---

 

---

***

Napravi ključ, ma koliko malen,

i uđi u kuću.

Pristani na nježnost, i imaj milosti

za ono što tvori snove i ptice.

Dozovi vrućinu, vedrinu, glazbu

slabina.

Ne kaži kamen, kaži prozor.

Ne ponašaj se poput sjene.

Reci čovjek, reci dijete, reci zvijezda.

Ponavljaj te slogove

u kojima je svjetlost vesela i dugo traje.

Još jednom reci: čovjek, žena, dijete.

Tamo gdje je ljepota uvijek nova.

---

***

To je mjesto na jugu, mjesto

u kojem te pomahnitala

bjelina gleda u oči.

Ondje si živio. Ondje katkada u snu

još uvijek živiš. Ime otežalo od vode

kaplje ti iz usta.

Kozjim stazama spustio si se

do obale, ondje gdje more udara

u stijene, te slogove.

Zalutale, oči su se utopile

u bljesku

posljednjeg ili prvog dana.

Bijaše to savršenstvo.

---

***

Ne, to još uvijek nije nemirna

svjetlost ožujka

na pramcu nekog osmijeha,

ni slavno uzašašće žita,

svila jedne lastavice što golica

golo rame,

mala i samotna rijeka usnula

u grlu;

čak ni onaj kiselkast i svojstven

miris tijela, nakon vođenja ljubavi,

što prožima ulice koje vode do mora,

ili olovna tišina

malog trga,

poput barke, s osmijehom na pramcu;

ne, to je samo letimičan pogled.

---

***

Vjerovao sam da neću ponovno pričati

o onom ljetu kad se sunce skrilo

između golotinje

dječakâ i sretne vode.

Uspomene koje više ne bole –

smijeh, jurnjava, bjelina zubâ,

ili zvijezda zornjača

što je plamtjela sred našeg tijela –

stigli su sa snijegom, tako rijetkim

u ovom kraju,

i kao što se prašina sliježe,

polako zasjeli oko ognjišta.

Ostali su ondje, i osluškivali što

vjetar donosi. Sve do noći.

---

***

Ponekad ulazimo u kuću

vodeći jesen na uzici,

tako se bolje spava,

čak se i tišina napokon umirila.

Možda se na kraju noći začuje pijev pijetla,

a neki dječak se uspne stubama

donoseći karanfil

i vijesti od moje majke.

Još nikad nisam bio toliko ogorčen, govorim mu,

nikad u mojoj sjeni svjetlost

nije umrla tako mlada

i tako nejasna.

Izgleda da će snijeg.

 

 

 

---

 

 

---

 

Imao sam dvije ili tri godine, sada mi je šezdeset, a zov svjetlosti još uvijek je isti, kao da sam se rodio iz nje i ne mogu promašiti da se u nju vratim. Između prvog i posljednjeg sutona, svaki put se čitavim tijelom širi ta toplina koja se pretvara u milovanje u najprozračnijem i najlaganijem dijelu našeg bića, dijelu koji, da ga nismo nazvali svjetlost, ne bismo nikada znali nazvati.

---

 

 

---

 

---

 

Ne znam gdje sam se probudio, svjetlost je jenjavala na kraju dugog, jako dugog hodnika, sobe su se nalazile s obje strane, jedna od njih je tvoja, potrebno je dugo, dugo vremena da se ondje dospije, moji koraci su dječji, ali tvoje oči čekaju, s toliko ljubavi, toliko puno ljubavi da mi trčiš ususret, bojeći se da ću se u zanosu spotaknuti – oh, ti milozvučnija od bilo koje glazbe.

 

---

 

---

 

Izlazim iz kuće da bih promatrao čvorke, ima ih bezbroj u ovo doba predvečerja, neprestano kruže iznad drveća. Nakon što mrak padne, vraćam se u kuću, moj pogled prožet vatrenim iskrama. Svjetlost je sve što nosim sa sobom, jer i ja se bojim mraka.

---

---

 

Noć je pala. Govorio sam o Morandiju kao o svojevrsnom primjeru slikarske poetike koja, unatoč nematerijalnosti predmeta i auri tišine koja ih u njihovoj čistoći čini statičnima, nikad se ne udaljava od naše uobičajene, treperave stvarnosti, kad me je netko prekinuo: »Poznavao sam ga, bio je nemoguć čovjek, živio je u Bologni zajedno sa svoje dvije sestre, uopće nije izlazio iz kuće osim kad bi odlazio tražiti kurve.« Baš lijepo, odgovorio sam, ako mu je to bilo potrebno da bi slikao kao Vermeer i Chardin, blažene bile sve kurve na nebu i zemlji. Amen.

 

 

---

 

 

---

 

List papira na stolu. Toliko bijel da mu čak ni hladna bjelina snijega nije ravna. Prsti mu prilaze gotovo milujući ga, pokušavajući ublažiti, umanjiti toliko neprijateljstvo, ali ubrzo se povlače, obuzeti strahom. Jako je teško. Jer ta bjelina gori, nijemo plamti vatrom koju nitko ne vidi. Dugo, jako dugo, jedino oči je istražuju, zure u nju. Nepomične i nesmanjenom pozornošću. Čovjek može gotovo čuti otkucaje svojeg bila. Odjednom, prsti se pomiču, napadaju; nalikuju na sokola, nisu više obzirni i nježni,  nego trgaju, ranjavaju, progone svoj plijen i bore se ne uzmičući, ostavljajući u snijegu tragove svoje prisutnosti, ponekad pobjedonosne, kadikad bezvoljne, a katkada gotovo beživotne.

---

Eugenio de Andrade

---

---

 

Mislim da je to bio osmijeh,

da, osmijeh je otvorio vrata.

Bio je to osmijeh velike unutarnje

svjetlosti, poželio sam se uvući

u nju, svući sa sebe odjeću i ostati,

nag u tom osmijehu.

I trčati, ploviti, umrijeti u tom osmijehu.

---

---

 

Nalik na golotinju mladosti:

zlatasta koža njihovih guzova,

s tragovima karmina, mekoputa

hrapavost, udubljena i tamnija

oko izduženih i nježnih

oblina spolnosti, ranjiva za želje

onoga tko ju je samo promatrao i nije se usudio

pristupiti ranojutarnjim bokovima

sa sutonskom sporošću svojih prstiju.

 

---

 

 

 

 

---

 

Hoće li za dane bez uspomena

ikada postojati neko drugo ime do smrt?

Smrt prozirnih, lakih stvari:

brda u zagrljaju jutra,

svjetlost tijela podignutog do usana,

procvjetali jorgovani u vrtu.

Hoće li biti drugog imena za mjesto

kad prestane postojati uspomena na tebe?

---

 

 

---

 

Sva umjetnost je

u načinu na koji jedna žena

iz predgrađa Cantona

ili s polja oko Alpedrinha

navodnjava četiri ili pet gredica

kupusa: sigurna ruka,

prisnost sa zemljom,

predanost srca.

Tako se pjesma stvara.

---

---

 

Dugo, već jako dugo su stare,

odjevene u crno sve do same duše.

Iza zidova

one se kriju od sunca kamenjara;

oko ognjišta

one se štite od hladnoće svijeta.

Imaju li još svoja imena? Nitko to

ne pita, nitko ne odgovara.

Njihovi jezici, jednako su okamenjeni.

---

---

 

Nikada

nisi prinijela svoje uho

našim usnama; nikada nisi

pritisnula svoje usne na naše uho;

ti si tišina,

gusta čvrsta neprobojna

tišina bez oblika.

Mi čujemo, mi ispijamo tu tišinu

iz naših vlastitih ruku

i ništa nas ne spaja

– mi čak ne znamo imaš li ime.

---

---

 

Sve češće primjećujem: ruka

koja zapisuje ove stihove

ostarjela je. Više ne voli pijesak

dina, poslijepodneva kad kiša

sipi, jutarnju rosu

na čičcima. Sada više voli slogove

vlastite patnje.

Uvijek je obavljala teže poslove od svoje suparnice,

razmaženije,

lijenije, ali i ljupkije.

Najteža zaduženja

uvijek su njoj povjeravana: da sije, žanje,

krpa, ríba. Ali i da

miluje, istina je. Neodgodive obveze,

vlastita nepopustljivost, napokon su je umorili.

Kraj nije daleko: molim boga

da uzme u obzir i njenu plemenitost.

---

---

---

 

Pišem da bih staru

svjetlost vrana

pretvorio u početak novog ljeta.

Nijedna sjena, ma koliko zloslutna,

ne uznemirava moj pogled:

petnaest mi je godina, cvrčanje

cvrčaka vraća se

u četverokutnu površinu dvorišta.

Sa suncem oko struka

tijelo prestaje oklijevati,

i trči ususret vodi

ili drugom tijelu, i pjeva,

pjeva bez ikakvog razloga.

---

 

---

Cijelog jutra tražio sam jedan slog.

Veoma je malen, to je sigurno: samoglasnik,

suglasnik, gotovo ništa.

Ali manjka mi. Shvaćam jedino

da mi nedostaje.

Zato sam ga tako uporno tražio.

Jedino on me mogao zaštititi

od siječanjske hladnoće, žeđi

ljeta. Slog.

Jedan jedini slog.

Spas.

---

---

 

Čujte me, čujte: želim

još jednu stvar kazati.

Uopće nije važna, znam to i sam,

neće spasiti svijet, neće

promijeniti ničiji život – ali

tko je taj koji danas može spasiti svijet

ili barem promijeniti

nečiji smisao života?

Čujte me, neću vas dugo zadržati.

To je nešto malo, poput kišice

koja tek počinje padati.

Jedva tri ili četiri riječi, ne

više. Riječi koje vam želim povjeriti.

Kako se njihov plamen ne bi ugasio,

njihov kratak plamen.

To su riječi koje sam jako puno volio,

i vjerojatno još volim.

One su moj dom, sol moga jezika.

---

---

 

Moja domovina; od kruha;

od vode;

od nježnosti, vrlo često

sramežljiva;

ni ponosna ali ni ponizna;

od onoga što se ne da ograditi zidovima

vrta a ni ukrasti,

od očiju uplašenih roda

u letu; od toplog

i kiselkastog vonja konjskog

urina; od joha

u čijoj hladovini sam naučio

da se u vođenju ljubavi zajedno uživa;

domovina duše i gnojiva,

sočna, topla, nježna;

i od mnogobrojnih i toliko voljenih latica

suncokreta.

 

---

 

---

 

Sada se gase, moje oči; gase se

zajedno sa sve slabijom svjetlošću.

Bolesna, ili ostarjela, ta dva oka,

brane se od onoga što najviše vole.

Moram im na mnogo toga zahvaliti:

na oblacima, pijesku, galebima,

dječjoj boji bresaka,

prsima koja se naziru iza bijele lanene

košulje, hladnoj

vedrini travnja, bijeloj

i neprekinutoj tišini, Cezanneovim

malim zelenim jabukama, moru.

Oči u kojima je svjetlost nekoć svjetlucala,

sada nesigurne, trepću

i pred samim zrakom.

---

Izbor i prevod: Vojo Šindolić

---

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/na-ulazu-u-noc/