Nedelja 10. novembar 2013.
Piše: Đorđe Matić

LINGUA FRANCA

 

 

 

Prvi dani

 

Đorđe Matić
 
Rođen u Zagrebu 1970. Pesnik i esejista. Živi u Hillegomu u Holandiji.

 

Ona me je zašila za svoje bedro

i prenijela preko šest granica.

I evo me: tu sam

Ja (?)

dvaputrođeni

 

Sporo ide sve

i naopako ide:

kad se ne tresem od straha – udaram

kad ne udaram – boli me

kad opet udarim – boli koga ne smije.

 

Kakav žamor ovaj jezik

kakvo strašno zujanje

skoro kao tišina pred onima s kojima ne dijeliš nijedan,

i s kojima bi progovorio

(a tako bih progovorio!)

 

Onda

od dosade

pravim zalihu grijehova, da se ne potroše do danas

 

između njih

prva usporavanja, mala zastajanja, rijedak mir,

motane cigarete (još učim kako se prave),

obrće se oko sebe nimb dima pod lampom,

neki tihi, meni nov Amerikanac pita Where am I calling from,

na skromno bogatoj bakarnožutoj stranici knjige,

dobročinstvo njegove oskudne engleske rečenice

(„kako se reče la frase sparsa?“ –

„na kojem jeziku?“).

Otkrije mi se svaki put da nemamo dovoljno riječi,

nikad ih nismo imali

pa se pomažem drugim jezikom, u trećem,

udaram uprazno, mašem rukama po zraku

tražim spasonosnu, objašnjavajući riječ,

urlam nezahvalno

kad je ne nađem

(ne shvaćam da nije do nje),

s dvadeset i tri godine iskustva

vikanja

pod kožu urasle nestabilnosti –

darom domovine

našim istinskim kulturnim patrimonijem.

 

Od onog jedinog, herojskog ruksaka na leđima

ne vidi se kofer neuroza, dovoljan da obučeš trojicu ovdašnjih.

 

ipak: vrijeme

u zahvalnoj tišini,

u svetosti i spasu pisane stranice,

flame i plamen rijetko jednako gore na papiru

zajednički sjaje

 

Rothko

 

Sve manje

 

to the memeory of Philip Larkin

 

 

Prebrisao sam, slučajno

dobar dokumentarac o Rothku,

snimio preko, s iste tromeđe očaja, želje i navike,

neku bbc-reportažu o Dubrovniku.

 

Sad gledam, čekam, nekako nepoznato mi hladno,

neizbježan, bijeli rez, onaj tren od sekunde,

kad će se sporo i dobro smijenjivanje uspravnih boja –

goruće crveno, hrđavo smeđe, akvamarinsko, i bijelo

razočarano prekinuti

da se pokaže nešto što napokon, jedan jedini put

                nemam volje gledati.

 

U jutenu vrećicu sa zatonskom lavandom,

                turim nos iz navike,

u prašinu što se skupila kao preko nostalgije.

Umjesto uvježbane dešperacije – platno:

                Lavander mist: No. 1,

Pollockovo središte od pepela, izgorene grane,

                ugljen i pijesak;

i magla i pitanja

 

Tako sve više,

oko odbijeno o neočekivano,

o svježe vizije,

odvraća me od bespovratnog,

što i kad se javi, javi se ovako,

slabo, i poželjno kalvaniziranim pogledom

 

rothko3

 

Nostalgija za budućnošću

 

(Diminuendo ma non troppo)

 

                                    Dejanu Novačiću

 

 

Jesti burek iz pekare na uglu

Trga Marksa i Engelsa,

čitati Politiku što još miriše na štampu

piti tursku kafu iz rasparenog servisa

poslije popodnevnog drijemanja

u preživjelom salonu.

Čuti domaćicu kroz staklena vrata

kako na telefon šapće nekome:

„sad je leg`o...preneću mu ja“.

 

Popiti špricere u kafani Znak pitanja („?“)

i u Tri šešira krhnuti tiho čašu pod stol, nad muzikom

kod zaboravljene pjesme.

Buditi se uz rasol i radio („tačno je dvanaest sati“).

Žaliti.

 

Napuniti dobru torbu knjigama

crvenim, iz „Rada“, i plavim, Zadruginim.

Dirnuti, hitro kao lopov, proći rukom

Preko fra Ivinog stola na Vencu.

Zapaliti, za gornji i za donji svijet, po svijeću

u Sabornoj crkvi

ostaviti cvijet nad dvije kripte u porti.

 

I onda spremiti kofer, put stanice

Nemanjinom

i vratiti se vlakom.

Ne gledati, ne osvrtati se, ne obraćati pažnju,

ne zaustavljati se

sve do tamo gdje pukne

sunce nad morem iznad Kvarnera

 

Pa dalje.

Dalje sjeverno, zapadno

do tamnih cigala kuća na ravnoj, ravnoj zemlji.

Svjetlozeleno i svjetloplavo. I visoki prozori. I zrak.

 

 

Iz knjige poezije Đorđa Matića: Lingua franca (Prosvjeta, Zagreb, avgust, 2013)

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.