Ponedeljak 13. februar 2017.
Piše: Gary Snyder

disanje i oči (2)

Izbor iz poezije

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/disanje-i-oci-1/  

LJUTNJA, STOKA I AHILEJ


Dvojica među mojim najboljim prijateljima prestali su razgovarati

jedan je kazao da je njegov gnjev jednak Ahilejevom.

Nas smo trojica voljeli odlaziti u pustinju,

buditi se uz pjev ptica i svjetlost sunca pod krošnjama grabova

           pokraj korita rijeke južno od granice.


Obojica su bili predvodnici. Jedan kao stočar i pjesnik

drugi kao poslovan čovjek i književnik.


Prvi je zamalo poginuo u prometnoj nesreći

                                     ali polako se oporavio i ozdravio

drugi je odustao od svih svojih prijatelja

             potražio utočište u gradu

i posvetio se proučavanju raznolikih nijansi moći.


Prvoga od njih nisam vidio godinama,

na drugoga sam nedavno nabasao u dnu bara,

svirači su svirali pokraj izloga

a on mi je srdačno kazao: “Slušaj tu glazbu.


Ovo ja kojega se tako čvrsto držimo uskoro će nestati.”


ZAŠTO KALIFORNIJA NIKADA NEĆE IZGLEDATI KAO TOSKANA


Mora biti da su u davnoj prošlosti u Toskani i Umbriji

rasla golema stabla hrastova i borova, cedrova, a možda i planike.

Nekoliko stoljeća nakon što su šume nestale,

           ondje su počeli zidati pomoću cigli i kamena.


Čvrsto građene i na vatru otporne kuće od opeka i kamena,

sa željeznim prozorima i vratima.


Ali poljodjelstvo se promijenilo.

60.000 praznih i dobro građenih kuća talijanskih seljaka

ponuđeno je na prodaju 1970. godine,

diljem države.

Pojavilo se šeszdeset tisuća imućnih stranaca

koji su ih željeli popraviti,

naučiti kuhati i napisati knjigu.


Ali u Kaliforniji kuće se prave od drveta –

dovedene su ceste do njih, iskopani su odvodni kanali

kabeli položeni pod zemlju – stotine tisuća kuća

napravljene su od iverice, gipsanih kartonskih ploča i žbuke.


Neće ih biti za 200 godina odsada – izgorjet će ili propasti.


Ovdje nema atraktivnih solidno građenih domova za ladanje

koje će poslije tisuću godina kupiti bogati

melanezijski ili eskimski slikari i pisci,


– hrast i bor uskoro će se vratiti.


snyder-prasina-u-vjetru

http://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/dogadanje/beatblioteka-gary-snyder-prasina-u-vjetru-1251

NEDJELJA


Naravno, znam da je nedjelja šabat

ali tko se tako ponaša?

Osim Berryja. Koji nedjeljom piše pjesme.

Slučajno se dogodilo da sam

prvi put nakon niza tjedana

slobodan od obveza i obećanja,

slomljenih ventila, neplaćenih računa,

i sve mi se čini da ću se zabaviti

četkajući kuju. Ona to voli.

A podmazat ću i suhu kožu na remenu s utorima

za škare, za metar na izvlačenje, za sjekiricu –

proučit ću recept za salatu od patlidžana,

ali to nije rad –


Potom ću otići u šetnju

prema jazbinama risova i šljunčari,

nadam se da danas neće biti šumskih požara

– vrzmat ću se ovdje i ondje

i možda tek načas

zaboraviti na sve.


KAKO POZNAVATI PTICE


Mjesto na kojem se nalazite

Koje je godišnje doba


Kako se kreću i gdje se kriju – na livadi, u šipražju, u šumi,

           među stijenama, u šašu, vole li samovati

           ili biti u manjoj skupini ili u jatu?


Veličinu, brzinu, način na koji lete


Osnovna obilježja. Trzaju li repom, protresaju li krilima, poskakuju li –

Možete li vidjeti čime se hrane?


Kako se glasaju i pjevaju li?


Na kraju, ako se ukaže prilika, možete li razaznati njihove boje,

detalje na paperju – linije, šare, oblik pera


Sve to određuje detalje koji su vam potrebni da ih imenujete

ali


Vi već znate koja je to ptica.


PRIČE KOJE SE PRIČAJU NOĆU


     Među američkim Indijancima zima je bila doba za pričanje priča


 

Jučer sam najveći dio dana radio na kvaru na kućnom sustavu za grijanje.

Agregat br 1, agregat br 2, zastarjeli agregat br 3,

niz akumulatora, veliki Trace inverter – solarne ploče –

sve je prestalo raditi – hladno rano jutro u tami –

povratak u stare dane, svjetiljka na petrolej – svijeće – peći na drva stalno gore –

rezervni agregat br 3 Honda, jesu li cilindri u kvaru? Je li u pitanju

inverter preko kojeg započinje punjenje?


Veliki zeleni agregat Onan – radi na propan – nisam ga uspio pokrenuti –

(jednom se zgodom ispostavilo da se začepio pročistač zraka;

kapljice nafte zatisnule su ventile duboko iznutra.)


(Pokušavam upamtiti da se svaki stroj može popraviti – ali čovjek mora

odustati od planova koje ima za taj dan – mora provjeriti upute

– pozvati prijatelje koji znaju više od njega – skuhati si čaj – opustiti se uz

alatke i probleme, i početi uživati u danu.)


Prvih petnaest godina ovdje smo živjeli s petrolejskim svjetiljkama.

Krov od crepova u sjeni golemog crnog hrasta iz vremena starosjedilaca;


Cheri, Siegfriedova dugogodišnja prijateljica i partnerica trebala bi se

svakog časa pojaviti s kamionom s devet tona drobljenog kamena.

Blato svake zime proguta šljunak, zbog zimskih kiša i snjegova što se otapaju

treba redovito održavati nekoliko teško prohodnih cesta.

A također ih treba popravljati i nasipati.


1962. prokrstario sam cijeli otok Kyushu zajedno s Joannom, i posjetio

Hiroshimu. Prometne ulice i brojni lokali, bujno zelenilo i vrtovi, živahno mjesto.

Ali na planini Aso, u središtu otoka, vulkanski je krater promjera gotovo 50 km,

ondje sam vidio posjetitelje iz Nagasakija sa zbunjenim, svjetlucavim, plašljivim licima s opekotinama preživjelih iz onih vremena. Potom sam čitao Bosonogog Gena.


Ono što je pobudilo moje zanimanje za Bombu bila je prevelika moć.

A potom i iskušenje da se bude… prvi.


Da se bude “Vladar Svijeta”.

To nije dobro. Moramo odustati od toga, ili ćemo tako završiti.


Nikada ne bih mogao biti musliman, kršćanin ili Židov jer

Deset zapovijedi ne zadovoljava moralnu pouku. Biblijsko

“Ne ubij” izostavlja druga kraljevstva života,


Zašto je to tako? Što oni misle, kakav je ovo svijet?

U kojem nema mjesta za puzavce s ticalima ili male peraje, bodlje,

sluzave vratove – oči koje svijetle u noći – s tragovima šapa u snijegu.


I onaj drugi zahtjev, “nemoj imati drugog boga osim mene” –

ta duboka zabrinutost za moć, ta ljubomora i zavist,

kakva je to vrsta boga?

koji je zabrinut sve vrijeme?

Mnoštvo malih bogova jedva čeka da to počne prakticirati

i tako shvati tko su.


U sjevernoj Indiji, u četvrtom st., neka budistička tantrička učiteljica

kazala je: “Taj Bog na zapadu zvani Jahve, on je doista značajan. Ali,

nažalost, on ludo vjeruje u to da je on

Stvaralac svijeta.”

Zabluda je to koja vas doista može skupo koštati.


Ali vratimo se energiji. Popravit ću Onana, odustati od agregata br 3,

nema mu spasa, a sljedećeg puta nabavit ću rezervni sa željeznim postoljem i vodenim hlađenjem i dugotrajnim jamstvom – dodat ću još solarnih ploča –


Ovdašnji starosjedioci u toplim su zemljanim nastambama promjera

devet metara palili smolasto borovo iverje umjesto svijeća,

iz zime u zimu stoljećima prije –

okupljeni oko vatre uz smolasti miris upaljenog iverja –


nije im trebala velika svjelost         za priče u noći.


gary_snyder_reading


OVDJE


U mraku

(Mladi mjesec odavno je zašao)


Blag vjetar puše, a slabo zujanje što dopire

Iz velike visine pripada mlažnjaku

Koji je već odavno proletio


Neki planet

Pomalja se na Istoku      svijetleći

Kroz krošnje drveća


Prošle su godine otkad sam pomislio,


Zašto smo ovdje?


  1. VIII. 09.

IDI SADA


Ne želiš ovo pročitati,

čitatelju,

upozoravam te, udalji se

od mraka,

idi sada.


– ovo je o smrti, zapravo

o smrti ljubljene – ovo nije nejasna meditacija

ili homilija, nije ironija,

nije idolopoklonstvo, prosvjetljenje ili

prihvaćanje neizbježnoga – ili patnja –

na kraju života,


ovo je o tome kako oči

upanu, a zubi izviruju

poslije nekoliko toplih dana.

O njezinom posljednjem dahu,

ali ja još nisam bio spreman

za taj dah, taj posljednji uzdah,

koji je na kraju došao. Nakon deset dugih godina.

Toliko mršava da su joj zglobovi štrčali,

baš kao i svaka žila i prsni koš

– kada je Shakyamuni sišao s planine

nakon višetjednog posta

izgledao je deblje od nje.

           “Sreo sam hodajući

                 kostur, ime mu je Thomas Quinn” –

pjevali smo

tada

jedva je mogla hodati, ali ipak jest.

Davao sam joj opijate svake noći i uvijek bi se

nježno poljubili i strasno nakon što bi lijekovi djelovali;

snažno smo se ljubili, naši zubi su se sudarali

njezine usne suhe, strastvene, bila je

kost i koža, disanje i oči.


Nismo vodili ljubav osam godina

imala je rane koje su se stalno obnavljale

na bokovima, i nove koje su se otvarale,

bio je to kraj – govorila je kad je mogla.


Kćeri i majka, sestra, rođaci, prijatelji

ulazili su i izlazili iz sobe. Čak je

i okorjela njegovateljica umirućih bila u suzama.


“Laka ti noć ljubavi, vrijeme je da odem.”

nas dvoje, obraz uz obraz

posljednjih šest tjedana


Promatrala je mladunce u gnijezdu

u krošnji stabla nedaleko od sobe.

Potom je umrla.

Oprao sam je spužvom i navukao joj bluzu

s rukavima da pokriju mršave laktove,

duga tanka suknja

nalik na Mumtaz Mahal –


Bio sam sâm. Potom su ostali došli.

Jedna je kćer uzviknula:

“Ona se raspada!” i užasnuta

izišla na verandu. Bilo je toplo.

Trećega dana

vozilo pogrebnog poduzeća došlo je po nju,

stražnjim dijelom prišavši sve do ulaza,

pomogao sam im da je prebace na plahtu

a potom su je na kolicima odgurali do kola.

Odvezli su se uzbrdo po šljunkovitoj cesti

a ja sam se okrenuo, zadržao dah

i zatvorenih očiju podignuo glavu prema nebu.


Poslije pet dana vrućine nazvali su me,

jedino smo Kai i ja otišli prisustvovati kremaciji.

To je dodatno koštalo. Jedino smo nas dvojica

željeli biti prisutni i ispratiti je.

Slijedili smo pogrebnu limuzinu

prošli preko betonskog dvorišta sa šljunčanom stazom

ušli kroz glavna vrata

koja vode u golemo skladište od valovitog lima

koje je nekoć bilo autolimarska radionica

i došli do peći za spaljivanje i dimovoda

koji su nalikovali na peć za pečenje grnčarije,

nekoliko mrtvačkih sanduka

bilo je naslagano jedan na drugi.


Mladi službenik za pisaćim stolom

ispunjao je papire, znojeći se,

dok smo mi vadili mirisne štapiće, zvono i svijeću,

ja sam otišao do lakog sanduka

i podignuo poklopac. Jeziv vonj me zapahnuo.

Vjerovao sam da u pogrebnom poduzeću

imaju neku vrstu hlađenja

poput hladnjaka u mrtvačnici,

možda i imaju. Ali nije puno pomoglo.

Njezino mršavo lice još upalije, dehidrirano,

oči i dalje otvorene ali mutne, zubi još istureniji, njezino tijelo,

nedvojbeno njezino tijelo, tijelo moje voljene

smanjeno do neprepoznatljivosti, stavio sam dvije knjige

na njezina prsa, knjige koje je ona napisala,

da joj prave društvo, gledao sam u nju

           i gledao,

spustio poklopac      i nijemo se pozdravio s njom.


Službenik je pričvrstio poklopac,

poslao sanduk u peć i zatvorio vrata –

kao da je ispalio torpedo –

zapalili smo mirišljave štapiće i otpjevali

pjesme o prolaznosti i za sva bića koja su ikad živjela

kao i za sva ona koja će ikada živjeti; pjesme su to napisane u zanosu

i jedino za mrtve – ali ne i za tebe dragi čitatelju

gledajući u mjerač temperature na peći,

koja radi na propan, i kako temperatura raste.


Sada možemo otići.

Možda znam gdje je otišla –


Kai i ja još jednom smo

duboko uzdahnuli

– ovo je cijena privrženosti –


“Vrijedi toga. Itekako vrijedi – ”


Još uvijek u ljubavi s tobom, prisutan,

gledajući i osjećajući to,

razmišljajući zbogom ljubavi,


vrijedilo je čak i tog mirisa.


                          Ovaj sadašnji trenutak

                          koji traje

 

                          da bi postao

 

                          davna prošlost          


Izbor pesama i prevod sa engleskog: Vojo Šindolić
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.