ŠIBICA SAMOUBICA
Izbor iz poezije
Pokret
James Vincent Tate rođen je 8. prosinca 1943. godine u Kansas Cityju, savezna država Missouri, i nedvojbeno spada među antologijske pjesnike suvremene američke poezije druge polovine dvadesetog stoljeća. Objavio je tridesetak zbirki poezije, nekoliko zbirki kratkih priča i jedan roman. Dobitnik je gotovo svih najprestižnijih američkih nagrada za književnost – Pulitzerove nagrade za 1991. godinu za poeziju, američke Nacionalne nagrade za zbirku poezije za 1994. godine, kao i ugledne pjesničke Nagrade “Wallace Stevens” za 1995. Upravo stoga začuđuje pjesnički stil Jamesa Tatea. Pojedini američki književni kritičari dobro su primijetili da James Tate i njegova poezija predstavljaju svojevrsnu anomaliju u svijetu velikih pjesničkih nagrada. Stoga je posve točna tvrdnja da njegove apsurdne pjesme koje obiluju parataksom, tj. usporedbom kao pjesničkom figurom, zapravo predstavljaju “šaku u oko” u još uvijek zatvorenom i konzervativnom svijetu akademskih nagrada.
Poezija i književno djelo Jamesa Tatea najčešće se povezuju s tzv. Školom newyorških pjesnika, zapravo jednom od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesničkih grupa u američkoj književnosti dvadesetog stoljeća. Premda neformalno, grupi su pripadali raznoliki newyorški pjesnici, ali i oni sa Istočne obale poput Franka O'Hare, Johna Ashberyja, Kennetha Kocha, Johna Berrymana, Jamesa Wrighta, Joela Oppenheimera, Jonathana Williamsa itd. O Jamesu Tateu kao pjesniku i njegovoj poeziji napisano je i objavljeno nekoliko opsežnih književno-kritičkih studija i knjiga, kao i golem broj književnih eseja. Unatoč sjajnog pjesničkog izričaja koji se očituje u Tateovim halucinantnim vizijama koje zadiru u duboke sociološko-društvene promjene modernog čovjeka baveći se općim temama osamljenosti, braka, ljubavi, rodbine i najbližih susjeda, itd., njegove estetski suptilno građene pjesničke slike metaforična su ispovijed doživljaja svijeta iznimno zanimljivog pjesnika čije pjesme opetovano privlače izazovnošću tumačenja, apsurdnošću i višeznačnošću stihova, baš kao i prepoznatljivom svojstvenošću iznenađujućih, nadrealističkih slika i suptilnih izraza.
James Tate izravno se nadahnjuje vlastitom prošlošću upotrebljavajući dokumentarni autobiografski materijal radije nego nesigurne fiktivne konstrukcije. Za posljedicu imamo njegovu neskrivenu strast: suzdržanost nije ono što bi ga kao pjesnika zanimalo. Ali on je daleko od toga da bude naivni realist; ono što njegovo pjesničko djelo čini toliko uzbuđujućim jest način na koji uspijeva izraziti kako intenzivnu liričnost tako i preobražavajuću viziju pomoću kojih vrlo jasno uočava mitske i arhetipske značajke svakodnevnih životnih događaja.
Povodom objavljivanja “Izabranih pjesama” za koje je 1991. godine James Tate dobio Pulitzerovu nagradu za poeziju, drugi američki pjesnički velikan John Ashbery napisao je: “Ovaj izbor napokon nam omogućava da sagledamo veličinu Tateova genija kao i njegove izdvojene strane: strastvenu, ljudsku, smiješnu, tragičnu i redovito iznenađujuću i očaravajuću. Bez imalo dvojbe i posve očekivano, ovaj izbor potvrđuje Jamesa Tatea za jednog od najsjajnijih pjesničkih glasova u njegovoj generaciji.”
James Tate umro je 8. srpnja 2015. u 71-oj godini života.
Ostarjeli gusari sada
odlaze. Naputovali
su se. Plava aureola
okružuje umjetno
zlato, i ono pravo; i oni se tu
više ne mogu snaći. Sve
svjetluca. More
svjetluca kao čudesni trbuh
promatran izvana
za mećave u planinama.
Jedno drugom
svjetlucaju.
Oni ne znaju
kakva raskoš održava ravnotežu
na vrhu prednjeg jedra,
jer to što se kreće, kreće se
prema njima, nadolje.
Oni se češu po svojim tijelima.
Koža im je fina čipka
soli i bolesti,
a ono što se miče
tik ispod kože,
oni znaju,
to nije krv.
Zrcalo
Ona mi govori
da mogu
vidjeti kroz nju,
ja gledam
ali ništa
ne vidim:
zato se
počinjemo ljubiti.
Ti si
poput najfinijeg stakla,
govorim joj,
i bacam je
na pod…
Kasna žetva
Podižem pogled i vidim
bijelog bizona
u času kad izlazi
kroz golema crvena vrata
kamiona za prijevoz stoke
i nespretno ulazi
u usta sunca.
Čini se da me se
prerijske kokoši
ne boje, kao ni
djevojke na magličastim
poljima, blizu mene, čuvši
da mijenjam probušenu gumu
na svom crnom traktoru.
Dok razmišljam što da im
doviknem: noć se spušta.
Plava bluna
Plava bluna živi
na ogoljenim stijenama
Galapagosa
i ničega se ne boji.
Jednostavan je to život:
hrani se ribom,
prijeti joj tek poneki grabežljivac.
Osim toga, mužjaci ne
prave budale od sebe
jureći za mladim
ženkama. Radije
skupljaju plave
predmete svijeta
i od njih prave
gnijezdo – slučajno nađena
kutija cigareta Gaulois,
ogrlica od perli,
komad tkanine s
mornarske odore. To im
nadomješta potrebu za
blistavim perjem;
zapravo, za proteklih
pedeset milijuna godina
mužjak je
znatno otupio,
čak ne zna dobro pjevati.
Ipak, ženka
malo toga traži od njega –
bilo što plavo sasvim je
zadovoljava, i
magično djeluje
na nju. Kad se vrati
nakon dana provedenog
u čavrljanju i kupnji,
ona vidi da joj je donio
novi komadić plave folije:
i za to ga nagrađuje
svojim tamnim tijelom
dok zvijezde blago sjaje
na plavoj foliji iza njih
nalik na oči blagog spasitelja.
Ovdje u visini
Motel je stvoren za ljubav
kao što si i ti. Razodjenuo sam te
milostivo i nježno
ljubeći svaki tvoj tek ogoljeni dio.
Ležiš preda mnom, tvoje maleno, bjeloputo
tijelo drhiti među mojim rukama
poput ptice. Bijasmo nijemi.
Prikladne riječi nisu bile nužne.
Podatnost. Što li sam to činio
odjednom kružeći oko
kreveta, češući se po glavi,
zureći u tvoj pogled upućen
meni? Prepoznavanje.
Ne bih te nazvao gracioznom.
Tvoje grudi lako su stale u
moje šake; ali ja volim male grudi koje mogu
obujmiti dlanovima. Ipak, tvoja bedra bijahu gozba
i stojeći pokraj tebe, povremeno bih se
sagnuo da ih nježno ugrizem.
Bijahu dobra: životna i puna.
Bijahu kruh života.
Sada se tvoje usne pokreću,
a tvoje ruke me traže.
Osjećam se kao da sam možda
nekoliko stotina metara iznad tebe.
Tvoje usne tvore nešto, mjehurić,
koji se diže sve do
moje ruke: unutar njega je riječ:
Upomoć. Volio bih pomoći,
vjeruj mi, ali ovdje u visini ništa
nije moguće, ništa nije jasno:
Upomoć. Pomozi mi.
Prozaična pjesma
Okružen sam dijelovima ove velike
zagonetke: ovdje je dio kojeg zovem moja žena,
tu je i jedan čudan dio kojeg zovem uvjerenje,
a tu su i oni dijelovi koji se zovu običaji, sporovi, ratni sukobi,
čestitke. Kakve li zagonetke!
Volim sastavljati sve dijelove i
gomilati ih nasred podruma nakon
što svi zaspu. Tada poput gnjurca
skačem naglavce u nesretnu zbrku.
Udaram svuda oko sebe i usput udavim nekoliko dijelova,
grizem ih, dok pljujem i režim poput mungosa.
Kad se ujutro probudim, sve je na svome mjestu!
Moja žena govori da neće dopustiti da bude zaustavljena
u tom divljem uskrsnuću. Ja joj govorim da hoće.
Indijanski ukopnik
Neki muškarac nosi naramak jorgovana
prolazeći poljem: on je možda zalutali Indijanac
dok zvižduće, jako lijepu melodiju,
pticama koje nikad nisam čuo da pjevaju. Ja hodam
iza njega, slijedim ga na udaljenosti. Tri male prepelice,
vjerojatno opčinjene, uzlijeću i kruže oko njegove glave.
Želim zaustaviti tog čovjeka i pitati ga što im je rekao
kad se osjećaju toliko sigurno, ali
osjećam slabost i vrtoglavicu. Njegovo zviždukanje počinje hladiti
moj vrat, kao da vjetar s njegovih usana
kruži oko mene. Da sam barem bio živahan
kao ova grupa poljskih miševa što je odjurila
prema rijeci; pa ipak, nije mi žao što sam došao ovamo.
Iz njegova naručja ispada grančica jorgovana
koji nalikuje na dio neba; čini mi se da to traje deset minuta
ili dulje.
Napokon dodiruje vlažnu zemlju. Ja
počinjem trčati – jorgovan me čeka.
Evo ga! Osjećam emotivno uzbuđenje ljubavi.
Gle, evo puža koji se svom snagom drži
za tvoj list. On se strašno sporo pomjera
pjevušeći psalam bogu puževa.
Jorgovan pada u nesvijest. Tlo je od safira,
a drveće od topaza. Osjećam se kao da
sam prisustvovao vlastitom sprovodu, zrak je zatvor
za glazbu i hladnu žutu vatru.
Zaraza
Kada pijem
ja sam jedini čovjek
u gradu New Yorku.
Nema svjetlosti
ali ja sam naviknuo na to.
Tu su brojna vanjska stubišta
koja vječito vode uvis
nalik na vijugave grane
grobljanske vrbe.
Nitko se nije popeo na njih
još od vremena prohibicije.
A prevrnuti automobili
ogoljenih karoserija,
mrak ih je
posve progutao.
Tada na ulici
ugledam žar cigarete
i znam da više nisam sam.
Jedan od nas
još uvijek se trese.
I vodi onoga drugoga
u svojevrsnu propast.
Povjerljivo o melankoliji
Hoteli, bolnice, zatvori
domovi su u tebi kojima se vraćaš
kao što se neki vraćaju filmovima Grete Garbo.
Gradovi su postali odveć uvredljivi,
osobito pojedine zgrade i adrese:
padnuvši niz stubište
netko leži mrtav.
Tada glazba što odzvanja s prozora
zrakom ispisuje ljubavni poziv.
A ti si ispunjen anđelima!
Čekaj me
San o životu san o rođenju
san o prelasku
iz jednoga svijeta u drugi
Cijele noći ogoljavajući sinapse
izvlačeći cjevčice iz vena i arterija…
Zdravo, ja sam komad sapuna
koji nestaje u toploj kupelji
Vlak bez prozora i vrata
ljubavnik bez očiju za svoju masku
– iznutra je brzina života.
Tko može posumnjati u te riječi
svako zapisano slovo je zastarjelo
prije no što pronađe svog prijatelja
Naš je život sada kraći
pun je kaotičnih brojki
koje nikad ne ispunjaju dan
Biti će isto
kao što je uvijek bilo,
a ti imaš pravo dati spremiti
svoje srce u led
ako vjeruješ u to.