evo što su mi učinile riječi (2)
Izbor iz poezije
http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/evo-sto-su-mi-ucinile-rijeci/
Nikad više neću se uspeti na planinu, čitati sv. Augustina,
ili otići u krevet sa ženom
A da ne poželim da si i ti prisutan, Kennethe Rexrothe
I da zajedno podijelimo moje iskustvo.
Pronaći ću te sada među lišćem i u sutonima,
U saksofonima i u plodovima pejotla
Ondje gdje Bog i Priroda zajedno tiho sudjeluju
A krvoločni malograđani i ne pokušavaju prestati s vlastitim iskustvom.
Kad si umro prošlog mjeseca u 52-oj godini života od čira na želucu
Mi mladi ljudi izgubili smo posljednju nadu u slobodarsku revoluciju
I društvo u kojem poezija, jazz, seks, politika i religija mogu funkcionirati
zajednički poput velikoga gonga
Čiji se svaki ton savršeno stapa s ostalima.
Društvo u kojem bohemi neće gladovati, a pljačkaši neće linčovati
Crnce i ubijati Židove i Mađare
Društvo u kojem će ratovi biti ukinuti
Društvo u kojem će muškarci i žene biti savršeno slobodni i djelovati,
govoriti, misliti i osjećati kako ih je volja
Pod tvojim vodstvom.
Kad je Christopher Smart
Otišao spavati s uličarkama
Ti si bio prisutan Kennethe Rexrothe
I hrabrio najbolje umove njegove generacije
Kad je deset policajaca mrzitelja kršćanstva
Uhitilo Jakoba Boehmea
Ti si bio prisutan Kennethe Rexrothe
I disao sa zadovoljstvom.
Sacco i Vanzetti neće nikada zaboraviti
Zvuk tvoga hrapavog glasa
Ili Rosa Luxemburg
Ili Allen Ginsberg.
Istina je, ti si naučio mladež naše generacije da piše političku poeziju
Koja uopće ne vrijeđa i ne napada F.B.I.
Pa ipak, ona nije malograđanska, ona je mistična
I govori u korist
Boga, tjelovježbe i druželjubivog braka.
Što da ti odgovorim, draga moja,
Kada me moliš da ti pomognem?
Ja čak ne znam niti kakva nas budućnost čeka
Ili kakvu ću
Pjesmu napisati.
Počini samoubojstvo. Poludi. I bolji ljudi
Od nas dvoje to su već pokušavali.
Nekoć sam te volio
Ali ne znam kakva nas budućnost čeka.
Ja jedino znam da volim snagu i
Uzvišenost mojih prijatelja
I mrzim način na koji se njihova tijela raspadaju kad umru
A uspomene na njih izblijede.
Zabava je završila. Veseli dani su prošli.
Poludi. Počini samoubojstvo. Ništa neće ostati za tobom
Nakon što umreš ili poludiš
Osim spokoja poezije.
Komentar za Mariannu Moore
Nitko ne zna sasvim točno
Kako izgledaju oblaci na nebu
Ili oblici planina ispod njih
Ili smjer kojim ribe plivaju.
Nitko to ne zna sasvim točno.
Oko je ljubomorno na sve što se kreće
A srce je
Odveć duboko zakopano u pustinjski pijesak
Da bi to moglo reći.
Odlaze na put
Ta tamnoplava stvorenja
Prolazeći pokraj nas kao da su sunčana svjetlost
Gle
Te peraje, te sklopljene oči
Što obožavaju svaku pojedinačnu kap oceana.
Te noći s tugom sam se uvukao u krevet
Ne mogavši osjetiti dodir tuđih prstiju. Čuj
Zapljuskivanje vode
Bučnu pokretljivost oblaka
Svestranost grbavih planina
Što sežu do samog ruba pustinje.
Bližeći se rastanku, ljubavnici su
Umorni poput para plivača. Kako li je
Do toga došlo? Ne može se točno reći. Ljubav
Nije ocean uzburkanih brzih valova
Iz kojih dvoje mogu izroniti umorni,
A nije ni dugi rastanak poput smrti.
Njihov razlaz. Prije je to, čini mi se, nešto nalik
Dugom užetu
Koje u svojoj zamršenosti
Ne krije svoju dužinu.
Ali, kazat ćete, voljeli smo se
I neki naši dijelovi su se voljeli,
A naši ostali dijelovi ostati će i dalje
Dvije osobe. Istina je,
I poezija ima svoj kraj poput užeta.
PISMA LORCI
I.
Dragi Lorca,
ova će pisma biti onoliko prolazna koliko će naša poezija biti trajna. Ona će formirati cjelinu, gubitak energije koji je mojim zlovoljnim suvremenicima potreban kako bismo mogli što lakše progutati i probaviti čistu riječ. Mi ćemo retoriku upotrijebiti u našim pismima kako se ne bi pojavila u našim pjesmama. Iscrpimo je odlomak po odlomak, dan za danom, sve dok ništa od nje ne ostane u našoj poeziji i ništa se od naše poezije ne zadrži u njoj. Upravo stoga što ova pisma nisu nužno potrebna ona moraju biti napisana.
U posljednjem pismu pisao sam ti o tradiciji. Budale koje budu čitale ova pisma povjerovat će da mi mislimo na onaj oblik tradicije kakav se u posljednje vrijeme spominje – povijesna krparija (bez obzira je li stvorena od elizabetanskih citata, vodiča iz pjesnikova rodnog mjesta ili nejasnih magijskih dijelova koje su objavile slavne ličnosti Panteona) koja se upotrebljava kako bi prekrila golotinju ogoljene riječi. Tradicija znači mnogo više od toga. Riječ je o naraštajima raznovrsnih pjesnika u raznim zemljama, a koji strpljivo pripovijedaju istu priču, pišu istu pjesmu i ponešto dobivaju i gube sa svakom preobrazbom – ali, zapravo, nikada ništa ne gube. Ovo nema nikakve veze sa smirenošću, klasicizmom, temperamentom ili bilo čime drugim. Domišljatost je neprijatelj poezije.
Shvaćaš li koliko je proza slaba. Izmišljam riječ poput izmišljotine. Ovi redovi se mogu prevesti, može ih preoblikovati grupa od pedeset pjesnika na pedeset jezika, ali oni će i dalje biti privremeni, neistiniti, nemoćni da stvore sadržaj jedne stvarne predodžbe. U prozi se izmišlja – a u poeziji se razotkriva.
Jedan luđak razgovara sa samim sobom u susjednom stanu. On razgovara jezikom proze. Ubrzo ću izaći u kavanu i ondje će jedan ili dva pjesnika zapodjenuti razgovor sa mnom, ili ću ga ja zapodjenuti s njima, i pokušat ćemo poniziti jedan drugog ili zainteresirati jedan drugog, ili ćemo čak slušati jedan drugog, ali ništa se neće dogoditi, jer mi ćemo razgovarati jezikom proze. Vratit ću se kući pijan, nezadovoljan, i zaspati – a sanjat ću snove koji će biti u prozi. Čak ni podsvijest nije dovoljno strpljiva za poeziju.
Ti si mrtav, a mrtvi su jako strpljivi.
II.
Dragi Lorca,
kad prevodim jednu od tvojih pjesama i naiđem na riječi koje ne razumijem, uvijek mogu pogoditi njihovo značenje. U gotovo svakom slučaju imam pravo. Doista savršenu pjesmu (nitko još nije napisao takvu) mogla bi savršeno prevesti osoba koja ne zna ni jednu jedinu riječ jezika na kojem je pjesma napisana. Doista savršena pjesma koristi se veoma malim brojem riječi.
Jako je teško. Želimo izravno prenijeti radnju, neposrednu emociju u samu pjesmu – pa ipak, izravno uvijek privlači stotine riječi koje su kratkotrajne i uporne poput lupara. Pogrešno je izbaciti ih i zamijeniti drugima. Pjesnik je vremenski mehaničar, a ne majstor za balzamiranje. Riječi oko izravnog boraju se i propadaju poput mesa koje tvori tijelo. Nema tradicionalne tajne balzamiranja koja bi se mogla primijeniti kako bismo zaustavili proces. Predmeti, riječi i događaji moraju se voditi kroz vrijeme, a ne biti konzervirani u njemu.
Većina mojih prijatelja voli riječi, i to mnogo više no što bi trebali. Smještaju ih pod zasljepljujuću svjetlost pjesme i iz svake riječi pokušavaju izvući svako moguće sporedno ili dodatno značenje, svaku besmislenu i kratkotrajnu igru riječima, svaku izravnu ili neizravnu vezu – kao da bi riječ mogla postati predmet pukim dodavanjem zaključaka. Drugi se odlučuju za riječi s ulice, iz kavana, iz ureda u kojima rade i ponosno ih izlažu u svojim pjesmama, kao da žele viknuti: “Gledajte što sam sakupio iz američkog jezika. Gledajte moju zbirku leptira, moju zbirku poštanskih maraka ili moju gomilu starih cipela!” I što da čovjek učini sa svim tim drekom?
Riječi su one koje su najodanije stvarnosti. Upotrebljavamo ih kako bismo prodrli u stvarnost, i stvarnost uvukli u pjesmu. One su ono čega se držimo, ništa više. One su vrijedne koliko i uže kojim ništa ne vezujemo.
Ponavljam – savršena pjesma koristi se veoma malim brojem riječi.
III.
Dragi Lorca,
volio bih praviti pjesme od stvarnih predmeta. Da limun bude limun kojeg bi čitatelj mogao nacijediti i popiti – stvarni limun kao što je novinski isječak u kolažu stvarni djelić izrezan iz novina. Volio bih da je Mjesec u mojim pjesmama stvarni Mjesec kojeg bi odjednom mogao zakriti oblak koji nema nikakve veze s pjesmom – Mjesec sasvim neovisan od predodžbi. Mašta dočarava stvarnost. Volio bih ukazati na stvarnost, pokazati je, napraviti pjesmu koja u sebi nema zvučnost nego podignut srednji prst koji oznčava upravo ono što želim.
Obojica smo se trudili zadržati nezavisno mišljenje i udaljiti se od utjecaja predodžbi (ti još od samog početka, a ja tek kad sam dovoljno odrastao i umorio se od pokušaja povezivanja koječega) i učiniti stvari vidljivima radije nego praviti njihove fotografije (phantasia non imaginari). U erotičnim maštarijama ili u snovima bliskim stvarnosti mnogo je lakše maštati o zgodnom tijelu. Ali mnogo je teže promatrati zgodno tijelo u plavom kupaćem ogrtaču na ležeran način na koji promatram stablo, i dočarati ga vidljivim u pjesmi na isti način na koji je stablo vidljivo, ali ne kao nešto izmaštano ili preslikano već kao nešto živo – zauvijek uhvaćeno u tvorevini riječi. Živi Mjesec, živi limuni, živi mladići i djevojke ogrnuti kupaćim ogrtačima. Pjesma je kolaž stvarnosti.
Ali stvari propadaju, a razum navodi na razmišljanje. Stvarni predmeti postaju smeće. Kriška limuna koju na slikarskom platnu lakiraš počinje truliti, novinski isječak govori o nevjerojatno starim događajima na zaboravljenom žargonu, mladić postaje djed. Da, istina je, ali smeće stvarnosti i dalje se širi sadašnjim svijetom i tvori svoje predmete koji su vidljivi – limun doziva limun, novine zazivaju novine, mladić priziva djevojku. Iako stvari propadaju, one u život vraćaju svoje ekvivalente.
Stvari nisu povezane, one se podudaraju, odgovaraju jedna drugoj. To je ono što omogućava pjesniku da prevede stvarne predmete, da ih prenese u jezik jednako lako kao što ih prenosi kroz vrijeme. Stablo koje si vidio u Španjolskoj ja nikada neću vidjeti u Kaliforniji, taj limun ima drugačiji miris i drugačiji okus, ALI odgovor je jednostavan – svako mjesto i svako vrijeme imaju stvarni predmet koji se podudara s tvojim stvarnim predmetom – taj limun može postati ovaj limun, ili čak može postati dio ovdašnje morske trave ili osobita siva nijansa ovog oceana. Čovjek ne mora zamišljati taj limun, čovjek ga mora otkriti.
Čak se i ova pisma podudaraju s nečim (ne znam baš točno s čime) što si ti napisao (vjerojatno onoliko slabašno koliko se tvoj limun podudara s mojom morskom travom) i, sa svoje strane, neki budući pjesnik će napisati nešto što će se podudarati s njima. Eto kako mi, mrtvi ljudi, pišemo jedan drugome.
IV.
Dragi Lorca,
nakon što bi završio pisati pjesmu, što li je ona htjela da učiniš s njom? Je li bila sretna što uopće postoji ili je zahtijevala da je podijeliš s nekim na isti način na koji ljepota lijepe osobe tjera tu istu osobu da diljem svijeta traži nekoga tko će priznati tu ljepotu? I gdje su sve tvoje pjesme pronalazile ljude?
Neke se pjesme daju jako lako zapisati. One se daju bilo kome, štoviše, bilo tko tjelesno sposoban za to može ih primiti poput antene i prenijeti dalje. One mogu biti divne (obojica smo napisali nekoliko takvih) ali one su lažnog sjaja, one su odveć bludne. Od trenutka njihova začeća one nas milozvučnim glasom obavještavaju da nam zahvaljuju, ali da se u budućnosti mogu same brinuti o sebi. Da se kojim slučajem jedna od njih krije ispod mojeg tepiha, uvjeren sam da bi se javila i zavela nekoga. Tihe pjesme su one oko kojih brinem – jer one žele biti zavedene. One mogu godinama putovati zajedno sa mnom i nitko ih neće primijetiti. Pa ipak, čestito udane, one su mnogo ljepše od njihovih kurvinskih rođakinja.
Ali ja ovdje govorim o prvoj noći, kada napustim svoj stan gotovo bez daha, tražeći nekoga komu bih pokazao pjesmu. Sada često nemam nikoga. Moji prijatelji pjesnici (oni kojima sam prije deset godina pokazivao svoju poeziju) zainteresirani su za moju poeziju koliko i ja za njihovu. Mi sada uspoređujemo pjesme (dakako, neskloni jedan drugome) s onima koje smo napisali prije deset godina kada smo jedan od drugoga mogli još ponešto naučiti. Mi smo uljudni, ali kao da razmjenjujemo fotografije naše djece – mi smo poput starih znanaca ali meni se ne sviđaju njihove žene, a ni njima se ne sviđa moja. Možda si ti bio mnogo plemenitiji, Garcija Lorca?
Dakako, tu su i mladi pjesnici. U posljednje vrijeme uglavnom se njima obraćam (ili moje pjesme). Oni se još uvijek nisu odlučili kakvu će vrstu poezije uskoro pisati i od tebe stalno traže neki savjet koji bi im bio od koristi. Hoću reći, problem je što oni traže tvoj savjet, a ne onaj koji mogu naći u tvojoj pjesmi. Oni isprva čitaju pjesmu kako bi uhvatili značajke tvojeg stila, a potom, ako su barem malo zgodni, kako bi se uvjerili ima li u pjesmi ičega što se odnosi na njih. To je sve. Znam to. I sâm sam se time nekoć služio.
Kada si zaljubljen onda zapravo nema stvarnog problema. Osoba koju voliš uvijek je zainteresirana zato što zna da su pjesme o njoj. I to samo zato što ta osoba zna da će jednoga dana govoriti kako je u određenom razdoblju života pjesnik tu pjesmu posvetio gospođi X ili gospodinu Y. Ja možda nisam bolji pjesnik kad sam zaljubljen, ali tada sam barem mnogo manje frustriran. Moje pjesme tada imaju publiku, barem u jednoj osobi.
Konačno, tu su i prijatelji. Postojala su svega dvojica za cijeloga mojega života koji su mogli čitati moje pjesme. Jedan od njih dvojice radije ih objavljuje i čita tiskane jer ih tako bolje vidi. Drugi je sada jako daleko.
V.
Dragi Lorca,
osamljenost je nužna za čistu poeziju. Kad se netko nepozvan upliće u pjesnikov život (jer bilo kakav osobni kontakt, bez obzira je li riječ o krevetu ili srcu, svojevrsno je uplitanje) on u trenu gubi svoju uravnoteženost, uistinu želeći biti onaj koji jest, i upotrebljava svoju poeziju poput čovjeka koji se služi novcem ili šarmom. Osoba koja piše poeziju pojavljuje se, nesigurno i privremeno, poput raka samca i izlazi iz svoje kućice. U tom kratkotrajnom vremenu pjesnik prestaje biti mrtav čovjek.
Na primjer, posljednje pismo koje sam ti pisao o zvučnosti u poeziji nisam uspio završiti. Bio si poput prijatelja u dalekom gradu kojem odjednom nisam bio u stanju pisati, ne zbog toga što se način moga življenja odjednom promijenio, nego stoga što iznenada i privremeno nisam bio u suglasju s vlastitim životom. Nisam ti uspio pisati o tome zato što smo i ja i moj život u tom trenutku prolazili kroz kratkotrajnu promjenu.
Čak su i predmeti podložni promjenama. Galebovi, zelena boja oceana, ribe – oni postaju predmeti koje se razmjenjuju za osmijeh ili zvuk razgovora – sudionici radije no predmeti razgovora. Ništa nije važno osim velike laži osobnog – laži u koje ti predmeti ne vjeruju.
Taj trenutak može potrajati minutu, čitavu noć ili mjesec dana. Ali, uvjeravam te, Garcija Lorca, osamljenost se vraća. Pjesnik onemogućava uljeza. Predmeti se vraćaju na svoja mjesta, nijemi i ozbiljini. Iznova ti počinjem pisati pismo o zvučnosti pjesme. A ta neposredna stvar, ova osobna pustolovina, neće se preobraziti u pjesmu kao što će se valovi i ptice, u najboljem slučaju, pojaviti poput zanimljivih pukotina u nekoj pjesmi u kojoj su se autobiografski detalji posvuda raspršili, ali nisu u potpunosti upropastili njezinu vanjštinu. A osujećena emocija i sama će postati predmet zanimanja koji će se na kraju, poput valova i ptica preobraziti u poeziju.
A ja ću ponovno postati tvoj osobiti prijatelj.
VI.
Dragi Lorca,
ovo je moje posljednje pismo upućeno tebi. Veza između nas, koja je s prolaskom ljeta polako slabila, sada je sasvim prekinuta. Ljutit i nezadovoljan, vraćam se stvarima iz vlastitog života, a ti se, netjelesan ali kao zarazan duh, vraćaš na otisnutu stranicu. Završilo je ovo intimno druženje s duhom Garcije Lorce i sada se pitam kako se je nešto takvo uopće moglo dogoditi.
Bila je to igra, glasno si govorim. Obična igra. Nema anđela, nema duhova, nema čak ni sjena. Ta igra bila je djelo ljeta i slobode, kao i potrebe za poezijom koja će biti nešto više od izraza mojih mržnji i želja. Bila je to igra poput Yeatsovih sablasti ili Blakeovih bespolnih serafina.
Ipak, ta se igra dogodila. Pjesme su se dogodile, uspomena nije vizija već vrsta slučajnog prijateljstva s jednim gotovo običnim duhom koji je povremeno gledao kroz moje oči i šaputao mi na uho premda mi ni u čemu nije bio važniji od mojih prijatelja, ali postignuvši sada drugačiju razinu stvarnosti upravo zato što mi nedostaje.
Vjerujem da će ono što je stvarno uistinu potrajati. Poeov mehanički šahist nije predstavljao manje čudo krijući u sebi čovjeka, a kad je čovjek umro, igre koje je igrao nisu zbog toga bile manje zanimljive. Dakako, analogija je pogrešna, ali svejedno nam obojici nudi obećanje i upozorenje.
Sada je listopad. Ljeto je prošlo. Gotovo svaki trag mjeseci u kojima su nastale ove pjesme nestao je. Jedino su objašnjenja moguća, i kajanja.
Pozdravljam se i rastajem s duhom. Naš je rastanak još izvjesniji i konačniji od rastanka s ljubljenom. Čak se i mrtvi vraćaju, ali ne i nekoć voljen duh, jer naš je rastanak konačan.
Izbor pesama i prevod sa engleskog jezika: Vojo Šindolić