LINGUA FRANCA
Prvi dani
Ona me je zašila za svoje bedro
i prenijela preko šest granica.
I evo me: tu sam
Ja (?)
dvaputrođeni
Sporo ide sve
i naopako ide:
kad se ne tresem od straha – udaram
kad ne udaram – boli me
kad opet udarim – boli koga ne smije.
Kakav žamor ovaj jezik
kakvo strašno zujanje
skoro kao tišina pred onima s kojima ne dijeliš nijedan,
i s kojima bi progovorio
(a tako bih progovorio!)
Onda
od dosade
pravim zalihu grijehova, da se ne potroše do danas
između njih
prva usporavanja, mala zastajanja, rijedak mir,
motane cigarete (još učim kako se prave),
obrće se oko sebe nimb dima pod lampom,
neki tihi, meni nov Amerikanac pita Where am I calling from,
na skromno bogatoj bakarnožutoj stranici knjige,
dobročinstvo njegove oskudne engleske rečenice
(„kako se reče la frase sparsa?“ –
„na kojem jeziku?“).
Otkrije mi se svaki put da nemamo dovoljno riječi,
nikad ih nismo imali
pa se pomažem drugim jezikom, u trećem,
udaram uprazno, mašem rukama po zraku
tražim spasonosnu, objašnjavajući riječ,
urlam nezahvalno
kad je ne nađem
(ne shvaćam da nije do nje),
s dvadeset i tri godine iskustva
vikanja
pod kožu urasle nestabilnosti –
darom domovine
našim istinskim kulturnim patrimonijem.
Od onog jedinog, herojskog ruksaka na leđima
ne vidi se kofer neuroza, dovoljan da obučeš trojicu ovdašnjih.
ipak: vrijeme
u zahvalnoj tišini,
u svetosti i spasu pisane stranice,
flame i plamen rijetko jednako gore na papiru
zajednički sjaje
Sve manje
to the memeory of Philip Larkin
Prebrisao sam, slučajno
dobar dokumentarac o Rothku,
snimio preko, s iste tromeđe očaja, želje i navike,
neku bbc-reportažu o Dubrovniku.
Sad gledam, čekam, nekako nepoznato mi hladno,
neizbježan, bijeli rez, onaj tren od sekunde,
kad će se sporo i dobro smijenjivanje uspravnih boja –
goruće crveno, hrđavo smeđe, akvamarinsko, i bijelo
razočarano prekinuti
da se pokaže nešto što napokon, jedan jedini put
nemam volje gledati.
U jutenu vrećicu sa zatonskom lavandom,
turim nos iz navike,
u prašinu što se skupila kao preko nostalgije.
Umjesto uvježbane dešperacije – platno:
Lavander mist: No. 1,
Pollockovo središte od pepela, izgorene grane,
ugljen i pijesak;
i magla i pitanja
Tako sve više,
oko odbijeno o neočekivano,
o svježe vizije,
odvraća me od bespovratnog,
što i kad se javi, javi se ovako,
slabo, i poželjno kalvaniziranim pogledom
Nostalgija za budućnošću
(Diminuendo ma non troppo)
Dejanu Novačiću
Jesti burek iz pekare na uglu
Trga Marksa i Engelsa,
čitati Politiku što još miriše na štampu
piti tursku kafu iz rasparenog servisa
poslije popodnevnog drijemanja
u preživjelom salonu.
Čuti domaćicu kroz staklena vrata
kako na telefon šapće nekome:
„sad je leg`o...preneću mu ja“.
Popiti špricere u kafani Znak pitanja („?“)
i u Tri šešira krhnuti tiho čašu pod stol, nad muzikom
kod zaboravljene pjesme.
Buditi se uz rasol i radio („tačno je dvanaest sati“).
Žaliti.
Napuniti dobru torbu knjigama
crvenim, iz „Rada“, i plavim, Zadruginim.
Dirnuti, hitro kao lopov, proći rukom
Preko fra Ivinog stola na Vencu.
Zapaliti, za gornji i za donji svijet, po svijeću
u Sabornoj crkvi
ostaviti cvijet nad dvije kripte u porti.
I onda spremiti kofer, put stanice
Nemanjinom
i vratiti se vlakom.
Ne gledati, ne osvrtati se, ne obraćati pažnju,
ne zaustavljati se
sve do tamo gdje pukne
sunce nad morem iznad Kvarnera
Pa dalje.
Dalje sjeverno, zapadno
do tamnih cigala kuća na ravnoj, ravnoj zemlji.
Svjetlozeleno i svjetloplavo. I visoki prozori. I zrak.
Iz knjige poezije Đorđa Matića: Lingua franca (Prosvjeta, Zagreb, avgust, 2013)