Sreda 13. decembar 2017.
Piše: Joel Oppenheimer

ČOVJEK PROMATRAN KROZ KUHINJSKI PROZOR


Uvod u portret


ponedjeljak je jutro.

on pere

posuđe od doručka.

ovo je ležeran dan:

jaja su meko kuhana

pa ne mora prati

tavu, a postolja

za jaja i žličice

lako je oprati ako ih

ne zaboraviš

politi toplom vodom

odmah nakon jela.

još preostaju noževi

upotrebljeni za razmazivanje

pekmeza i krem-sira

i čaše od soka.

ovo je ležeran dan.

ponekad djeca

piju iz papirnih čaša

što bi trebalo olakšati stvar

ali ona nikad

ne popiju sok do kraja

što znači da čaše treba

prenijeti do sudopera, isprazniti ih,

a potom odnijeti

i baciti u smeće.


           kao i obično, slikar realist

           promatra sve ovo kroz svoj

           kuhinjski prozor. ponekad je

           zadubljen. razmišlja kako bi trebao napraviti

           mnoštvo malih crteža koji će mu

           jednog dana poslužiti za sliku.


ovog  ponedjeljka

vrijeme je vedro i toplo.

utoliko bolje. možda će

danas obaviti nešto posla.

ako ništa drugo, tu su i pisma

na koja treba odgovoriti.

ponedjeljci koji su hladni i sivi

odgađaju izvršenje svih obveza za tjedan dana.


štoviše, ovog ponedjeljka

ne progone ga erotske misli,

maštarije ili snovi koji bi ga

ometali ili uznemiravali.

on se svjesno uzdržava,

jedino je povremeno ljutit,

ali ovaj svijet ga još uvijek

nije uspio dokrajčiti. zato

dovršava prati suđe,

briše sudoper, zaboravlja

obrisati stol i psuje

kad se toga sjeti.

tako počinju problemi.

briše stol

pokušavajući pokupiti sve mrvice.

polovica ih pada na pod.

ne obazire se na njih

i odlazi u dječju sobu

gdje s podmetača

uzima vrč, nosi ga

do sudopera, izliva i

ispira, i ponovno

vraća na mjesto. sad je spreman

za rad. u crijevima mu

krulji. opet izlazi

iz kuhinje, prozor je

sada prazan

osim posuđa koje se suši

i uobičajenih sitnica.


           slikar realist prestaje promatrati

           i okreće glavu prema unutrašnjosti kuhinje

           oživljavajući u svojoj mašti

           prozor, posuđe, sitnice

           i čovjeka koji se vidi kroz kuhinjski prozor.


Pazikuća


povremeno i on gleda

kroz prozor dok

pere posuđe. pogled mu

privuče neki

pokret, ili začuje

buku. tada se glavom okrene prema

onom u što gleda vani.

on gotovo nikad ne gleda

ravno preko dvorišta

u susjedovu kuhinju

osim slučajno, budući da

on ni u čemu nije sličan

svom prijatelju slikaru realisti

koji često zna provesti sate,

promatrajući, katkada praveći skice,

a katkada samo razmišljajući.


on vani gleda samo kad ga

nešto privuče, pobudi njegovo zanimanje.

nekad je to grupa

žena iz predgrađa

koje su došle razgledati

kulturne spomenike, a on zna

da je njihov autobus parkiran

ispred susjedne zgrade

premda ga ne može vidjeti.

on vidi kipara kojeg poznaje

i zna da on radi kao njihov vodič

dok razgovara s njima i gestikulira.

zna li uopće itko kako se treba ponašati

prema ovim ženama gladnim umjetnosti?

ali taj posao donosi mu

nešto novca, a gospođe bi se

mogle odlučiti kupiti sliku

u jednom od atelijera

koje posjećuju – ili čak

kakvu žvrljotinu

od samog vodiča! dakle,

moglo bi se reći da

on to radi zbog novca, pa zašto

onda pjesnik pere suđe?


nekoć, dok je još bio

u braku, zatekao se

u dizalu, jednom rukom gurao je kolica

puna rublja za pranje,

a drugom bebu u natkrivenim

dječjim kolicima. žena

iz zgrade podrugljivo ga je

pogledala i rekla mu

nešto zajedljivo. kad se dizalo

zaustavilo, on joj se

pri izlasku osmjehnuo

i objasnio da sve to čini samo zato

da bi njegova žena spavala s njim.

vrata dizala sporo su se

ali nepopustljivo zatvorila na način

na koji se vrata svih dizala zatvaraju

a on se nastavio osmjehivati

putem sve do kuće.


svejedno, zašto baš on

pere suđe? zbog

novca? je li svjestan toga

da pozira

slikaru realistu

za prozorom? on to ne zna

premda često osjeća

da zbog ovog ili onog

razloga nekomu pozira,

dok strpljivo stoji

osamljen za sudoperom.


kadikad se djeca koja se igraju vani

trude privući njegovu pozornost

dok se ne okrene i pogleda u njih.

ne samo njegova

već sva djeca

iz zgrade, kad se tuku

ili glasno i žarko

viču. njegova reakcija je

gotovo istodobna ali nije im

od pomoći, jer on samo

mirno promatra. teško je znati

kako postupiti pet metara iznad tla

i isto toliko udaljen od događaja, odijeljen

jedino prozorskim staklom.

uvijek se trgne

na mogućnost da bi se

voda mogla izliti preko sudopera.

osim toga, prozor je

prljav, nije opran

šest ili sedam godina,

stoga mu ne pričinja

osobito zadovoljstvo

gledati kroza nj. ali još uvijek se

ne osjeća spremnim izići

i oprati ga, a cijena

profesionalca koji se time bavi

odveć je visoka. zato je

prozor i dalje prljav

a život izvana

jedva se nazire iza njega.

ipak, on ne vjeruje da bi mogao

provesti život

iza prljavog prozora.

pruža mu se prilika

da to napokon otkrije.


Pranje zuba


poslije jela, kojeg je pojeo

za sudoperom, sjedeći na visokom

kuhinjskom stolcu bez naslona,

nakon salame s raženim

kruhom premazanim senfom i

čokoladnog pudinga koji mu je ostao

od sinoćnje večere, poslije svih jela

koja je pojeo na raznim radnim mjestima,

poslovnih ručaka, obroka

pojedenih za pisaćim stolom, on

razmišlja, danas ću pojesti

krušku. ali krušaka

više nema. nisu

u smočnici

u koju je ih osobno spremio,

a tu je bila i jedna jabuka.

najmlađe dijete mu je tražilo

jednu sinoć, ali on mu je

nije htio dati. netko je

uzeo posljednju krušku.

to ga je porazilo. to je

gotovo poza slikareva modela.


           slikar realist za prozorom

           upravo izviruje.


ali njemu nije dopušten pristup

ovom obilju paranoje.

mrvice raženog kruha

i zaostali okus

čokoladnog pudinga

vraćaju ga u stvarnost

i on se okreće prema sudoperu,

otvara slavinu

i vadi svoja dva zubala

da ih opere.

gornje i donje zubalo

podsjećaju ga na njegove godine,

na sav viski koji je pocugao

gubeći zube, na šale

o čistim i urednim starcima, i

podsvjesno, možda,

na bezubu vaginu.

strpljivo, on pere

svoja dva zubala i usnu šupljinu.


           slikar realist nalazi taj prizor

           zanimljivim za hitar crtež.


           pita se ne bi li od toga

           mogao napraviti sliku?


           pita se koga bi mogla zanimati

           kupnja takve odvratne slike?


Pripremanje blagdanskog doručka


ovoga novogodišnjeg jutra

on nije osamljen.

priprema doručak u ugodnom

društvu. trogodišnji dječak

sjedi na stolcu bez naslona

i brblja, i jede

slatki kruh s grožđicama

dok on priprema doručak

i donosi posrebreni pribor za jelo,

džem i krem-sir

i tost, i stavlja ih na stol.

dok dječak brblja

on je zauzet slaninom

i pripremanjem omleta.

dodaje komadiće švicarskog sira

i ribani parmezan

dok miješa jaja. on se trudi

spojiti godinu s godinom.

sada osmogodišnjak ulazi

da mu pomogne miješati jaja.


on nije osamljen u novoj

godini, on je spaja u cjelinu.


kavu koja je ostala od sinoć

odlučio je podgrijati, ima je još

za dvije šalice.

sada donosi vrhnje,

šećer i svoju šalicu.


           slikar realist još se nije

           probudio, njegov prozor je prazan.

           nitko iznutra ne gleda prema vani, niti

           u ovaj divni blagdanski doručak.


na zabavi na kojoj je bio

prethodne noći vidio je

krevet postavljen u kupaoni.

dok ga je gledao pomislio je

koliko je lijepo

što postoji još veći

osobenjak od njega,

ali sada, ovoga jutra, nije

u to posve siguran.

na toj zabavi

svi su sjedili i čekali,

čekali da veselje i

zabava započnu, čekali

da proslava počne.

mislili su da je to

početak nečega novog.

minutu prije ponoći

morao ih je podsjetiti

da je to doček nove godine.


poljupci bijahu jalovi,

u obraz ili u čelo.

nitko nije pokazao niti malo strasti.

nitko nije plesao. on je

pristojno sjedio i

srkao soda-vodu, ali nije

preskočio popiti piće, čak je

pomislio kako bi se iduće godine

mogao potruditi i prestati pušiti cigare.

ali, je li to rješenje problema?

nije to mogao unaprijed znati.

popušio je jedan joint

koji mu je stvorio blagi osjećaj veselosti

i uglavnom ga držao budnim.

nekako je uspio spojiti staru s

novom godinom, ući u novo vrijeme.


           iza praznog prozora, s druge strane dvorišta

           slikar realist je spavao. u snu je

           promatrao ljude kako slave novu godinu.

           imali su mnoštvo bijelih balona koje je on probušio.


vraćajući se kući sa zabave,

budan i živahan

od popušene trave, čudio se

blagoj noći i

iznenada se sjetio dočeka

nove godine od prije 12 godina.

vjetar je puhao

olujnom jačinom,

temperatura se spustila na

dvadeset ispod ništice, morali su

pješačiti četiri bloka i

jedva su se uspjeli probiti. nije se

mogao sjetiti kakva je

bila ta godina.


svi su sjeli jesti.

svi su tihi dok se time bave.


           slikar realist još se nije bio pojavio

           za svojim prozorom i nije ih promatrao.

           svejedno, godina je počela.


blagoslovljena bila hrana koju jedemo

na početku      svakog početka.


prevod: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2020.

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.