Subota 27. oktobar 2018.
Piše: James Tate

ŠIBICA SAMOUBICA

Izbor iz poezije


Pokret


Beleška o pesniku

James Vincent Tate rođen je 8. prosinca 1943. godine u Kansas Cityju, savezna država Missouri, i nedvojbeno spada među antologijske pjesnike suvremene američke poezije druge polovine dvadesetog stoljeća. Objavio je tridesetak zbirki poezije, nekoliko zbirki kratkih priča i jedan roman. Dobitnik je gotovo svih najprestižnijih američkih nagrada za književnost – Pulitzerove nagrade za 1991. godinu za poeziju, američke Nacionalne nagrade za zbirku poezije za 1994. godine, kao i ugledne pjesničke Nagrade “Wallace Stevens” za 1995. Upravo stoga začuđuje pjesnički stil Jamesa Tatea. Pojedini američki književni kritičari dobro su primijetili da James Tate i njegova poezija predstavljaju svojevrsnu anomaliju u svijetu velikih pjesničkih nagrada. Stoga je posve točna tvrdnja da njegove apsurdne pjesme koje obiluju parataksom, tj. usporedbom kao pjesničkom figurom, zapravo predstavljaju “šaku u oko” u još uvijek zatvorenom i konzervativnom svijetu akademskih nagrada.

     Poezija i književno djelo Jamesa Tatea najčešće se povezuju s tzv. Školom newyorških pjesnika, zapravo jednom od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesničkih grupa u američkoj književnosti dvadesetog stoljeća. Premda neformalno, grupi su pripadali raznoliki newyorški pjesnici, ali i oni sa Istočne obale poput Franka O'Hare, Johna Ashberyja, Kennetha Kocha, Johna Berrymana, Jamesa Wrighta, Joela Oppenheimera, Jonathana Williamsa itd. O Jamesu Tateu kao pjesniku i njegovoj poeziji napisano je i objavljeno nekoliko opsežnih književno-kritičkih studija i knjiga, kao i golem broj književnih eseja. Unatoč sjajnog pjesničkog izričaja koji se očituje u Tateovim halucinantnim vizijama koje zadiru u duboke sociološko-društvene promjene modernog čovjeka baveći se općim temama osamljenosti, braka, ljubavi, rodbine i najbližih susjeda, itd., njegove estetski suptilno građene pjesničke slike metaforična su ispovijed doživljaja svijeta iznimno zanimljivog pjesnika čije pjesme opetovano privlače izazovnošću tumačenja, apsurdnošću i višeznačnošću stihova, baš kao i prepoznatljivom svojstvenošću iznenađujućih, nadrealističkih slika i suptilnih izraza.

     James Tate izravno se nadahnjuje vlastitom prošlošću upotrebljavajući dokumentarni autobiografski materijal radije nego nesigurne fiktivne konstrukcije. Za posljedicu imamo njegovu neskrivenu strast: suzdržanost nije ono što bi ga kao pjesnika zanimalo. Ali on je daleko od toga da bude naivni realist; ono što njegovo pjesničko djelo čini toliko uzbuđujućim jest način na koji uspijeva izraziti kako intenzivnu liričnost tako i preobražavajuću viziju pomoću kojih vrlo jasno uočava mitske i arhetipske značajke svakodnevnih životnih događaja.

     Povodom objavljivanja “Izabranih pjesama” za koje je 1991. godine James Tate dobio Pulitzerovu nagradu za poeziju, drugi američki pjesnički velikan John Ashbery napisao je: “Ovaj izbor napokon nam omogućava da sagledamo veličinu Tateova genija kao i njegove izdvojene strane: strastvenu, ljudsku, smiješnu, tragičnu i redovito iznenađujuću i očaravajuću. Bez imalo dvojbe i posve očekivano, ovaj izbor potvrđuje Jamesa Tatea za jednog od najsjajnijih pjesničkih glasova u njegovoj generaciji.”

     James Tate  umro je 8. srpnja 2015. u 71-oj godini života.

Ostarjeli gusari sada

odlaze. Naputovali

su se. Plava aureola


okružuje umjetno

zlato, i ono pravo; i oni se tu

više ne mogu snaći. Sve


svjetluca. More

svjetluca kao čudesni trbuh

promatran izvana


za mećave u planinama.

Jedno drugom

svjetlucaju.


Oni ne znaju

kakva raskoš održava ravnotežu

na vrhu prednjeg jedra,


jer to što se kreće, kreće se

prema njima, nadolje.

Oni se češu po svojim tijelima.


Koža im je fina čipka

soli i bolesti,

a ono što se miče


tik ispod kože,

oni znaju,

to nije krv.


Zrcalo


 

Ona mi govori

da mogu

vidjeti kroz nju,

ja gledam

ali ništa

ne vidim:


zato se

počinjemo ljubiti.

Ti si

poput najfinijeg stakla,

govorim joj,

i bacam je

na pod…


Kasna žetva


 

Podižem pogled i vidim

bijelog bizona

u času kad izlazi

kroz golema crvena vrata

kamiona za prijevoz stoke

i nespretno ulazi

u usta sunca.

Čini se da me se

prerijske kokoši

ne boje, kao ni

djevojke na magličastim

poljima, blizu mene, čuvši

da mijenjam probušenu gumu

na svom crnom traktoru.

Dok razmišljam što da im

doviknem: noć se spušta.


Plava bluna


Plava bluna živi

na ogoljenim stijenama

Galapagosa

i ničega se ne boji.

Jednostavan je to život:

hrani se ribom,

prijeti joj tek poneki grabežljivac.

Osim toga, mužjaci ne

prave budale od sebe

jureći za mladim

ženkama. Radije

skupljaju plave

predmete svijeta

i od njih prave


gnijezdo – slučajno nađena

kutija cigareta Gaulois,

ogrlica od perli,

komad tkanine s

mornarske odore. To im

nadomješta potrebu za

blistavim perjem;

zapravo, za proteklih

pedeset milijuna godina

mužjak je

znatno otupio,

čak ne zna dobro pjevati.

Ipak, ženka


malo toga traži od njega –

bilo što plavo sasvim je

zadovoljava, i

magično djeluje

na nju. Kad se vrati

nakon dana provedenog

u čavrljanju i kupnji,

ona vidi da joj je donio

novi komadić plave folije:

i za to ga nagrađuje

svojim tamnim tijelom

dok zvijezde blago sjaje

na plavoj foliji iza njih

nalik na oči blagog spasitelja.


Ovdje u visini


 

Motel je stvoren za ljubav

kao što si i ti. Razodjenuo sam te

milostivo i nježno

ljubeći svaki tvoj tek ogoljeni dio.


Ležiš preda mnom, tvoje maleno, bjeloputo

tijelo drhiti među mojim rukama

poput ptice. Bijasmo nijemi.

Prikladne riječi nisu bile nužne.


Podatnost. Što li sam to činio

odjednom kružeći oko

kreveta, češući se po glavi,

zureći u tvoj pogled upućen

meni? Prepoznavanje.


Ne bih te nazvao gracioznom.

Tvoje grudi lako su stale u

moje šake; ali ja volim male grudi koje mogu

obujmiti dlanovima. Ipak, tvoja bedra bijahu gozba

i stojeći pokraj tebe, povremeno bih se

sagnuo da ih nježno ugrizem.

Bijahu dobra: životna i puna.

Bijahu kruh života.


Sada se tvoje usne pokreću,

a tvoje ruke me traže.

Osjećam se kao da sam možda

nekoliko stotina metara iznad tebe.

Tvoje usne tvore nešto, mjehurić,

koji se diže sve do

moje ruke: unutar njega je riječ:

Upomoć. Volio bih pomoći,

vjeruj mi, ali ovdje u visini ništa

nije moguće, ništa nije jasno:

Upomoć. Pomozi mi.


51lbLaMNJYL._AC_UL320_SR214,320_


Prozaična pjesma


 

Okružen sam dijelovima ove velike

zagonetke: ovdje je dio kojeg zovem moja žena,

tu je i jedan čudan dio kojeg zovem uvjerenje,

a tu su i oni dijelovi koji se zovu običaji, sporovi, ratni sukobi,

čestitke. Kakve li zagonetke!

Volim sastavljati sve dijelove i

gomilati ih nasred podruma nakon

što svi zaspu. Tada poput gnjurca

skačem naglavce u nesretnu zbrku.

Udaram svuda oko sebe i usput udavim nekoliko dijelova,

grizem ih, dok pljujem i režim poput mungosa.

Kad se ujutro probudim, sve je na svome mjestu!

Moja žena govori da neće dopustiti da bude zaustavljena

u tom divljem uskrsnuću. Ja joj govorim da hoće.


Indijanski ukopnik


 

Neki muškarac nosi naramak jorgovana

prolazeći poljem: on je možda zalutali Indijanac

dok zvižduće, jako lijepu melodiju,

pticama koje nikad nisam čuo da pjevaju. Ja hodam

iza njega, slijedim ga na udaljenosti. Tri male prepelice,

vjerojatno opčinjene, uzlijeću i kruže oko njegove glave.

Želim zaustaviti tog čovjeka i pitati ga što im je rekao

kad se osjećaju toliko sigurno, ali

osjećam slabost i vrtoglavicu. Njegovo zviždukanje počinje hladiti

moj vrat, kao da vjetar s njegovih usana

kruži oko mene. Da sam barem bio živahan

kao ova grupa poljskih miševa što je odjurila

prema rijeci; pa ipak, nije mi žao što sam došao ovamo.


Iz njegova naručja ispada grančica jorgovana

koji nalikuje na dio neba; čini mi se da to traje deset minuta

     ili dulje.

Napokon dodiruje vlažnu zemlju. Ja

počinjem trčati – jorgovan me čeka.

Evo ga! Osjećam emotivno uzbuđenje ljubavi.

Gle, evo puža koji se svom snagom drži

za tvoj list. On se strašno sporo pomjera

pjevušeći psalam bogu puževa.

Jorgovan pada u nesvijest. Tlo je od safira,

a drveće od topaza. Osjećam se kao da

sam prisustvovao vlastitom sprovodu, zrak je zatvor

za glazbu i hladnu žutu vatru.


9780062399205_custom-c4d575bfefe87584f420709818c5364ecc90e5fc-s300-c85


Zaraza


 

Kada pijem

ja sam jedini čovjek

u gradu New Yorku.

Nema svjetlosti

ali ja sam naviknuo na to.

Tu su brojna vanjska stubišta

koja vječito vode uvis

nalik na vijugave grane


grobljanske vrbe.

Nitko se nije popeo na njih

još od vremena prohibicije.

A prevrnuti automobili

ogoljenih karoserija,

mrak ih je

posve progutao.


Tada na ulici

ugledam žar cigarete

i znam da više nisam sam.

Jedan od nas

još uvijek se trese.

I vodi onoga drugoga

u svojevrsnu propast.


Povjerljivo o melankoliji


 

Hoteli, bolnice, zatvori

domovi su u tebi kojima se vraćaš

kao što se neki vraćaju filmovima Grete Garbo.


Gradovi su postali odveć uvredljivi,

osobito pojedine zgrade i adrese:

padnuvši niz stubište

netko leži mrtav.


Tada glazba što odzvanja s prozora

zrakom ispisuje ljubavni poziv.

A ti si ispunjen anđelima!


Čekaj me


San o životu san o rođenju

san o prelasku

iz jednoga svijeta u drugi


Cijele noći ogoljavajući sinapse

izvlačeći cjevčice iz vena i arterija…


Zdravo, ja sam komad sapuna

koji nestaje u toploj kupelji


Vlak bez prozora i vrata

ljubavnik bez očiju za svoju masku

– iznutra je brzina života.


Tko može posumnjati u te riječi

svako zapisano slovo je zastarjelo

prije no što pronađe svog prijatelja


Naš je život sada kraći

pun je kaotičnih brojki

koje nikad ne ispunjaju dan


Biti će isto

kao što je uvijek bilo,

a ti imaš pravo dati spremiti


svoje srce u led

ako vjeruješ u to.


Izbor, prevod i beleška o pesniku: VOJO ŠINDOLIĆ
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.