REKVIJEM
Poema
Za Kennetha Rexrotha
I.
Cijeloga dana plovio sam snovitom valovitošću mora,
a more mi je uzvraćalo starom pjesmom
ljeta “Voljeti znači živjeti” dok je sunce neumorno i s lakoćom
treperilo površinom morske vode. Međuzvjezdana tišina između
dvije kiše sve je
što trebamo znati o ljubavi, a sve što možemo naučiti o životu jest
da umrijeti ne mora znači smrt.
Stari trup tunolovca polako se raspada među stijenama
svog zadnjeg počivališta i podnosi tišinu
tešku poput sjene, zahrđala željezna ograda trune,
stara rastočena rebra kobilice hrane se slanim zrakom
i morskom izmaglicom. Ali postojalo je vrijeme kada je
taj drveni trup pucketao od radosti i nosio tune u svom potpalublju,
a snažni mladi ljudi radili na palubi.
Ali sada su mreže iščezle, mjedeni dijelovi izvađeni
iz kormilarnice ispunjene paučinom i vlagom, a sidro odnešeno
tko zna kamo? Nezanimljiva poslijepodneva prolaze
neprimjetno, to je epika našeg vremena. Ove plime i oseke
ne cijene naše djelo. A ipak, neprestano djelovanje osnovna su
obilježja plime i oseke dok uporno nagrizaju
uspomene na stare napore od kojih smo i sami odustali.
Samo zato što je sada ljeto i more je divno, mi mislimo
da je dovoljno biti prisutan, koračati, uzdisati
pokraj mora. Postojali su i drugi ljudi
koji su hodali ovom plažom i pjevali
malu pjesmu o milosrđu i smrti.
Oni još uvijek pjevaju, ali veoma su daleko
od naših ušiju. Neki među njima
ne zaboravljaju naš pretpovijesni život. Rijetki se
uče pokoriti onome što ne mogu imati.
Čak i usred sušnog ljeta, morski vjetrovi
huje nam o zahvalnosti. Ali, mi mislimo
da je to hladna pjesma, ježimo se na njezin zvuk,
žalimo se jedni drugima i odlazimo.
Udaljeniji smo od doma no što smo ikada sanjali da uopće možemo biti,
dok naši dani prolaze
poput snova koje ove kiše ne mogu isprati.
Ako živjeti znači voljeti
onda rad oblikuje
ono što govorimo: svakoga dana
mi se naprežemo uljepšati dan.
Nekoć je živio čovjek kojeg sada više nema, on mi je pjevao ovu pjesmu.
Nisam vjerovao u nju tada. Tražio je
cijenu za koju nisam znao kako mu je platiti. Ali sada kad ga više nema,
kada je mrtav, kao što se govori,
polažem svoju nadu u njega, u osamdeset godina
vjere, njegove ustrajne ljubavi za život
koja poput kiše pada u more, sipeći po površini svega,
poput daha što se lagano širi zrakom.
II.
Pretpostavimo da ljudski glas mora govoriti,
pretpostavimo da se zvuk ljudskog djelovanja mora protezati
diljem bezrbojnih sivila i sjena večeri, usred hladnoće
i inja, prije no što dimnjaci
počnu izbacivati oblačiće nade suprotstavljajući se očaju – stoga
neka taj glas bude smirujući, srdačan zvuk koji
kruži zrakom vraćajući se natrag
prema dahu od kojeg potiče, kojeg nitko ne čuje
bez promišljenog djela slušanja: naše vrijeme
se bliži. Glasanja nalik onima životinjskima
mi pokušavamo objasniti glasovima
koji su neshvatljivi našim očima, ali sjene
se pretapaju u sjene
koje nikada nismo naučili tumačiti.
Kada se čovjek popne na pozornicu vlastite mašte
on se tako oslobađa teških riječi
svoje patnje, svojeg dugog
objašnjenja o danima koji su iščezli
brže od njegove vjere. Njegova je pjesma
jednostavna. Njegova je glazba
skromna, baš kao što je i njegova sramežljivost. Mrtvilo u zraku
večeri, mrtvilo u lišću u
tom jedinstvenom trenutku
prije no što lišće zapleše svoj posljednji ples do tla,
i mirno, savršeno mirno tijelo lovca prije no što povuče obarač,
lagano pritiskajući čekić svojeg srca:
ti trenuci nepomičnosti i mrtvila
kojima jedva pridajemo bilo kakvu važnost.
Nakon ljubavi, nakon što je nježni bijeli krik ljubavi
suspregnut u grlu,
ti mali prevrati duše uhvaćeni su
između udaha i izdaha, između krvotoka
i tijela u svojim drhtajima. Tko će se
tada sjetiti dvosmislenosti želje, dvoličnosti
koja se krije u javnom poljupcu.
Površnom i sebičnom. Kolebljivost. . .
oklijevanje. . . manjkavosti. . . nikakvo čudo što
se gušimo u vlastitim sumnjama. Rakuni koji posjećuju ove obale
stapaju se s mrakom. Možemo li
učiniti manje? Vidimo ih
kako se na malenim šapama prikradaju ukrasti mrvice koje smo ostavili.
Jedino kada se moramo otvoriti, u jednostavnosti naše sličnosti,
nečemu tajnovitom
i temeljnom kao što je naše disanje
mi možemo naučiti vjerovati. Ono što nas najviše brine
jesmo mi sami – glas koji čezne
pretvoriti se u šaku udarca ili u ruku
dodira. Želimo usporiti naš hod
kako bismo se prilagodili malim koracima životinja koje se hrane noću.
Ako se već moramo stopiti sa stapajućim sivilima
sumraka, onda moramo naučiti
čekati, kao i promatrati krajevima očiju
sve dok upamćeni prizor upaljenih vatri
opet ne zasja
daleko niz obalu iza zavoja
iza kojeg nam večernja magla prilazi smireno i sporo
poput prijatelja.
III.
Izvan duge ceste s brojnim rupama, ispupčenjima
i tragovima kotača, iza poljâ sa
šarenim kravama i debelim ljetnim konjima, iza
nekoliko preostalih šumaraka i gajeva, iza novih kuća
sa sanitarnim čvorovima s tekućom vodom,
iza
posljednjih odvojaka gradskog vodovoda i s one strane
brda iza starog mlina
i dalje prema svijetu obećanja,
i još dalje, iza šljunkovitog seoskog puta
s drvoredima joha i zimzelenim
papratima, rododendronima, divljim zumbulima i
kamilicom, i gore
uz uski prolaz
gdje grane udaraju o moj kamion pun ogrebotina i ulubljenih mjesta,
kašljucam
i zaustavljam. Ovo kratkotrajno sjeverozapadno ljeto dopušta
česticama prašine
da me podsjete
na sva ona prijašnja ljeta provedena u
prirodi koju nikada neću uspjeti otresti
sa svojih čizama: crvena prašina
i svrbež od vrućine. Sada je šikara
odveć gusta da bih koračao kroz nju,
ali ja svejedno izlazim,
provlačim se kroz šikaru, vonjajući je,
tražeći pogledom sivoglave zebe, lastavice i drozdove,
čizme sve vlažnije od noćne rose,
osjetila zbunjena uspomenama na planine: Wasatch,
Rockies, Tetons, Sangre de Cristo, Brooks Range,
Chugach, i sada, odjednom,
planine Olympics, neodoljivo svijetloplave
u daljini. Znam da kiša
nikada ne prestaje u Ketchikanu,
kao i da kiša nikada ne pada
u Utahu…
svi ti predjeli i područja sada su
jedna domovina u
mojem sjećanju…
toliko različita, toliko osamljena
da je poezija ne može dosegnuti. A ni ja.
Ali ja gazim tuda, trnje me bude,
izbjegavam ga, oprezno pravim korake kroz grmlje i probijam se
između trulih panjeva i slomljenih grana i grančica
prema oblačcima što se dižu iznad tjesnaca Puget Sound
gdje vjetrovi pušu otežali od mirisa soli,
a otoci u daljini
nižu se i nestaju
jedan za drugim: otočje San Juan, otočje kraljice Charlotte
od Kanade ; i još dalje
nacionalni park Pacific Rim i iza njega
Japan
i sjeverna Kina.
Rado bih progovorio i poslije mnogo godina. T'ao Ch'ienu,
čuješ li me?
I zašto
moram ovdje doći sam? Nikad s
nekim tko mi je drag. Za čovjeka
u srednjim godinama postoji potreba
koju ne treba navesti; neka stara uspomena ili
neispunjeno obećanje:
moja majka sada je gotovo osamdesetogodišnjakinja,
ali prije puno godina
njezine oči bijahu rijeke suza
zbog nečega što sam kazao
bez razloga.
Kliktaji galebova.
Kormorani klize zrakom.
Oblaci i oblaci i oblaci.
Moj je otac četiri godine mrtav,
pokopan u toj gotovo izmišljenoj zemlji. Umro je
držeći svoju ženu za ruku. Učim se živjeti
sam
u kući koju polako gradim, znajući
da će me jednog dana moja vlastita kćer
pozlijediti na isti način. Moja daleka i tamnoputa Perzefono,
osluhni ovo more:
pjeni se i zapljuskuje ove crne
bazaltne stijene, u plavom
vrtlogu i zapljuskivanju vode
vlasulje i kelp alge uvijaju se i lelujaju.
Pretpostavimo da iz svega glasa viknem
pred beskrajem ovih plavetnila – ocean, nebo,
ili planina ?
Bi li me itko čuo
ili uopće mario? Meni bi ionako bilo svejedno. Kad sunce
uranja u more, počnem osjećati snažnu vrtoglavicu –
sve te ptice, odbljesak od površine mora, morska trava.
Obojio bih te planine u crno. Nije nikakvo čudo
što je stari Jeffers bio toliko zajedljiv: znao je što
osjećamo duboko u nama samima.
Prije trideset godina običavao sam ležati
na leđima u stogu sijena i osluškivati zvijezde.
Tada je suton predstavljao oblik zatišja kakav odonda nisam čuo,
neiskazivo siva
svjetlost gasila se nad tjesnacima planinskih lanaca
olovnocrnih od lakomosti.
Tiho lezi.
Osluškuj. Glasa li se to
leganj mračnjak
u potrazi u slaboj večernjoj svjetlosti? Zvuk
večernje proždrljivosti:
piii-ik, piii-ik, piii-ik.
Vraćajući se stazom kući, toliko
toga nestaje za nama, i toliko toga
tek će se zbiti, i sva ta iskorištena i nevoljena zemlja
što se prostire pred nama
teško shvatljiva,
teško zamisliva.
Želim vjerovati da će ozdraviti.
Prožimajući me,
duž ovih starih staza šumskih drvosječa,
duž vrludavih staza što sežu sve do mora,
misliš li da sam obziran, ali tužan čovjek? – ni nalik
onom djetetu koje si nekoć poznavala
i koje se kladilo sa suncem
i izgubilo,
i koje ti je mnogo toga lijepoga obećalo – toliko davno
da se ni ti više ne možeš sjetiti toga,
premda si ga se svojedobno još sjećala. Ovo more, misliš,
miriše kao velike slane pustoši
na zapadu. Isti galebovi dolijeću i klikću.
Ista srca tuguju iz noći u noć
kad se isti glasovi
prikradaju u naše snove.
Kochininako, kosooka tamnoputa ženo,
uzmi me za ruku.
Ova tišina koja se uvlači u moju rječitost
sve je prisutnija
zbog mnogih obećanja
koja sam pokušao i pokušavam ispuniti.
IV.
Je li još uvijek ondje gdje je oduvijek, kanjon de Chelly,
visoke litice isprugane
bojom svježe krvi ili vatre?
Jednom – istina prije puno vremena –
otišao sam ondje posve sam, tražeći
ni sam ne znam što, i pronašao
ono što su Grci zvali Eikos, sveto mjesto,
suton prožet narančastim nijansama sunca na zalasku,
vatren kao cijela povijest, i tako sam izvjesno vrijeme
koračao bez ikakva cilja
ili bilo kakve usmjerenosti, ali
dolazeći do spoznaje,
usporeno prepoznajući: stabla jabuka, stabla krušaka,
šarenog ponija u uskom oboru.
Bio sam dijete bez zavičaja
osim zavičaja u srcu. Osjećao sam
kako se ruke mrtvih
zavlače pod moju košulju.
A sada, dok pišem ili govorim,
smrt je u mojim rukama, smrt
daje okus mojem govoru.
Pokušao sam spavati. Srpast Mjesec
skliznuo je preko ruba kanjona
kako bi se uvukao među drveće. Padine kanjona
obasjane mjesečinom svjetlucale su
kao da je suton,
tada sam ustao sa smeđeg konjskog gunja
da bih koračao među duhovima: moje se tijelo
pomjeralo kao da je pripadalo
nekome drugome, prastara melankolija
vukla me je u prošlost.
Ali svaki kanjon, baš kao i svaka ulica,
velika je veža, a mi smo prosjaci
koji blago kucaju kako bismo ušli unutra. Zaposleni ljudi
prolaze mimo nas u tišini, njihove oči usmjerene su
negdje iza naših glava ili
iza naših nogu. U strahu,
oni skreću svoje poglede.
Naše su usrdno prošaputane molbe
jalove, venu
poput suhe trave usred ljetne suše
i mi se ponovno okrećemo
prema noći i čeznemo za toplinom.
Jesam li spavao? Sjetio sam se tijela
žene koju sam nekoć volio, koja
nije htjela govoriti o tome kako su, dok je dojila svoju bebu,
njezine grudi presušile, kazavši mi jedino
kako ništa više neće biti isto. Njezine uznemirene oči
svjetlucale su u mraku poput dvije male vatre
koje su gorjele u šumi, a ja sam njezino lice bezrazložno držao
među svojim rukama
dok se jednog trena nisam prepao da bih je mogao ozlijediti.
Svježi, ugodni miris kiše.
Prošle su mnoge godine od ukapanja. Odveć je lako
reći, Ovdje leži Ira Hayes*,
umro je u ovom jarku. Moji sunarodnjaci nisu bili junaci,
ali umrli su ondje, jednako. Nitko nije tugovao
osim kada je urod bio slab.
Vode i prosjaci dolaze i odlaze,
okrutna svjetlost godina grebe naše oči.
Traju li još uspomene u ostacima pepela
koji kiše polako ispiraju iz kanjona? Uspomene
na žene koje su plele košare od pruća
prije no što su ih počele praviti za turiste?
Je li tjeskoba jedini zvuk vode? Ili je
to čežnja? I što li bi uopće značilo
da opet možemo zajedno hodati
kroz ruševine koje su godine ostavile, držeći se za ruke,
gledajući jedno drugome u oči? Bi li isti zrikavci
pjevali dolje pokraj rijeke
ako bismo zaljubljeni zastali uz obalu?
Ja koji živim
pokraj Rijeke sa samo jednom obalom
odveć sam dugo na moru, odveć dugo
društvo mi prave magla
i sve one stare pjesme
o umiranju.
Kada slaba kiša pada pozivajući me,
kada ljubi rubove mojega sna, ja sanjam
o grimiznim cjevastim cvjetovima kaktusa ocotillo (izg: okotijo)
koji procvjetaju poslije kiše
nakon što su tako dugo čekali, u pustinji,
njihovi pupoljci iznenada se pretvaraju u
baklje, upaljene kišom. Nije li njihova žestina
jednaka onoj gradskoj, ili uspomeni na kanjon de Chelly
kuda su vojske prošle noću da bi spalile
kuće, polja i voćnjake
kada su psi i djeca stradali –
ili bi to moglo biti
moje srce,
naša srca, zapaljena
nekom bezrazložnom iskrom –
ta stara nada i radost –
ja to ne mogu reći.
V.
Kraj je ljeta i sve miruje,
nebo boje škriljevca
i lica stranaca
koji se odmaraju u sobama iznad ulice,
beziražajna su ili ravnodušna. Radosni trenuci
kada se mimoiđemo
ostaju nijemi, sada prepušteni
uspomenama višestaničnih organizama.
Jednom,
pjevao je pjesnik, samo jednom. I nikad više?
Pjenušava plima što je zapljuskivala naše noge
polako se povlači prema moru.
Mladi par na ulaznim vratima
oklijeva se zagrliti.
Tako, a potom u zemlju?
Jučer sam brao kupine u blizini plaže,
drijemao sam pokraj vatre i začuo,
ili možda sanjao sirene za maglu u ljetno poslijepodne,
neštpo poput sirena koje nas pokušavaju namamiti
prema grebenima koji se kriju iza valova.
Probudio sam se, naježivši se uplašen.
Ova mrtva težina koju nosimo
poput pradavne tuge naša je
jer je želimo – osamljeni teret
glagola biti
osobito kada ga stavljamo
uz riječ živ, iz dana u dan. Zato ne treba govoriti
mi ne možemo, ili mi nećemo, nastaviti.
Ali, na ovoj zemlji,
usred našeg prolaska, mi smo
nevidljivi, mi smo tek sjene
koje klize u noć, oklijevajući dati imena
svemu onome što oblikuje naš prolazak: saguaro,
thimble-berry, madrone*. Ili milosrđe.
Ili ljubav.
Kažite mi da nije jalov, ovaj trenutak
u kojem John Coltrane prožima
moje srce odzvanjajući s gramofona, ili onaj
davnašnji trenutak kad sam se izgubio
u Beethovenovoj veličanstvenoj Pastorali dok je vjetar
mahnito šibao pustinjom.
Sve dok jezik može izgovarati samoglasnike,
sve dok možemo ustati
iz dana u dan i
pomaknuti ruku,
i djelovati, ne trebamo ništa drugo nego hvaliti:
finu crvenu prašinu u parku prirode Escalante,
kišicu ili ljetnu izmaglicu na sjeverozapadnoj obali,
nasade badema u sjevernom dijelu doline San Joaquin,
jasnoću zvuka redovničkih zvona, Kyoto popslije kiše.
Da mogu osjetiti prste koji su dotaknuli moje usne
tek jednom,
nekoć davno, možda
bih mogao hvaliti.
Zbogom, govorimo, misleći pri tome
posljednji pozdrav,
ili posljednji oproštaj. Ali mi smo
tek sjene
koje prolaze dok se dižemo visoko iznad zemlje
kako bismo izgovorili našu malu hvalu. Staro stablo planike
što treperi na vjetru
ne može nam pomoći, a ni apsolutna mirnoća u očima životinja noću
ne može biti naša mirnoća.
Ali jednom, tek jednom,
ulazeći kroz vrata
koja se otvaraju drugom svijetu
mi prolazimo kroz našu privremenost
i iznenada upoznajemo zemlju
koje smo bili dio, nekoć.
* Ira Hayes (1923.-1955.) sjevernoamerički Indijanac i marinac u mornarici Sjedinjenih Država, jedan od šest vojnika koji je ovjekovječen na znamenitoj fotografiji podizanja zastave pri osvajanju otoka Iwo Jima tijekom Drugoga svjetskog rata.
* saguaro – vrsta kaktusa; thimble-berry – sjevernoamerička pacifička malina; madrone – sjevernoamerička planika tj. maginja.
Preveo: Vojo Šindolić