Što se pjesnika tiče

Zemaljskih Pjesnika

Koji pišu male pjesme,

Njima nije potrebna čovjekova pomoć.

                 *

Pjesnici Zraka

Prepuštaju se najsnažnijim vjetrovima,

A katkada čak i dangube u vrtlozima.

Pjesmu za pjesmom,

Vraćaju se jednakom snagom.

                  *

Na minus pedeset

Nafta ne teče

A propan ne izlazi iz spremnika.

Pjesnici Vatre

Izgaraju na apsolutnoj nuli

Fosilna ljubav izbija na površinu.

                  *

Prvi

Pjesnik Vode

Proveo je dolje šest godina.

Bio je prekriven morskom travom.

U njegovoj pjesmi život je

Ostavio milijune sićušnih

I različitih tragova

Vrludajući amo-tamo po blatu.

                 *

Pjesnik Prostora

Spava

Sa Suncem i Mjesecom

U svojem trbuhu.

Nebu nema kraja –

Ali njegove pjesme,

Poput divljih gusaka,

Odlijeću s ruba.

                 *

Pjesnik Duše

Ne napušta kuću.

Kuća je prazna

I nema zidova.

Pjesma se vidi

Sa svih strana,

Odasvud,

U isti mah.

      “Energija je Vječna Radost” – William Blake u Vjenčanju Neba i Pakla. Kako da upotrijebimo ovu misao? Dok se najrazvijeniji dio svijeta (Sjedinjene Države, Japan itd.) približava “energetskoj krizi” s nestašicama nafte i električne energije (a neke države planiraju očajnički i neizvjestan pothvat proizvodnje energije pomoću nuklearnih centrala) moramo se podsjetiti da nafta i ugljen predstavljaju pohranjenu sunčevu energiju koju je drevni biljni svijet sačuvao u svojim stanicama. “Obnovljivi” izvori energije jesu drveće i cvijeće i sva živa bića današnjice, osobito biljni svijet koji obavlja primarni rad u prijenosu energije.

      Suvremene države danas ovise o ovim gorivima. Ali postoji druga vrsta energije, u svakom živom biću, bliska sunčevom izvoru ali na posve drukčiji način. Unutrašnja snaga. Ali, otkuda? “Radost”. Radost življenja uz duboku spoznaju prolaznosti i smrti, prihvaćanje i usvajanje toga. Definicija:

Radost je nevini užitak koji postaje sve veći

sa shvaćanjem i ostvarenjem

divnog, praznog, zamršenog,

sveprožimajćeg,

zajedničkog, sjajnog

svijeta izvan svake diskriminacije

ili suprotnosti.

      Ovaj užitak neprekidno se odražava u poeziji i pjesmama iz cijeloga svijeta. “Što se pjesnika tiče” istražuje kraljevstvo radosti pomoću pojmova pet elemenata koje su drevni Grci i Kinezi vidjeli kao sastavne dijelove tjelesnog svijeta. I kojima su budistički filozofi iz Indije dodali šesti element, svijest, ili Um. Jednog trena gotovo sam podlegao iskušenju da ovu pjesmu nazovem “Pet sveobuhvatnih Elemenata u koje je proniknuo Um” – kao što je prikazano u mūdri (u poziciji ruke) kakvu uglavnom vidimo na likovima koji predstavljaju Vairocana Budu.

       Zemlja je naša Majka, i muškarac i žena neposredno se vraćaju njoj, i nije im potreban bilo kakav posrednik.

      Zrak predstavlja naš dah, dušu, nadahnuće, strujanje artikuliranih glasova koji se pretvaraju u govor kada su “zvučni” – “sustav prenesenih znakova”, blizak je značenju japanske riječi fushi (bushi) – čvor, ili grozdovi na stabljici, što je izraz za pjesmu.

      Da bi vatra gorjela mora postojati gorivo, a gorivo ljudskog srca je ljubav. Ljubav zbog koje poezija plamti nije samo proljetno zelenilo, nego se temelji na drevnoj mreži satkanoj od osjećajnih, samilosnih i erotičnih djela koja leže izvan našeg vlastitog postojanja, to je energija koja je pohranjena u našim genima i snovima – fosilna ljubav, lukavi naziv za tu duboko pohranjenu milost koju naša svijest prenosi na našu savjest.

      Voda predstavlja stvaranje, blato po kojem smo puzali; plimu i oseku u našim stanicama. Pjesnik Vode je Stvaratelj. Njegova kaligrafija predstavlja staze i tragove koja mi, živa bića, ostavljamo jedno u drugome; u svijetu koji nas okružuje; u njegovoj pjesmi.

      Suočimo se s ovim. Veličina nije problem, mali prostor obuhvaća golemu prazninu. Ondje vise ti veliki grozdovi zvijezda. Tko može pobjeći iz svemira? Ali pjesma je rođena negdje drugdje, i ne treba je zadržavati. Poput divljih gusaka s Arktika ona putuje svojem domu, visoko iznad granica, preko kojih većina stvorenja ne može prijeći.

       Sada smo, u isti mah, i unutar i izvan svijeta. Jedino mjesto na kojem je to moguće jest Svijest. Ah, kakve li pjesme. To je ono o čemu je riječ, istodobno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, primijetiti i biti primjećen.

      Možemo li ovo uistinu postići? Možemo. Zato pjevamo. Poezija je za sve muškarce i žene. Unutrašnja snaga – što više daješ, to više moraš davati – još uvijek će biti naš izvor kada ugljen i nafta budu davno potrošeni, a atomi prepušteni miru i vrtnji oko svojih osi.

Pijem crnu kavu iz termosa

        sjedeći na panju.

        cjepanice dogorijevaju, zelena grana

        čupavog završetka

        odlomljena i ubačena

U središte: bijela hrpica pepela

        svjetluca crvena iznutra.

        saginjem glavu

        dok obodom šešira

        štitim lice          od vrućine;

Prorjeđivanje, obrezivanje, podrezivanje žbunja

        spašenog od kukakca i gljivica –

        trbušasti sivi oblaci

        valjaju se niski i nježni

        možda kiša prekine

        ovu sušu;

Spaljujemo žbunje da bismo smanjili žestinu

        mogućim požarima sljedećeg ljeta

        ali i izazvali kišu na vrijeme,

        a vatre očistile zamršenost.

        zamršenost srca.

Crna kava, gorka, vruća,

        dim se diže visoko i polako

        zrak

Miran i svjež.

Bušilice zavijaju pune blata i komprimiranog zraka

diljem zemljine kugle,

      barovi niskih stropova, slušamo iste nove pjesme

Posve nove pjesme.

U radničkim barovima svijeta.

Nakon rada s buldožerom. Nakon što je kamion

             prevezen u garažu.

             Irvasi polegli,

             podvivši najprije prednje noge

             ispod toplog naftovoda

             ispruživši se po zemlji –

Drveni pod, čaša u ruci,

      smijeh i psovke

      nečije žene.

      Teksašani, Havajci, Eskimi,

      Filipinci, Radnici, uvijek

      na rubu tučnjave –

      U barovima svijeta.

      Slušajući iste nove pjesme

                                   u Abadanu,

      Napulju, Galvestonu, Darwinu, Fairbanksu,

      Bijelo ili crno,

Ispijajući

bol

rada

na uništenju svijeta.

Snježna oluja u ožujku:

Sjedim usred guste bjeline i čitam disertaciju

O tebi. O tvojim pjesmama, tvom životu.

Autor je moj student,

Čak me i citira.

Prošlo je 40 god. kako smo se zezali u kuhinji u Portlandu,

Dvadeset otkada si ti nestao.

Sve te godine i njihove pojedinosti –

Pržeći slaninu, snažno udarajući vratima auta,

Pjesme koje smo govorili prijateljima

Postat će arhivska građa,

Još jedan nedovoljno dobar tekst.

Ali život nastavlja u kuhinji

Gdje se još uvijek smijemo i kuhamo,

Promatrajući snijeg.

                                                           III. '91., Kitkitdizze

Stojim pokraj prtljage i čekam:

zračna luka u Austinu, Texas – još nije došao red na moj let.

Moja bivša žena u svom domu izrađuje web stranice,

jednog našeg sina rijetko viđam,

onaj drugi i njegova žena imaju dječaka i djevojčicu.

Moja žena i pastorka radne dane u tjednu provode u gradu

kako bi ona mogla pohađati srednju školu.

Moja devedesetšestogodišnja majka i dalje živi sama u gradu,

zdrav razum joj svaki put iznova proradi u zadnji čas.

Moja žena iz mladosti postala je vrsna pjesnikinja;

većinu životnih obveza

i sve što ide uz to           obavio sam.

Pun je mjesec bio drugog listopada ove godine,

pojeo sam Mjesečev kolač, spavao vani na verandi

snažna mjesečina probijala se kroz crne borove grane

začuo sam huk sove i udarce jelenjih rogova,

Kastor i Poluks vidjeli su se jasno

–  dobro je znati da se zvijezda Sjevernjača pomiče!

i da čak i sada prisutno noćno nebo blijedi

i da ga neću vidjeti.

Ili možda i hoću, ali mnogo kasnije,

u nekom dalekom vremenu kad budem hodao stazom duhova na nebu,

dugim koracima duhova – gdje čovjek pada ravno u

“uski bolni prolaz za Bardo”

provlači svoju malu lubanju

i opet je tu

i čeka na svoj prijevoz

                                     (5. listopada 2001.)

Gledajući u srebrnu smreku,

krupni vatrom sunca oblikovani češeri

u grozdovima pri vrhu krošnje,

veliko stablo diže se iza prodavaonice guma

– Sjedim na niskoj ogradi

dok grupa uličara

pere auto mojoj kćeri za nekoliko novčića.

Tetovirani i bradati bijeli frajeri,

tamnoputi i crni tipovi,

pitam ih: “Za što skupljate lovu?”

– “Za štićenike doma za odvikavanje od

ovisnosti, vidiš, ondje dolje niz ulicu”

stara izgrebana limuzina

nikad nije bila tako dobro oprana

za Maggie Brown Koller

(među ostalima)

Ponekad se sjetim tih trenutaka:

stajala si sa štipaljkama za sušenje rublja

njišući se, potom istežući obje malokrvne ušne resice

dok sam ja tražio komad pluta i iglu odgovarajuće veličine

i hitro probio rupice kroz koje sam provukao

male zlatne naušnice u obliku prstena.

Tada sam bio jedini tip

s naušnicom

Nije te puno boljelo

draga srdačna djevojčica

i ludi gorštak

s jednom naušnicom i

urokljivim pogledom sivozelenih očiju

ali čak i tada,

ova pjesma.

za Seamusa Heaneyja

Posao me je doveo u Irsku

        dvanaest sati leta zrakoplovom.

Rijeka Liffy;

        jako pivo u baru,

Toliko puno priča

        o strastima i ratovima –

Kameni grob na vrhu brda

        dok vjetar udara u vrata.

Treset u močvarama pokraj kojih prolazim:

        ljudi iz ledenoga doba.

Beskrajna polja i farme –

        posljednje dvije tisuće godina.

Čitao sam svoje pjesme u Galwayju,

        tek zujanje kukca.

I vratio se kući razmišljajući

        o književnosti i prolaznosti.

Red za redom knjiga u

        Dugoj dvorani u Trinityju

I stjenoviti gorski lanci

        nad ledom Grenlanda.

                                            (ožujak 1995.)

Tvoje oči, tvoja usta i ruke,

javne ceste.

Ruke nalik na svratišta za kamiondžije,

kamioni s prikolicama brekću u zavojima.

Oči nalik na šalter bankarskog službenika

u mjenjačnici.

Volim sve dijelove tvojeg tijela

prijatelji su zaljubljeni u tvoja predgrađa

obradive površine su dobrodošle

ali ja poznam stazu koja vodi

do tvoje divljine.

Nije baš da je najviše volim,

ali gotovo smo uvijek

ondje sami,

to je zastrašujuće ali i smirujuće.