---

---

Sjene, na udaljenom zidu,

dvorišta, koje sunce

za kućom tvori, slabo

---

treperenje, lišća,

svod balkona –

zelenilo, uvelo,

---

visok i ravan

slijepi zid zgrade

vidi se s ove

---

strane prozora, i visoka vrata,

s druge strane

stola

---

za kojim sjedim, pišem,

stopalima na hladnim pločicama

poda, i promatram svjetlost ovog jutra.

---

---

Za dva tjedna

odlazimo. Problemi će,

vjerujem, biti

riješeni, boravak ovdje

---

završen. Što li nas

u još čeka.

Nebo je opet sivo,

električna peć zuji

---

pokraj zida obloženog

pločicama sa nježnim žutim,

plavim i zelenim,

cvijetnim ukrasima. Na stolu

---

jedna perunika se rascvjetala,

dvije uvele i osušile.

U maloj su vazi,

zelene stabljike, suhi cvjetni listovi i pupoljci.

---

Novine, jučerašnje, knjiga

koju čitam odložena okrenuta,

pepeljara, cigarete, pismo

tvoje majke, i odjek

---

grmljavine izvana.

Spuštaš novine,

vraćaš se čitanju

knjige, pognute glave.

---

Sarina kapa

pridržava ti kosu – crvena na vrhu,

kružna, prvi prsten francusko

plav, sljedeći svjetliji,

---

zatim se tamnija nijansa ponavlja.

Razmišljam o zvukovima,

izvana, sada prigušenim,

djeca otišla u školu.

---

Ovo je dan kakav bismo mogli

živjeti zauvijek, ovako

jednostavan. Ni

više, ni manje.

---

---

Razmišljam o boljim vremenima –

ponovno. Ne mogu dopustiti da sve to

propadne, izjalovi se, na

tom uvijek nejasnom kraju

---

u javnosti poznatom kao okolnosti,

koje nitko ne poznaje

dovoljno, čak ni oni

koji bi to trebali znati.

---

Mogao bih prepoznati tog čovjeka,

recimo, koji je žicao od nas, ili

ženu koja je prošla

gegajući se sredinom ulice. Oni su

---

svakodnevna lica, posvuda. Njima je

pripadnost mjestu nepotrebna.

Jedan je dječak, iznenada,

protrčao pokraj nas, i nestao,

---

drugi nas je potom zamolio da uđe

u dvorište, i ugledavši kuću,

uzviknuo que casa grande!, bez zlobe

ili zavisti, ostali su nas

---

spasili od slučajnog i upornog

putnika namjernika, psi su

nas slijedili, preko brda,

i dolina, seljaci i seljanke

---

mogli su dignuti pogled s

niza zasada koje su okopavali,

i koji su se zelenili sada, na suncu,

– koliko li su skromne njihove farme i životi.

---

Ali, ubrzo ćemo

otići odavde. Imat ću

sve što sam želio – tvoje vrijeme i tvoju ljubav

i tebe samu – recimo, poco a poco.

---

Moru nikad nije bilo stalo do nas.

Ni ovim stijenama, ni ovim brdima,

ni udaljenim planinama još uvijek

pokrivenim snijegom. Sunce je

---

došlo s proljećem – la

primavera, kazat će, kad

odemo. Ali, došli smo.

Bili smo ovdje.

---

---

Kad je moja majka

umrla, njezine su stvari

porazdijeljene

---

jako brzo. Nema

ničega ružnog u tome,

sve je nestalo zajedno s njom

---

činilo se, osim

mrvica

uspomena, obiteljskih

---

fotografija, haljina,

vunenog džempera,

visećeg sata.

---

Razmišljajući o tome

sada, volio bih

da sam češće

---

razgovarao s njom.

Pokušao sam

u bolnici

---

ali naša je sklonost šutnji

bila odveć jaka –

nismo

---

lako progovarali.

Sjedeći,

sada, ovdje,

---

rano ujutro,

mogu je čuti,

i kako mi govori –

---

“Bobe,

čini ono što moraš –

ja vjerujem u tebe –”

---

riječi kao što su

“samosvijest”, možda

“taktičnost” – neki

---

ustrajni zahtjev da

se življenje prekrije

odjećom – ali ne u smislu

---

“uniformiranosti” već

čestito, vjerno –

kako to nitko drugi ne zna.

---

---

Odsjaj svjetlosti,

probija se kroz zelenu bocu

---

na polici

u razini pogleda. Bijela

---

jasna zraka svjetlosti,

treperi,

---

plavo ljeto

stiglo.

---

---

Za prozorom,

s druge strane zemljišta,

ljudi koračaju

pod suncem što je pripeklo –

---

Godinama prije promatrali smo

djecu kako odlaze u školu,

sada napuštene zgrade

s druge strane potoka.

---

Iste osobe,

gosp. Gutierrez i,

vjerojatno, njegov sin,

Victor, koji se vratio iz vojske –

---

Odmahnuli bi mi

da sam ja njima

nazdravio que tel, hello,

s druge strane potoka.

---

Koliko sentimentalan,

srdačan, postaje ovaj život

kad pokušate razmišljati o njemu,

iskazati ga jednostavnim riječima –

---

Kolika li je udaljenost

vremena i prostora

kad jedan obični jarak

razdvaja ljude.

---

---

U sporom uspinjanju

sunca

ovog jutra

---

velika antena

hvata

prvu zraku,

---

sjaji

načas

srebrno

---

bijela,

iznad

krovova kuća,

---

stabala,

starice što korača

ulicom.

---

---

Zamislite sjajnu metaforu

kao životni dekor,

i veselo ozračje

za sve što volite ili čega se bojite –

---

jer da sanjarenje

tvori stvarno postojanje,

onda bi noćna mora

bila svijet u kojem živite.

---

Kada sam dovoljno potišten,

mijenjam taktiku,

izlazim na zrak,

zahvalan što ga uopće još ima.

---

Inače, šašavost postojanja

doista zbunjuje –

ne možete jesti

ako tisuće što gladuju nestaju,

---

ne možete sjesti

ako tisuće umiru radi toga,

ne možete spavati

ako tisuće to ne mogu.

---

Tisuće, milijuni, milijarde

ljudi umiru, umiru

radosni ili tužni, izgladnjeli, pretučeni,

ili ravnodušni.

---

O kakvom to teretu onda

govorimo,

ako je teret na leđima –

obična činjenica?

---

I je li ispravno

ako kasnije noćas

tijelo zbaci teret koji nosi

i zanijemi,

---

dok dlake rastu

u tmini

na licu živog ili umrlog,

dok kosti škripe,

---

prevrćući se u krevetu, i dalje živ?

Kakva to zakonitost,

kakav plan, opravdava

življeni život,

---

više od onoga kojeg živiš,

ako je umiranje teret

zajednički svima nama?

Nitko ne dobiva ni više ni manje.

---

Možeš li ubrzati stvari,

možeš li zahtijevati i ponijeti

sve sa sobom,

možeš li išta ostaviti?

---

Usuđuješ li se

živjeti u svijetu,

ovom svijetu,

jednakom za sve –

---

ili, razmišljajući, sjećajući se,

1 + 1 = 2,

znači li to da su jedan plus jedan,

i dva, ista –

---

stvar!

“Bog ga je uzeo k sebi…”

Koliko je apstraktan

taj drek od činjenice.

---

---

Trenirao sam ih

da dotrče k meni,

---

da ponovno otrče,

sjednu, ustanu,

---

da čekaju

zapovijed,

---

ili sam možda želio

biti trener

---

koji ih uči svemu onome

što oni ne mogu učiniti.

---

---

Pobijedit ću onako

kako to uvijek činim

i to tako što ću nestati

kad oni dođu.

---

Kad pogledaju, vidjet će

da me nema

a neće znati

gdje sam.

---

Ovo je, vjerujem, moj način

bez obzira je li ispravan ili pogrešan

ali je moj. Kad budem mrtav

biti ću potpuni pobjednik.

---

---

Nakon što je prostor

koji si ispunjao

iznenada opustio

svijet je još vidljiviji

---

kao da se Nova Engleska

smanjila, i postala

još manja, poput Connecticuta,

ili Vermonta – sve male

---

stvari koje su, same po sebi, zanemarljive

ti si pravio zanimljivima,

stvari koje danas treba učiniti,

ostale su neobavljene,

---

i, žalosno, više ne čekaju

da ih itko ponovi.

Sve se pomaknulo unutra,

sav taj dragi svijet

---

sada je uspomena,

sve dok netko korača

i govori,

razmišljajući o tebi.

---

---

Što li je u tijelu koje si zaboravio,

koje si ostavio

i koje više ne želiš –

---

ili, što je u tijelu koje želiš

i za koje bi umro –

i vjeruješ da vrijedi toga –

---

ako je život oblik koji treba zaboraviti

jednom kad umreš nema kajanja,

ništa ne ostaje od onoga tko si bio –

---

Taj prazan prostor sve je što postoji,

a ako se sjetiš nečijeg lica,

ili pas zalaje, mačku treba nahraniti.

---

             za Basila Buntinga

---

Osobita, intenzivna jasnoća,

kao ništa drugo

i nije ništa drugo

doli ono što jest –

---

odjekuje u svemu,

viđena, čuvena, doživljena,

ili kušana, jednom

ili često. Ali

---

moja šaka kojom lupam

po vratima, tražeći

skrušeno i pokajnički da uđem,

želi više.

---

---

Kamo otići

ako ne u prazan zid

a iza svojih leđa

tamo ne možeš –

---

Zato je noć crna

a dan svijetao,

zemlja, voda

elementarni.

---

Sve se akumulira

u mjestu, i pretvara u stvarno

mjesto.

Tu je, prisutno je –

---

sve dok ne dođe vrijeme za odlazak,

kao što se govori,

ali ostali

žele ostati, a i hoće.

---

---

Tvoje lice

u mojim mislima, usporena ljubav –

---

usporeno odrastanje, usporeno

da bi se dovoljno dobro naučilo.

---

Strpljivo naučiti

biti ovdje, kušati

---

sve ono što je

pred nama, bez tebe

---

ovdje, ovdje

ja sam sâm.

---

---

On dolazi ovamo

kako zna i umije,

ni prekasno,

ali ni prerano.

---

On sjedi, i čeka.

Nije mu jasno

zašto bi bio

toliko strpljiv.

---

Sjedi na stolici

za stolom.

Ugodno se osjeća

sjedeći tako.

---

Nema nikoga drugog

u prostoriji,

nema očekivanja,

a ni zvukova.

---

Da je krenuo

drugim putem,

da li bi stigao ovdje,

kao što oni govore.

---

---

Oh, izdrži još malo,

tužno, uvelo meso

i sve krhkije kosti.

---

Ostani u mjestu,

ostarjelog lica, zubiju,

ne odlazi.

---

Iznutra i izvana

sve očitija promjena

dijelova tijela,

---

mehanika akcije,

navike uma

sve slabije

---

odzvanjaju ovdje

u staračkim pjegama, u zamagljenom pogledu,

u ponavljajućem mrmljanju.

---

Dižući se u prazan zrak

poneki uzdah, i pokoji znak

da sam još uvijek ovdje.

---