Petak 21. april 2017.
Piše: Jack Spicer

Evo što su mi učinile riječi

Izbor iz poezije


PISMO UREDNIKU


Uvodna beleška
John Lester Spicer (izg: Spajser) poznatiji kao Jack Spicer rođen je 30. siječnja 1925. godine u Los Angelesu kao stariji od dvojice braće u obitelji koja se bavila hotelskom i ugostiteljskom djelatnošću. Zbog slabog zdravlja nekoliko je puta prekidao studij i mijenjao sveučilište da bi 1947. godine diplomirao na Sveučilištu u Berkeleyju, a 1950. i magistrirao na istom sveučilištu. Spicer je studirao staronorveški, anglosaksonski i njemački jezik, a uporedo i suvremenu dramu. Od 1950. pa sve do prerane smrti 1965. godine, Spicer se gotovo iz godine u godinu selio iz grada u grad radeći kao gostujući sveučilišni profesor u San Franciscu, New Yorku, Bostonu, Berkeleyju, St. Paulu, Minnesoti, itd. U New Yorku se družio s tada mladim pjesnicima Johnom Ashberyjem, Frankom O'Harom i Barbarom Guest, u Bostonu s pjesnicima Johnom Wienersom i Robinom Blaserom, a u San Franciscu s Robertom Duncanom i Garyjem Snyderom. Još u mladosti Spicer je bio prihvaćen i priznat kao iznimno zanimljiv i darovit pjesnik, osobitno nakon što ga je 1960. godine Donald Allen uvrstio u znamenitu antologiju Nova američka poezija (The New American Poetry) koja i dan-danas predstavlja daleko najznačajniji i najutjecajniji antologijski izbor američkog pjesništva druge polovice dvadesetog stoljeća. Potkraj pedesetih godina Jack Spicer je zajedno s Robertom Duncanom, Lawrenceom Ferlinghetttijem, Kennethom Rexrothom i Allen Ginsbergom sudjelovao u brojnim kulturno-društvenim aktivnostima u San Franciscu, pa je u književnosti Sjedinjenih Država i ostao upamćen kao jedan od najznačajnjih predstavnika tzv. “književne renesanse u San Franciscu”. Spicer je za života objavio sedam pjesničkih zbirki, a posthumno je tiskano još trinaest njegovih zbirki da bi napokon 2008. godine bile objavljene njegove sabrane pjesme u knjizi Evo što su mi učinile riječi (Wesleyan University Press). Svijet jazz i blues glazbe, društveni protest i brojne životne neprilike osamljenog pojedinca koji se u tišini svoje pjesničke sobe suprotstavlja gomili, jednoumlju i općeprihvaćenim društvenim konvencionalnostima, najbitnije su teme u Spicerovoj poeziji. Još od samih književnih početaka, Jack Spicer je rado govorio i pisao o svojim književnim uzorima: Federicu Garciji Lorci, Robertu Duncanu, Robertu Creeleyju, njemačkom pjesniku Stefanu Georgeu, Emily Dickinson, itd. Svojom “tehnikom promišljenog pisanja” koja je u mnogome srodna poetici Roberta Duncana ili Charlesa Olsona, Spicer je stvorio osebujno pjesničko djelo koje se proteže od vizionarskog lirizma i satiričnih, gotovo nadrealnih stihova sve do proročke poezije političkog i socijalnog protesta.

Sve donedavno vjerovao sam kako pisanje objašnjenja za pojedine pjesme predstavlja ili priznanje da su te pjesme u velikoj mjeri nedorečene i privremene (poput vulkanizerske zakrpe na probušenoj gumi) ili da predstavljaju ponižavajuće priznanje da je pjesnika mnogo više zanimao ovozemaljski uspjeh kod književne kritike nego nebeski nauk o poeziji – kao i da je takvoj vrsti napora prije mjesto u garaži ili konjušnici nego među Muzama.

     Muze postoje, ali sada znam da se ne boje uprljati svoje ruke objašnjenjima – strpljive su kada su u pitanju istina i tumačenje sve dotle dok istinu i tumačenje ne pokušamo uvući u pjesmu; ako smo dovoljno hrabri i mudri da ih ne samo čujemo nego i poslušamo, one nam šapuću: “Pjevaj o čemu god želiš, ali ne okolišaj nego prijeđi na stvar.”

     Ova gotovo seksualna metafora uvodi me u prvi problem. U ovim pjesmama ja opsceno (u jezičkom i konceptualnom smislu) ne upotrebljavam, kao što je to u većini slučajeva uobičajeno, zbog intenziteta i žestine, nego mnogo više kao svojevrstan ritmični šumor grana koji se poput sna provlači kroz djelo Finnegans Wake, ili, da analogiju učinim još zanimljivijom, kao veselu grupu navijača na uzbudljivoj ragbi utakmici. Upravo stoga što opscenost nije nužno potrebna ja je upotrebljavam, jer isto sam tako mogao upotrijebiti neku drugu vrstu emocionalnog nemira, kao što sam možda mogao upotrijebiti bilo što drugo (poput ritma u jazzu) što je uobičajeno i nesvrhovito.

     Svrhovitost. Ali, možda si odveć uljudan da bi mi postavio pitanje: “A što je to uopće svrha?” Nisu li ove pjesme zajedničke svim muškarcima, poput Rorschachovih mrlja-crteža ili kurvi? Jesu li one išta bolje od bilo kakvog psihološkog ogleda sa zrcalima?

     Što se samih pjesama tiče, nisu. Svaka od njih je zrcalo, posvećena osobi u koju se na sebi svojstven način želim zagledati. Ali zrcala se mogu postaviti na različite načine. Niz obostrano postavljenih izobličavajućih zrcala u luna parku mnogo je djelotvorniji kao cjeloviti doživljaj nego što je učinak svakog zrcala za sebe.

     Oni koji prave zrcala znaju tajnu – čovjek ne pravi zrcalo da bi, gledajući se u njemu, nalikovao na sebe, čovjek želi vidjeti samoga sebe u zrcalu.


IMAGINATIVNE ELEGIJE


 

         “Sva filozofija koja je čovjeku potrebna nalazi se u Berkeleyju.” – W. B. Yeats


I.


 

Poezija, gotovo slijepa poput fotoaparata

Živa je i vidljiva tek načas. Škljocaj,

Treptaj vjeđe i oka

Brz gotovo kao što se riječ izgovara.

Čovjek ne želi tek tako trepnuti i tren poslije

Oslijepiti. Čovjek ne želi

Stalno gledati u jato ptica koje i dalje lete

Nakon što je mnoštvo drugih ptica sletjelo ili se već ugnijezdilo.

Sretni smo što postoje stvari koje su vidljive poput oceanâ

Koji su uvijek blizu nas,

Oni su trajne, sporedne okolnosti

U trenutačnosti onoga što vidimo.

Prizor je to

Ali ne onoliko ugodan oku

Kao što je nekoć bio.

Kada slavim sunce ili bilo kojeg brončanog boga koji postoji zahvaljujući

     njemu

Nemojte misliti da ne bih radije slavio visokog plavokosog mladića

Koji je pojeo sav moj čips u baru Crvena gušterica.

Jer kad otvorim oči neću ugledati njega

Nego Sunce.

Kad su oči otvorene i Sunce je kao i mnoge druge stvari uvijek prisutno

I uporno koliko i dah.

                            Čovjek može jedino obožavati

Te hladne vječnosti jer one podnose

Isključivo ono što je prolazno.

Ali ne i onoliko ugodno oku.

Prolaznost je izazov za poeziju

Izazov za fotografije, izazov za oči.

Pomoću fotografija

Ja prizivam

Jata ptica

Jednog mladića

Sobu u kojoj sam počeo pisati ovu pjesmu

Sve

Što su moje oči vidjele ili što su ikada mogle vidjeti

Ja volim

Ja volim – Treptaj oka

Ja vidim

Hladnu poeziju

Na rubu onoga o čemu oči maštaju.

To je kao da prizivamo mrtve a oni nam se javljaju jedino

Kroz naše vlastite proklete trube, kroz naš vlasiti prokleti medij:

“Ja sam mala Eva, crnačka princeza iz sunčanog raja.”

Glas zvuči svijetlo i visoko.

“Ja sam teta Minnie. Ljubav je slatka kao mjesečina ovdje u raju.”

Glas zvuči svijetlo i visoko.

“Ja sam Barnacle Bill. Potonuo sam zajedno s Titanicom. I uskrsnuo u

     slanom raju.”

Glas zvuči svijetlo i visoko, svijetlo i visoko.

“Pozdravljamo vas iz zemlje duhova, iz slatke platonske zemlje duhova.

Ne možete nas vidjeti u zemlji duhova, a ni mi uopće ne vidimo.”


Robert Berg


II.


 

Mora biti da Bog ima jako velike oči kad vidi baš sve

Što smo izgubili ili zaboravili. Ljudi su nekoć govorili

Da svi izgubljeni predmeti ostaju na Mjesecu

I da ih nitko ne može vidjeti doli Božje oko.

Mjesec je veliko žuto Božje oko koje pamti

Ono što smo izgubili ili što nikada nismo izrekli. Zato nam

Mjesec izgleda neosjetljivo i sablasno u mraku.

To su fotografske snimke svega što se iz trena u tren događa u svijetu

Ogoljene u užasnoj žutoj hladnoći.

To su predmeti koje nikada nismo vidjeli.

To su ptice dodo koje su letjele kroz gust snijeg

Koji je padao od otoka Baffin do Grenlanda

Ali te pahulje snijega nikad nisu uspjele vidjeti same sebe.

Mjesec je namijenjen zaljubljenima. Zaljubljeni se daju i nestaju

U drugima. Ni oni ne mogu vidjeti sami sebe.

Mjesec se vidi. Mjesec se može vidjeti.

Mjesec nije žuti fotoaparat. On opaža

Ono što se nije dogodilo, ono što je neučinjeno, ono što se neće dogoditi.

To nije oštro i škljocajuće oko od stakla i zaslona. Tek

Stara, spora, beskrajno duga ekspozicija

Negativa koji se ne može razviti.

Bojte se starog Božjeg oka zbog njegove hladne suzdržanosti

Umjesto goruće ljubavi. Bojte se njegove neljudske svjetlucajuće praznine

Koja privlači zaljubljene.

Bojte se Božjeg Mjeseca zbog uroka, zabadanja igli

U zaboravljene lutke. Bojte ga se zbog vukodlaka.

Zbog vještica, magije, ludila, čarolija.

Pjesnik na Mjesecu gradi dvorac

Napravljen od mrtve kože i stakla. Ovdje čudesni strojevi

Proizvode kolačiće u kojima su skrivene poruke o sretnoj ljubavi.

                                                                   Karte za tarot

Vode ljubav s drugim špilom karata za tarot.

Ovdje je tjeskoba tek bludna sestra mašte.

Ovdje je suncu izloženi dvorac od kojeg se

Odbija sunčana svjetlost. Da dada da.

Dvorac pjeva.

Da. Ne sjećam se što sam izgubio. Dada.

Pjesmu. Da. Hipogrifi* su pjevali.

Da dada. Mladić. Njegovi rogovi

Bijahu vlažni od pjesme. Dada.

Ne sjećam se. Da. Zaboravio sam.

Da. Dada. Pakao. Stara cmizdravica

Koja redovito proždire svoje ljubavnike.


Pakao ipak postoji u daljini

Između upamćenog i zaboravljenog.

Pakao ipak postoji u daljini

Između onoga što se dogodilo i što se nikad nije dogodilo

Između Mjeseca i Zemlje trenutačnosti

Između pjesme i žutog Božjeg oka.

Pogledajte kroz prozor u stvarni Mjesec.

Pogledajte opkoljeno nebo koje probadaju zrake.

Pogledajte sada, u ovu sobu, vidite li Mjesečevu djecu

Vuka, medvjeda i vidru, zmaja, golubicu?

Pogledajte sada, u ovu sobu, vidite li Mjesečevu djecu

Ona lete, pužu, plivaju, gore

Oslobođena od ljepote.

Čujte ih kako šapuću.


III.


 

Drugo Božje oko je dobro i zlatno. Toliko je svijetlo

Da zasljepljuje. To mu je oko precizno. Tim okom

On promatra dobrotu svjetlosti kojom svijetli

A tada, okomljujući se poput mačke, proždire

Svaki zlatni tračak svjetlosti

Koju je vidjelo i kojom je svijetlilo.

Mačka se hrani miševima. Bog se hrani samim sobom. Božja dobrota je

Crni i zasljepljujući ljudožder svjetlucavih zubiju

Koji proždire jedino samog sebe.

Poričući svjetlost

Božje zlatno oko postaje mjed. To je mjedeni odjek

Dobrih namjera.

To je mjedeni odjek buke i vatre.

Svjetlost je vrana strvinarka

Koja grakće i obrušava se s visoka. Koja grakće i obrušava se s visoka.

Potom odjednom dolazi do zastoja.

Dan se mijenja.

Tu je nevino staro Sunce i prilično je hladno za oblakom.

Bol od sunčane svjetlosti prestaje.

Bog je nestao. Bog je nestao.

Ništa nije bilo toliko dobro.

Kasno je. Navucite kaput.

Smrkava se. Sve je hladnije.

Većina se stvari događa u sumrak

Kad Sunce zalazi, Mjesec još nije izišao

A Zemlja pleše.

Većina se stvari događa u sumrak

Kad ni jedno a ni drugo oko nije otvoreno

A Zemlja pleše.

Većina se stvari događa u sumrak

Kad Zemlja pleše

A Bog je slijep poput golemog šišmiša.

Mladići se sunčaju oko bazena.

Njihove prepone su stisnute uz topli cement.

Izgledaju kao da sanjaju. Kao da njihova tijela sanjaju.

Zaštitite njihova tijela od otrova Sunca,

Spasite sanjare. Oni sada nalikuju na jastoge

Vatereno crveni i intimni dok sanjaju.

Oni sanjaju o njima samima.

Oni sanjaju snove o njima samima.

Oni sanjaju snove u kojima sanjaju o njima samima.

Zapljusnite ih sumrakom poput mokrog šišmiša.

Oslobodite sanjare.

                             Pjesniče,

Budi nalik Bogu.


564385230


PJESMA ZA DAN DADE, 1. TRAVNJA 1955.


 

Draga,

Razlika između Dade i barbarizma

Jednaka je razlici između pobačaja i polucije.

Pobačaj je

Svjesno žrtvovanje prošlosti, dodavanje brkova

Mona Lisi, izručenje

Stvarne djece.

Daljnja je razlika, draga moja, žrtvovanje

Ničije djece, daljnja je razlika barbarizam, daljna je razlika Eskim

Koji mahnito žuri u muzej, daljnja je razlika bohemija

Koja se odriče gradova koje nikad nije pokorila.

Ružni Vandal koji mokri po kipu nije Fidija

Koji mokri po kipu. Barbaizam je

Nešto još manje od pokreta.

Uništite svoje bogove ako želite Dadu:

Odustanite od svojih poroka, spalite svoj jukebox,

Crtajte brkove po glazbi, naslikajte stvarnu majku

Na svakom ne-objektivističkom platnu. Zagadite

Jedino one stvari koje pripadaju vama.

“Ljepota je tako rijetka stvar”, kazao je Pound,

“Zato rijetki piju s moje fontante.”

Znači, imate pravo mokriti u fontanu jedino

Ako ste lijepi.

 


 

PET RIJEČI ZA JOEA DUNNA NA NJEGOV DVADESET I DRUGI ROĐENDAN


 

Dajem ti pet riječi za tvoj rođendan.

Prva riječ je anthropos

I namijenjena je onome koji slavi rođendane.

On je sjedokos, izdržljiv i slijep, brblja

O starim ratovima i mrtvim ljepotama.

On je tu zbog spokoja tvojeg srca dok se dani utrkuju,

Ratovi su izgubljeni, a ruže venu.

Ni jedan neprijatelj ne može te napasti, a da ga on ne porazi.

Ni jedna ljepota ne može umrijeti u tvojem srcu, a da je se on neće sjećati.


Druga riječ je andros

I namijenjena je onome tko se ponosi svojim rodom

Upotrebljava je poput pijetla za borbu i drži je uspravno

Usred ponoći

Poput rođendanske svijeće.

On će ti ponuditi mudrost Lude

Skrivenu u slabinama

Glasno se buneći protiv prostaštva

Svega što nije sveto.


Treća riječ je eros

Ona će biti uz tebe svake rođendanske noći

I donosit će pravu vrijednost tvojem srcu.

Koga god dotakneš voljet će te

I osjećat ćeš Njegov dodir na sebi

Poput sunčane svjetlosti što se širi starim zrcalom.


Četvrta riječ je thanatos, crno ždrijelo

Koje probavlja rođendane.

Ne nudim ti thanatos. Dajem ti tu riječ da Njega zoveš

Thanatos, tog mučitelja mladih ljudi koji izjeda srce i proždire tijelo.

Gledaj, On se povlači kada Ga imenuješ.

Imenuj ga! Thanatos.


 

Posljednja riječ je agape,

Plesačica koja rođendane pretvara u ritmičke pokrete.

Ona predvodi riječi.

Ona je tajni začin u svemu. Ona čini da riječi

Kruže oko Nje. Riječi plešu.

Gledaj ih. Anthropos je bezvremen,

Andros je stvorio djevicu, Eros se ne ogleda u zrcalu,

Thanatos  je pokoren. Agape, Agape je predvodnica,

Ona je Ljjubav

Ona se javlja poslije rođendana,

Ona stvara poeziju

I pomiče zvijezde.


* mit. u vjerovanju starih Grka, fantastična životinja konjskog tijela i orlovske glave.


Izbor, prevod i uvodna beleška: Vojo Šindolić
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.