Petak 29. januar 2016.
Piše: T'ao Ch'ien (365.-427.)

Pijući osamljen za dugotrajne kiše

Iz stare kineske lirike


Iznova kod kuće među vrtovima i poljima


Uvodna beleška
Od svih kineskih dimenzija, vremensku je gotovo najteže prilagoditi europskom načinu razmišljanja: ona je i najodgovornija za tolike razlike u psihološkoj perspektivi. Prve povijesno dokazane spomenike kineskog pjesništva nalazimo u drugom tisućljeću prije naše ere; naime, kinesko je pjesništvo, uz indijsko i hebrejsko, najstarije na svijetu. Ono se održalo toliko dugo živim jer se jezik tog naroda gotovo nimalo nije promijenio. Tisućama godina ostao je sačuvan od stranih utjecaja pa se njegova pjesnička ljepota uspjela održati u izvornoj čistoći.
Ako je stoljećima bila više civilizacija nego nacija, onda drevna Kina predstavlja mnogo više tradiciju nego državu. I to tradiciju prožetu svojim pismom do te mjere da su se mitski arhetipovi mogli ostvariti jedino pomoću njega. Kinesko pismo je nastalo iz jezika koji je čitav u tonalitetima – i čije promjene sasvim mijenjaju smisao riječi. Stoga su drevni kineski pjesnici težili da svaki ideogram (u slikarskom i muzikalnom smislu) predstavlja određeni dio same prirode. Ostavši gotovo nepromijenjen još otkako je standardiziran u trećem stoljeću prije Krista, razumljiv i bez poznavanja njegovog izgovora, dakle sasvim nezavisan od fonetike, ideogram se izravno obraća duhovnosti i pronicljivosti čitatelja. Svaki kineski ideogram je jednosložan, i s obzirom da nema nenaglašenih slogova, u kineskoj poeziji nema ni stopa; drugim riječima, metrička jedinica nije slog, nego riječ, sa svojim tonalitetom. Dočarati a ne samo reći – da bi se tako izrazilo više, to je ono čemu su najčešće težili drevni kineski pjesnici.

 

1.


 

Za razliku od drugih, još kao dijete sam

osjećao duboku ljubav za polja i planine,


ipak, upao sam u zamku svjetovnih zabluda,

rastanak zbog nepromišljenosti potrajao je godinama.


Ali ptica u kavezu čezne za šumom

a riba u ribnjaku za dubokim morima.


Šikara na južnom kraju raskrčena, iznova kod kuće,

ja uzgajam jednostavnosti među vrtovima i poljima.


Imam ovdje skoro hektar zemlje

i veliku kolibu od pruća,


brijest i vrbu umjesto stražnje strehe

a pred kolibom kruške i šljive umjesto nadstrešnice.


Uspomene na gradski život izblijedjele,

prolazne poput dima na vjetru.


Iz daljine dopire lavež pasa

a pijetli kukuriču iz krošnji dudova.


Pomeo sam prašinu s ulaznih vrata kolibe,

moj prazni dom utočište je besposlenosti.


Nakon godina provedenih u kavezu zablude

vratio sam se vlastitoj naravi.

2.


 

Ovdje malo toga privlači ljude.

Zaraslom stazom koja vodi do našeg doma rijetko se tko zaputi.


Vrata na plotu zatvorena čitavog dana,

ovaj siromašni dom slabo je mjesto za maštanje.


Dan za danom, odlazeći i vraćajući se

zaraslim stazama, susrećem se sa susjedima


bez imalo nelagode: razgovaramo jedino

o tome kako usjevi riže uspijevaju, ništa više.


Moji usjevi svakim danom zriju sve bolje, a površina

obrađenih polja sve je veća, ali ja se neprekidno brinem:


ako zavlada mraz ili padne snijeg, sve će propasti

i šikara će iznova sve osvojiti.


3.


 

Posadio sam grah u podnožju Južne planine.

Nekoliko je mladica proklijalo ali potom je šikara sve osvojila.


Ustao sam rano da bih oplijevio korov,

s lopatom na ramenu, vratio sam se po mjesečini.


Staza je uska, šikara i šuma sve gušći,

večernja rosa vlaži moju odjeću,


ali moja odjeća nije sasvim mokra – tek toliko

da me podsjeti da je besmisleno odupirati se.


4.


 

Godinama nisam lutao po planinama i oko jezerâ,

u zanosu oduševljenja šumama i poljima


okupio sam djecu i s njima se zaputio

kroz šume i napuštena poljska imanja.


Ubrzo, besciljno koračamo oko

grobišta i davno napuštenih poljskih kuća,


njihovi bunari i peći napravljeni od opeka još stoje

među zapuštenim bambusovim gušticima i dudovima.


Susrevši neznanca kako sakuplja drvo za ogrjev

upitao sam ga kamo su nestali svi ti ljudi.


Okrenuvši se prema meni, on mi odgovori:

Jednom kad si mrtav i pokopan, nema te više.


 

Govori se da svaka nova generacija, dvorjana ili seljana,

donosi promjene. Naravno, to je istina.


Što li je život doli doživljeno priviđenje promjene.

On završava sa smrću, prestavši postojati. Što drugo?


 TaoChien11

T'ao Ch'ien (365.-427.)


Bez naslova


 

Nikad nisam poželio drugačiji život.

Osjećam se doraslim jedino za rad na poljima


i oko dudova, sa svoje dvije ruke.

Nikad nisam zatajio u tome, pa ipak


usred gladi i zime, imamo jedino rižine komušine i mrvice.

Ne tražim više od punog stomaka.


Jedino želim dovoljno riže, debelu odjeću za zimu

i prozračne tkanine za ljetnu žegu – ništa više.


Ali ja niti u tome nisam uspio.

Čovjeka to može sasvim slomiti i obeshrabriti.


Karakter čovjekov njegova je sudbina.

Ako je čovjek prostodušan i život mu je jednostavan.


Tako stvari stoje. Ništa ih ne može promijeniti.

Ali kad je već tako, obradovat ću se čak i jednoj šalici vina.


Točionica


 

T'ao Ch'ien (365.-427.) jednako je poznat i po svom rodnom imenu T'ao Yüan-ming, i poput voljenog pradjeda i štovanog preteče stoji na samom začetku višetisućljetne pjesničke tradicije u Kini. T'ao Ch'ien je bio prvi pjesnik u drevnoj Kini koji je svoje misli i prirodnu nadarenost spojio s trenutačnim iskustvom i preobrazio ih u poeziju, stvorivši tako vrstu lirske poezije koju su svi kasniji kineski pjesnici slijedili i prihvaćali kao svoj uzor.
U svojim pjesmama T'ao Ch'ien često spominje pojam “besposlenosti” koji u Kini ima raznovrsno i višestrano značenje. Etimološki, znak za besposlenost (hsien) podrazumijeva “smirenost i duboki spokoj”, a njegovi piktografski elementi predstavljaju drvo koje se osamljeno uzdiže unutar kućnog dvorišta, ili, u alternativnom obliku, mjesečinu koja prodire kroz otvorena kućna vrata. Zapravo, takva besposlenost je vrsta meditacije, stanje u kojem se nečinjenje preobražava u osnovno svojstvo duhovne vježbe.

Stigavši u ovo mjesto gdje se besposlenost nameće

sama po sebi, prestao sam lutati,


prestao sam sjediti drugdje osim u dubokom hladu,

jednako sam prestao izlaziti izvan dvorišta.


Sa sljezom se gubi svaki drugi okus. A djeca –

ni u čemu ne uživam toliko koliko u djeci.


Pio sam bez prestanka cijeloga života

znajući da će sve biti drugačije kad prestanem piti.


Pokušao sam prestati u sumrak, ali nisam mogao zaspati,

a prestavši u zoru, nisam mogao ustati.


Dan za danom, svakodnevno sam se trudio prestati

ali neuspjeh se svakog puta ponovio.


Spoznao sam jedino to da je prestanak bolan.

Nisam mogao sagledati koliko prestanak pruža,


ali ovog jutra, vrline prestanka napokon su mi jasne,

uspio sam i sasvim prestao piti.


Izašavši iz ove točionice,

ubrzo ću se zaustaviti pokraj otoka besmrtnikâ


gdje vječna mladost nikad ne napušta njihova čista lica.

Sada me ništa neće zaustaviti tisućama godina.


Pijući osamljen za dugotrajne kiše


 

Što god živi mora se suočiti sa

svojim krajem. Oduvijek je tako.


Ako su Sung i Ch'iao ikad živjeli na ovoj zemlji

a da nisu umrli, gdje su sada?


Pa ipak, ostarjeli susjed uvjerava me da njegovo vino

djeluje poput besmrtnosti, stoga sam ga kušao.


Nakon prve šalice, stotinu briga nestaje,

poslije druge zaboravljam i na nebo.


Ali, zar je raj tako daleko?

Vjeruj zbilji onoga što te okružuje.


Poput ždralova i oblaci imaju magična krila

i mogu preletjeti velike udaljenosti.


Prošlo je već četrdeset teških godina

otkad sam se predao samoći. Pa ipak,


u ovom tijelu odavno spremnom za promjenu

moje misli su sasvim smirene.


51wB64I-n2L._SY344_BO1,204,203,200_


Tužaljka o meni


 

Kasna je jesen, sjetni zvuci listopada u godini zeca, Ting. Nebesa su sada hladna a noći duge. Guske se sele na jug, leteći opustjelim nebom kojim sada vladaju vjetrovi. Lišće je požutjelo i opada. Ja, učitelj T'ao, uskoro ću napustiti ovu krčmu putnikâ namjernika i zauvijek ću se vratiti svom rodnom domu. Tugujući, svi su se okupili noćas da bi priredili oproštaj sa mnom. Nude me raznim delikatesama: ukusnom hranom i obiljem bistrog vina. Gledam u njihova već nejasna lica, osluškujem njihove glasove što se stapaju s tišinom.


Beskrajni – ova golema, nesaglediva zemlja,

ova nebesa bez početka i kraja.


I među deset tisuća stvari koje se rađaju od njih

i ja sam spoznao da sam osoba,


premda osoba koja je od samog rođenja

sudbinom vezana za puko siromaštvo,


za prazne šalice i zdjele,

tanku odjeću usred zimske hladnoće.


Čak mi je i nošenje vode pričinjavalo radost,

jednako bih pjevao pod naramkom drva za ogrjev:


ovaj život u osamljenosti kolibe

čini moje dane i noći sasvim punima.


Proljeće i jesen jednako prođu svake godine,

uvijek ima posla u vrtu -


treba oplijeviti korov ili što okopati.

Ono za čime žudjeh obilno sam požnjeo


a uz zadovoljstvo koje pružaju knjige

žice koto glazbala dodaju sklad i ravnotežu.


Zimi sam se pokušavao ugrijati na zubatom suncu

a ljeti kupao u hladnim potocima.


Nikad ne postupajući drugačije do predano

moje je srce uvijek bilo smireno


i kakva god da me je nedaća snašla, ja sam jednako

zahvaljivao nebu na ovom dugom životu.


Imamo ovaj život

– a ipak, ljudima to nije dovoljno.


Bojeći se da nikad neće imati dovoljno,

nagomilavaju ljetinu, otimaju od vremena,


žudeći da ih za života štuju

a poslije smrti ih se dugo sjećaju.


Sâm, savim sâm i suprotno od njih,

uvijek sam išao svojim putem.


Ugled koji su mi ukazivali nije mi značio ništa,

zar se od blata može napraviti kolač?


Nepokolebljiv u maloj kolibi od pruća,

ispijao sam vino i pisao pjesme.


Spoznavši sasvim jasno što nam sudbina donosi,

tko može živjeti bezbrižno?


Ali danas, u očekivanju ove konačne promjene

ne mogu naći ništa na što bih bio ogorčen:


proživio sam dug život i neizmjerno

uživao u osamljenosti.


Sada se i starost primakla svome kraju

što bih još mogao poželjeti?


Toplo i hladno jednako su prolazni.

A odsutnost vraća nešto sasvim različito od prisutnosti.


Obitelj moje žene došla je jutros

a prijatelji su požurili preko noći.


Odnijeti će me natrag u zavičaj,

i zakopati tamo gdje će duši počinak biti lak.


O tamni putu. O samotni grobu,

vrata u nepoznati mrak se otvaraju.


Huanov veličanstveni mrtvački kovčeg puka je sprdačina

a Yangov nagi pokop obična šala,


jer sve je besmisleno – nema ničega u smrti

osim praznih tuga daljine.


Ne gradite grobnu humku, ne sadite drveće –

jednostavno pustite neka dani i godine prolaze.


Izbjegavao sam to cijeloga života,

zašto sada zazivati hvalospjeve?


Život je velika nevolja.

A smrt, zašto bi smrt bila išta manja?


Izbor, prevod s kineskog i uvodna beleška: VOJO ŠINDOLIĆ
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.