RASKRSNICA
Nekad.
Negdje.
Bilo kad.
Bilo gdje.
Dva čovjeka stoje pred sudijom.
SUDIJA (Sjedi prekrštenih nogu): ... i?
PRVI: ... i tako. Godinama ta muka. Gdje god me sretne, pljuje me. Vrijeđa me. Psuje mi ženu, psuje mi mrtvu majku. Prijeti da će mi popaliti djecu. Lupa mi šamare, a ja... sve gledam da bude s manje. Ali... kako više to da izdržim? Ne mili mi se ni na ulicu da iziđem – plašim se srešću ga i znam šta me čeka. Ne znam kako više da živim od njegovog bjesnila i jordama. Kako dalje?
DRUGI: Laže kao pas! On mene svaki put prvi čarka, e, onda ga ja išamaram – neka zna da ne može to tako. Eto, on je slabiji, a vazda se prvi čarka pa mu ja kriv.
PRVI: Ali on iz čista mira priđe i nasrne...
DRUGI: Ne, ne. Jezik mu ne da mira.
PRVI: Sudija, ni riječ mu ne kažem, a on me tuče na svakom koraku.
DRUGI: Poštovani sudija, uvijek on prvi počinje.
SUDIJA: Dobro. Dovoljno sam čuo. Donosim presudu.
PRVI: Zar već?
SUDIJA: Da. Sve je jasno. Donosim presudu. (Obraća se Prvom čovjeku) Priđi mu i dodirni ga.
PRVI (Prilazi Drugom čovjeku, a pita Sudiju): Čime da ga dodirnem?
SUDIJA: Pa rukom, prstom... samo ga dodirni.
PRVI: Kojom rukom?
SUDIJA: Bilo kojom rukom, bilo kojim prstom. Samo ga dodirni.
PRVI (kažiprstom desne ruke dodirne rame Drugog čovjeka)
DRUGI (mrtav pada na tlo)
PRVI (gleda Sudiju, gleda mrtvaca, gleda Sudiju, jako udahne, izdahne, jako udahne): A kako ovo?
SUDIJA: Lako.
PRVI: Kako lako?
SUDIJA: Lako. Eto tako. Bilo mu je suđeno da pogine od tvoje ruke. To je tražio godinama.
PRVI: Pa jesam li ja kriv?
SUDIJA: Ne.
PRVI: I šta ću ja sada?
SUDIJA: Ništa. Idi kući. Ovo se čekalo.