčano mjesto

kad nam je hladno

mi koji dovoljno

znamo da uđemo

i sklonimo se od kiše


mi koji se prilagođavamo i

nastavljamo živjeti

i osjećamo se malima

i beznačajnima upravo zbog toga


oh, mi koji smo

sve to napravili

zato što dajemo

malo i nevoljko

i nastavljamo

živjeti.     mi koji smo živi.


Izbor, prevod i beleška o autoru: VOJO ŠINDOLIĆ
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2020.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.