Ponedeljak 12. januar 2015.
Piše: Tanja Sekulić

PASCAL

intelektualne i sexualne migracije jedne provincijalke


  31. maj 2013, 15:11
Proljeće je preskočilo Pariz. Nije došlo. Samo je puštilo lišće. Svi smo se iznenadili, ali niko nije reagovao. Samo začuđeno slijeganje ramenima i ono:
- Protiv prirode se ne može.
Da.
A prirodu nije briga izgleda što ja sa šalom i dva džempera i helankama i dvoje čarapa džudžim po sred sobe i još mi jorgan pokriva noge...
Priroda. I njeni hirovi.
Prije neku noć sam izlazila sa Pascalom.
To je čovjek sa kojim se viđam dvije posljednje godine.
Bili smo na Clichyju. Volim taj dio Pariza. Svaki put kad prolazim pored Moulen Rouge srce mi zaigra kao da će da iskoči.
I neizostavno zamišljam sve one igračice u ujednačenom koraku kan-kana. Njihove raskošne crvene suknje i brzo njihanje kukova i podizanje nogu.
Zanesena čujem Pascalov glas dok prolazimo pored Hippoppotamusa:
- Jesi li ikada bila ovđe?
- Da. Jesam.
Odgovaram, nesvjesna da se usne uopšte pokreću!
Dešava mi se to, ponekad, kad govorim Francuski jezik, da se usne pokreću u nešto skoro nerazumljivo i da iz njih izlazi neka ljepljiva bezoblična masa koja ni na šta ne liči. I nema nikakvo značenje.
Ma to ja samo zamišljam. To je rađanje stranih riječi.
A Pascal ne razumije da ja nijesam uvijek spremna na priču. Posebno da bih se izrazila njegovim jezikom.
Ne naročito.
Treba mi moja riječ da kažem da je to meso koje sam jela u tom restoranu bilo poluživo, žilavo i teško za izvaditi između zuba.
Kad se zaglavi kao da se zabetoniralo. Ne znam kako sam uspjevala da izbjegnem te zamke, mora da sam gutala, nema druge, bez žvakanja.
Prepala sam se da Pascal 'oće da večeramo tamo. Pristajem da ostanem gladna samo da to iskustvo ne ponavljam.
Ipak, odlučujemo da odemo u jedan klub.
Na ulazu stoji par i kao da se raspravlja sa momkom na vratima. On im objašnjava da nijesu propisno obučeni, žena je u sandalama a muškarac u patikama. Mladić ne prihvata to objašnjenje, ali se ipak na kraju, kad mu je portir obećao da će ga puštiti ako dođe u cipelama, njih dvoje udaljavaju.
Nas je puštio ne pogledavši nam u stopala.
Ništa nijesam razumjela, naizgled. Onaj par prije nas su bili Indusi ili Srilankezi, a Pascal i ja imamo bijelu kožu.
Opet nijesam ni to razumjela, ali sad stvarno, jer je momak koji radi na vratima crn kao noć.
Ko se ovđe s kim igra rasizma. I zašto ja ako imam bijelu kožu imam prolaz, uprkos Pascalovim patikama? Ili zato što su i one crne?
Dobro, ušli smo u klub koji je bio pun parova zamotanih sve u iste marame kao da je maskenbal. Opuštena atmosfera, puno TV-a na kojima silikoni igraju glavne uloge. Porno filmovi.
U ćošku tanjiri puni hrane naizgled nabačane, nagomilane i pored u čašama kašike i viljuške okrenute prema gore. Povraćalo mi se.
Onda je on uzeo rukama neko meso i pitao me vidiš li ti ovo bez naočara i što je uopšte ovo. Rekla sam ne! Po mirisu bih rekla da je kokoška. I bila je. Jeo je jeo i jeo onda smo tražili mjesto đe se mogu oprati ruke. Nijesmo u tom lavirintu od kluba uspjeli da ga nađemo. I dalje smo nailazili samo na parove koji su ili vrištali ili se glasno smijali. Ili vodili ljubav ne mareći za prolaznike.
Postajalo je neprijatno. Još malo smo se promuvali i otišli. Čak nijesmo ni popili piće. Dao nam je onaj crni mladić, ljubazan sa bijelcima, da ponesemo dva seven up-a.
Izašli smo napolje, padala je sitna jesenja kiša u sred proljeća koje nije došlo.
Sljedeći put nećemo ići u ovaj klub već u onaj na Saint Germain, rekao je Pascal.
Zaboravila sam reći da je Pascal toliko lijep da pri pogledu na njega, pa i slučajnom, zastaje dah.
Prišao nam je jedan pripiti polu-gospodin. Tako nazivam prosjake koji nijesu klošari.
I obratio se Pascalu:
- Jeste li vi Hulio Iglesias?
- Ne, nijesam.
- A jeste jeste znate i vi onu pjesmu, tren...ta tres...?
Nije mogao da govori od preplitanja jezika.
Ja sam se grlato nasmijala što je Pascala naćeralo da ustukne.
A mene da nastavim da se gušim od smijeha.
Nastavili smo našu šetnju i ulazili smo u sex shop-ove. Ulazili smo unutra kao da nešto određeno tražimo. A bili smo samo posmatrači tog zgusnutog kao magla pariškog noćnog života.
- 'Oćeš li da idemo u bioskop?
- 'Oću.
Sišli smo u neki podrum. Tamo je na sred velike prostorije bio bijeli kožni trosjed. Ogroman ekran na kojem nabildovani par vodi ljubav. Ona je vrištala, a on se skoro nije ni pomjerao. Samo bi je s vremena na vrijeme navukao malo jače.
Podigla sam glavu i viđela oko nas barem desetak ljudi otvorenih šliceva, koji su gledali u mene.
Njihovi su pogledi ličili na poglede zvijeri iz zooloških vrtova. Samo sam Pascala stisla za ruku malo jače.
- Je li te strah?
- Ne, samo mi se gade. Toliko kurčeva nikada nijesam viđela na jednom mjestu.
A oči su im sijale u onom mraku.
Otišli smo...
U kolima mi je zavukao ruku između nogu i rekao:
- Vlažna si, ajde da vodimo ljubav.
- Idemo li kod tebe ili kod mene?
- Najjednostavnije je u kolima.
Skinula sam bundu i opuštila se na njegovom skutu. Njihali smo se tako sa vjetrom koji je napolju sve jače zavijao.
Baš kao da nije proljeće.  
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.