Ponedeljak 20. april 2015.
Piše: Eugénio de Andrade

NA ULAZU U NOĆ

Izbor iz poezije

 


 

PORTRET SA SJENOM


 

Eugénio de Andrade
Nedvojbeno jedan od najpoznatijih portugalskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Dobitnik je i doslovce svih književnih nagrada koje se dodijeljuju u Portugalu, uključujući i prestižnu Camõesovu nagradu za 2000. godinu, čiji su prijašnji dobitnici književni velikani kao što su Jorge Amado i José Saramago. Njegova prva zbirka pjesama Ruke i voće (As mãos e os frutos) objavljena je 1948. godine i do danas je doživjela tridesetak izdanja.

Tajna de Andradeovog velikog pjesničkog uspjeha leži, prije svega, u jednostavnosti njegovih stihova. Jer, de Andrade svjesno i otvoreno izbjegava suvišnu knjiškost i nepotrebni intelektualizam. Najlakše uočavamo njegovu privrženost zemlji, životinjama i biljkama, konkretnom svijetu osjetila, onome što de Andrade definira kao »grubu ili slatku kožu stvari«.

De Andrade je rođen 1923. godine u malom selu Póvoa de Atalaia, na samoj granici sa Španjolskom. Do devete godine živio je sa svojom obožavanom majkom u velikoj oskudici, nalazeći utjehu u svakodnevnom druženju s kozama, ovcama, pticama, cvrčcima i krajolikom koji ga je okruživao. Upravo ta stvorenja, uz jablane, dudove i polja obasjana žarkom sunčevom svjetlošću, neprekidno se pojavljuju u njegovoj poeziji. Raznolike životinje i biljke zapravo utjelovljuju očitu jednostavnost u srži pjesnikove vizije i glasa. Nepovjerljiv prema bilo kakvom obliku apstrakcije, de Andrade otvoreno proklamira svoju ljubav za »riječi oble poput oblutaka i hrapave poput kore ražene pogače. Riječi koje mirišu na djetelinu i prašinu, ilovaču i limun, smolu i sunce.«

Marguerite Yourcenar pisala je o de Andradeovoj poeziji kao »o dobro naštimovanom glasoviru«, dok je José Saramago zaključio kako je de Andradeovo cjelokupno pjesničko djelo zapravo »poezija o tijelu, tijelu s potencijalom svjetlosti, tijelu koje se neprekidno pročišćava, i koje izabire riječi kao sredstvo svojeg Uzašašća«.

Eugénio de Andrade autor je trideset originalnih zbirki poezije, većeg broja knjiga za djecu, proznih zapisa kao i prijevoda na portugalski jezik poezije Sapfo, Federica Garcije Lorce i Yannisa Ritsosa.

Eugénio de Andrade umro je 13. lipnja 2005. godine.

Kakva smrt tvori sjenu ovog portreta

na kojem postojim u pregibima danâ,

siroče tebe i jedne nedovršene avanture?


Bila si mnogo više od ove uspomene.

Bila si mnogo više od ovog mira

koji se ugnijezio u mojim rukama.

Bila si mnogo više od

ovog pjeskovitog vidokruga s udaljenim stablima.


Sve što smo zajedno voljeli tu nedostaje,

tvoj osmijeh s njegovim tajanstvenim ulicama,

tajnoviti šum tvojih žila

koji ostavlja brazde dubokih riječi

na licu neočekivane noći.

Ali, najviše od svega, ono što nedostaje jest

onaj čisti titraj radosti oko tvojih očiju.


Sjećam se one noći kad smo ležali goli

da bi uspavali poljubac ili suzu,

prepustivši se rukama, dok nije svanuo dan,

beskrajan, nedirnut,

na vlažnim vjeđama ljiljana.


Još nisi bila postala taj portret

s ružom od pepela u desnoj ruci.

Tekao sam u tebi

kao što potok sunca

teče u sjemenju,

jer mi smo se – moram to priznati –

rodili jedno u drugome

te noći.


Ovo je tvoje istinsko lice;

lice koje mogu usporediti s tvojim portretom

kad si bila mala:

poneki rez škarama

i malo ljepila,

dok izvor ne poteče iz tvojih usta

i noć se utopi u vodi.


RIJEČI


 

Nalikuju na kristale,

riječi.

Neke su poput bodeža,

ili požara.

Ostale su

tek rosa.


Tajanstvene, pojavljuju se pune uspomena.

Kolebljivo plove:

barke ili poljupci,

na uzburkanoj vodi.


Napuštene, nevine,

lake.

Od svjetlosti satkane.

A noć su.

Čak i one blijede

podsjećaju na zelene vrtove rajske.


Tko ih čuje? Tko

ih skuplja, tako

okrutne, bezlične,

u njihove čiste ljušture?

 

 


 

 

PREOBRAZBA KUĆE


Diže se u zraku kamen po kamen,

kuća koju jedino u pjesmi imam.


Kuća spava, i dok vjetar puše, sanja

nenadanu radost da je postala jarbol.


Kao što se njiše nježan struk,

tako i kuća, tako i brod.


Prolijeće jedan galeb, i drugi i treći,

kuća ne odolijeva: i ona počinje letjeti.


Ah, jednog dana kuća će se pretvoriti u šumu,

u njenoj sjeni naći ću izvor

gdje je žubor vode jedino tišina.


ea


SRCE DANA


 

Još uvijek gledaš u mene, iako si mrtva:

dijele nas

bezbrojni zidovi potištenosti;

prisjećajući se

koliko smo mladi i divni bili,

poletni i svježi, dnevna stvorenja.


Na koju stranu zaspiš?

Dušo: boli li te što?

Ne, ništa te ne boli, znam to;

sada je tijelo ljepota

koja čezne da postane rijeka:

leti mi ususret.


Ništa te ne peče, ništa ne uznemirava.

U vodenom pejsažu,

smireno

pružaš svoje grane

koje jedino vjetar može pomilovati.

Vjetar i moji prsti

koji mirišu na tvoje lice.


Majko, sada nas ništa ne razdvaja.

Držiš me za ruku

i još jednom vodiš

u šumu gdje sjedim

u tvojoj sjeni.

“Koliko si porastao”,

uzdišeš.


Dušo: koliko sam porastao.

I koliko si ti

sada

mala, krhka, prekrivena rosom.

 

 

 


 

RIJEKA TE ČEKA


 

Sam si, i noć je,

u gradu otvorenom za istočnjak.

Ima mnogo toga što ne znaš

ali prekasno je za pitanja.

Ipak, imaš dovoljno riječi,

onih konačnih,

blijedih, teških, i prepušten si sebi.


Sam si

i veliki most pod kojim protječe rijeka –

dočekuje te.

Gledaš vodu kojom su prolazili čamci,

voda je tamna, gusta, šumi

o ljiljanima ili noćnim pticama.


Načas zaboravljaš

grad i njegove trgovanjem opsjednute duhove,

te gomile koje se žure napraviti

male lijesove za svoje želje,

taj grad u kojem su psi proždrljivi,

a djeca blistaju

velikom pobožnošću

u svojoj golotinji.


Gledaš u rijeku

kao da je ona

tvoja kolijevka:

sjećaš se kozje krvi  (odnosi se na biljku, prim. prev.)

na zidu stražnjeg dvorišta,

maginja koje si brao

i bacao,

prijatelja koje si oslovljavao

nevinim riječima

koje su ti se vraćale okrvavljene,

sjećaš se svoje majke

koja te čeka

očiju vlažnih od radosti.


Gledaš u vodu, most,

nizove svjetiljki,

i ponovno u vodu;

u vodu;

voda ili šuma;

čista sjena

za dugih dana ljeta.


Sam si.

Očajan i sam.

A noć je.


KRATKA RUJANSKA ELEGIJA


 

Ne znam kako si došla,

ali mora biti da postoji put

koji vodi natrag iz smrti.


Sjediš u vrtu,

ruke ti u krilu, puna ljupkosti,

pogled ti počiva na posljednjim ružama

ovih velikih i mirnih rujanskih dana.


Koju to glazbu slušaš toliko pomno

da me čak ne primjećuješ?

Koju šumu, ili rijeku, ili more?

Ili u tebi

sve još pjeva?


Volio bih ti se javiti,

tek da ti kažem da sam ovdje,

ali bojim se,

bojim se da će glazba stati

a ti ćeš prestati gledati u ruže.

Bojim se da ću prekinuti nit

kojom povezuješ dane bez uspomena.


Kojim to riječima

ili poljupcima ili suzama

čovjek može probuditi mrtvace a da im ne naudi,

i vrati ih u tu crnu pjenu

u kojoj se tijela i tijela ponavljaju,

škrto, među sjenama?


Ostani takva kakva jesi,

puna ljupkosti,

sjedeći, gledajući u ruže,

i toliko udaljena

da me čak ne primjećuješ.


OSLUŠKUJEM TIŠINU


 

Osluškujem tišinu: u travnju

dani su

krhki, nestrpljivi i gorki;

maleni

koraci tvojih šesnaest godina

gube se ulicama, potom se vraćaju

s ostacima sunca i kiše

na cipelama,

osvajaju moje carstvo potrošenog

pijeska,

i sve se pretvara u pticu

ili usne, i želi poletjeti.


Šum polako raste,

sporo,

neprestano raste,

šum vjeđa

ili latica

diže se s terase na terasu,

i otkriva pepeljast dan

s tragovima poljubaca.

Jedinstven šum mlade

krvi:

šesnaest visokih uštapa,

divlji, nevin i pun radosti,

strastvenog ali mekog srca;

šesnaest ždrijebaca

bijele se na brijegu iznad vode.


Kao što rijeka raste tako i šum raste i stari;

hoću reći,

isto tako i tijelo raste i stari, i

divlje šljive

u vrtu,

i ruke,

pune radosti,

pune zaborava.


Šum sjemenja,

bujne kose

ili pokošene trave,

jedna nestvarna zora pijetlova

raste s tobom i stari,

u mojoj noći četiri zida,

na pragu mojih usta,

gdje se oklijevaš rastati sa mnom.


Osluškujem taj šum: to je samo tišina.


brick-wall-white


ZID JE BIJEL


 

Zid je bijel,

i nadjednom

noć pada na bjelinu zida.


Ima jedan konj blizak tišini,

hladan kamen mu na ustima,

kamen slijep za san.


Volio bih kad bi sada došla

ili nadnijela

svoje lice nad moje, tako čisto,

tako izgubljeno,

oh živote.

 

 

 


 

ZAČULA SE

Začula se

riječ

u tami.

Sićušna. Beznačajna.


Odjekuje u tami.

Odjekuje

u srcu vode.


Iz utrobe vremena

odjekuje.

Udarajući u zid.


Riječ.

U tami.

Doziva me.


TEŽINA SJENE


 

***

Ta žena, slatka melankolija

njezinih ramena, pjeva.

Zvuk

njezinog glasa prožima me dok spavam,

zvuk iz davnina.

Vraća me kiselkastom mirisu

djetinjstva dok se igram na suncu.

Moje tijelo prozirno gotovo koliko i staklo.


***

Imam svega nekoliko godina,

ljeto je već počelo a šupljikava

hladovina starih maslina otvara se golotinji

pogleda. U predvečerje

prašina koju stado diže ne dopušta

mjesečini da se probije. Što se pastira tiče,

vjerojatno ću se jednog dana zajedno s njim popeti na brdo,

i otamo gledati u more.


***

Otvorena knjiga zaboravljena u travi,

žarko sunce u krošnjama divljih dudova,

vlažni i usporeni glasovi dječaka,

odjeci koraka po kojima sjene padaju.


***

Bez ikakvog straha možete mi povjeriti

sitne jutarnje poslove.

Ostavite na miru oblake,

užarenu prašinu na krovovima,

čekiće tuge na stolu.

Između lipnja i rujna prostire se moja domovina,

i doziva me, prije no što prvi snijeg padne.


***

Možete ga gotovo vidjeti odavde, ljeto:

svjetlost se lomi i treperi zidom,

klas pšenice ubrzo sasvim zreo,

i djeca što se nadvikuju gola

među ruševinama uspomena,

jedna pčela, zbunjena, možda zavedena,

bijaše to dan koji je i sam otišao na more.


***

Polako koračaj:

s ove strane more se diže do srca.

Uđi u kuću,

primijeti tišinu, gotovo je bijela.

Prošlo je dugo vremena otkako

nitko nije zastao zanesen

kratkotrajnim glazbalima ljeta.

Dvorištem još uvijek puže

sunce. U hladovini,

vapneno bjelilo pjeva,

dah kiseline u glasu mu.


***

Da mi je osloboditi se sna i u radosnom zraku

postati usporena eksplozija

primorskog cvijeća, šaka u plamenu,

svjetlost razdvojena žestinom vapnenog bjelila.


***

Čujem noć kako struji dubokim borama

mojeg lica – kao da me doziva,

kao da će me, već idućeg trena, dotaknuti,

mene, koji još uvijek ne znam

kako sastaviti slogove tišine

i na njima utonuti u san.


Izbor i prevod: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.