Misli iz ženske četvrti
Izbor iz poezije
Deveti dan devetog mjeseca
Na melodiju “Pijana u sjeni cvijeća”
Slaba izmaglica ispod gustih, tamnih oblaka,
Moja potištenost proteže se preko cijelog dana.
Opojni miris kamforovog tamjana
Diže se iz zlatne obredne posude u obliku zmaja.
Opet je deveti dan devetog mjeseca.
U ponoć, moj draguljima ukrašeni jastuk
I krevet okružen prozirnim zastorom
Prožela je hladnoća.
S rumenilom sutona otišla sam se
Napiti vina u blizini istočnog zida,
Zanosni miris ispunio je široke rukave moje haljine
I obuzeo moju dušu.
Zapadni vjetar sada se poigrava sa zavjesama
A ja sam krhkija od uvelog cvijeta žutih krizantema.
Dan hladne hrane
Na melodiju “Žubor potoka”
Jasan je i blistav sjaj proljeća
Na dan hladne hrane.
Slabi dim tamjana
Diže se iznad obredne posude od žada.
Moj san je nemiran, i rastresen
Baš kao i moje cvjetne ukosnice
Zametnute među gomilom jastuka.
Lastavice se još nisu vratile
Sa Istočnog mora, ali
Ljudi su već počeli brati divlje cvijeće i ljekovite trave
Po livadama. Pupoljci šljiva
Uz rijeku već su otpali.
Resice se pojavljuju na granama vrba.
Najednom – u rumenilu sumraka
Počinju padati krupne kapi kiše.
Tuga rastanka
Na melodiju “Odrezana procvjetala grana šljive”
Miris crvenih lotosovih cvjetova sve je slabiji.
Jesen se opet vratila.
Nježno svlačim
Svoju svilenu haljinu i prepuštam se
Svojoj osamljenosti. Tko može
Poslati pismo dalje od oblaka?
Jedino se divlje guske vraćaju
I ispisuju svoje poruke
Po nebu
Dok mjesečina osvjetljava paviljon.
Cvijeće, ovisno o svojoj vrsti, vene
I otpada. I voda,
U skladu s prirodnim zakonima, kad se razdvoji,
Opet se na jedno mjesto vrati.
Stvorenja iste vrste
Čeznu jedno za drugim. Ali
Nas dvoje dijele daljine
A ja sam se naviknula na tugu.
Ništa je ne može ublažiti
Niti odagnati. Jednog trena
Ona je u mojim očima
Drugog, razdire moje srce.
Misli iz ženske četvrti
Na melodiju “Sjetni zvuci flaute s feniksove terase”
Tamjan je hladan u zlatnoj obrednoj posudi.
Moji pokrivači nalikuju na uzburkane crvene valove.
Ustajem bezvoljna.
Još se ne razbudivši sasvim, češljam si kosu.
Moj toaletni stolić je neotvoren.
Ostavljam zastore nerazmaknute
Sve dok iskošene zrake sunca ne počnu tamnjeti.
Strah me je od ove dokolice
Koja dopušta tmurnim osjećajima da me obuzmu.
Toliko je puno stvari o kojima bih željela pisati
Ali puštam da promaknu.
Ove godine sam smršavila
Ali ne zbog bolesti, niti od pretjeranog pića,
A ni zbog tuge od jeseni.
Bespomoćna. Sasvim sam bespomoćna.
Ovog puta je otišao daleko u planine.
Da sam pjesmu “Svjelost dana je prolazna”
Zapjevala deset tisuća puta
Ne bih ga uspjela zadržati.
Razmišljam o njemu daleko u Wu-lingu.
Osamljena u kući u Ch'inu,
Okružena maglom,
Jedino zelena voda
Što protječe ispred paviljona
Pozna moje oči koje ne prestaju zuriti
U daljinu gdje se novi slojevi tuge talože.
Jesenja ljubav
Ispitujem svoje osjećaje.
Jasno i hladno.
Tuga i bol.
Hvataju me naleti vrućine. Potom hladnoće.
Probadajući bolovi. Ustrajna tjeskoba.
Ne mogu pronaći smiraj.
Ispila sam dvije šalice, potom tri vrča
Bistrog vina sve dok se na koncu
Ne mogu oduprijeti zapuhu vjetra.
Divlje guske lete iznad mene.
Razdiru mi srce.
Bile su naše prijateljice u stare dane.
Cvjetovi zlatnožutih krizantema leže
Na zemlji, gomilaju se, izblijedjeli, uveli.
Ove godine nisam ih imala hrabrosti
Brati. Ovako osamljena,
Nepokretna za prozorom,
Promatram igru sjena.
Fina kišica pada kroz krošnje wu-t'ung drveća.
I romori, kap po kap, u sumrak.
Što da sada učinim?
Kako da odagnam riječ -
Beznađe?
Kraj proljeća
Na melodiju “Proljeće u Wu Lingu”
Povjetarac je prestao puhati,
Mirisni prah peluda se slegao
A cvijeće je gotovo prestalo
Cvjetati. Večer se spušta
A ja sam cijelog dana bila odveć
Lijena da si počešljam kosu.
Sve naše stvari stoje na istom mjestu.
On više nije među živima.
Svaki moj pokušaj bio bi uzaludan.
Prije no što mogu progovoriti
Suze mi naviru i guše me.
Čujem da je proljeće u Wu Lingu
Lijepo kao i uvijek.
Nadala sam se da ću čamcem otići ondje,
Ali bojim se da maleni čamac
Ne bi podnio težinu moje tuge.
Bez naslova
Na melodiju “Besmrtnici na obali rijeke”
Dvorište se proteže u nedogled.
Prozori su zamagljeni.
Magla prodire čak i u zatvorene sobe.
Resice na vrbama i pupoljci šljiva počinju se nazirati
Dok se proljeće vraća među drveće u Nankingu.
Ostarila sam u ovom starom gradu.
Pjesme o ljubavi, mjesecu i vjetru
Iščezle su zajedno s prošlim.
Stara sam i malo toga sam uspjela postići.
Nitko ne mari za mene sada.
Nestajem kao jesenje
Lišće.
Više me ne vuče čak ni želja da upalim svjetiljku,
Niti da zakoračim u svoj posljednji snijeg.