Ponedeljak 17. oktobar 2016.
Piše: Li Ch'ing chao (1084.-1151.)

Misli iz ženske četvrti

Izbor iz poezije


Deveti dan devetog mjeseca

Na melodiju “Pijana u sjeni cvijeća”


 

Li Ch'ing-chao (1084.-1151.) općenito se smatra za najveću kinesku pjesnikinju u višetisućljetnoj povijesti kineske književnosti i umjetnosti. Vodila je plodan i svestran život: osim što se bavila pjesništvom bila je vrstan poznavatelj kineske povijesti, strastvena kolekcionarka umjetnina, osobito brončanih i kamenih predmeta s natpisima, književna kritičarka, slikarica, kaligraf, pa čak i politički komentator. Li Ch'ing-chao uživa glas najsjajnije pjesnikinje tz'u poezije, lirskih stihova koji su se za vrijeme vladavine sjeverne i južne dinastije Sung pisali na tada popularne melodije.

Slaba izmaglica ispod gustih, tamnih oblaka,

Moja potištenost proteže se preko cijelog dana.

Opojni miris kamforovog tamjana

Diže se iz zlatne obredne posude u obliku zmaja.

Opet je deveti dan devetog mjeseca.

U ponoć, moj draguljima ukrašeni jastuk

I krevet okružen prozirnim zastorom

Prožela je hladnoća.

S rumenilom sutona otišla sam se

Napiti vina u blizini istočnog zida,

Zanosni miris ispunio je široke rukave moje haljine

I obuzeo moju dušu.

Zapadni vjetar sada se poigrava sa zavjesama

A ja sam krhkija od uvelog cvijeta žutih krizantema.


Dan hladne hrane

Na melodiju “Žubor potoka”

 


Jasan je i blistav sjaj proljeća

Na dan hladne hrane.

Slabi dim tamjana

Diže se iznad obredne posude od žada.

Moj san je nemiran, i rastresen

Baš kao i moje cvjetne ukosnice

Zametnute među gomilom jastuka.

Lastavice se još nisu vratile

Sa Istočnog mora, ali

Ljudi su već počeli brati divlje cvijeće i ljekovite trave

Po livadama. Pupoljci šljiva

Uz rijeku već su otpali.

Resice se pojavljuju na granama vrba.

Najednom – u rumenilu sumraka

Počinju padati krupne kapi kiše.


800px-Ma_Lin_002


Tuga rastanka

Na melodiju “Odrezana procvjetala grana šljive”


 

Miris crvenih lotosovih cvjetova sve je slabiji.

Jesen se opet vratila.

Nježno svlačim

Svoju svilenu haljinu i prepuštam se

Svojoj osamljenosti. Tko može

Poslati pismo dalje od oblaka?

Jedino se divlje guske vraćaju

I ispisuju svoje poruke

Po nebu

Dok mjesečina osvjetljava paviljon.

Cvijeće, ovisno o svojoj vrsti, vene

I otpada. I voda,

U skladu s prirodnim zakonima, kad se razdvoji,

Opet se na jedno mjesto vrati.

Stvorenja iste vrste

Čeznu jedno za drugim. Ali

Nas dvoje dijele daljine

A ja sam se naviknula na tugu.

Ništa je ne može ublažiti

Niti odagnati. Jednog trena

Ona je u mojim očima

Drugog, razdire moje srce.


Misli iz ženske četvrti

Na melodiju “Sjetni zvuci flaute s feniksove terase”


 

Tamjan je hladan u zlatnoj obrednoj posudi.

Moji pokrivači nalikuju na uzburkane crvene valove.

Ustajem bezvoljna.

Još se ne razbudivši sasvim, češljam si kosu.

Moj toaletni stolić je neotvoren.

Ostavljam zastore nerazmaknute

Sve dok iskošene zrake sunca ne počnu tamnjeti.

Strah me je od ove dokolice

Koja dopušta tmurnim osjećajima da me obuzmu.

Toliko je puno stvari o kojima bih željela pisati

Ali puštam da promaknu.

Ove godine sam smršavila

Ali ne zbog bolesti, niti od pretjeranog pića,

A ni zbog tuge od jeseni.

Bespomoćna. Sasvim sam bespomoćna.

Ovog puta je otišao daleko u planine.

Da sam pjesmu “Svjelost dana je prolazna”

Zapjevala deset tisuća puta

Ne bih ga uspjela zadržati.

Razmišljam o njemu daleko u Wu-lingu.

Osamljena u kući u Ch'inu,

Okružena maglom,

Jedino zelena voda

Što protječe ispred paviljona

Pozna moje oči koje ne prestaju zuriti

U daljinu gdje se novi slojevi tuge talože.


 

Jesenja ljubav

“Dosadna pjesma na sporu, tužnu melodiju”

 

Ispitujem svoje osjećaje.

Jasno i hladno.

Tuga i bol.

Hvataju me naleti vrućine. Potom hladnoće.

Probadajući bolovi. Ustrajna tjeskoba.

Ne mogu pronaći smiraj.

Ispila sam dvije šalice, potom tri vrča

Bistrog vina sve dok se na koncu

Ne mogu oduprijeti zapuhu vjetra.

Divlje guske lete iznad mene.

Razdiru mi srce.

Bile su naše prijateljice u stare dane.

Cvjetovi zlatnožutih krizantema leže

Na zemlji, gomilaju se, izblijedjeli, uveli.

Ove godine nisam ih imala hrabrosti

Brati. Ovako osamljena,

Nepokretna za prozorom,

Promatram igru sjena.

Fina kišica pada kroz krošnje wu-t'ung drveća.

I romori, kap po kap, u sumrak.

Što da sada učinim?

Kako da odagnam riječ -

Beznađe?


poesia-chinesa-sec-xii


Kraj proljeća

Na melodiju “Proljeće u Wu Lingu”


 

Povjetarac je prestao puhati,

Mirisni prah peluda se slegao

A cvijeće je gotovo prestalo

Cvjetati. Večer se spušta

A ja sam cijelog dana bila odveć

Lijena da si počešljam kosu.

Sve naše stvari stoje na istom mjestu.

On više nije među živima.

Svaki moj pokušaj bio bi uzaludan.

Prije no što mogu progovoriti

Suze mi naviru i guše me.

Čujem da je proljeće u Wu Lingu

Lijepo kao i uvijek.

Nadala sam se da ću čamcem otići ondje,

Ali bojim se da maleni čamac

Ne bi podnio težinu moje tuge.


Bez naslova

Na melodiju “Besmrtnici na obali rijeke”

 


Dvorište se proteže u nedogled.

Prozori su zamagljeni.

Magla prodire čak i u zatvorene sobe.

Resice na vrbama i pupoljci šljiva počinju se nazirati

Dok se proljeće vraća među drveće u Nankingu.

Ostarila sam u ovom starom gradu.

Pjesme o ljubavi, mjesecu i vjetru

Iščezle su zajedno s prošlim.

Stara sam i malo toga sam uspjela postići.

Nitko ne mari za mene sada.

Nestajem kao jesenje

Lišće.

Više me ne vuče čak ni želja da upalim svjetiljku,

Niti da zakoračim u svoj posljednji snijeg.


Izbor iz poezije, prevod sa kineskog jezika i Uvodna reč: Vojo Šindolić
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.