Ponedeljak 27. novembar 2017.
Piše: Sam Hamill

REKVIJEM

Poema

 

                     Za Kennetha Rexrotha


I.


Cijeloga dana plovio sam snovitom valovitošću mora,

a more mi je uzvraćalo starom pjesmom

ljeta “Voljeti znači živjeti” dok je sunce neumorno i s lakoćom

treperilo površinom morske vode. Međuzvjezdana tišina između

dvije kiše sve je

što trebamo znati o ljubavi, a sve što možemo naučiti o životu jest

da umrijeti ne mora znači smrt.


Stari trup tunolovca polako se raspada među stijenama

svog zadnjeg počivališta i podnosi tišinu

tešku poput sjene, zahrđala željezna ograda trune,

stara rastočena rebra kobilice hrane se slanim zrakom

i morskom izmaglicom. Ali postojalo je vrijeme kada je

taj drveni trup pucketao od radosti i nosio tune u svom potpalublju,

a snažni mladi ljudi radili na palubi.


Ali sada su mreže iščezle, mjedeni dijelovi izvađeni

iz kormilarnice ispunjene paučinom i vlagom, a sidro odnešeno

tko zna kamo? Nezanimljiva poslijepodneva prolaze

neprimjetno, to je epika našeg vremena. Ove plime i oseke

ne cijene naše djelo. A ipak, neprestano djelovanje osnovna su

obilježja plime i oseke dok uporno nagrizaju

uspomene na stare napore od kojih smo i sami odustali.


Samo zato što je sada ljeto i more je divno, mi mislimo

da je dovoljno biti prisutan, koračati, uzdisati

pokraj mora. Postojali su i drugi ljudi

koji su hodali ovom plažom i pjevali

malu pjesmu o milosrđu i smrti.

Oni još uvijek pjevaju, ali veoma su daleko

od naših ušiju. Neki među njima

ne zaboravljaju naš pretpovijesni život. Rijetki se

uče pokoriti onome što ne mogu imati.


Čak i usred sušnog ljeta, morski vjetrovi

huje nam o zahvalnosti. Ali, mi mislimo

da je to hladna pjesma, ježimo se na njezin zvuk,

žalimo se jedni drugima i odlazimo.

Udaljeniji smo od doma no što smo ikada sanjali da uopće možemo biti,

dok naši dani prolaze

poput snova koje ove kiše ne mogu isprati.


Ako živjeti znači voljeti

onda rad oblikuje

ono što govorimo: svakoga dana

mi se naprežemo uljepšati dan.


Nekoć je živio čovjek kojeg sada više nema, on mi je pjevao ovu pjesmu.

Nisam vjerovao u nju tada. Tražio je

cijenu za koju nisam znao kako mu je platiti. Ali sada kad ga više nema,

kada je mrtav, kao što se govori,

polažem svoju nadu u njega, u osamdeset godina

vjere, njegove ustrajne ljubavi za život

koja poput kiše pada u more, sipeći po površini svega,

poput daha što se lagano širi zrakom.


II.


Pretpostavimo da ljudski glas mora govoriti,

pretpostavimo da se zvuk ljudskog djelovanja mora protezati

diljem bezrbojnih sivila i sjena večeri, usred hladnoće

i inja, prije no što dimnjaci

počnu izbacivati oblačiće nade suprotstavljajući se očaju  –  stoga

neka taj glas bude smirujući, srdačan zvuk koji

kruži zrakom vraćajući se natrag

prema dahu od kojeg potiče, kojeg nitko ne čuje

bez promišljenog djela slušanja: naše vrijeme

se bliži. Glasanja nalik onima životinjskima

mi pokušavamo objasniti glasovima

koji su neshvatljivi našim očima, ali sjene

se pretapaju u sjene

koje nikada nismo naučili tumačiti.


Kada se čovjek popne na pozornicu vlastite mašte

on se tako oslobađa teških riječi

svoje patnje, svojeg dugog

objašnjenja o danima koji su iščezli

brže od njegove vjere. Njegova je pjesma

jednostavna. Njegova je glazba

skromna, baš kao što je i njegova sramežljivost. Mrtvilo u zraku

večeri, mrtvilo u lišću u

tom jedinstvenom trenutku

prije no što lišće zapleše svoj posljednji ples do tla,

i mirno, savršeno mirno tijelo lovca prije no što povuče obarač,

lagano pritiskajući čekić svojeg srca:

ti trenuci nepomičnosti i mrtvila

kojima jedva pridajemo bilo kakvu važnost.


Nakon ljubavi, nakon što je nježni bijeli krik ljubavi

suspregnut u grlu,

ti mali prevrati duše uhvaćeni su

između udaha i izdaha, između krvotoka

i tijela u svojim drhtajima. Tko će se

tada sjetiti dvosmislenosti želje, dvoličnosti

koja se krije u javnom poljupcu.

Površnom i sebičnom. Kolebljivost. . .

oklijevanje. . .    manjkavosti. . .  nikakvo čudo što

se gušimo u vlastitim sumnjama. Rakuni koji posjećuju ove obale

stapaju se s mrakom. Možemo li

učiniti manje? Vidimo ih

kako se na malenim šapama prikradaju ukrasti mrvice koje smo ostavili.


Jedino kada se moramo otvoriti, u jednostavnosti naše sličnosti,

nečemu tajnovitom

i temeljnom kao što je naše disanje

mi možemo naučiti vjerovati. Ono što nas najviše brine

jesmo mi sami – glas koji čezne

pretvoriti se u šaku udarca ili u ruku

dodira. Želimo usporiti naš hod

kako bismo se prilagodili malim koracima životinja koje se hrane noću.

Ako se već moramo stopiti sa stapajućim sivilima

sumraka, onda moramo naučiti

čekati, kao i promatrati krajevima očiju

sve dok upamćeni prizor upaljenih vatri

opet ne zasja

daleko niz obalu iza zavoja

iza kojeg nam večernja magla prilazi smireno i sporo

poput prijatelja.


III.


 

Izvan duge ceste s brojnim rupama, ispupčenjima

i tragovima kotača, iza poljâ sa

šarenim kravama i debelim ljetnim konjima, iza

nekoliko preostalih šumaraka i gajeva, iza novih kuća

sa sanitarnim čvorovima s tekućom vodom,

iza

posljednjih odvojaka gradskog vodovoda i s one strane

brda iza starog mlina

i dalje prema svijetu obećanja,


i još dalje, iza šljunkovitog seoskog puta

s drvoredima joha i zimzelenim

papratima, rododendronima, divljim zumbulima i

kamilicom, i gore

uz uski prolaz

gdje grane udaraju o moj kamion pun ogrebotina i ulubljenih mjesta,


kašljucam

i zaustavljam. Ovo kratkotrajno sjeverozapadno ljeto dopušta

česticama prašine

da me podsjete

na sva ona prijašnja ljeta provedena u


prirodi koju nikada neću uspjeti otresti

sa svojih čizama: crvena prašina

i svrbež od vrućine. Sada je šikara

odveć gusta da bih koračao kroz nju,

ali ja svejedno izlazim,

provlačim se kroz šikaru, vonjajući je,

tražeći pogledom sivoglave zebe, lastavice i drozdove,

čizme sve vlažnije od noćne rose,

osjetila zbunjena uspomenama na planine: Wasatch,

Rockies, Tetons, Sangre de Cristo, Brooks Range,

Chugach, i sada, odjednom,


planine Olympics, neodoljivo svijetloplave

u daljini. Znam da kiša

nikada ne prestaje u Ketchikanu,

kao i da kiša nikada ne pada

u Utahu…


svi ti predjeli i područja sada su

jedna domovina u

mojem sjećanju…

toliko različita, toliko osamljena

da je poezija ne može dosegnuti. A ni ja.


Ali ja gazim tuda, trnje me bude,

izbjegavam ga, oprezno pravim korake kroz grmlje i probijam se

između trulih panjeva i slomljenih grana i grančica

prema oblačcima što se dižu iznad tjesnaca Puget Sound

gdje vjetrovi pušu otežali od mirisa soli,

a otoci u daljini

nižu se i nestaju

jedan za drugim: otočje San Juan, otočje kraljice Charlotte

od Kanade ; i još dalje

nacionalni park Pacific Rim i iza njega

Japan

i sjeverna Kina.

Rado bih progovorio i poslije mnogo godina. T'ao Ch'ienu,

čuješ li me?


I zašto

moram ovdje doći sam? Nikad s

nekim tko mi je drag. Za čovjeka

u srednjim godinama postoji potreba

koju ne treba navesti; neka stara uspomena ili

neispunjeno obećanje:

moja majka sada je gotovo osamdesetogodišnjakinja,

ali prije puno godina

njezine oči bijahu rijeke suza

zbog nečega što sam kazao

bez razloga.


Kliktaji galebova.

Kormorani klize zrakom.

Oblaci i oblaci i oblaci.

Moj je otac četiri godine mrtav,

pokopan u toj gotovo izmišljenoj zemlji. Umro je

držeći svoju ženu za ruku. Učim se živjeti

sam

u kući koju polako gradim, znajući

da će me jednog dana moja vlastita kćer

pozlijediti na isti način. Moja daleka i tamnoputa Perzefono,

osluhni ovo more:


pjeni se i zapljuskuje ove crne

bazaltne stijene, u plavom

vrtlogu i zapljuskivanju vode

vlasulje i kelp alge uvijaju se i lelujaju.


Pretpostavimo da iz svega glasa viknem

pred beskrajem ovih plavetnila – ocean, nebo,

ili planina ?

Bi li me itko čuo

ili uopće mario? Meni bi ionako bilo svejedno. Kad sunce

uranja u more, počnem osjećati snažnu vrtoglavicu –

sve te ptice, odbljesak od površine mora, morska trava.

Obojio bih te planine u crno. Nije nikakvo čudo

što je stari Jeffers bio toliko zajedljiv: znao je što

osjećamo duboko u nama samima.


Prije trideset godina običavao sam ležati

na leđima u stogu sijena i osluškivati zvijezde.

Tada je suton predstavljao oblik zatišja kakav odonda nisam čuo,

neiskazivo siva

svjetlost gasila se nad tjesnacima planinskih lanaca

olovnocrnih od lakomosti.


Tiho lezi.

Osluškuj.  Glasa li se to

leganj mračnjak

u potrazi u slaboj večernjoj svjetlosti? Zvuk

večernje proždrljivosti:

piii-ik, piii-ik, piii-ik.


Vraćajući se stazom kući, toliko

toga nestaje za nama, i toliko toga

tek će se zbiti, i sva ta iskorištena i nevoljena zemlja

što se prostire pred nama

teško shvatljiva,

teško zamisliva.

Želim vjerovati da će ozdraviti.


Prožimajući me,

duž ovih starih staza šumskih drvosječa,

duž vrludavih staza što sežu sve do mora,

misliš li da sam obziran, ali tužan čovjek? – ni nalik

onom djetetu koje si nekoć poznavala

i koje se kladilo sa suncem

i izgubilo,

i koje ti je mnogo toga lijepoga obećalo – toliko davno

da se ni ti više ne možeš sjetiti toga,


premda si ga se svojedobno još sjećala. Ovo more, misliš,

miriše kao velike slane pustoši

na zapadu. Isti galebovi dolijeću i klikću.

Ista srca tuguju iz noći u noć

kad se isti glasovi

prikradaju u naše snove.


Kochininako, kosooka tamnoputa ženo,

uzmi me za ruku.

Ova tišina koja se uvlači u moju rječitost

sve je prisutnija

zbog mnogih obećanja

koja sam pokušao i pokušavam ispuniti.


IV.


 

Je li još uvijek ondje gdje je oduvijek, kanjon de Chelly,

visoke litice isprugane

bojom svježe krvi ili vatre?


Jednom – istina prije puno vremena –

otišao sam ondje posve sam, tražeći

ni sam ne znam što, i pronašao

ono što su Grci zvali Eikos, sveto mjesto,


suton prožet narančastim nijansama sunca na zalasku,

vatren kao cijela povijest, i tako sam izvjesno vrijeme

koračao bez ikakva cilja

ili bilo kakve usmjerenosti, ali

dolazeći do spoznaje,

usporeno prepoznajući: stabla jabuka, stabla krušaka,

šarenog ponija u uskom oboru.


Bio sam dijete bez zavičaja

osim zavičaja u srcu. Osjećao sam

kako se ruke mrtvih

zavlače pod moju košulju.

A sada, dok pišem ili govorim,

smrt je u mojim rukama, smrt

daje okus mojem govoru.


Pokušao sam spavati. Srpast Mjesec

skliznuo je preko ruba kanjona

kako bi se uvukao među drveće. Padine kanjona

obasjane mjesečinom svjetlucale su

kao da je suton,

tada sam ustao sa smeđeg konjskog gunja

da bih koračao među duhovima: moje se tijelo

pomjeralo kao da je pripadalo

nekome drugome, prastara melankolija

vukla me je u prošlost.


Ali svaki kanjon, baš kao i svaka ulica,

velika je veža, a mi smo prosjaci

koji blago kucaju kako bismo ušli unutra. Zaposleni ljudi

prolaze mimo nas u tišini, njihove oči usmjerene su

negdje iza naših glava ili

iza naših nogu. U strahu,

oni skreću svoje poglede.

Naše su usrdno prošaputane molbe

jalove, venu

poput suhe trave usred ljetne suše

i mi se ponovno okrećemo

prema noći i čeznemo za toplinom.


Jesam li spavao? Sjetio sam se tijela

žene koju sam nekoć volio, koja

nije htjela govoriti o tome kako su, dok je dojila svoju bebu,

njezine grudi presušile, kazavši mi jedino

kako ništa više neće biti isto. Njezine uznemirene oči

svjetlucale su u mraku poput dvije male vatre

koje su gorjele u šumi, a ja sam njezino lice bezrazložno držao

među svojim rukama

dok se jednog trena nisam prepao da bih je mogao ozlijediti.


Svježi, ugodni miris kiše.


Prošle su mnoge godine od ukapanja. Odveć je lako

reći, Ovdje leži Ira Hayes*,

umro je u ovom jarku. Moji sunarodnjaci nisu bili junaci,

ali umrli su ondje, jednako. Nitko nije tugovao

osim kada je urod bio slab.


Vode i prosjaci dolaze i odlaze,

okrutna svjetlost godina grebe naše oči.

Traju li još uspomene u ostacima pepela

koji kiše polako ispiraju iz kanjona? Uspomene

na žene koje su plele košare od pruća

prije no što su ih počele praviti za turiste?

Je li tjeskoba jedini zvuk vode? Ili je

to čežnja? I što li bi uopće značilo

da opet možemo zajedno hodati

kroz ruševine koje su godine ostavile, držeći se za ruke,

gledajući jedno drugome u oči? Bi li isti zrikavci

pjevali dolje pokraj rijeke

ako bismo zaljubljeni zastali uz obalu?


Ja koji živim

pokraj Rijeke sa samo jednom obalom

odveć sam dugo na moru, odveć dugo

društvo mi prave magla

i sve one stare pjesme

o umiranju.


Kada slaba kiša pada pozivajući me,

kada ljubi rubove mojega sna, ja sanjam

o grimiznim cjevastim cvjetovima kaktusa ocotillo       (izg: okotijo)

koji procvjetaju poslije kiše

nakon što su tako dugo čekali, u pustinji,

njihovi pupoljci iznenada se pretvaraju u

baklje, upaljene kišom. Nije li njihova žestina

jednaka onoj gradskoj, ili uspomeni na kanjon de Chelly

kuda su vojske prošle noću da bi spalile

kuće, polja i voćnjake

kada su psi i djeca stradali –


ili bi to moglo biti

moje srce,

naša srca, zapaljena

nekom bezrazložnom iskrom –

ta stara nada i radost –

ja to ne mogu reći.


V.


 

Kraj je ljeta i sve miruje,

nebo boje škriljevca

i lica stranaca

koji se odmaraju u sobama iznad ulice,

beziražajna su ili ravnodušna. Radosni trenuci

kada se mimoiđemo

ostaju nijemi, sada prepušteni

uspomenama višestaničnih organizama.


Jednom,

pjevao je pjesnik, samo jednom. I nikad više?

Pjenušava plima što je zapljuskivala naše noge

polako se povlači prema moru.

Mladi par na ulaznim vratima

oklijeva se zagrliti.

Tako, a potom u zemlju?


Jučer sam brao kupine u blizini plaže,

drijemao sam pokraj vatre i začuo,

ili možda sanjao sirene za maglu u ljetno poslijepodne,

neštpo poput sirena koje nas pokušavaju namamiti

prema grebenima koji se kriju iza valova.

Probudio sam se, naježivši se uplašen.


Ova mrtva težina koju nosimo

poput pradavne tuge naša je

jer je želimo – osamljeni teret

glagola biti

osobito kada ga stavljamo

uz riječ živ, iz dana u dan. Zato ne treba govoriti


mi ne možemo, ili mi nećemo, nastaviti.

Ali, na ovoj zemlji,

usred našeg prolaska, mi smo

nevidljivi, mi smo tek sjene

koje klize u noć, oklijevajući dati imena

svemu onome što oblikuje naš prolazak: saguaro,

thimble-berry, madrone*. Ili milosrđe.

Ili ljubav.


Kažite mi da nije jalov, ovaj trenutak

u kojem John Coltrane prožima

moje srce odzvanjajući s gramofona, ili onaj

davnašnji trenutak kad sam se izgubio

u Beethovenovoj veličanstvenoj Pastorali dok je vjetar

mahnito šibao pustinjom.


Sve dok jezik može izgovarati samoglasnike,

sve dok možemo ustati

iz dana u dan i

pomaknuti ruku,

i djelovati, ne trebamo ništa drugo nego hvaliti:

finu crvenu prašinu u parku prirode Escalante,

kišicu ili ljetnu izmaglicu na sjeverozapadnoj obali,

nasade badema u sjevernom dijelu doline San Joaquin,

jasnoću zvuka redovničkih zvona, Kyoto popslije kiše.


Da mogu osjetiti prste koji su dotaknuli moje usne

tek jednom,

nekoć davno, možda

bih mogao hvaliti.


Zbogom, govorimo, misleći pri tome

posljednji pozdrav,

ili posljednji oproštaj. Ali mi smo

tek sjene

koje prolaze dok se dižemo visoko iznad zemlje

kako bismo izgovorili našu malu hvalu. Staro stablo planike

što treperi na vjetru

ne može nam pomoći, a ni apsolutna mirnoća u očima životinja noću

ne može biti naša mirnoća.


Ali jednom, tek jednom,

ulazeći kroz vrata

koja se otvaraju drugom svijetu

mi prolazimo kroz našu privremenost

i iznenada upoznajemo zemlju

koje smo bili dio, nekoć.


* Ira Hayes (1923.-1955.) sjevernoamerički Indijanac i marinac u mornarici Sjedinjenih Država, jedan od šest vojnika koji je ovjekovječen na znamenitoj fotografiji podizanja zastave pri osvajanju otoka Iwo Jima tijekom Drugoga svjetskog rata.

* saguaro – vrsta kaktusa; thimble-berry – sjevernoamerička pacifička malina; madrone – sjevernoamerička planika tj. maginja.


Preveo: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.