U njivama viđenim iz vlaka kiša pada bez ikoga.

Bez svjedoka kiša kao da i ne pada,

ne pada noć, magla se ne prostire, samo

mokre tračnice i stupovi, bandere

i betonska postolja, sve mokro, sve samo,

sve ne postoji.

U brzom promicanju, krajolik je površina Venere,

stran i nedostupan, tuđinski život

u udaljenim kvadratima svjetlosti.

Ondje ne zalazimo sjećanjem, rukom ili željom,

dok se polako pale i nestaju u tami,

nestajemo i mi, nastajemo, jurimo i

jureći kroz ništa

sporije starimo.

U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina.

Na jednoj kapiji pisalo je MED

i odmah smo znali: ova je zemlja

obećana drugima.