Petak 27. januar 2017.
Piše: Marko Raguž

O PRIRODI STVARANJA – U VASIONI I UMJETNOSTI

Usporedna bilješka o Krležinom i Andrićevom eseju o umjetnosti

(...)

Povod za ovaj esej jeste izjava Miroslava Krleže povodom smrti Ive Andrića pod nazivom Svjetlost čiste poezije kojom je Andrić instrumentirao svoje romansijerske teme. Pored ostalog, Krleža u toj izjavi govori da je Ivo Andrić nakon dobijanja najveće književne nagrade skrenuo pozornost međunarodne štampe na literaturu koja se piše na ovim prostorima:


U tom pogledu on je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne, do tog trenutka više-manje nepoznate literature, u kojoj od Fortisove Hasanaginice (za dugih dvjesto godina) zapadni svijet nije imao pojma.“

Svoju izjavu o Andriću Miroslav Krleža zaključuje na sljedeći način:


Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićeva stila: kako se njegov gotovo bogobojazno preblagi adagio ritmički prelijeva do živahnijeg andanta, zatim već tren-dva kasnije smiri u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći neko pero da ovog klasičnog simbolista oslobodi dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme.“


Na tragu ovog Krležinog pitanja nastaje i ovaj esej, s tim da čista poezija kojom je protkan romansijerski opus Ive Andrića, važi i za Miroslava Krležu, u smislu da je i njegov prozni i esejistički opus također protkan tom svjetlošću čiste poezije. U tom smislu ću pokušati da usporedim Andrićeva razmišljanja o umjetnosti u njegovom eseju Razgovor sa Gojom sa Krležinim razmišljanjima o umjetnosti u njegovom eseju Nosorog, koji govori o slikaru Salvadoru Daliju – a sve u kontekstu čiste poezije kojom su eseji ta dva najveća pera ovog dijela južnoslavenske literature protkani. Ovo obrazlaganje problematike poezije u esejistici ću otpočeti Andrićevim esejom Razgovor s Gojom. Andrić se u tom eseju pita o smislu umjetnosti u ovako zasnovanom poretku svemira – u kojem živimo i koji nas okružuje.


Ponekad i ja sam sebe pitam: kakav je ovo poziv? (A poziv jeste, jer kako bi inače mogao ispuniti ceo život jednog čoveka i doneti mu toliko zadovoljstva i tolika stradanja?) Kakva je ovo neodoljiva i nezaježljiva težnja da se iz mraka nepostojanja ili iz tamnice koju predstavlja ova povezanost svega sa svime u životu, da se iz toga ništavila ili iz tih okova otima komadić po komadić života i sna ljudskog i da se uobličuje i utvrđuje zauvek, krtom kredom na prolaznoj hartiji? Šta je nekoliko hiljada naših ruku, očiju i mozgova prema beskrajnom carstvu od kojeg u jednom stalnom, instinktivnom naporu odbijamo sitnu parčad?“


Andrić piše o tom beskrajnom carstvu koje nas okružuje, o tom carstvu vasione za kojeg ne znamo da li uopšte i posjeduje svog vladara, ili smo mi jedna egzistencije suočena sa pustinjom vasione čiji je svaki pokušaj građenja nekog poretka osuđen na propast. Piše u nastavku svog eseja:


Pa ipak, taj napor koji većini ljudi, i spravom, izgleda bezuman i sujetan, ima nečeg od velikog nagonskog uporstva kojim mravi podižu mravinjak na prometnom mestu, gde je unapred osuđen da bude razrovan i pregažen.“


Sve što čovjek radi podložno je propadanju, sva carstva i gradovi koje gradi čovjek osuđeni su na nestanak i propadanje baš kao i čovjekov život. Možda je jedino umjetnost ta krhka brana koja egzistira u harmoniji sa svemirom, u ritmu svemirske pjesme – o kojoj je pjevao i Kranjčević. Svijet u kojem mi živimo samo je jedan podređeni oblik egzistencije u tom kosmičkom poretku, jer iznad nas djeluje jedan beskrajni prostor ispunjen beskrajnim količinama materije koja ima svoju egzistenciju u beskrajnim granicama vremena i prostora koje prožimaju kretanje svemira. U čitavom tom višem redu egzistencije, postoji i čovjek na ovoj maloj planeti Zemlji, sastavljenoj od svemirske materije, u kojoj je sve tako idealno podesno sa egzistenciju živih bića, baš kao da je kreirano u mašti nekog vrhunskog umjetnika, koji je od svemirske materije htio da oformi jednim umjetničkim postupkom živi svijet. Možda je i Demijurg ili Bog neki umjetnik koji je svoj zanat razvio gotovo do savršenstva a koji se bavi oživljavanjem te mrtve svemirske pustinje – jer i ona ima svoj početak i svoj kraj, unutar kojeg djeluje i taj Demijurg. Tako Andrić piše kako mi zapravo od jednog tamnog svijeta otkidamo komade za jedan drugi svijet:


Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga posla, mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za neki drugi koji nam je nepoznat, prenoseći iz nečega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljivi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.“


Andrić dakle piše o tome da postoje vidljivi i nevidljivi svjetovi, i da duh umjetnika oblikuje materijal koji pripada tom nevidljivom svijetu, i da ga prevodi na jezik razumljiv u ovom vidljivom svijetu, u kojem sve kratko traje, i u kojem je sve osuđeno na propadanje.


Mi stvaramo oblike, kao neka druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u prirodi već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja.“


Ovdje Andrić govori o sličnosti prirode i umjetnosti – po tom svom stvaralačkom karakteru. Jer i priroda je veliki stvaralac, koja sama od sebe oblikuje ovaj Svijet, unutar kojeg takoreći iz ničega nastaju oblici, razvijaju se i egzistiraju neko vrijeme, da bi potom umrli – ali se istovremeno i obnovili nastavljajući egzistenciju. U tom smislu je u živoj materiji zapisan kod koji već unaprijed ima zacrtanu strukturu budućeg razvoja. Dalje Andrić piše:


Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i lakoverne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas igramo Antihrista, kao što se deca, usred mira, igraju rata.“


Kada Andrić piše o demonskom poreklu umjetnosti, to u izvjesnom smislu korspondira sa onim što je izjavio Andre Gide, koji je kazao da prava umjetnost nastaje u saradnji s Đavolom. Ne može se pouzdano utvrditi ko je Tvorac ovog svijeta – da li je to Bog ili Antihrist, o kojima piše Andrić. Jer zar može biti dobar tvorac ovako surovih oblika života na ovoj planeti. Taj Tvorac je stvorio zmiju, ali joj je podario i otrov, pomoću kojeg preživljava. Ovaj Svijet je zapravo Svijet zasnovan na otrovu koji cirkulira venama tog Svijeta – pomoću kojeg taj Svijet opstaje i obnavlja se. Pa se tako i umjetnost podražavajući stvaralačke sposobnosti prirode, zasniva na svom demonskom porijeklu, jer ono jedan svoj pol drži zaronjen u taj nevidljivi Svijet, koji također egzistira, jer je stvorio duh čovjeka, dok drugi i suprotni pol drži zaronjen u ovaj Svijet koji je podložan smrtnosti, i koji je prepun otrova. U vezi s tim Andrić piše:


Ako je Bog stvorio i učvrstio oblike, umetnik je onaj koji ih stvara za svoj račun i utvrđuje ponovo; falsifikator, ali nezainteresovan falsifikator po instinktu, i zato opasan. Umetnik je tako tvorac novih, sličnih ali ne jednakih pojava i varljivih svetova po kojima ljudsko oko može da šeta sa uživanjem i ponosom, ali kroz koje se, pri bližem dodiru, propada odmah u ambis ništavila.“


Na jednom drugom mjestu u svojim rukopisima Andrić je ustvrdio povodom umjetnosti:


Služiti umetnosti značilo bi, prema tome, predati se jednoj istini koja je sva od kratkovekih laži, povezujući ih neprekidnim lancem čovekove potrebe za iluzijom, zanosom, varkom i bežanjem od onog što nije i ne može biti.“


Na osnovu navedenog vidimo da je Ivo Andrić zaokupljen samom biti umjetnosti i vasione koja nas okružuje – o njihovom postanku i nestanku naposlijetku. Vidjeli smo ukratko kako to Ivo Andrić razmišlja o umjetnosti u svom eseju Razgovor s Gojom. Na potpuno drugačiji način Miroslav Krleža tematizira pojavu jednog velikog i priznatog svjetskog umjetnika Salvadora Dalija. Tu do izražaja dolazi Krležina zaokupljenost suštinom današnje civilizacije, i njegovi komentari su usmjereni na samu bit i stvarne mehanizme funkcionisanja civilizacije u kojoj i danas živimo. Prema tome Krleža u svom eseju Nosorog piše:


Tek što se bio vratio iz Vječnoga Grada, ozaren blagoslovom Svetoga Oca, koga je obdario svojim portretom Bezgrješno Začeće, u čijoj se (kao fosfornom svjetlošću rentgenskog aparata obasjanoj) utrobi vidio Foetus našeg Spasitelja kako tiho spava u maternici kao bilo kakav preparat rinoceronskog nedonoščeta u formalinu, Dali je objavio Parizu, kako Čovječanstvu, na pragu interplanetarne kibernetike, sviće Zora Sveopće Nosoroštine.“


Ovdje je zanimljiv način na koji Krleža temeljne motive kršćanstva podvrgava opservaciji najmodernijih dostignuća civilizacije – kakav je na primjer rentgenski snimak. Prema tome, Krleža tu jednu zabludu kršćanske mitologije o bezgrešnom začeću, što je tematizirao i Salvador Dali u svome portretu Bezgrješno Začeće, podvrgava mehanizmima analize savremene civilizacije – kakav je rentgentski snimak. Dalje Krleža piše kako se Dali pojavio na jednom dobrotvornom balu u Parizu – toj prestonici svjetske umjetnosti, i velikoj kuhinji ideja, o kojem je pisao i Danilo Kiš. Dalje Krleža piše:


Dali se pojavio na balu Des petits lits blancs u karitativnu svrhu doduše, ali ne manje bestidno, progovorivši o osnovnim pitanjima umjetničkog stvaranja na način nosorožno doduše sasvim priglup i bezazlen no ipak tako izazovan te ovo Remek-djelo njegove prigodne retorike zaslužuje da se otme frivolnom ljudskom zaboravu.“


Salvador Dali kao vrhunski umjetnik jedne moralno posrnule civilizacije, svojom pojavom i svojom umjetnošću na najbolji način govori o prirodi te civilizacije, koja je potpuno potonula u mrežu pojmova na kojima je zasnovana. Prema tome, Krleža piše:


Što je zapravo rekao ovaj davno već uveli zastavnik anarho-individualnog i magičnog nadrealizma, koji danas kao katolički obraćenik u kostreti oslikava božje hramove s isto tako bestidnom intelektualnom amoralnošću, kao što je na početku karijere u svoje kompozicije unosio buntovne neke gotovo anarhističke motive?“


U svom govoru se Salvador Dali obrušio na Logiku, kao jednoj od osovina na kojima se zasniva ta Zapadna Civilizacije – jer znamo da je u tom poretku Razum zapravo jedna od svetinja.


Protukartezijanac, dakle, po svemu, a kao što se vidi, propovjednik metalogičnih i antilogičnih misaonih metoda, kada se ovaj slikarski majstor upustio u tako riskantnu pustolovinu da ljudskoj pameti zavrne vratom, ne bi bilo učtivo ne posvetiti baš nikakve pozornosti njegovom, svakog udivljenja dostojnom pothvatu.“


U jednom krajnje elitističkom okruženju, u jednom od centara zapadne civilizacije, koja se kao mašina za ubijanje ophodi prema drugim oblicima života, Salvador Dali zapravo izgovara svoje revolucionarne ideje u ukidanju Razuma – na kojemu je civilizacija zasnovana. Jer Ubijanje je Razuman postupak, ukoliko služi širenju i bogaćenju Civilizacije. O Daliju Krleža dalje piše:


... ovoga, među slikarima danas jednog od najbestidnijih majmuna koji, usred suvremene prašume ukusa, maskiran kao Rinoceros, plaši preostali majmunski svijet svojom nepismenom i naivnom drekom.“


Krleža daje najprecizniju dijagnozu današnje zapadne civilizacije, u svom tom njenom insistiranju na ljudskim pravima i civilizacijskim dostignućima, govoreći da je ona zapravo jedan majmunarnik, dok je jedan od njenih najprestižnijih umjetnika, u čijem se stvaralaštvu zrcale ta civilzacijska dostignuća, zapravo jedan od najbestidnijih majmuna. Salvador Dali tako govori o Voltaireu kao o jednom predstavniku tog zapadnog racionalizma, govoreći da je Voltaire vladao jednim posebnim žanrom misaonosti, koji je zapravo najprozirniji, najracionalniji, najsterilniji i najpogrešniji način mišljenja. Krleža piše:


Taj svetoaugustinski, dobrotvorni proglas Salvadora Dali, kao tolika druga mnogobrojna rinoceroska objavljenja Duha Svetoga u Modernoj Pustinji Pameti među nama pokazuje kako su kazaljke na barometru današnjih stilskih poremećaja luckasto uznemirene, to jest kako ustrepereno javljaju trajnu oluju, koja sviješću ljudskom, kao sasvim tankom ljuskom vitla na talasima estetske i intelektualne slaboumnosti.“


Šta možemo zaključiti o Krležinom esejističkom osvrtu na pojavu jednog od najpopularnijih slikara toga vremena, ako ga pokušamo usporediti sa njegovom, moglo bi se kazati, potpunom suprotnošću, a to bi bio Andrićev esej Razgovor s Gojom. U oba slučaja se radi o umjetnicima koji stvaraju unutar jezika, preciznije govoreći jednog perifernog jezika u svjetskim okvirima, što podrazumijeva i vanjsku i u izvjesnom smislu objektiviranu perspektivu na umjetnost koja nastaje u centrima zapadne civilizacije. Također se u oba slučaja radi o umjetnicima koji su kao predmet svog pisanja uzeli po jednog velikog svjetskog slikara – na osnovu kojih su govorili o umjetnosti. Kod Andrića, međutim, zapažamo usmjerenost prema esencijalnim osobinama umjetnosti, u smislu prodiranja u njenu srž, u odnosu na sam život i u odnosu na djelovanje sila koje uveliko nadmašuju one ljudske, a koje su položene u same mehanizme ustroja zemlje i vasione uopšte. S druge strane Krleža, kao jedan literarni buntovnik protiv te najdominatnije zapadne civilizacije, razotkriva i razobličuje jednu perjanicu tog umjetničkog svijeta zapadne civilizacije, slikara Salvadora Dalija. U oba eseja se mogu zapaziti kosmopolitske crte, samo na jedan potpuno suprotan način. Evo kako Miroslav Krleža završava svoj esej o Salvadoru Daliju:


Jer ako smo od Voltairea do Salvadora otputovali samo zato da bi nam naš Salvador progovorio ex cathedra pod jednim autentičnim, menažerijskim kavezom, sa pravim, živim Nosorogom iznad svoje glave, sa Rinocerosom, koji je po Dalijevom scenariju trebalo sa kavezom zajedno spustiti iz impozantne visine i to precizno tako da padne na Voltaireovu bistu, punjenu mlijekom i da je razbije i da tako planski prolije trideset litara mlijeka iz Voltaireove glave po auditoriju, ako je to proliveno mlijeko iz Voltaireove glave trebalo da simbolizira neznatnost Voltaireove pojave spram dalijevskog genijalnog rinocerizma, nije vrijedilo, boga mi, da se od onda pak do danas prolije tolika masa ljudske krvi, jer krv ljudska sok je naročit posvema kao što se to isto tako nosorožno blagoizvolio izraziti Goetheov Mefisto koji, kao đavo, o Čovjeku nije ni trenutka imao povoljno mišljenje.“


Prema tome, u prirodi stvaranja, kao što možemo zaključiti na osnovu oba eseja o velikim svjetskim slikarima, svoje prste ima upletene zapravo Mefisto – čiji utjecaj čovjek često zanemaruje. Jer čitava vasiona je ustrojena na principu reda i harmonije, odnosno na principu skladne egzistencije materije u stalnom kretanju, promjeni oblika – dok je jedino na našoj planeti Zemlji stvaranje zasnovano na nekim tako demonskim temeljima, na tim demoskim temeljima, više nego išta drugo na ovoj planeti Zemlji, zasnovana je i ta najkulturnija i najljudskija – kako za sebe zna reći – Zapadna civilizacija, o kojoj je toliko kritički pisao Krleža. Andrić prikazuje ljude onakvima kakvi su, a Krleža onakvima kakvi treba da budu. Različiti su im umjetnički postupci ali im nisu različiti svjetovi. Jedan od razloga što ljudi vole Andrića je to što on o nejasnom umije govoriti jasno. Krleža se borio protiv svega što je mračno i nazadno. On je i dan shvatao kao život preko kojeg noć prebacuje pokrivač. Andrić je već sa prvim sutonima tragao za poezijom noći. I magle imaju svoje pjesnike. Naročito maglovita poezija postojala je u staroj Grčkoj. Pjesnik Likofron koji je živio u 3 vijeku prije nove ere, pisao je: Vi treba da idete tragom mojih zagonetaka i da nađete pravilan put ka istini koja je u mraku. Krleža je zahvatao duboko i daleko. Da bi misao imala dubinu potrebno joj je dati historijsku perspektivu. Genij i vrhunsko obrazovanje se podrazumijeva. To kod ove dvojice majstora nikada nije bilo upitno. Krleža je htio još više od toga. Ulazio je u ring i borio se. Tesla je osvijetlio milione domova, Krleža je želio da odagna tminu iz naših mračnih balkanskih duša. On je čak i jednu svoju knjigu eseja naslovio Svjetiljke u tmini. Andrić je bježao u samoću i pretvarao se u sanjara. U svojim Znakovima kraj puta kaže:


Na mahove, usred aktivnog života, osetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svet i čovek čoveka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahteva, od postanka sveta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas greje samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svetlosti – moja svest.“


Oba su autora svoju esejistiku o umjetnosti toliko protkali poezijom, poezijom mišljenja – da na kraju preostaje čitaocu da se posveti čitanju njihovih eseja, i sam se uvjeri u magijsku moć njihovog stvaralaštva.

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.