Sreda 26. septembar 2018.
Piše: Robert Creeley

opća mjesta (2)


Jutro


Sjene, na udaljenom zidu,

dvorišta, koje sunce

za kućom tvori, slabo


treperenje, lišća,

svod balkona –

zelenilo, uvelo,


visok i ravan

slijepi zid zgrade

vidi se s ove


strane prozora, i visoka vrata,

s druge strane

stola


za kojim sjedim, pišem,

stopalima na hladnim pločicama

poda, i promatram svjetlost ovog jutra.


Stol


Za dva tjedna

odlazimo. Problemi će,

vjerujem, biti

riješeni, boravak ovdje


završen. Što li nas

u još čeka.

Nebo je opet sivo,

električna peć zuji


pokraj zida obloženog

pločicama sa nježnim žutim,

plavim i zelenim,

cvijetnim ukrasima. Na stolu


jedna perunika se rascvjetala,

dvije uvele i osušile.

U maloj su vazi,

zelene stabljike, suhi cvjetni listovi i pupoljci.


Novine, jučerašnje, knjiga

koju čitam odložena okrenuta,

pepeljara, cigarete, pismo

tvoje majke, i odjek


grmljavine izvana.

Spuštaš novine,

vraćaš se čitanju

knjige, pognute glave.


Sarina kapa

pridržava ti kosu – crvena na vrhu,

kružna, prvi prsten francusko

plav, sljedeći svjetliji,


zatim se tamnija nijansa ponavlja.

Razmišljam o zvukovima,

izvana, sada prigušenim,

djeca otišla u školu.


Ovo je dan kakav bismo mogli

živjeti zauvijek, ovako

jednostavan. Ni

više, ni manje.


Proljeće u San Feliu


Razmišljam o boljim vremenima –

ponovno. Ne mogu dopustiti da sve to

propadne, izjalovi se, na

tom uvijek nejasnom kraju


u javnosti poznatom kao okolnosti,

koje nitko ne poznaje

dovoljno, čak ni oni

koji bi to trebali znati.


Mogao bih prepoznati tog čovjeka,

recimo, koji je žicao od nas, ili

ženu koja je prošla

gegajući se sredinom ulice. Oni su


svakodnevna lica, posvuda. Njima je

pripadnost mjestu nepotrebna.

Jedan je dječak, iznenada,

protrčao pokraj nas, i nestao,


drugi nas je potom zamolio da uđe

u dvorište, i ugledavši kuću,

uzviknuo que casa grande!, bez zlobe

ili zavisti, ostali su nas


spasili od slučajnog i upornog

putnika namjernika, psi su

nas slijedili, preko brda,

i dolina, seljaci i seljanke


mogli su dignuti pogled s

niza zasada koje su okopavali,

i koji su se zelenili sada, na suncu,

– koliko li su skromne njihove farme i životi.


Ali, ubrzo ćemo

otići odavde. Imat ću

sve što sam želio – tvoje vrijeme i tvoju ljubav

i tebe samu – recimo, poco a poco.


Moru nikad nije bilo stalo do nas.

Ni ovim stijenama, ni ovim brdima,

ni udaljenim planinama još uvijek

pokrivenim snijegom. Sunce je


došlo s proljećem – la

primavera, kazat će, kad

odemo. Ali, došli smo.

Bili smo ovdje.


Četiri godine kasnije


Kad je moja majka

umrla, njezine su stvari

porazdijeljene


jako brzo. Nema

ničega ružnog u tome,

sve je nestalo zajedno s njom


činilo se, osim

mrvica

uspomena, obiteljskih


fotografija, haljina,

vunenog džempera,

visećeg sata.


Razmišljajući o tome

sada, volio bih

da sam češće


razgovarao s njom.

Pokušao sam

u bolnici


ali naša je sklonost šutnji

bila odveć jaka –

nismo


lako progovarali.

Sjedeći,

sada, ovdje,


rano ujutro,

mogu je čuti,

i kako mi govori –


“Bobe,

čini ono što moraš –

ja vjerujem u tebe –”


riječi kao što su

“samosvijest”, možda

“taktičnost” – neki


ustrajni zahtjev da

se življenje prekrije

odjećom – ali ne u smislu


“uniformiranosti” već

čestito, vjerno

kako to nitko drugi ne zna.


Jutro


Odsjaj svjetlosti,

probija se kroz zelenu bocu


na polici

u razini pogleda. Bijela


jasna zraka svjetlosti,

treperi,


plavo ljeto

stiglo.


Potok


Za prozorom,

s druge strane zemljišta,

ljudi koračaju

pod suncem što je pripeklo –


Godinama prije promatrali smo

djecu kako odlaze u školu,

sada napuštene zgrade

s druge strane potoka.


Iste osobe,

gosp. Gutierrez i,

vjerojatno, njegov sin,

Victor, koji se vratio iz vojske –


Odmahnuli bi mi

da sam ja njima

nazdravio que tel, hello,

s druge strane potoka.


Koliko sentimentalan,

srdačan, postaje ovaj život

kad pokušate razmišljati o njemu,

iskazati ga jednostavnim riječima –


Kolika li je udaljenost

vremena i prostora

kad jedan obični jarak

razdvaja ljude.


Jutro (8:10)


U sporom uspinjanju

sunca

ovog jutra


velika antena

hvata

prvu zraku,


sjaji

načas

srebrno


bijela,

iznad

krovova kuća,


stabala,

starice što korača

ulicom.


Činjenica


Zamislite sjajnu metaforu

kao životni dekor,

i veselo ozračje

za sve što volite ili čega se bojite –


jer da sanjarenje

tvori stvarno postojanje,

onda bi noćna mora

bila svijet u kojem živite.


Kada sam dovoljno potišten,

mijenjam taktiku,

izlazim na zrak,

zahvalan što ga uopće još ima.


Inače, šašavost postojanja

doista zbunjuje –

ne možete jesti

ako tisuće što gladuju nestaju,


ne možete sjesti

ako tisuće umiru radi toga,

ne možete spavati

ako tisuće to ne mogu.


Tisuće, milijuni, milijarde

ljudi umiru, umiru

radosni ili tužni, izgladnjeli, pretučeni,

ili ravnodušni.


O kakvom to teretu onda

govorimo,

ako je teret na leđima –

obična činjenica?


I je li ispravno

ako kasnije noćas

tijelo zbaci teret koji nosi

i zanijemi,


dok dlake rastu

u tmini

na licu živog ili umrlog,

dok kosti škripe,


prevrćući se u krevetu, i dalje živ?

Kakva to zakonitost,

kakav plan, opravdava

življeni život,


više od onoga kojeg živiš,

ako je umiranje teret

zajednički svima nama?

Nitko ne dobiva ni više ni manje.


Možeš li ubrzati stvari,

možeš li zahtijevati i ponijeti

sve sa sobom,

možeš li išta ostaviti?


Usuđuješ li se

živjeti u svijetu,

ovom svijetu,

jednakom za sve –


ili, razmišljajući, sjećajući se,

1 + 1 = 2,

znači li to da su jedan plus jedan,

i dva, ista –


stvar!

“Bog ga je uzeo k sebi…”

Koliko je apstraktan

taj drek od činjenice.


Psi


Trenirao sam ih

da dotrče k meni,


da ponovno otrče,

sjednu, ustanu,


da čekaju

zapovijed,


ili sam možda želio

biti trener


koji ih uči svemu onome

što oni ne mogu učiniti.


Pobijedit ću


Pobijedit ću onako

kako to uvijek činim

i to tako što ću nestati

kad oni dođu.


Kad pogledaju, vidjet će

da me nema

a neće znati

gdje sam.


Ovo je, vjerujem, moj način

bez obzira je li ispravan ili pogrešan

ali je moj. Kad budem mrtav

biti ću potpuni pobjednik.


Za Teda Berrigana


Nakon što je prostor

koji si ispunjao

iznenada opustio

svijet je još vidljiviji


kao da se Nova Engleska

smanjila, i postala

još manja, poput Connecticuta,

ili Vermonta – sve male


stvari koje su, same po sebi, zanemarljive

ti si pravio zanimljivima,

stvari koje danas treba učiniti,

ostale su neobavljene,


i, žalosno, više ne čekaju

da ih itko ponovi.

Sve se pomaknulo unutra,

sav taj dragi svijet


sada je uspomena,

sve dok netko korača

i govori,

razmišljajući o tebi.


Pjesma


Što li je u tijelu koje si zaboravio,

koje si ostavio

i koje više ne želiš –


ili, što je u tijelu koje želiš

i za koje bi umro –

i vjeruješ da vrijedi toga –


ako je život oblik koji treba zaboraviti

jednom kad umreš nema kajanja,

ništa ne ostaje od onoga tko si bio –


Taj prazan prostor sve je što postoji,

a ako se sjetiš nečijeg lica,

ili pas zalaje, mačku treba nahraniti.


ŽIVOT

             za Basila Buntinga


Osobita, intenzivna jasnoća,

kao ništa drugo

i nije ništa drugo

doli ono što jest –


odjekuje u svemu,

viđena, čuvena, doživljena,

ili kušana, jednom

ili često. Ali


moja šaka kojom lupam

po vratima, tražeći

skrušeno i pokajnički da uđem,

želi više.


Odlazak


Kamo otići

ako ne u prazan zid

a iza svojih leđa

tamo ne možeš –


Zato je noć crna

a dan svijetao,

zemlja, voda

elementarni.


Sve se akumulira

u mjestu, i pretvara u stvarno

mjesto.

Tu je, prisutno je –


sve dok ne dođe vrijeme za odlazak,

kao što se govori,

ali ostali

žele ostati, a i hoće.


Mjesto


Tvoje lice

u mojim mislima, usporena ljubav –


usporeno odrastanje, usporeno

da bi se dovoljno dobro naučilo.


Strpljivo naučiti

biti ovdje, kušati


sve ono što je

pred nama, bez tebe


ovdje, ovdje

ja sam sâm.


Sjećajući se Roberta Frosta


On dolazi ovamo

kako zna i umije,

ni prekasno,

ali ni prerano.


On sjedi, i čeka.

Nije mu jasno

zašto bi bio

toliko strpljiv.


Sjedi na stolici

za stolom.

Ugodno se osjeća

sjedeći tako.


Nema nikoga drugog

u prostoriji,

nema očekivanja,

a ni zvukova.


Da je krenuo

drugim putem,

da li bi stigao ovdje,

kao što oni govore.


Oh


Oh, izdrži još malo,

tužno, uvelo meso

i sve krhkije kosti.


Ostani u mjestu,

ostarjelog lica, zubiju,

ne odlazi.


Iznutra i izvana

sve očitija promjena

dijelova tijela,


mehanika akcije,

navike uma

sve slabije


odzvanjaju ovdje

u staračkim pjegama, u zamagljenom pogledu,

u ponavljajućem mrmljanju.


Dižući se u prazan zrak

poneki uzdah, i pokoji znak

da sam još uvijek ovdje.


Izbor i prevod: Vojo Šindolić 

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2020.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.