Petak 21. mart 2014.
Piše: Lêdo Ivo

ČOVJEK KOJI SANJA SVE JE ONO ŠTO NIJE (2)

 

http://www.elektrobeton.net/tenderska-dokumentacija/covjek-koji-sanja-sve-je-ono-sto-nije-1/

 

 

 

 

ODA SVEMU BESKORISNOM

 

 

Pobrinite se za snijeg koji pada po New Yorku

i za ostatak života koji se krije

u ogoljeloj grani oraha,

jednako tako i za hladnoću koju jak vjetar čini još većom

i za vjeđe slijepca u Central parku.

Postupite obzirno sa svime što nam jesen ostavlja

bez obzira je li riječ o zrnima tuče ili o uvelim krizantemama.

Vodite računa o svemu što nije dolar

ili izdatak, ili zarada, ili trošak i ne može se uštedjeti:

o hrđi u dnu pisoara

i o uobičajenom smradu u hodnicima podzemne željeznice

dok se pogledi ljudi i štakora sreću

u prljavoj utrobi Manhattana.

Besano i neumorno, čuvajte san a ne ono sanjano:

uredske otpatke, slijepu jabuku

koja je pala između broda i pristaništa.

Usred obilja beskorisnih i suvišnih stvari

zadržite jedino ono što je zbog uporabe ili iznošenosti

postalo neosjetljivo za olujno nevrijeme,

jer, ono što nema imena, milodar je

na oltarima sveprisutnog rasipništva.

Na Aveniji Madison, ili dok

u jeftinom prenoćištu između zidova izbezumljenosti

razmišljate o crvotočini u podnim daskama,

tražite za sebe ono za što u uredu za izgubljene i

pronađene stvari nitko ne tvrdi da je njegovo:

stare šešire, besmislene lutke,

iskrivljene ključeve, raspārene špilove igraćih karata,

štake i slomljene naočale.

Tražite sve ono što je suvišno, bezvrijedno i beskorisno,

sve što je nestalo pod nemilosrdnim ledom

onog časa kad su gljive zaplakale.

Zahtijevajte za sebe sve što je suvišak, sve što pretječe od

bilo kakvog oblika mašinerije koristoljubivosti

koja na udaru komercijaliziranog vjetra korodira u dolini.

 

 

 

 

 

KRAJOLIK

 

 

Sjena dizalice

treperi nad muljem

zapuštene luke.

A svjetlost sunca grije leđa

seoskih pasa

što se vrzmaju po močvari

daleko od buke aviona.

 

 

 

 

 

DOMAĆE SMEĆE

 

Nebesa su zemljino odlagalište smeća. Oštećeni sateliti

     lutaju među zvijezdama.

Ispod sjajnog planetarnog smeća

     mi čekamo na Signal.

Tako provodimo naše živote, do smrti,

     kad naše duše

odlijeću u vječnost, zagađujući

     galaksije.

 

 

 IVO

 

NAMETNICI

 

Ovog jutra pozdravljam

pipe štetočine koje napadaju

najfinije žitarice.

 

Iskazujem poštovanje

teško uočljivim ličinkama koje nikad ne spavaju

u kristalno providnim vodama.

 

Nije mi stalo da pozdravim

dokone knjiške moljce

koji se nikad ne dotaknu starogrčkih životopisa.

 

Poštujem žohara

koji šuškajući u mraku noći

gricka staru odjeću.

 

Pred velikim štakorom

koji glođe noge stola

duboko se klanjam:

 

njegov posao ravan je djelu

kralja koji se hrani

suzama i nadama svojih podanika.

 

Bijelim mravima i crvima u brodskim crvotočinama,

tim vazalima tamnog kraljevstva,

upućujem čestitke.

 

Kukcima nametnicima,

toj pošasti koja pustoši usjeve i stoku ostavlja gladnom:

bratski pozdrav.

 

Želim sve najbolje vjevericama

koje krckaju koštunice poezije

na vlažnim perivojima Washingtona,

 

i zecu skrivenom u žbunu

koji, kad ga psi goniči progone,

obezvređuje zakonik jeseni.

 

Također iskazujem poštovanje

velikom majstoru raspadljivosti,

crvu koji nas jede,

 

rastače palače kojima ni najsnažniji vjetar

ne može ništa, uništavajući trule građevine,

mijenjajući izgled svijeta.

 

I neka termit dostojan divljenja,

u drvenoj građi ili u vreći kukuruza

nadzire ljudsku pravednost i poštenje.

 

 

 

 

 

VELEPOSJEDNICI

 

 

Kad u kasnu večer stignem ondje, naiđem na

sokola koji prelijeće preko ceste kojom vozim.

Upaljena svjetla automobila smetaju mu, i načas

njegov nijemi gnjev lebdi nad ogradom.

»Tko je ovaj uljez koji se usuđuje dosađivati mi

usred mojeg vijugavog sna ili neumorne budnosti.«

U mraku, on traži novo odmorište.

 

Tko posjeduje ovu zemlju? Tko je vlasnik

ove dobro čuvane kuće, vode i šume?

Koji je ured upisao pravo vlasništva na ovaj zrak?

Čovjek i sokol bore se za isto područje.

Oba su ptice grabljivice koje lete u tami,

ili nepokretno čekaju na ulazu u nikad još viđeni posjed

na kojem ih je strah od bljeska neljudske svjetlosti.

 

 

 

 

VRATA

 

Vrata su otvorena preko cijelog dana

ali noću ih osobno odlazim zatvoriti.

Ne očekujem noćne posjetitelje

osim lopova koji preskače preko zida snova.

Noć je toliko tiha da mogu čuti

vrela planinskih potoka.

Moj krevet, bijel poput Mliječne staze

odveć je malen za mene u crnoj noći.

Ja zauzimam sav prostor ovog svijeta. Moja nepažljiva ruka

obara zvijezdu i plaši šišmiša.

Otkucaji moga srca zaokupljaju sove

u krošnjama cedrova, dok pokušavaju prodrijeti u tajnu

dana i noći koje voda rađa.

U dubokom snu ja sam nepokretan premda putujem.

Ja sam vjetar koji miluje artičoke

i hrđa koja osvaja konjsku opremu što visi u staji.

Ja sam mrav koji vođen zviježđima

udiše miomiris zemlje i mora.

Čovjek koji sanja sve je ono što nije:

more koje su brodovi onečistili,

crno kloparanje vlaka što prelazi preko mosta,

mrlja koja se širi cilindrom petrolejke.

Ako zatvorim vrata prije no što zaspim,

ona se sama otvaraju u snu.

I tko god nije došao preko dana,

koračajući po suhom lišću eukaliptusa,

dolazi noću i pozna put, poput mrtvih,

koji još nisu došli, ali znaju gdje sam –

prekriven mrtvačkom plahtom, kao i svi oni što sanjaju

i vrpolje se u tami, i izvikuju riječi

koje su pobjegle iz rječnika i izišle

na noćni zrak ispunjen mirisom jasmina

i svježeg, fermentirajućeg gnojiva.

Nepoželjni posjetitelji prolaze kroz zaključana vrata

i žaluzine kroz koje struji vjetar.

Oni me opkoljavaju.

Oh, tajno svijeta! Nema te brave kojom se mogu zaključati

     vrata noći.

U predvečerje uzaludno sam se ponadao da ću spavati sam

zaštićen bodljikavom žicom koja okružuje moja polja,

i psima koji sanjaju otvorenih očiju.

Noću, nježni povjetarac ruši zidove muževnosti.

Premda su moja vrata zatvorena ujutro,

znam da ih je netko otvorio u tišini noći

i u mraku promatrao moj nemirni san.

 

 

 

 

GROBLJE CAJU                                           (čitaj: Kažu)

 

Mrtvaci me podsjećaju na brodove.

Baš kao što brodovi ne znaju da su usidreni

     u lukama ili da se valjaju na valovima,

mrtvi ne znaju da su s onu stranu života,

     i dišu morski vjetar.

 

Između olovnosivog neba i brodogradilišta

smrt je izgubljeni slog.

Pretvorivši se u epitaf, malena gušterica

odmara se na okrnjenom kamenu.

 

 

 Ledo-Ivo

 

DOPISNICA S BOJNOG POLJA

 

Ovdje, u ovom krevetu, rat započinje.

Dva ratnika sukobljavaju se

na polju plahti.

Kako razdvojiti front od pozadine

ako je ljubav zrcalo osjećaja?

Na četverostranom ratnom polju

ružičasti obelisk isto je što i crni rov.

Tijekom dana, noć ne razlikuje

muškarca od žene. A usta postaju špilja

u džungli očitosti u kojoj dvije zvijeri

grizu i ližu jedna drugu.

 

 

 

 

 

MAGARAC

 

 

 

Na vrhu strme obale koju sunce prži

jedan magarac pase. Krupnim, žutim zubima

sitni već suhu travu preostalu

od proljetnog obilja.

Zemlja je tamna. S vedrog i plavog neba

sunce ispušta zrake koje griju

rajčice, artičoke i plave patlidžane.

Magarac promatra dan oko sebe

ispunjen svjetlošću

i reve – njegov doprinos

ljepoti svemira.

 

 

 

 

UMOBOLNICA SANTA LEOPOLDINA

 

Svakog dana ja se vraćam u Maceió.

Dolazim brodovima izgubljenosti, vlakovima čežnje, avionima

     nepromišljenosti koji stižu jedino kad padne mrak.

Rakovi se vrzmaju oko podija za svirače usred perivoja.

Rijeke šećera teku između kamenja za popločavanje,

nečujno se rasipaju iz vreća pohranjenih u skladištima

i proćišćavaju ustajalu krv ubijenih.

Čim ondje stignem ja se zaputim puteljkom do umobolnice.

U ovom gradu u kojem moji preci počivaju na groblju pokraj mora

jedino su luđaci iz moga djetinjstva još uvijek živi i čekaju me.

Svi me prepoznaju i pozdravljaju mrmljajući

uz nepristojne ili otjmene pokrete.

Iz obližnje vojarne, odjek vojničke trube

razdvaja suton od zvjezdane noći.

Apatični luđaci plešu i pjevaju iza rešetaka.

Slava Tebi Gospodine! S druge strane samilosti

svjetski poredak sjaji poput mača.

A vjetar s mora ispunja moje oči suzama.

 

 

 

 

 

JADANJA UREDNIKA ZA POEZIJU

 

»Poezija se uopće ne prodaje,

nitko je ne razumije!«

– uzdiše urednik.

Poezijo! Poezijo!

Nitko te ne shvaća.

Ti si poput smrti i ljubavi.

 

 

 

 

ISTINITO I LAŽNO

 

More naopako okrenuto:

zviježđa

su brodovi.

 

Poezija je laž.

Zvijezde nisu brodovi.

Nebo je opsjena.

 

Istina je na zemlji –

brodovi usidreni

uz pristaništa.

 

 

 

 

 

KNJIŽEVNI NARCIS

 

 

Jedinstven! Originalan!

Ne sličim ni na koga,

čak ni na svoj odraz

u zrcalu.

 

 

 

 

 

TURIST

 

Na izletničkom brodu punom turista

koji razgledaju ušće oko Rotterdama

nabasao sam na Boga

ali On se pretvara da me ne vidi.

 

Putujem, ali ipak, nikamo ne stižem.

Sva su putovanja uzaludna.

Nikamo ne stižemo

i ne vidimo drugu stranu svijeta.

 

Bog, taj najveći turist, putuje brodom

ali radije promatra brodogradilišta ili tegljače.

Možda su ga ljudi razočarali

neprestanim molbama.

 

Nebo je puno profanosti.

Zavidim galebima

koji kljucaju po sivoj vodi –

galebima Bog nije potreban.

 

 

 

 

 

 

MJESEC NAD LONDONOM

 

 

Napokon sam upoznao

mjesec nad Londonom.

Okrugao i sjajan

mjesec sumporaste boje

sjaji i zrcali se

u vodama Temze.

Njegove zrake zabijaju se u

krovove od škriljevca

na kućama običnih ljudi.

Na neraspremljenim krevetima

senzualnost mjesečine

ogoljuje ljubavnike.

U tami

hladni sjaj mjesečine

zbunjuje ruke lopova

i blago razdvaja

stisnute usne lezbijki.

Raskošna mjesečina

pretvara pahulje snijega

u zlatnu kišu

što pada kroz krošnje javorâ

i prelijeva se duginim bojama

na krznu vjeverice

što spava u parku.

U noći ubojstva

usred tišine i magle,

smrt je žuta

poput narcisa.

Mjesec nastavlja

svoj spokojni obilazak

i provjerava vrata

i rolete na prozorima.

Dokono

prelazi mostove

i motri na zabačene uličice

koje čuvaju uspomene

na jezive zločine.

Oh, mjeseče nad Londonom

hladnokrvni stražaru

što bdiješ nad tuđim nesanicama,

dugo sam te tražio

i napokon te našao

dok pred mojim nogama

vode Temze

tiho otječu

u more.

 

 

 

 

 

JUTARNJI DIM

 

Iza drveća mangrove i rafinerija nafte

koje okružuju podnožje zaljeva

dim zapaljenih odbačenih automobilskih guma

diže se prema nebeskom svodu.

 

Muškarci i žene započinju dan žrtvom.

Svakog jutra oni spaljuju dokaze noći

i nebu prinose crnu bljuvotinu zemlje.

 

Mormaço1 

 

 

OLUJA NOĆU

 

Život noći:

od čega noć živi?

od kratkog uzdaha

i iščezlog pokreta?

 

Noć uvijek živi

od tuge:

pripijena tijela,

razdvojene duše.

 

Vjetar

silovito puše

i ogoljuje drveće.

 

U mraku, nejasna bjelina,

to otpala bagremova grana

počiva na tlu.

 

 

 

 

 

 

BIT

 

Moja duša stvorena je od mesa:

od očiju koje gledaju

i ruku koje traže

tvoje tijelo u tami.

 

 

 

 

OTISCI U SNIJEGU

 

Tražim mjesto

da se sakrijem

i pronađem svjetlost.

 

Dan prolazi

nadohvat moje ruke

poput ptice.

 

Pod okriljem dijamanta

sijeno je pohranjeno u sjenik.

Svjetlost prebiva u savršenstvu leda.

 

Pred očima vječito imam

vranu što grakće u borovoj šumi

i bijele planine Boga.

 

Zajedno sa smrznutom rijekom

nepomični konj

čeka blistavu noć.

 

Tražim to mjesto.

I lutam snijegom

poput stranca.

 

 

 

 

 

  

DRSKOST

 

 

Tko to kuca na moja vrata

i usuđuje se smetati mi?

To mora biti

noćni vjetar

ili vječnost.

 

 

 

 

OTVORENA VRATA

 

Zatvorena vrata

danas su otvorena.

Ono što je bilo daleko

sada je blizu.

 

Ovako, početak se

pretvara u kraj.

Svi putevi

vode u vrt.

 

Nikad nećemo saznati

je li iza vrata

dan ili noć.

 

Nužno je sanjati.

Pauk neumorno ispreda 

naš raj.

 

 

                                                                                preveo: Vojo Šindolić

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.