Uzevši malo hrane i lagani štap za oslanjanje u hodu

zaputio sam se prema svom domu u tihoj tajnovitosti,

staza između brzica i potoka krivuda sve

do vrha planine, nema kraja ovoj začudnoj divoti

usporene vode utihnule u smrznutoj ljepoti

dok bambusov guštik svjetluca prekriven injem,

slapovi pjenušavo rasprskavaju mnoštvo kapljica

a goleme šume prostiru se na udaljenim gorama.

Razmišljam kako izlazak mjeseca gledam sa zapada

a zalazak sunca promatram s istoka,

planinarim sve do mraka a noć provodim

zaštićen njenim sveobuhvatnim sjenama.

Neosjetljiv na visoki položaj: po tome sam na glasu.

Koračam ponizno i sve nade polažem u ljepotu oko sebe,

jer u tihoj tajnovitosti put je bez zapreka,

i vodi k visinama bez premca.

Sasvim spokojan, razlika između

da i ne nestala, prihvaćam izvorno jedinstvo,

svijest i tišina sjedinili se,

ta sveprožimajuća ljekovitost pomoću koje nastavljamo dalje.

Drvosječa i samotnjak – oni u ovim

planinama prebivaju zbog sasvim različitih pobuda,

a postoje i druge razlike.

Čovjek može ozdraviti među ovim vrtovima,

zaštićen od varljivih utjecaja i nemira,

jasnoća divljeg krajolika zaziva daleke vjetrove.

Smjestio sam svoj dom na sjevernom brdu,

vrata se otvaraju na jug prema rijeci,

od izvora prokopao novi kanal

i posadio hibiskus na terasastim nasipima.

Sada se čuperci mladih stabala šire pred mojim vratima

baš kao i planine u mom prozoru,

ja lutam uskim stazama između poljâ

ili zurim u daljinu u najviše grebene,

malo toga želeći, nikad se ne umorivši.

Rijetka je sreća ostvariti ovakav život,

premda i moje staze čeznu,

kao nekoć staze drevnih samotnjaka, za koracima prijatelja:

zar ih mogu zaboraviti u ovoj savršenoj

posvećenosti koju jedino srodne duše mogu dijeliti?

Hsieh Ling-yun (385.-433.)

U zoru sam počeo razmišljati o neosvojivim liticama

a uvečer sam se ugnijezdio na planinskom vrhu

s kojeg sam jedva uspio nazrijeti ovu kolibu

pogledom obuhvaćajući gore izbrazdane potocima,

šume se pružaju daleko iza otvorenih vrata moje kolibe

a padina se spušta sve do prvih stepenica.

Uokolo se šire planine, ispriječivši se putevima

a staze vijugaju kroz bambusove guštike, prepuštajući na volju

posjetiteljima da se uspnu novim stazama mudrosti

ili da se sumnjivim starim putevima vrate natrag kući.

Slapovi pjenušavo huče u sumrak,

urlici gibona razliježu se daleko kroz noć,

držim se duhovnog uzora, duboko u meditaciji,

i njegujem ovaj Put, nikad ne zalutavši.

Svijest sada ogoljena poput drveća u kasnu jesen,

dok se oči naslađuju cvjetovima proljeća,

ja nastanjujem ustrajnost i čekam na kraj,

zadovoljan što svaku promjenu i gubitak živim smireno,

jedino žalim što ovdje nema srodne duše

koja bi se zajedno sa mnom uspela na ove plavetne oblake.

U ovim zabitima i samotnim dubinama tihe tajnovitosti,

tišine su beskrajne, udaljenosti prazne,

i čovjek lako shvaća da naše želje obezvređuju našu izvornu narav

a naša tjelesna nastojanja duhovne uzore.

Ako očima i ušima ne uspijevamo razaznati te istine,

kako se itko može pouzdati jedino u tragove koje slijedi?

Sažeo sam svu prošlost u ustaljeni slijed godišnjih doba,

pouzdavši se u prosvjetljujuću pronicavost peterostruke vizije,

i sada, pridržavajući se te mudrosti, puštam da moj kist miruje,

da se isprazne misli rasplinu a s njima i ove riječi završe.

Cijelog jutra sam otkopavao orhideje iz zemlje,

bojeći se da bi ih mraz mogao ubrzo uništiti,

a noć sam proveo među čupercima oblaka,

uživajući u mjesecu što svijetli iznad svih ovih gora,

gugut mi govori da su se ptice ugnijezdile,

jesenje lišće popušta pred hladnim vjetrovima.

Zvuci se miješaju u uhu, čudni

nezemaljski odjeci dolaze iz blistavih daljina,

ali nema nikoga s kime bih podijelio ovu zadivljujuću ljepotu

ili radost mirisne jasnoće vina.

Mi se nikad više nećemo sresti.

Sjedim uz potok, sunce bezrazložno grije moje stare kosti.

Premda urlik gibona označava zoru,

svjetlost svanuća još nije obasjala ovu dolinu tihe tajnovitosti.

Oblaci se gomilaju iznad vrleti

a rosa i dalje blista na pupoljcima

kad se zaputim uz krivudavi potok,

penjući se daleko i visoko kroz uske kanjone.

Ne marim za svoju odjeću dok gacam po rječicama

verem se uz litice i prelazim preko udaljenih grebena

do rijeke iza njih. Ona krivuda a ja je slijedim,

sretan što i ja tumaram uz nju

pokraj izdanaka potočne grbice i vodene leće što lelujaju

u vodenoj struji i rastu uz šaš i divlju rižu u bistrim plićacima.

Uspravivši se na vršcima prstiju da u dlanove zahvatim gutljaj vode

sa slapova i berući još mlado lišće u šumama,

mogu gotovo vidjeti tog ljupkog planinskog duha

u ogrtaču od smokvinog lišća i sa šalom od glicinije.

Sakupljanje orhideja ne privlači drage prijatelje

a branje konopljinih cvjetova ne donosi toplinu,

ali srce pronalazi ljepotu u svojoj posvećenosti,

premda se takve tajnovite stvari ne mogu izraziti riječima:

pomno promatrajući, čovjek je ovdje daleko od svih briga,

shvaćajući stvari od kojih se sve više udaljava.

Stojeći na nasipu, otresam prašinu svijeta sa svojih leđa,

uživajući u samotnim šetnjama u blizini svoje kolibe.

Potok žubori niz stjenoviti obronak.

Planine se dižu iza krošnji drveća,

gotovo neopisiva plava boja vodomara

podsjeća me na jednostavni život ribara.

Sa zatravljene obale, osluškujem

dok proljeće ispunja moje srce.

Zebe se dozivaju u krošnjama hrastova.

Jeleni riču a onda ponovno počinju pasti travu.

Prisjećam se ljudi koji su poznavali stotinu tuga,

i zahvalnosti koju su osjećali za darove.

Radost i tuga prolaze, jedno za drugim,

pogreška u jednom trenu, radosni uspjeh u drugom.

Ali to ne važi i za mene. Jer ja sam izabrao slobodu

radije nego svjetske brige. Ja sam izabrao jednostavnost.