Utorak 01. avgust 2017.
Piše: Denise Lavertov

ovo veliko neznanje (2)

Izbor iz poezije


POSJET.  OBILJE.

 

1.


Pomanjkanje dokaza...


I ono morate mi

vjerovati na riječ.


Udisanje riječi.

Njezin okus, oblak u ustima.


Prisutnost, nevidljiva,

neopipljiva, zrak za

ispružene ruke,


ali zvučna, lako se prati

u zemljopisu sobe,

među zemljovidima, bezizražajnim prozorom,

vratima, ognjištem, sve je tu na mjestu, unutrašnji

prostor nepromjenljiv.


Pomanjkanje

dokaza, dok

tapir uskih leđa

iščezava

stazom u prašumi, svaki tapir podnosi

ljudsku dušu.


 

 

2.


 

Porječje Amazone,

bujno, obilno,

životna snaga u svakoj

biljci, u kori, u svakoj

životinji, u

soku kore. Riječi osvojene


usnama, jezikom, zubima, grlom,

duboko u špiljama

tijela, ulaze u


krv, kost, dah, kao ovdje:


ova pojava

za prozorom, priviđenje


nepoznato vidu,

                 opipu,

osim sluhu, ipak

pojmljivo, shvatljivo


oblikom, bojom, nekim

bezimenim osjećajem,


 

3.


 

pomjerajući se gipko

prema vratima, odlučno,

uvjerljivo, ostavljajući


trag, nedvojbenosti, obećanje

šire od

leđa tapira koji iščezava,

baš kao i

možete mi

jedino

vjerovati na riječ, život,

prijelazna faza,

daleko od

poznatog zemljopisa ili prepoznatljivosti


nutrine i vanjštine,

vanjštine i nutrine. To


“vrijeme i mjesto” (ostali su izrazi

                              neprikladni)

za spoznaju, za odbacivanje

nepotrebnog, kao


kad lovci odvajaju krzno, kožu i

perje iznad velikog kotla, ostavivši


meso koje će podijeliti

sa svima, skromna

gozba, u pomanjkanju


dokaza, prihvatite

ili ne, dajem vam

svoju riječ.


http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/ovo-veliko-neznanje/


SVAKODNEVNA PORUKA PLANINE JE ŠUTNJA

 

Svakodnevna poruka planine je šutnja.

Duboka kao velika Tajna

između posljednje pomasti i krštenja.

Neprekinuta kao i šutnja u kojoj Bog ustrajava

već stoljećimaa.

Sve hirovitosti planine,

otvorene ili prikrivene,

njezina bjelina, njezina tmurnost,

vidljive su jedino pogledu.

Pa ipak, poznato je

da u njezinim dubinama vatra bukti

i da će jednog dana zasigurno provaliti, izbivši

kroz njezin nijemi, ravnodušni vrh.

                              Hoće li prasak erupcije predstavljati

potisnuti glas planine,

ili onaj vatre? Ne štiti li to planina

zloduha drukčijeg od same sebe?


ODSJAJI MJESECA

 

Odsjaji mjeseca

lome se na uzburkanoj vodi


ali mjesec na nebu

potpun je i izvan dosega


bilo kakve nasilnosti.


  TEK  JEDNOM

 

Samo zato što su nam

strast i pjesma darovali

radost, vjerovali smo da će se to ponoviti,

                                                   da mi to možemo ponoviti,

ali pokazalo se da se to dogodilo

samo tada, tek jednom; svaka inicijacija

nije potaknula

niz pojava niti ih je intenzivirala: čudesne stvari

            dogodile su se u našim životima, naše priče

            nisu jednolične ako se ne ponavljaju više: ali

ne očekujte da će se sada ponoviti. Što god da se

još dogodi biti će

jedinstveno kao što su i one bile.

Pokušajmo prihvatiti sljedeću

pjesmu zajedno s njezinom aureolom strasti

onakvu kakva jest, sada ili nikada.


 

UNUTRAŠNJA SVJETLOST

 

Odavno sam shvatila (sve dok opet ne zaboravim)

neposrednost novog života, Vita Nuova,

namirenje duga za koje nema odgađanja,

također sam (tek sada) primijetila izvor

podsvjesne ozarenosti na licima

za koja vjerujem da su sveta, iako nisu posve svijetla,

više me podsjećaju na bjelinu

japanskih zastora ili sjenila za svjetiljke,

na travke ili latice umiješane u tu tanku papirnatu

masu koja nije papir po kojem se pišu riječi

nego je propustan za svjetlost

iako se predmeti iza njega ne vide jasno.

Opazila sam da na takvim licima

ozarenost koju vidimo, ozarenost koju intuitivno osjećamo

jest ona već uskrsnulih, kao u

Lazara (muškarca ili žene), ali takva Lazara

koji nema uspomenu na grob niti

na povoje osim možda na

one u koje su ga povili u prvim satima

nakon rođenja, u toplinu deke za povijanje …

Takvi za sebe ne misle da su drugačiji od

ostalih. Ovo veliko neznanje

dio je njihove svetosti. Oni uvijek pokušavaju

podijeliti radost kao da je riječ o kolaču ili čaši vode,

nečemu posve uobičajenom i ni po čemu rijetkom.


NACRTANO U ZRAKU

 

Lûk grane nije savršen.

Prije no što dosegne

svoj kraj (i samovoljnu

iskrivljenost vrška grančice,

taj nestašni i krhki završetak), on kao da se koleba

gubeći jednim svojim dijelom zamah

kojim započinje svoju zakrivljenost.

To zbijeno oklijevanje izrastanja

u prostor, u ravnu granu; to naknadno

grananje kao i način

na koji se već formirana grana sužava i stanjuje,

čak je i onaj dio pri vrhu luka

mnogo tanji od mjesta

na kojem se račva od središnjeg debla:

oni, uzeti zajedno, jesu ono

što ovoj nezanimljivoj grani

ostarjelog, stasitog i neobrezanog stabla kruške

daje njezinu neobičnu privlačnost,

privlačnost majstorove crte –

Degas, Holbein, kreda ili olovka,

ističući oblik i snagu

prepuštajući ga vlastitoj starosti i krhkosti

naglašavajući obris i konturu

ali nudeći očima

zadovoljstvo u jednostavnosti

obične linije.


 

 

NOBLESSE OBLIGE

 

Velikom jasnoćom, velikom pouzdanošću,

planina danas pokazuje ne samo

svoju visinu već i mnogo oštriji smisao

za širinu. Čini se

mnogo bližom nego inače;

pa ipak, zadržava

raskoš osamljenosti koju ništa ne može osporiti:

ovaj otvoreni pristup,

ovaj način objave da je proljeće

napokon došlo, ovo svečano

ogoljivanje snježnih grudi

kao da su joj ruke širom otvorene,

ali, to nije pokušaj intimnosti.

                                    (U međuvremenu,

                    premda hladno, travanjsko sunce

                    izmamilo je ljupke tratinčice,

                    brojne i ponizne – njih uopće ne brine

                    da bi mogle završiti pod nečijim nogama.

                    Svaka od njih je

                    oblik smijeha.)

Planina skladno i odmjereno

nastavlja razotkrivati samu sebe.


 

MAŠKARADA

 

Danas je planina

dobre volje i nije sveznalica, samokritična je i

skrivena iza

sveprisutnih oblaka.

                                Njihova bjelina i postojanost

                    savršeno ti pristaju,

                    O planino! Ali samodopadni kumulusi

                    ni tebe više ne zaklanjaju

                    no što Veneru zaklanja obrazina

                    od crnog venecijanskog baršuna.

                    Poput zapanjenog

                    udvarača, na trgu u vrevi sutona,

                    opazivši njezinu božansku putenost,

                    usred lagane bjeline nebeskih valova,

                    ja prepoznajem tvoju naivnu snagu,

                    planino,

                    tako postojana i nepomična.


 

ZADUBLJENOST

 

Svijetom se širi ljutnja, potmulo nezadovoljstvo

zbog Božje šutnje. Ali, doista je naivno

neprestano priželjkivati riječi koje smo sami mogli izgovoriti

na engleskom, urdu, tagalogu, francuskom iz Toursa,

francuskom s Haitija...

               Istina, način koji je svemogući izabrao

da nam se obrati bio je prilično jednosmjeran –

na hebrejskom, aramejskom, ili

                                             nekom drugom jeziku koji su patrijarsi

izabrali kada je na njih došao red da nam objave ono što su čuli. Mojsije je zahtijevao riječ, izgovorenu i napisanu.

Ali savršena sloboda

jamči i druge oblike sporazumijevanja. Bog nas ustrajno

i nedvojbeno pokušava uputiti na drugačiji jezik,

u djela milosrđa, užasavajuće spise ljudske povijesti

i nezaslužene blagoslove koji su zauvijek izgubljeni,

jer trava iznova raste poslije suše, nježna i tvrdokorna.

Bog je suzdržan jedino prema narječjima. Sveti glas

izražava svoju tugu i slavu u raznolikoj glazbi,

                                                   u znamenju i pretkazanjima.

Naše vlastite riječi služe nam da bismo razgovarali, postavljali pitanja i

                                                   davali odgovore.


denise-levertov


ČISTINA

 

Što li leži na kraju zavodljivih

seoskih puteljaka koji krivudaju

između gajeva i šumaraka? Često je to tek

prikrajak s napuštenim autom, stara kamp-prikolica,

ili zapuštena daščara. Ali ova staza

odjednom vas vodi

kroz sjenoviti zeleni prolaz

do raja zimzelenih četinara,

ne odveć revno pokošenih travnjaka,

irisa, mahovine, paprati, mnoštva oblutaka

zaobljenih morem ili potokom

i drvene neugledne kuće s velikim prozorima.

Velika stabla okružuju

prostranstvo neba, drveće i nebo

zajedno štite čistinu.

Čovjek je ovdje zaštićen

od nametljivih ljudi

kao da im je uspio umaknuti, a ipak

kad stigne ovdje, dočeka ga (budući da

je on zajedno s ostalima dio istog svijeta)

velikodušna dobrodošlica.

                                        To je raj

koji je uzor

za život na zemlji,

kako istodobno biti povučen i otvoren,

tih i veoma rječit.

Sve što je čovjek ovdje stvorio

doista je napravljeno rukama

onih koji žive na ovim prostorima, onih

koji žive od onoga što su stvorili.

Trebalo je vremena za to, i još uvijek treba

jer to je život.

To je raj, a raj

je vrsta pjesme, ima

značajke pjesme:

nadahnuće, zadat početak,

neočekivan sklad; oslobođenost.

Rijedak je

među svjetovima koje čovjek nalazi

na kraju zavodljivih puteljaka.


ISHODIŠTE ZBIVANJA

                “Strašna je stvar

                uvući se u ljudsko srce…”

- William Carlos Williams, “Zimski suton”


Ono za što sam vjerovala da je rijeka

pokazalo se da je nebo.

Ono za što sam vjerovala da su obala, otok,

stijene, izmaglica nad rijekom

pokazalo se da su oblak, sjena

i rupe na platnu neba.

Pokazalo se da čak i najtamnija kontura

iznad ruba obzora

nije kopno

jer stvarni horizont nalazio se mnogo niže.

U samom podnožju

pravokutnog svijeta

tama je još gušća, stablo velike krošnje,

telefonski stup, oštro

sljeme krova, dimnjak, zid pod zabatom:

obrisi na nebu

različite bjeline, a ne varljiva

riječna izmaglica – i sve je

veoma malo pod beskrajnom

nebeskom horizontalom. Veoma malo

kao da se boji.


RAZMIŠLJAJUĆI O PAULU CELANU

 

Sveti Celane,

razapet na križu

borbe za opstanak,


moli za nas. Ti

na kraju nisi mogao

izdržati dulje. Ali mi


koji smo živi i živimo,

radujemo se u svijetu

u kojem djeca ubijaju djecu.


Stresamo

teret

našeg vlastitog oslobođenja,


djelujemo i napredujemo

i živimo dulje od

dodijeljenih nam dana.


Sveti Celane,

moli za nas

da prihvatimo


jedan udarac,

pljusku, bolnu i trajnu,

mi koji prihvaćamo borbu za opstanak.


SVJESNOST

 

Otvorivši vrata

zatekla sam otpalo lišće divlje loze

kako međusobno razgovara šuštavim

šaptajima.

              Moja prisutnost učinila je da

suspregne svoj zeleni dah

slično ljudima koji se zateknu u nugodnoj situaciji

i ustaju, zakopčavaju svoje jakne

i ponašaju se kao da su upravo tog časa htjeli otići,

kao da je razgovor završio

tren prije no što ste stigli.

                                       Svidjelo mi se

ono što sam vidjela, unatoč

njihovih teško zamjetljivih

drhtaja. Svidio mi se taj zvuk

povjerljivih i prisnih glasova. Sljedeći put

približit ću im se poput oprezne zrake sunca

i jedva odškrinuvši vrata, miroljubivo ih

prisluškivati.


Izbor i prevod sa engleskog jezika: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.