Nedelja 15. decembar 2013.
Piše: Charles Bukowski (1920 - 1994)

BESKORISNI RAJ

 

 

 

POGREŠAN SMJER

 

 

Luksuzni prekooceanski brodovi

koji plove morima

ispunjeni ravnodušnim

i bogatim ljudima

koji putuju od mjesta do mjesta

bez imalo srčanosti

ili hrabrosti

nalikuju na božićne purane

veliko plavo nebo nad njima

zagađeno

i sva voda pod njima

zagađena

svi ti

prsti, glave, zadnjice,

oči, uši, noge

spavaju u

luksuznim brodskim kabinama

plaćenim American Express karticama

 

nalikuju na plutajući grob

koji nikamo ne ide.

 

oni i jesu plutajući mrtvaci.

 

pa ipak,

mrtvaci nisu ružni

ali ti polu-mrtvaci

doista

jesu.

 

čemu li se smiju?

što li misle o

ljubavi?

 

što li

rade

usred sve te vode?

i kamo su se to

uputili?

 

683px-Charles_Bukowski_916

 

“ZAHTIJEVAM BAREM MALO POŠTOVANJA”

 

 

nakon što si

proživio nekoliko

godina

sa svojom ženom

najčudnija stvar

 

je ta

što nije važno kakve

čudesne

stvari možeš

učiniti

 

one ne ostavljaju

nikakav dojam

na nju

 

na primjer

možeš skočiti

osamnaest metar

uvis

ali

 

ona će to

jedva

primijetiti

 

ali

neka netko drugi

odskoči 5 centimetara

od

zemlje

 

i ta ista žena

će

zapljeskati

s oduševljenjem

kao da je

to nešto doista

posebno

 

katkada

u tim gorkim

trenucima

čovjek shvaća da

bez obzira na to

koliko je godina

proživio s

istom

ženom

 

on zapravo

uvijek

živi

sam.

 

bukowski-charles

 

 

BESKORISNI RAJ

 

gadni dani i gadne noći sada su

sve češći,

stari san da ću doživjeti nekoliko lakih

godina prije smrti –

taj san je iščezao kao i svi

ostali.

šteta, baš šteta, prava šteta.

još od djetinjstva preko sredovječnosti

pa sve do

samog kraja:

šteta, baš šteta, prava šteta.

 

postojali su trenuci,

iskrice nade

ali i oni su se ubrzo rasplinuli

u istu staru

ustajalost:

smrad stvarnosti.    

 

čak i kad smo imali

sreće

a život plesao našim

tijelom,

znali smo da će boravak

biti

kratak.

šteta, baš šteta, prava šteta.

 

željeli smo više od

onoga što je bilo moguće:

žene za ljubav i

smijeh,

noći dovoljno divlje čak i za

tigra,

željeli smo dane kojima bi

živjeli

život

s elegancijom,

djelić nekog

značenja,

malo smislenosti,

ne nešto

što je jedino za

bacanje

već nešto što je

za sjećanje,     

nešto

s čime bi se suprotstavili

i samoj

smrti.

 

šteta, baš šteta, prava šteta.

 

dakako, u sveukupnosti

svega postojećeg,

naša sitna agonija je

glupa

i isprazna

ali osjećam da

naši snovi to

nisu bili.

 

nitko od nas

nije izuzetak.

neumoljive činjenice

poništavaju

svačiji

povlašten položaj.

 

i ostali osjećaju isto

razjedajuće

rastrojstvo,

polude, počinjaju samoubojstva,

oguglaju, bezglavo hrle

izmišljenim

bogovima,

ili se napijaju, drogiraju,

doista postanu

umobolni,

iščezavaju u zajedničko

ništavilo

koje zovemo obiteljima,

gradovima,

državama.

 

ali, ne treba kriviti

jedino sudbinu.

proigrali smo

naše prilike,

ušutkali smo    

vlastitita srca.

 

šteta, baš šteta, prava šteta.

 

sada smo građani

ništavila.

 

jedino

sunce

zna

tužnu istinu

i kako smo

vlastite živote

i smrti

predali jednostavnom

obredu,

beskorisnom

kukakvnom

obredu,

ali tako smo,

nedostojno pobjegavši

s lica

istine,

naše snove pretvorili

u balegu,

i počeli ponavaljati

ne, ne, ne, ne,

najljepšem

DA

ikad izrečenom:

 

samom

životu.

 

 

                                                           (preveo: Vojo Šindolić)

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.