POČASNI GRAĐANIN DRUGOG REDA
urbane statue
bore se za svoje mesto
pod krošnjom
za među u parku
proterani iz
istorijskih čitanki
viču na nagluve
penzionere
otimaju mrve
golubovima
u predvečerje
šljepaju po guzi
progresivne
srednjoškolke
zapišavaju svoj
urbani teritorij
namiguju pijancima i
beskućnicima
noću
kad trgovi i parkovi
opuste
šetaju od stabla
do stabla od klupe
do klupe
uzvikuju parole
psuju biste
iz komšiluka
gađaju se flašama
praznim kestenjem
šišarkama
ispovedaju zvezdama
ujutru opet vežbaju stav
nepomičnosti
plaši ih revizionizam
opštinskih ćifti
ravnodušnost svetine
kubisti
vrebaju iz potaje
u srcu grada koje ima
oblik makadamske
kocke
piju samo iz tetrapaka
odrasli na branku
kockici
imaju
fizionomiju superheroja
iz akcionih stripova
geometrijsku pravilnost
šturog ophođenja
inteligenciju begunaca
iz filmskog serijala kocka
jedan živi i u mojoj
zgradi
svakog jutra
kad krene u kafanu
kaže ženi –
kocka je bačena!
žena ga pošalje u materinu
novi društveni izgovor
neće ti dati ni mrvice sa stola,
baciće ih muvama,
ni kafenu mrlju, grumen soli,
skoren trag kapi prosutog vina,
olizaće sa čabrom domaći poltroni,
ni rupe opušaka na mušemi,
gledaće kroz njih tuđa
međunožja,
neće ti dati ni koricu hleba,
suvonjak drčnih razjapljenih usta,
ogrižak okrajka, prah ustajalog mesa
skapalog u čađi pekarskog roštilja,
baciće svojim proverenim psima,
ni kost zagrcnutog grla,
ni košticu besplodnu u glibu,
ni praznu, izgaženu semenku,
baciće u kavez
očerupanoj
ptici.
jednom
kad se budu smilovali
možda i tebi bace milostinju
k'o mutavom prosjaku, jedaču greha,
gledaj samo da zahvalnost iskažeš spretno
naklonom muve,
umilnošću šteneta,
nežnošću slavuja,
a dok se to ne desi, veruj i dalje njima
i sebe se nikada ne stidi