probudivši se pijan u ljetnji dan
Izbor iz poezije
Probudivši se pijan u ljetni dan
Ovaj svijet je beskonačni san,
pa zašto onda cijeli život patimo?
Stoga sam čitavog dana bio pijan,
zadrijemavši na verandi pred kućom.
Probudivši se, zbunjen, pogledao sam u dvorište.
Zlatna vuga je letjela među cvijećem,
i kad sam je upitao koje je godišnje doba,
zapjevala je o proljetnim vjetrovima.
Ganut do suza, ulivam si još jedno piće
i čekam da se pojavi svijetli mjesec
kako bih napisao pjesmu o svijetlom mjesecu,
ali nadahnuće je iščezlo prije no što sam dovršio pjesmu.
Ljetni dan u planinama
Odveć lijen da bih se hladio lepezom od bijelog perja
skinuvši se gol, tumaram po gustim šumama.
Čak sam i kapu ostavio negdje na stijeni,
vjetar što struji kroz krošnje borova, mrsi moju kosu.
Stara pjesma
Li Po (701.-762.)
Chuang-tzu sanja da je leptir
i leptir postaje Chuang-tzu.
Sve preobrazbe ovog jedinog nam tijela,
beskonačno zbivanje se nastavlja:
nikakvo čudo što istočna mora postaju
bistri zapadni brzaci i plićaci
a uzgajivač dinja kod tjesnaca Ch'ing
nekoć je vladao kao vojvoda Tung-linga.
Jesu li nade i snovi imalo drugačiji?
Trčkaramo uokolo, u potrazi za čime?
Odgovorena pitanja
Pitaš me zašto živim u šumi
osamljen u planini:
ja se osmjehujem, smirenih misli,
i ništa ne govorim.
Ocvale latice breskvinih pupoljaka
padaju u potok:
ja živim u drugom svijetu,
daleko od ljudi.
Čekajući na vino koje ne stiže
Smaragdni vrčevi vina povezani plavom svilom…
Zašto vinaru treba toliko dugo?
Planinsko cvijeće se osmjehuje, zadirkujući me,
pravi je trenutak da gucnem malo vina,
da ga ispijem pred istočnim prozorom
u sumrak, zlatne vuge se vratile iz skitnje.
Proljetni povjetarac i njegov pijani gost:
danas smo bili predodređeni jedno za drugo.
Sjedeći osamljen u planini Ching-ting
Sve su ptice nestale u beskraju nebesa.
I posljednji oblak iščezava, netragom.
Neumorni, planina Ching-t'ing i ja
zurimo jedno u drugo, jedino to nam ostaje.
Pijući osamljen na mjesečini
1.
S vrčem vina sjedim među cvijećem
i pijem osamljen, bez prijatelja.
Podižem šalicu, i nazdravljam mjesecu,
on i moja sjena čine da nas ima troje.
Ali mjesec nije vinopija
a moja sjena nijemo me slijedi.
Ipak, sjena i mjesec prave mi društvo
kojem se radujem:
kad pjevam, mjesec pleše,
kad plešem, moja sjena također pleše.
Trijezni, mi dijelimo radosti života,
pijani, svatko odlazi svojim putem:
vječiti drugovi, mi lutamo bezbrižno,
opet ćemo se sresti na Mliječnoj stazi.
2.
Da nebo ne voli vino, svakako
ne bi postojala niti vinska zvijezda na nebu,
a da zemlja ne voli vino, zasigurno
ne bi bilo ni vina na zemlji.
Nebo i zemlja oduvijek vole vino,
pa zašto bi moja ljubav za vino smetala nebu?
Čujem da mlado vino zovu prosvjetljenjem
ali staro vino je poput mudrosti:
jednom kad se napiješ prosvjetljenja i mudrosti
čemu tražiti bogove i besmrtnike?
Tri šalice i već sam prešao Put,
čitav vrč i ja sam se pretvorio u vlastiti događaj.
Vinska filozofija mora se doživjeti:
doktrinu ne možeš propovijedati trijeznome.
3.
Travanj je u Ch'ang-anu, tisuće
pupoljaka tvore brokat dnevnog svjetla.
Tko može podnijeti tugu osamljenosti u proljeće,
tko joj se može suprotstaviti bez vina? To je jedini način.
Uspjeh ili neuspjeh, dug ili kratak život:
naša sudbina je određena samim rođenjem.
Jedna šalica pića izjednačava život i smrt,
naših deset tisuća nerješivih briga
a onda kad sam već pijan, nebo i zemlja
iščezavaju, iznenada otkrivam da sam u krevetu
i zaboravljam da osoba koja jesam uopće postoji.
Od svih naših radosti, ova mora biti najveća.
Rat južno od Velikog zida
Prošle godine rat kod izvora rijeke Sang-kan,
ove godine rat na putevima oko rijeke Ts'ung:
oružje smo oprali u valovima kod T'iao-chiha
konje napasli na snijegom opkoljenim planinskim livadama.
Rat duž fronte od deset tisuća kilometara
ostavio je naše tri vojske iscrpljenima i slabima,
ali nomadi su pokolj pretvorili u svoj oblik žetve.
Ništa se ne mijanja: još od davnina izblijedjele kosti
izviruju na prostranstvima žutog pijeska.
Vladar oblasti Ch'in sagradio je Veliki zid da bi zaustavio Mongole
ali i nakon dinastije Han, mi palimo vatre kao znak opasnosti.
Vatre opasnosti stalno gore,
nema kraja usiljenim marševima i ratu,
to je borba na život i smrt u neželjenom ratu,
ranjeni konji njište, pogleda uprtih k nebu,
jastrebi i vrane kljucaju ljude
i uzlijeću s crijevima u kljunovima.
Poleglu travu prekriva smrt,
ali generali ustrajavaju. Zbog čega?
Nije li svakomu jasno da je oružje ishodište bijede?
Veliki mudraci nisu nikad čekali da se dogodi nešto toliko strašno.
Improvizirani pjev
Za večerom se širi mirs seoskih polja,
i, poslužujući se vinom, mi zapravo ispijamo daleke vode.
Promatrajući neprestani protok rijeke
možemo vidjeti što je to rastanak.
Uvijek ista, stara pjesma
Mi, živući, mi smo tek prolaznici:
jedino u smrti se vraćamo kući.
Čitavo nebo i zemlja jedno su veliko svratište,
nepromjenjiva tuga milenijske prašine,
eliksiri besmrtnosti su besmislica
a drvo vječnog života triješće za potpaljivanje.
Izblijedjele kosti leže nijeme,
a ja se pitam kako zimzeleno drveće doživljava proljeće?
Prisjećajući se, uzdišem; gledajući unaprijed, još jednom uzdišem.
Ovaj život je magla. Kakov ugled? Kakva slava?
Južno od rijeke Yangtze, misleći na proljeće
Koliko ću još puta vidjeti zelenilo proljeća,
ili žute ptice neumorne u pjesmi?
Put k domu završava se na rubu neba.
Ovdje pokraj rijeke, moja stara kosa sijeda,
moje srce odlutalo s oblacima na sjever,
dok mjesečina osvjetljava moju sjenu na jugu.
Moj život bljesak ugašenog obilja,
moja polja i vrtovi zarasli u korov, kamo sam se ja to uputio?
Kraj je godine, ja sam pred vratima neba
i s pjesmom se opraštam od vas.
Izbor iz poezije, Uvodna reč i prevod sa kineskog jezika: Vojo Šindolić