Ustavši prije zore

kako bih krenuo na put,

iz obližnjeg kokošinjca

ne čuje se ni najslabiji zvuk.

Ispod svjetiljke

oprostio sam se od krčmara,

na cesti, moj mršavi konj

napreduje kroz mrak.

Prolazeći skliskim terenom

po kojem se tek uhvatila poledica,

krivudajući kroz šumarke

plašimo usnule ptice.

Nakon što zvono odjekne

daleko u planinama,

boje svitanja

postupno se javljaju.

Brojni vrhunci probijaju

hladne boje neba,

ovdje se staza spaja

s puteljkom koji vodi do hrama.

Zvijezde padalice vide se

između ogoljenih grana drveća,

mjesec putuje na jednu stranu

oblaci na drugu.

Nekoliko ljudi došlo je živjeti

na ovaj planinski vrh

na kojem se ni ždralovi ne gnijezde

u krošnjama visokih borova.

Budistički redovnik

osamdeset godina star,

nikad nije čuo

za poslovne ljude.

Chia Tao

Sežući sve do obzora, voda

zaklanja dna oblaka,

planinska izmaglica

priječi pogled prema dalekom selu.

Vraćajući se svojim gnijezdima

ptice ostavljaju tragove u pijesku,

prolazeći rijekom

čamac ne ostavlja trag među valovima.

Zurim u vodu

i prepoznajem njenu dobru narav,

promatram planine

dok ne osjetim umor.

Premda ne želim

prestati sa sanjarenjem –

suton pada

i ja se vraćam na konju.

Još izdaleka

prepoznajem tvoju špilju u bijeloj stijeni

skrivenoj u izmaglici

između zimzelenog drveća.

Kad mjesec počne blijedjeti

svijest se budi

a oblaci razilaze

u tvojim sklopljenim očima.

Malo prije zore, zvona iz okolnih hramova

odjekuju s obližnjih vrhova,

slapovi se obrušavaju stotinama metara

nad prazninom.

Mahovina i lišaji

prekrivaju lica stijena,

uska, teško uočljiva staza

vodi do tebe.

Svježa mahovina prekriva

kameni krevet,

koliko li je proljeća

na njemu spavao učitelj?

Crtež njegovog profila u meditaciji

pohranjen je u samostanskoj knjižnici

ali tijelo meditirajućeg

je spaljeno.

Snijeg je napadao po krošnjama borova

i u dvorištu oko pagode,

prašina se taloži na bravi

knjižnice svetih tekstova.

Predbacujem si

zbog ove dvije suze –

očito sam čovjek koji još uvijek nije shvatio

praznu prirodu svih stvari.

Ne tuguj

što će nas velika udaljenost dijeliti,

sve i da je udaljenost manja

jednako bi nas dijelila.

Noću, stigavši

u grad na rijeci, popet ćeš se

na toranj Nan-t'ai

i ugledat ćeš mjesec kao i nekoć.

Još uvijek se ne osjećam dobro

da bih se vratio na planinu Sung,

besmisleno je da si predbacujem

zbog otezanja.

Zar baš sve u životu

uvijek teče glatko?

Divlje orhideje

već cvjetaju.

Bolujući, nadahnuo sam se

za nekoliko novih pjesama,

kiša sprečava stare prijatelje

da me posjete.

Samotna svjetiljka

osvjetljava djela Chuang-tzua

i šalicu vina

kojima odagnavam tugu.

U posljednje vrijeme

jedeš tek jednom dnevno,

među drvećem

vrata tvoje kolibe su zatvorena.

Sa suncem što zalazi

hladno kameno zvono odzvanja planinom,

nosiš redovničku haljinu

otrcanu od starosti.

Oko tvojih sljepoočnica

sve više je sijedih,

svijetloplavi oblaci

vraćaju se iz daleka.

Još uvijek govoriš

o putu na svetu planinu Nan-yueh

i kako meditiranje za vrijeme pješačenja

poništava zaokupljenost samim sobom.