Sreda 01. februar 2017.
Piše: Gary Snyder

Disanje i oči (1)

Nove pjesme


ŠTO SE PJESNIKA TIČE


 

Uvodna bilješka
Gary Snyder je rođen 8. svibnja 1930. u San Franciscu. Ubrzo nakon njegova rođenja, a ponajviše zbog Velike depresije sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća, njegovi su se roditelji vratili u blizinu Lake Cityja, nedaleko od Pudget Sounda, savezna država Washington. Ondje su živjeli na skromnom imanju na kojem su osnovali malu mljekarsku farmu, uzgajali kokoši i bavili se proizvodnjom drvenih crepova od cedrovine. U Seattleu i Portlandu Snyder je pohađao gimnaziju, a ljeta provodio u radu s drvosječama i šumarima. Svojedobno je u jednom intervjuu Snyder kazao: “Svoj doživotni osjećaj pripadnosti svijetu prirode i njezinoj biološkoj raznolikosti ponajviše dugujem blizini područja Pudget Sound, planinama Cascade kao i svojim seoskim i poljoprivrednim odgovornostima.”
Na Reed koledžu u Portlandu, savezna država Oregon, godine 1951. diplomirao je radom o interdisciplinarnom suodnosu književnosti i antropologije. Nakon jednogodišnjeg boravaka na Sveučilištu Indiana u Pennsylvaniji gdje je diplomirao antropologiju, vratio se u Kaliforniju gdje je na Sveučilištu u Berkeleyju 1956. diplomirao orijentalistiku. U svibnju 1956. godine Snyder je brodom otputovao u Kyoto, Japan, gdje je, uz manje prekide, živio više od deset godina. Tijekom boravka u Japanu, Snyder je intenzivno proučavao japanski i kineski jezik i u tamošnjim budističkim soto i rinzai zen školama prakticirao zen budizam i preveo mnoge značajne religijske i pjesničke tekstove. Tijekom desetljeća koje je uglavnom proveo u Japanu, Snyder je nekoliko puta odlazio i na duža putovanja. Tako je, recimo, 1959. radio devet mjeseci kao mornar na tankeru Sappa Creek koji je prevozio naftu između luka u Perzijskom zaljevu i onih na Pacifiku. Također je 1962. godine šest mjeseci putovao Šri Lankom, Indijom i Nepalom (zajedno s Allenom Ginsbergom, Peterom Orlovskim i svojom tadašnjom suprugom, pjesnikinjom Joannom Kyger) gdje su posjetili mnoga sveta mjesta i sreli se s Dalaj Lamom. Snyder se definitivno vratio u Sjedinjene Države potkraj 1968. godine. Zajedno s obitelji i uz pomoć brojnih prijatelja i sljedbenika 1970. izgradio je svoj dom “Kitkitdizze” na padinama San Juan Ridgea među brdima i planinama Sierra Nevade, gdje, prema vlastitim riječima, i dan-danas žive služeći se tehnologijama devetnaestog i dvadeset prvog stoljeća. Godine 1986. prihvatio je mjesto počasnog profesora i predavača na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, gdje je radio sve do 2003. Također, zadnjih četrdesetak godina proveo je, kako to navodi u Autobiografskoj bilješci: “u pisanju i istraživanju, u bavljenju poljoprivrednim i šumarskim poslovima, rješavajući mnogobrojne općedruštvene probleme, sudjelujući u državnim umjetničkim programima i nacionalnoj antigradskoj politici, izdržavajući svoju obitelj čestim književnim nastupima i predavanjima diljem Sjedinjenih Dražava i širom svijeta.” Dobitnik je i doslovce svih najuglednijih američkih književnih nagrada, među kojima i Pulitzerove nagrade za poeziju za 1975. godinu za zbirku Pjesme s Kornjačinog otoka, a koja je u međuvremenu doživjela dvadesetak izdanja samo u Sjedinjenim Državama, a prevedena je i na gotovo sve jezike svijeta. (Kornjačin otok ime je kojim su starosjedioci nazivali sjevernoamerički kontinent.) Književno djelo Garyja Snydera iznimno je raznoliko i plodno: tridesetak pjesničkih zbirki, desetak proznih i esejističkih knjiga koje se bave isprepletenim temama antropologije, ekologije, književnosti, istočnih religija i etnopoetike, dvije knjige putopisa i dnevničkih zabilješki, tri knjige izabrane prepiske s Allenom Ginsbergom, Wendellom Beryryjem i drugim prijateljima (književnicima, farmerima, biolozima, itd.), kao i mnoštvo prijevoda s japanskog, kineskog i sanskrta (Han Shan, Miyazawa Kenji, Meng Hao-jan, Wang Wei, Po Chu-i, itd.). Danas ga mnogi ugledni književni kritičari drže za najznačajnijeg živućeg američkog pjesnika. U predgovoru knjizi svojih izabranih i novih pjesama No Nature Snyder je zapisao: “Ove pjesme pripadaju jeziku zapadnoameričke obale, anglofrancuskoj, američkoj i indoevropskoj kulturi i jezicima kao i novonastaloj pacifičkoj kulturi. Neke od njih jako puno duguju mojim proučavanjima kineskih i japanskih kratkih pjesama, pojedine se bave etnopoetikom, a većina ih najviše duguje pjesničkim učiteljima iz sredine dvadesetog stoljeća. Neke od njih također su nadahnute napjevima, pričama i opstankom američkih Indijanaca, dok u nekima iskazujem poštovanje preostalim starim šumama dalekog zapada, snježnim vrhovima pacifičkog planinskog lanca i pojedinim učiteljima i prijateljima. Svaka ljudska zajednica ima svoje prolazne hirovitosti, masovne zablude i tekuće mitologije. Unatoč svemu tome, svakodnevni se život odvija uobičajenim ritmom. Netaknuta ‘divlja’ priroda vjerojatno je oduvijek djelovala nestvarno i očaravajuće sa zapanjujućom raznolikošću stvorenja koja obitavaju jedna pokraj drugih na raznim dijelovima svijeta. Priroda podjednako znači i fizički svemir ljudskih tijela uključujući i onaj gradski, industrijski i toksični. Ali mi ne poznajemo dovoljno dobro prirodu, jer ne poznamo dovljno dobro čak ni sami sebe. Što god priroda doista bila ona neće ispuniti naše predodžbe ili pretpostavke o njoj. Izmaknut će našim očekivanjima i teoretskim modelima. Ne postoji jedna ili stalna ‘priroda’, bilo kao ‘prirodni svijet’ ili ‘prirodne okolnosti’. Najveće poštovanje koje možemo iskazati prirodi jest da joj ne postavljamo zamku, nego priznati da nam izmiče izvan kontrole i da nam je često nerazumljiva baš kao što je i naša vlastita narav jednako promjenljiva, otvorena i uvjetovana.”

Što se pjesnika tiče

Zemaljskih Pjesnika

Koji pišu male pjesme,

Njima nije potrebna čovjekova pomoć.


                 *


Pjesnici Zraka

Prepuštaju se najsnažnijim vjetrovima,

A katkada čak i dangube u vrtlozima.

Pjesmu za pjesmom,

Vraćaju se jednakom snagom.


                  *


Na minus pedeset

Nafta ne teče

A propan ne izlazi iz spremnika.

Pjesnici Vatre

Izgaraju na apsolutnoj nuli

Fosilna ljubav izbija na površinu.


                  *


Prvi

Pjesnik Vode

Proveo je dolje šest godina.

Bio je prekriven morskom travom.

U njegovoj pjesmi život je

Ostavio milijune sićušnih

I različitih tragova

Vrludajući amo-tamo po blatu.


                 *


Pjesnik Prostora

Spava

Sa Suncem i Mjesecom

U svojem trbuhu.

Nebu nema kraja –

Ali njegove pjesme,

Poput divljih gusaka,

Odlijeću s ruba.


                 *


Pjesnik Duše

Ne napušta kuću.

Kuća je prazna

I nema zidova.

Pjesma se vidi

Sa svih strana,

Odasvud,

U isti mah.


O PJESMI “ŠTO SE PJESNIKA TIČE”


 

      “Energija je Vječna Radost” – William Blake u Vjenčanju Neba i Pakla. Kako da upotrijebimo ovu misao? Dok se najrazvijeniji dio svijeta (Sjedinjene Države, Japan itd.) približava “energetskoj krizi” s nestašicama nafte i električne energije (a neke države planiraju očajnički i neizvjestan pothvat proizvodnje energije pomoću nuklearnih centrala) moramo se podsjetiti da nafta i ugljen predstavljaju pohranjenu sunčevu energiju koju je drevni biljni svijet sačuvao u svojim stanicama. “Obnovljivi” izvori energije jesu drveće i cvijeće i sva živa bića današnjice, osobito biljni svijet koji obavlja primarni rad u prijenosu energije.

      Suvremene države danas ovise o ovim gorivima. Ali postoji druga vrsta energije, u svakom živom biću, bliska sunčevom izvoru ali na posve drukčiji način. Unutrašnja snaga. Ali, otkuda? “Radost”. Radost življenja uz duboku spoznaju prolaznosti i smrti, prihvaćanje i usvajanje toga. Definicija:


Radost je nevini užitak koji postaje sve veći

sa shvaćanjem i ostvarenjem

divnog, praznog, zamršenog,

sveprožimajćeg,

zajedničkog, sjajnog

svijeta izvan svake diskriminacije

ili suprotnosti.


      Ovaj užitak neprekidno se odražava u poeziji i pjesmama iz cijeloga svijeta. “Što se pjesnika tiče” istražuje kraljevstvo radosti pomoću pojmova pet elemenata koje su drevni Grci i Kinezi vidjeli kao sastavne dijelove tjelesnog svijeta. I kojima su budistički filozofi iz Indije dodali šesti element, svijest, ili Um. Jednog trena gotovo sam podlegao iskušenju da ovu pjesmu nazovem “Pet sveobuhvatnih Elemenata u koje je proniknuo Um” – kao što je prikazano u mūdri (u poziciji ruke) kakvu uglavnom vidimo na likovima koji predstavljaju Vairocana Budu.

       Zemlja je naša Majka, i muškarac i žena neposredno se vraćaju njoj, i nije im potreban bilo kakav posrednik.

      Zrak predstavlja naš dah, dušu, nadahnuće, strujanje artikuliranih glasova koji se pretvaraju u govor kada su “zvučni” – “sustav prenesenih znakova”, blizak je značenju japanske riječi fushi (bushi) – čvor, ili grozdovi na stabljici, što je izraz za pjesmu.

      Da bi vatra gorjela mora postojati gorivo, a gorivo ljudskog srca je ljubav. Ljubav zbog koje poezija plamti nije samo proljetno zelenilo, nego se temelji na drevnoj mreži satkanoj od osjećajnih, samilosnih i erotičnih djela koja leže izvan našeg vlastitog postojanja, to je energija koja je pohranjena u našim genima i snovima – fosilna ljubav, lukavi naziv za tu duboko pohranjenu milost koju naša svijest prenosi na našu savjest.

      Voda predstavlja stvaranje, blato po kojem smo puzali; plimu i oseku u našim stanicama. Pjesnik Vode je Stvaratelj. Njegova kaligrafija predstavlja staze i tragove koja mi, živa bića, ostavljamo jedno u drugome; u svijetu koji nas okružuje; u njegovoj pjesmi.

      Suočimo se s ovim. Veličina nije problem, mali prostor obuhvaća golemu prazninu. Ondje vise ti veliki grozdovi zvijezda. Tko može pobjeći iz svemira? Ali pjesma je rođena negdje drugdje, i ne treba je zadržavati. Poput divljih gusaka s Arktika ona putuje svojem domu, visoko iznad granica, preko kojih većina stvorenja ne može prijeći.

       Sada smo, u isti mah, i unutar i izvan svijeta. Jedino mjesto na kojem je to moguće jest Svijest. Ah, kakve li pjesme. To je ono o čemu je riječ, istodobno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, primijetiti i biti primjećen.

      Možemo li ovo uistinu postići? Možemo. Zato pjevamo. Poezija je za sve muškarce i žene. Unutrašnja snaga – što više daješ, to više moraš davati – još uvijek će biti naš izvor kada ugljen i nafta budu davno potrošeni, a atomi prepušteni miru i vrtnji oko svojih osi.


SVJEŽINA OKO VATRE


 

Pijem crnu kavu iz termosa

        sjedeći na panju.


        cjepanice dogorijevaju, zelena grana

        čupavog završetka

        odlomljena i ubačena

U središte: bijela hrpica pepela

        svjetluca crvena iznutra.

        saginjem glavu

        dok obodom šešira

        štitim lice          od vrućine;


Prorjeđivanje, obrezivanje, podrezivanje žbunja

        spašenog od kukakca i gljivica –

        trbušasti sivi oblaci

        valjaju se niski i nježni

        možda kiša prekine

        ovu sušu;


Spaljujemo žbunje da bismo smanjili žestinu

        mogućim požarima sljedećeg ljeta

        ali i izazvali kišu na vrijeme,

        a vatre očistile zamršenost.


        zamršenost srca.

Crna kava, gorka, vruća,

        dim se diže visoko i polako

        zrak

Miran i svjež.


gary-snyder-photojpeg-86fc4d98212c2748


DILLINGHAM, ALJASKA, VRBIN BAR


 

Bušilice zavijaju pune blata i komprimiranog zraka

diljem zemljine kugle,

      barovi niskih stropova, slušamo iste nove pjesme


Posve nove pjesme.

U radničkim barovima svijeta.

Nakon rada s buldožerom. Nakon što je kamion

             prevezen u garažu.

             Irvasi polegli,

             podvivši najprije prednje noge

             ispod toplog naftovoda

             ispruživši se po zemlji –


Drveni pod, čaša u ruci,

      smijeh i psovke

      nečije žene.

      Teksašani, Havajci, Eskimi,

      Filipinci, Radnici, uvijek

      na rubu tučnjave –

      U barovima svijeta.

      Slušajući iste nove pjesme

                                   u Abadanu,

      Napulju, Galvestonu, Darwinu, Fairbanksu,

      Bijelo ili crno,

Ispijajući


bol

rada

na uništenju svijeta.


ZA LEWA WELCHA USRED MEĆAVE


Snježna oluja u ožujku:

Sjedim usred guste bjeline i čitam disertaciju

O tebi. O tvojim pjesmama, tvom životu.


Autor je moj student,

Čak me i citira.


Prošlo je 40 god. kako smo se zezali u kuhinji u Portlandu,

Dvadeset otkada si ti nestao.


Sve te godine i njihove pojedinosti –

Pržeći slaninu, snažno udarajući vratima auta,

Pjesme koje smo govorili prijateljima

Postat će arhivska građa,

Još jedan nedovoljno dobar tekst.


Ali život nastavlja u kuhinji

Gdje se još uvijek smijemo i kuhamo,

Promatrajući snijeg.


                                                           III. '91., Kitkitdizze


ČEKAJUĆI NA PRIJEVOZ


Stojim pokraj prtljage i čekam:

zračna luka u Austinu, Texas – još nije došao red na moj let.

Moja bivša žena u svom domu izrađuje web stranice,

jednog našeg sina rijetko viđam,

onaj drugi i njegova žena imaju dječaka i djevojčicu.

Moja žena i pastorka radne dane u tjednu provode u gradu

kako bi ona mogla pohađati srednju školu.

Moja devedesetšestogodišnja majka i dalje živi sama u gradu,

zdrav razum joj svaki put iznova proradi u zadnji čas.

Moja žena iz mladosti postala je vrsna pjesnikinja;

većinu životnih obveza

i sve što ide uz to           obavio sam.

Pun je mjesec bio drugog listopada ove godine,

pojeo sam Mjesečev kolač, spavao vani na verandi

snažna mjesečina probijala se kroz crne borove grane

začuo sam huk sove i udarce jelenjih rogova,

Kastor i Poluks vidjeli su se jasno

–  dobro je znati da se zvijezda Sjevernjača pomiče!

i da čak i sada prisutno noćno nebo blijedi

i da ga neću vidjeti.

Ili možda i hoću, ali mnogo kasnije,

u nekom dalekom vremenu kad budem hodao stazom duhova na nebu,

dugim koracima duhova – gdje čovjek pada ravno u

“uski bolni prolaz za Bardo”

provlači svoju malu lubanju

i opet je tu


i čeka na svoj prijevoz

                                     (5. listopada 2001.)


41u6bO6p7uL


VRIJEME ZA PRANJE AUTA


Gledajući u srebrnu smreku,

krupni vatrom sunca oblikovani češeri

u grozdovima pri vrhu krošnje,

veliko stablo diže se iza prodavaonice guma


– Sjedim na niskoj ogradi

dok grupa uličara

pere auto mojoj kćeri za nekoliko novčića.

Tetovirani i bradati bijeli frajeri,

tamnoputi i crni tipovi,

pitam ih: “Za što skupljate lovu?”


– “Za štićenike doma za odvikavanje od

ovisnosti, vidiš, ondje dolje niz ulicu”

stara izgrebana limuzina

nikad nije bila tako dobro oprana


ZA SVE DJEVOJKE KOJIMA SAM NEKOĆ PROBUŠIO UŠI


za Maggie Brown Koller

(među ostalima)


Ponekad se sjetim tih trenutaka:

stajala si sa štipaljkama za sušenje rublja

njišući se, potom istežući obje malokrvne ušne resice

dok sam ja tražio komad pluta i iglu odgovarajuće veličine

i hitro probio rupice kroz koje sam provukao

male zlatne naušnice u obliku prstena.

Tada sam bio jedini tip

s naušnicom


Nije te puno boljelo

draga srdačna djevojčica

i ludi gorštak

s jednom naušnicom i

urokljivim pogledom sivozelenih očiju

ali čak i tada,

ova pjesma.


NEPRESTANO HODAJUĆI SNJEŽNIM PLANINAMA


za Seamusa Heaneyja


Posao me je doveo u Irsku

        dvanaest sati leta zrakoplovom.

Rijeka Liffy;

        jako pivo u baru,

Toliko puno priča

        o strastima i ratovima –

Kameni grob na vrhu brda

        dok vjetar udara u vrata.

Treset u močvarama pokraj kojih prolazim:

        ljudi iz ledenoga doba.

Beskrajna polja i farme –

        posljednje dvije tisuće godina.


Čitao sam svoje pjesme u Galwayju,

        tek zujanje kukca.

I vratio se kući razmišljajući

        o književnosti i prolaznosti.


Red za redom knjiga u

        Dugoj dvorani u Trinityju

I stjenoviti gorski lanci

        nad ledom Grenlanda.

                                            (ožujak 1995.)


DIVLJA MJESTA NA ZEMLJI


Tvoje oči, tvoja usta i ruke,

javne ceste.

Ruke nalik na svratišta za kamiondžije,

kamioni s prikolicama brekću u zavojima.

Oči nalik na šalter bankarskog službenika

u mjenjačnici.

Volim sve dijelove tvojeg tijela

prijatelji su zaljubljeni u tvoja predgrađa

obradive površine su dobrodošle

ali ja poznam stazu koja vodi

do tvoje divljine.

Nije baš da je najviše volim,

ali gotovo smo uvijek

ondje sami,

to je zastrašujuće ali i smirujuće.


Izbor, prevod sa engleskog i uvodna beleška: Vojo Šindolić
Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.