opća mjesta (2)
Jutro
Sjene, na udaljenom zidu,
dvorišta, koje sunce
za kućom tvori, slabo
treperenje, lišća,
svod balkona –
zelenilo, uvelo,
visok i ravan
slijepi zid zgrade
vidi se s ove
strane prozora, i visoka vrata,
s druge strane
stola
za kojim sjedim, pišem,
stopalima na hladnim pločicama
poda, i promatram svjetlost ovog jutra.
Stol
Za dva tjedna
odlazimo. Problemi će,
vjerujem, biti
riješeni, boravak ovdje
završen. Što li nas
u još čeka.
Nebo je opet sivo,
električna peć zuji
pokraj zida obloženog
pločicama sa nježnim žutim,
plavim i zelenim,
cvijetnim ukrasima. Na stolu
jedna perunika se rascvjetala,
dvije uvele i osušile.
U maloj su vazi,
zelene stabljike, suhi cvjetni listovi i pupoljci.
Novine, jučerašnje, knjiga
koju čitam odložena okrenuta,
pepeljara, cigarete, pismo
tvoje majke, i odjek
grmljavine izvana.
Spuštaš novine,
vraćaš se čitanju
knjige, pognute glave.
Sarina kapa
pridržava ti kosu – crvena na vrhu,
kružna, prvi prsten francusko
plav, sljedeći svjetliji,
zatim se tamnija nijansa ponavlja.
Razmišljam o zvukovima,
izvana, sada prigušenim,
djeca otišla u školu.
Ovo je dan kakav bismo mogli
živjeti zauvijek, ovako
jednostavan. Ni
više, ni manje.
Proljeće u San Feliu
Razmišljam o boljim vremenima –
ponovno. Ne mogu dopustiti da sve to
propadne, izjalovi se, na
tom uvijek nejasnom kraju
u javnosti poznatom kao okolnosti,
koje nitko ne poznaje
dovoljno, čak ni oni
koji bi to trebali znati.
Mogao bih prepoznati tog čovjeka,
recimo, koji je žicao od nas, ili
ženu koja je prošla
gegajući se sredinom ulice. Oni su
svakodnevna lica, posvuda. Njima je
pripadnost mjestu nepotrebna.
Jedan je dječak, iznenada,
protrčao pokraj nas, i nestao,
drugi nas je potom zamolio da uđe
u dvorište, i ugledavši kuću,
uzviknuo que casa grande!, bez zlobe
ili zavisti, ostali su nas
spasili od slučajnog i upornog
putnika namjernika, psi su
nas slijedili, preko brda,
i dolina, seljaci i seljanke
mogli su dignuti pogled s
niza zasada koje su okopavali,
i koji su se zelenili sada, na suncu,
– koliko li su skromne njihove farme i životi.
Ali, ubrzo ćemo
otići odavde. Imat ću
sve što sam želio – tvoje vrijeme i tvoju ljubav
i tebe samu – recimo, poco a poco.
Moru nikad nije bilo stalo do nas.
Ni ovim stijenama, ni ovim brdima,
ni udaljenim planinama još uvijek
pokrivenim snijegom. Sunce je
došlo s proljećem – la
primavera, kazat će, kad
odemo. Ali, došli smo.
Bili smo ovdje.
Četiri godine kasnije
Kad je moja majka
umrla, njezine su stvari
porazdijeljene
jako brzo. Nema
ničega ružnog u tome,
sve je nestalo zajedno s njom
činilo se, osim
mrvica
uspomena, obiteljskih
fotografija, haljina,
vunenog džempera,
visećeg sata.
Razmišljajući o tome
sada, volio bih
da sam češće
razgovarao s njom.
Pokušao sam
u bolnici
ali naša je sklonost šutnji
bila odveć jaka –
nismo
lako progovarali.
Sjedeći,
sada, ovdje,
rano ujutro,
mogu je čuti,
i kako mi govori –
“Bobe,
čini ono što moraš –
ja vjerujem u tebe –”
riječi kao što su
“samosvijest”, možda
“taktičnost” – neki
ustrajni zahtjev da
se življenje prekrije
odjećom – ali ne u smislu
“uniformiranosti” već
čestito, vjerno –
kako to nitko drugi ne zna.
Jutro
Odsjaj svjetlosti,
probija se kroz zelenu bocu
na polici
u razini pogleda. Bijela
jasna zraka svjetlosti,
treperi,
plavo ljeto
stiglo.
Potok
Za prozorom,
s druge strane zemljišta,
ljudi koračaju
pod suncem što je pripeklo –
Godinama prije promatrali smo
djecu kako odlaze u školu,
sada napuštene zgrade
s druge strane potoka.
Iste osobe,
gosp. Gutierrez i,
vjerojatno, njegov sin,
Victor, koji se vratio iz vojske –
Odmahnuli bi mi
da sam ja njima
nazdravio que tel, hello,
s druge strane potoka.
Koliko sentimentalan,
srdačan, postaje ovaj život
kad pokušate razmišljati o njemu,
iskazati ga jednostavnim riječima –
Kolika li je udaljenost
vremena i prostora
kad jedan obični jarak
razdvaja ljude.
Jutro (8:10)
U sporom uspinjanju
sunca
ovog jutra
velika antena
hvata
prvu zraku,
sjaji
načas
srebrno
bijela,
iznad
krovova kuća,
stabala,
starice što korača
ulicom.
Činjenica
Zamislite sjajnu metaforu
kao životni dekor,
i veselo ozračje
za sve što volite ili čega se bojite –
jer da sanjarenje
tvori stvarno postojanje,
onda bi noćna mora
bila svijet u kojem živite.
Kada sam dovoljno potišten,
mijenjam taktiku,
izlazim na zrak,
zahvalan što ga uopće još ima.
Inače, šašavost postojanja
doista zbunjuje –
ne možete jesti
ako tisuće što gladuju nestaju,
ne možete sjesti
ako tisuće umiru radi toga,
ne možete spavati
ako tisuće to ne mogu.
Tisuće, milijuni, milijarde
ljudi umiru, umiru
radosni ili tužni, izgladnjeli, pretučeni,
ili ravnodušni.
O kakvom to teretu onda
govorimo,
ako je teret na leđima –
obična činjenica?
I je li ispravno
ako kasnije noćas
tijelo zbaci teret koji nosi
i zanijemi,
dok dlake rastu
u tmini
na licu živog ili umrlog,
dok kosti škripe,
prevrćući se u krevetu, i dalje živ?
Kakva to zakonitost,
kakav plan, opravdava
življeni život,
više od onoga kojeg živiš,
ako je umiranje teret
zajednički svima nama?
Nitko ne dobiva ni više ni manje.
Možeš li ubrzati stvari,
možeš li zahtijevati i ponijeti
sve sa sobom,
možeš li išta ostaviti?
Usuđuješ li se
živjeti u svijetu,
ovom svijetu,
jednakom za sve –
ili, razmišljajući, sjećajući se,
1 + 1 = 2,
znači li to da su jedan plus jedan,
i dva, ista –
stvar!
“Bog ga je uzeo k sebi…”
Koliko je apstraktan
taj drek od činjenice.
Psi
Trenirao sam ih
da dotrče k meni,
da ponovno otrče,
sjednu, ustanu,
da čekaju
zapovijed,
ili sam možda želio
biti trener
koji ih uči svemu onome
što oni ne mogu učiniti.
Pobijedit ću
Pobijedit ću onako
kako to uvijek činim
i to tako što ću nestati
kad oni dođu.
Kad pogledaju, vidjet će
da me nema
a neće znati
gdje sam.
Ovo je, vjerujem, moj način
bez obzira je li ispravan ili pogrešan
ali je moj. Kad budem mrtav
biti ću potpuni pobjednik.
Za Teda Berrigana
Nakon što je prostor
koji si ispunjao
iznenada opustio
svijet je još vidljiviji
kao da se Nova Engleska
smanjila, i postala
još manja, poput Connecticuta,
ili Vermonta – sve male
stvari koje su, same po sebi, zanemarljive
ti si pravio zanimljivima,
stvari koje danas treba učiniti,
ostale su neobavljene,
i, žalosno, više ne čekaju
da ih itko ponovi.
Sve se pomaknulo unutra,
sav taj dragi svijet
sada je uspomena,
sve dok netko korača
i govori,
razmišljajući o tebi.
Pjesma
Što li je u tijelu koje si zaboravio,
koje si ostavio
i koje više ne želiš –
ili, što je u tijelu koje želiš
i za koje bi umro –
i vjeruješ da vrijedi toga –
ako je život oblik koji treba zaboraviti
jednom kad umreš nema kajanja,
ništa ne ostaje od onoga tko si bio –
Taj prazan prostor sve je što postoji,
a ako se sjetiš nečijeg lica,
ili pas zalaje, mačku treba nahraniti.
ŽIVOT
za Basila Buntinga
Osobita, intenzivna jasnoća,
kao ništa drugo
i nije ništa drugo
doli ono što jest –
odjekuje u svemu,
viđena, čuvena, doživljena,
ili kušana, jednom
ili često. Ali
moja šaka kojom lupam
po vratima, tražeći
skrušeno i pokajnički da uđem,
želi više.
Odlazak
Kamo otići
ako ne u prazan zid
a iza svojih leđa
tamo ne možeš –
Zato je noć crna
a dan svijetao,
zemlja, voda
elementarni.
Sve se akumulira
u mjestu, i pretvara u stvarno
mjesto.
Tu je, prisutno je –
sve dok ne dođe vrijeme za odlazak,
kao što se govori,
ali ostali
žele ostati, a i hoće.
Mjesto
Tvoje lice
u mojim mislima, usporena ljubav –
usporeno odrastanje, usporeno
da bi se dovoljno dobro naučilo.
Strpljivo naučiti
biti ovdje, kušati
sve ono što je
pred nama, bez tebe
ovdje, ovdje
ja sam sâm.
Sjećajući se Roberta Frosta
On dolazi ovamo
kako zna i umije,
ni prekasno,
ali ni prerano.
On sjedi, i čeka.
Nije mu jasno
zašto bi bio
toliko strpljiv.
Sjedi na stolici
za stolom.
Ugodno se osjeća
sjedeći tako.
Nema nikoga drugog
u prostoriji,
nema očekivanja,
a ni zvukova.
Da je krenuo
drugim putem,
da li bi stigao ovdje,
kao što oni govore.
Oh
Oh, izdrži još malo,
tužno, uvelo meso
i sve krhkije kosti.
Ostani u mjestu,
ostarjelog lica, zubiju,
ne odlazi.
Iznutra i izvana
sve očitija promjena
dijelova tijela,
mehanika akcije,
navike uma
sve slabije
odzvanjaju ovdje
u staračkim pjegama, u zamagljenom pogledu,
u ponavljajućem mrmljanju.
Dižući se u prazan zrak
poneki uzdah, i pokoji znak
da sam još uvijek ovdje.
Izbor i prevod: Vojo Šindolić