Utorak 18. februar 2014.
Piše: Cosmin Perţa

PESMA ZA ADRIJANA

 

 

 

Prošlo je vrijeme prosvjetljenja,

ostalo je samo vrijeme kajanja

i boli.

 

 

Pjesme

 

(1. bol)

Cosmin Perţa
 

 

Rođen je 1982. u Vişeuu de Sus, u oblasti Maramureš u Rumuniji. Na Univerzitetu u Bukureštu priprema doktorat na temu istočnoevropske fantastične književnosti.

 

Objavio je zbirke pesama ‘Zorovavel’ (2002), ‘Glineni stražar’ (2006), ‘Pjesma za Mariju’ (2007), ‘Starac’ (2009) i ‘Naricaljke i tužaljke’ (2009) te romane ‘Događaji na rubu svijeta’ (2007) i ‘Dvije pripovijesti’ (2010).

 

U rumunskim i međunarodnim medijima objavljeno je preko 200 kritika njegovih dela.

 

 

Evo kako smrt dolazi šuljajući se;

kako se ljulja kao velika zelenkasta zvijer

i njezin urlik prolazi kroz skliske sobe.

 

Moj otac je dobro počeo.

Imao je isto toliko koža

koliko kakav ornitofag.

Njegovo sjećanje bilo je uvijek precizno i uvečer,

dodvoravao se kravljoj četvrti naslonjen na uličnu lampu.

Tako su mnogi počeli. Tako naši životi,

maleni i izobličeni kao na seoskom sajmu,

bili su ekspresivni;

bili su postojani i bolni kao rasplodni konj.

 

Srce mojeg oca, mlada nevjesta na silu skrivena

u bivšem mlinu na trgu.

 

Zaboravio sam na njega neko vrijeme. Njegova krv u nekoliko

kristalnih bočica, osušena u kutu moje stare

mansarde u Gheorgheniu –

nije mi značila više

ništa.

 

I doista, zaboravio sam na nju tako dobro da tek sada

moje mekano i plavkasto meso povraća snagu.

 

Tada je započela šizma; rođenje hromog psa – očevo neprekidno prekoravanje.

 

Ondje, njegovi nokti skvrčeni i crni

kao kos u svibnju počeli su preturati po toploj i uljastoj zemlji;

svakim člankom prsta bliže meni; sa svakim slojem

kože bliže Njoj.

 

Htio bih pouzdano znati u kojem su se trenutku toga

dana zrakoplovi zaustavili na nebu i njihova hladna usta

od metala odlučila snažno zaurlati prema dolje;

zgrčiti se poput ranjena tuljana,

puhnuti kao ljubičasta mačka.

Njegove ruke umalo proklijaše u toploj i uljastoj zemlji,

a gledan odozgo ostatak tijela činio mu se beskorisnim.

 

Tada sam shvatio debelog madagaskarskog crva,

bijelog europskog crva, smeđeg australskog crva,

crva svih crvā i druge crve.

Shvatio sam tugu njihovih osamljenih šetnji

kroz staklastu ispucalu zemlju, dobrotu njihovih gladnih razjapljenih usta,

mirnoću njihove žive utrobe.

 

Evo kako smrt dolazi šuljajući se.

Moj otac je počeo dobro,

hodao je ljuljajući se i zureći preda se.

Mogli bismo reći da je ondje

sve započelo.

 

Latice mesa između latica cvijeća.

 

Poput vijka, mali i mutirani mozak se uvrće

u koštanu srž.

Dobiva cvjetove plijesni i gnoji se.

Kao bušilica Bosch prodire u lubanju

i on, mozak, ondje zauzima tron.

Stvara si carstvo

prema svim arhitektonskim i društvenim normama

sve dok njegovo žezlo ne padne,

ruka se uhvati nemoćno o čeljust i vuče

i vuče

sve dok se čeljust ne odvoji i druga čeljust

puno vjernija zauzme njezino mjesto.

Sve dok usta s novom čeljusti ne budu služila više samo za jelo,

a on, mali i drski mozak, iznova se ne povuče u koštanu srž

i započne novu konstrukciju,

prividno tajnovitiju.

Latice mesa između latica cvijeća.

 

Pao sam kao crvena muha,

kao vinska mušica u njegovu srebrnu mrežu.

Kao komarac u zlatni naprstak s krvlju,

Kao osa u željezni naprstak s mlijekom.

 

Oprost dolazi tek rijetko i sve noći prije njega čine se izgubljenima.

Njegovi deformirani gležnjevi probijaju zrak poput metka;

režu ga i raskoljuju sve do korijena klina.

Oprost ne dolazi bilo kada, a kada dođe,

malo njih klekne i zatraži od Njega oprost u ime oca.

Tako je učinio i on:

tenisice smežurane od puta, majica lacoste,

meso na kostima, kosti na srcu.

Ovdje je počeo pravedan nož žuči rezati.

Ondje smo i mi došli

i otišli.

U kukavičjem gnijezdu nema ptića. Njihova je majka otišla u Veneciju

i za njom ostalo je perje i krljušti.

Od krljušti napravit ćemo praćku, od perja zrakoplov,

i on će letjeti a praćka će gađati.

Ponekad povraćamo prije smrti.

 

Moj otac je pomaknuo desnim prstom.

Moja moć ostaje netaknutom.

Moj štit, njegova mirnoća;

njemu s lijeva nebo,

meni s lijeva, Ona.

 

 

(iz zbirke Santinela de lut, /Glineni stražar/, 2006)

 

 

 

Zovem se Cosmin Perţa,

imam 27 godina, metar i 86,

94 kilograma,

40 centimetara opseg desnog bicepsa,

39 opseg lijevog

i, uza sve to,

iz nesretna slučaja,

ne mogu se obuzdati da ne zaplačem

 

 

Pjesma za Adriana

 

Moj prijatelj stoji sam.

Sam, točno na sredini trga Mărăşti.

30 je koraka između mene i njega, moga dobrog i voljenog prijatelja.

I zelenilo pokriva moje oči.

Otežalo zelenilo, sočno.

 

Moj dragi prijatelj,

s kojim sam odrastao i plakao.

S kojim sam igrao nogomet i poker,

s kojim sam kriomice noću pio rakiju

i vrebao Danusiju dok se kupala

verući se po sanducima u drvarnici.

 

Moj blaženi prijatelj

s kojim sam išao u gljive

i napijao se i kotrljao mokar

kližući se po kamenju u potoku,

po grobu starca Chifora

svježe pokrivenu narcisama.

 

On, s kojim sam se smijao dok smo pucali

kroz travu visoku kao ograda,

samo je 30 koraka udaljen.

Stoji sam i nepomičan na trgu Mărăşti.

U desnoj ruci mu boca pepsija,

u lijevoj mu kutija pall malla.

 

Ni traga osmijehu ili uzdahu.

Ni trzaja u očima,

samo nepokretna tuga, poput prtljage,

poput komada mesa.

 

Ništa mi ne pada na pamet,

ni trag govora ili hrabrosti.

Samo mi s kišne kabanice curi bjelkasta kap

i ostajem obješen na samo 30 koraka.

 

 

(iz zbirke Cântec pentru Maria /Pjesma za Mariju/, 2007)

 

 

 

Potom sam se udaljio od svega ovoga.

"Ponavljanje je stilska figura mrtvoga čovjeka",

eto dakle, eto dakle:

na mojim prsima mrtav konj,

na mojim prsima moj znoj poput ogranka bršljana.

 

 

 

 

Poema o usamljenosti

 

 

Prošlo je vrijeme prosvjetljenja,

ostalo je samo vrijeme kajanja

i boli.

 

Ne znam više tko sam,

ne znam više što želim,

ništa u meni više nije važno.

Pokušavam se prisjetiti, rekonstruirati se, ali

 

ovi prijatelji nisu moji prijatelji,

nego su tek praskovi mladosti od nekoć.

 

Mutna sjećanja mi burkaju um,

i nemoćno je meso u kojem sam odrastao,

u kojem sam bolovao, u kojem sam odrastao,

 

na njegovu mjestu su se stvrdnula krila od kamena

i zloća

i ne mogu se uzdići iz zemlje.

 

Maslačak si puše sjeme

u kolutovima paperja.

Plači, majko, plači, tvoj sin je nemoćan,

u njegovu mozgu živi djetlić.

 

Žvačem kosti ribe i papagaja,

mičem jezikom sve brže, sve bolje,

amplituda mojih usta je sve veća

i kosti mi bodu nepce, izlaze mi kroz obraze,

kosti našiljene, tanke, kao moje luđačko žalovanje.

 

Najstrašnija uobrazilja uma:

napuštanje.

Poluprozirne žabe mi izlaze iz usta,

u mojoj utrobi mogu se naslutiti njihove utrobe,

a u njihovim se utrobama jasno vide riječi proteklih dana.

Htio bih eksplodirati u trenutku,

nestati posvema iz svijeta,

ne ostavljajući traga,

nikakvoga sjećanja.

 

Samo otegnuta molitva,

nogu zalijepljenih za linoleum,

bez zraka, bez vode,

ispunjuje me suzama.

Sve što jesi

jest u svemu što može iznenada nestati.

 

Potonut ćeš kao kamen

u hladnoj vodi, mirno, razborito i pomračeno

i kad ćeš hjeti izići

bit ćeš novi čovjek.

Daleko od svijeta, daleko od Boga.

 

Ništa te ne može spasiti,

ništa me ne može spasiti,

samo zaborav.

Svakim dahom izdišem slatkast miris tjemena novorođena djeteta,

Svakim malim korakom ispod ruke raste mi grančica

limunova stabla. Tisuće limuna oko mojih nogu,

tisuće limuna između vas i mene.

 

Najstrašniji predosjećaj,

napuštanje.

Moj prijatelj Adrian još ponekad žali za mnom u snu,

i ja ga osjećam, ali ne činim isto,

ja se vrtim, kažem, ma pusti me, nemoj više toliko žaliti za mnom,

jer ja za njim nikada ne žalim,

on je cjelovit čovjek kojeg bol ne može doseći.

 

Ja sam prosječan,

takav sam uvijek bio,

ne ističem se ni u čemu.

 

Ne pišem predobro,

ne čitam puno,

nisam uopće ono što nazivamo intelektualcem.

 

Previše gledam televiziju,

igram igrice na kompjutoru,

površan sam.

 

Jednom riječju,

nitkov,

niškoristi, to sam ja.

 

Pijem pivo, votku, whisky, konjak,

bijelo vino, crno vino,

ne biram.

 

Sviđa mi se izmišljati,

pretjerivati, preuveličavati, krivotvoriti,

uvećavati, kititi, začinjati

gotovo sve.

 

Ne lažem, ne, uopće,

samo prepričavam, samo prevodim,

samo prenosim sve u svoju stvarnost,

osobnu.

Nježniju i hladniju

od nježne i hladne stvarnosti.

 

Ja sam crv,

smeće, promašaj,

priglup sam,

takav sam uvijek bio.

Komotan sam,

dobronamjerni klevetnik,

tašt

i ponekad zavidan.

 

Nisam ništa.

 

Rabelais je bio meni nalik,

Montesquieu je bio meni nalik,

Gogolj je bio meni nalik,

ali ja sam, jer sam im nalik, kreten.

 

Ponekad sanjam svog prijatelja Adriana,

šećemo zajedno poljem makova,

on nosi zelenu košulju,

ja plavu,

vučem ga kroz cvijeće i davim.

 

On je odrastao, inženjer je,

ja sam ostao isti deran,

nosim istu plavu košulju,

šećem kroz iste makove,

ponekad, iz usamljenosti,

vučem se kroz cvijeće i davim se.

 

Prošlo je vrijeme prosvjetljenja,

ostalo je samo vrijeme opraštanja,

upijanje močvarnih voda u močvaru,

do isušenja,

dok se na dnu močvare,

kroz trave i blatne crviće

ne nazre jasno glava janjeta,

savršeno očuvana, još s runom,

s mekanim parošcima i plavim, staklenim očima.

 

Zovem se Cosmin Perţa,

imam 27 godina, metar i 86,

94 kilograma,

40 centimetara opseg desnog bicepsa,

39 opseg lijevog

i, uza sve to,

iz nesretna slučaja,

ne mogu se obuzdati da ne zaplačem.

 

U ovo vrijeme mogao sam loviti medvjede,

mogao sam raditi u rudniku,

mogao sam biti kuhar i kuhati jela za desetke osoba

mogao sam se igrati sa svojom kćerkicom

ali ne, ja sam osuđen biti u proturječju sa životom,

biti što nesuvisliji

i dane i dane prije toga neprekidno razmišljati i pisati

i ta strašna buka koja mi ispunjava glavu,

i te ruke napravljene za bilo što drugo

i ta bujica smrada dobro destilirana koja mi izlazi na nosnice

kada govorim.

 

Najgori predosjećaj:

usamljenost.

 

(iz zbirke Bătrânul /Starac/, 2009)

 

 

                          (preveli s rumunskog: Adrian Oproiu i Ana Brnardić Oproiu)

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.