Nedelja 09. septembar 2018.
Piše: Robert Creeley

Opća mjesta (1)

Izbor, prijevod i bilješka: Vojo Šindolić

bilješka: Robert Creeley
U krugovima američkih pjesnika druge polovine dvadesetog stoljeća Robert Creeley zauzima iznimno velik ugled kao i nepodijeljena priznanja književne kritike. Malo je koji američki pjesnik za cijeloga života bio toliko cijenjen od sasvim raznolikih generacija književnih kritičara i samih pjesnika. Robert “Bob” Creeley rođen je 21. svibnja 1926. godine i u njegovoj biografiji najćešće se spominje pripadnost grupi pjesnika s Black Mountain koledža, a od ranih šezdesetih i pjesnicima Beat generacije i onima tzv. Newyorške škole. U Creeleyevoj životnoj priči ističu se biografski podaci tako slični i karakteristični za mnoštvo suvremenih američkih književnika: da bi preživio u mladosti je često putovao i obavljao najrazličitije poslove koji su, gotovo redovito, bili u bliskoj vezi s književnošću. Ipak, najveći dio života proveo je kao putujući predavač, gostujući iz godine u godinu na američkim, europskim i dalekoistočnim sveučilištima i nastupajući na brojnim književnim večerima. Creeleyevi biografi gotovo redovito spominju činjenicu da je on bio jedan od rijetkih mladih američkih pjesnika kojeg je već u poodmakloj starosti Ezra Pound s posebnim zanimanjem čitao i o čijem je djelu govorio s izrazitom naklonošću. O njegovu pjesničkom djelu najpohvalnije su se izrazili takvi velikani kao što su William Carlos Williams, Charles Olson, Allen Ginsberg, Denise Levertov, Robert Duncan, John Ashbery, Joyce Carol Oates i mnogi drugi. Naprimjer, Williams je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća o tada mladom Creeleyu i njegovom pjesničkom djelu pisao: “Najsuptilniji osjećaj za ritam i metar koji sam sreo bilo gdje u američkoj poeziji osim u stihovima Ezre Pounda.” Allen Ginsberg je o Creeleyu i ritmu u njegovoj poeziji napisao nekoliko eseja, a karakteristične su i ove njegove riječi: “Još od svoje prve zbirke, Creeley je stvorio uzvišeno pjesničko djelo koje se nastavlja na njegove preteče – Pounda, Williamsa, Zukofskog i Olsona, i za njegove sljedbenike predstavlja sjajan primjer u istraživanju naše novije američke pjesničke svijesti.” I Denise Levertov je o Creeleyju često pisala: “Uzajamno djelovanje između složenog uma i univerzalnih (stoga ‘jednostavnih’) emocija, predstavlja čimbenik koji Creeleyevu poeziju čini trajno zanimljivom. Drugi važan faktor je činjenica da za pedeset godina objavljivanja on nikad nije zvučao kao netko drugi – sasvim rijetko postignuće koje može ostvariti jedino autentičan pjesnik koji neprekidno otkriva upravo one riječi koje su mu životno potrebne.” A Joyce Carol Oates još je sredinom sedamdesetih godina zapisala: “Creeley je nevjerojatno hipnotizirajući u svojoj sposobnosti da privremeno odgodi i definira proces razmišljanja, kao i da izrazi vlastito iskustvo u svoj svojoj ironičnosti i neumoljivoj tuzi. Da bi se takva vrsta umjetnosti trajno održala nisu potrebne pjesničke teorije: takva umjetnost postiže vlastitu trajnost izravno i nedvosmisleno se obraćajući našoj nesigurnoj i polovično artikuliranoj začuđenosti.” U jednom od svojih eseja, Creeley je dao moguće objašnjenje dugogodišnjeg lutanja svijetom ali i vrlo bitan doprinos tumačenju vlastite poezije: “Oduvijek sam želio gledati, promatrati, makar i kratkotrajno, kakvu su si to stvarnost stvorili ljudi u različitim dijelovima svijeta, razgovarati o tome što danas znači biti Amerikanac, o prošlom ratu, o moći, o uobičajenostima i navikama življenja ma gdje se zatekao, o svojim prijateljima i braći pjesnicima, o svojim susjedima u ulici Fargo u Buffalu u saveznoj državi New York. Konačno, oduvijek sam želio biti pristupačan i čovječan, ma koliko ta želja izgledala jednostavna. Zato sam, kad god sam bio u prilici, riskirao i odlazio na putovanja i uspijevao pronaći zanimljivo društvo. Dnevničke zabilješke, u mom slučaju često nazvane pjesmama, nerijetko su uzrokovane osobnim pogledom na stvari, i to ne samo kao krajnji rezultat vlastite egocentričnosti nego kao činjenice koje govore o američkoj stvarnosti, ma kako ona bila ružna. Putnik namjernik će uvijek biti pojedinac, bez obzira na okolnosti u kojima se može zateći. Također, bez obzira na moja dugogodišnja i brojna putovanja, čini mi se da je većina Amerikanaca i dalje mišljenja da je svijet nešto što treba razgledati, upotrijebiti i iskoristiti, mnogo prije nego u tom i takvom svijetu živjeti.” Robert Creeley je umro 30. ožujka 2005. godine.

Privlačnost


Meni su moja djeca

vrlo neobična: nijema su

i sporazumijevaju se znakovima.


Pokreti njihovih ruku su nervozni i

prije podsjećaju na histeriju nego na ugodan

i dug zimski razgovor.


 

Gdje osjete toplinu, ona utihnu

i sjede, smirena. Njihova ih je majka

rodila iz beznađa.


 

Ali, ja sam, u njima, isprva

bio jezik. Ako progovore,

i ja sam postojao, voleći ih.


  *
 

Ovaj svijet


Što je noć teža,

vrijeme je dragocjenije, dani

prolaze. Jutro se

otvara sa svjetlom


za prozorom.

Tada, kao i ovog časa, sunce

putuje plavim nebom.

U podne


na plaži

mogao bih

neprestano promatrati

svjetlucanje valova,


slijedeći šum njihova zapljuskivanja

sve dok ne počnu odjekivati

duboko u svijesti –

jer, svjetlost je,


kao i zrak,

olakšanje.

Vjetar

puše u lice


i ruke,

i sve je hladnije. O čemu li

čovjek može razmišljati –

plaža je tek


bezbroj zrnaca pijeska.

Oblaci prolaze,

sivi odozdo,

bijela jata


zraka, usred

zraka. Voda

zapljuskuje uvalu,

plava, zelena,


bijela čipka

pjene.

Što se tada

izgubi,


vratit će se.

Ima li išta važnije

od jedinke

na ovom svijetu?


*


Ništa


Jedan mrav napreduje stijenom.

Obilježja ustrajnosti


i morska pučina

ne izgledaju kao vječnost.


Suha morska trava, zrnca pijeska

ili nebo na kojem je sunce u zenitu


dan putuje svojem kraju –

još se ništa nije dogodilo, ali dovoljno je rečeno.


*


La conca


Pijesak ovdje nalikuje na grubo mljeveno brašno –

zob, ječam, ili pšenicu –

zaobljen i osobit.


Sunce peče,

upravo je prošlo podne, i zujanje

malog čamca što obilazi rt


nadjačava šum valova.

Zrake, iskošene, obasjavaju

stijene, tvoreći sjene.


Plaža ima oblik

polumjeseca, strma obala je

okružuje s kopna –


i jele su brojne

i vitke, njihove šiljate krošnje

zabijaju se u nebo.


Sve je utihnulo,

umanjeno

i ugodno. Čamac prolazi,


i odlazi, ondje gdje se nebo i more

u daljini

spajaju.


*


Mjesto


Krajolik je ovdje pust,

unatoč svjetlosti,

zraku, vodi –

ljudima što koračaju ulicama.


Tu se osjećam klonulo,

odveć udaljeno, suviše

zatvoren u samog sebe,

ne uspijevam iskazati ljubav.


Potrebna mi je nekadašnja čvrstoća,

nečistoća, hladnoća,

buka što dopire iz prizemlja –

i društvo moje ljubavi.


*


Ljubav


Postoje riječi putene

poput mesa

u svojoj vlazi,

svojoj toplini.


Opipljive, one nas

tješe,

i uvjeravaju,

u čovjekoljublje.


Ne izgovarati ih

znači apstrahirati

svaku želju

i na kraju, i njezinu smrt.


*


Erotika


Stazom

što vodi do mora,

nailazim na istrgnute


stranice

časopisa, razbacane kojekuda,

velike sise


mojeg puberteta

zapele za grmlje,

prolazim pokraj lica


žena, nagih,

još uvijek mi se osmjehuju

iz trave.


U tvornici

pokraj koje

staza vodi


nema

nikoga. Prozori su

polomljeni.


Hrpa smeća

stoji pred njom.

Dvije gomile pijeska


u pozadini.

One nalikuju

na sise


neke pradavne

žene koja je utonula

u zemlju


i sada izviruje

na površini

da me zavede –


trebam li se

baciti

na nju,


tu zemlju

što krivuda neravna,

na te fotografije


u koje i dalje

gledam. Vrativši se

dan kasnije,


zatekao sam djecu

što su se tu zaustavila

znatiželjna


da vide

i uvjere se –

baš kao i ja


u tu tajnu –

“kako izgledaju

gole” –


komadići papira,

izblijedjele stranice,

nepristojne fotografije.

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.