Nedelja 02. decembar 2018.
Piše: James Tate

sneg pada duboko u unutrašnjosti

Izbor iz poezije


Venerina juha


Ova juha je hladna

i nije osobito ukusna,

vjerojatno se nisi držala

recepta, bila si

u žurbi i željela

me iznenaditi.

Baš lijepo od tebe

ali zaboravila si

da ja ne volim

hladnu juhu.

Mogla si se potruditi i dodati

list lovora

dok se juha kuhala.

Sol je na stolu

i s njom ću

osobno eksperimentirati.

Peršin

ne utječe toliko na okus ali

doista poboljšava

opći izgled.

Nekoć si pravila

jako dobru juhu.

Uvijek sam se hvalio

tvojom juhom.

Mislim da me je baš ona

isprva privukla

tebi, ta topla juha

koju si nekoć kuhala.

Volio sam tu juhu.

Imaš li još uvijek

taj recept?

Da, sada je okus

već je malo bolji,

mlaka juha

najdraža mi je poslije tople.


Učeći čovjekolikog majmuna pisati


 

Nisu imali velikih problema

naučiti čovjekolikog majmuna pisati pjesme:

najprije su ga svezali za stolicu,

a zatim pričvrstili olovku za njegovu ruku

(papir je već bio pričvršćen za stol).

Tada mu se dr. Tužni Tiranin nagnuo preko ramena

i na uho šapnuo:

“Nalikuješ na Boga sjedeći tako.

Što ne pokušaš napisati nešto?”


Čovjek s drvenom nogom pobjegao iz zatvora

 

Čovjek s drvenom nogom pobjegao je iz zatvora. Ali, uhitili su ga.

I oduzeli mu njegovu drvenu nogu. Svakog dana

mora prijeći veliko brdo i preplivati široku rijeku

da bi stigao do polja na kojem mora raditi cijelog dana

na samo jednoj nozi. To tako traje godinu dana. Za

Božić vraćaju mu njegovu drvenu nogu. Ali on je

više ne želi. Njegov bijeg je dobro isplaniran.

Ovog puta dovoljna mu je samo jedna noga.


Pjesma (ja ne mogu govoriti umjesto vjetra)

 

Ne znam za hladnoću.

Tužan sam bez ruku.

Ja ne mogu govoriti umjesto vjetra

koji puše u mene.

Kad gulim krumpir ja jedino vidim nejasnu potištenost.

Kad se vozim pokretnim stepenicama, očekujem da se dogodi nešto

     što ima veze s ortopedijom.

Tonući u živi pijesak, osjećam se kao divlji konj.

Lako se razljutim kad ugledam autobus na kat,

želim prokrčiti put do Konga,

ja sam dvostruki agent koji progoni samog sebe

i još uvijek neće progovoriti.

Ne znam za hladnoću,

ali znam što volim, ja volim tropsko ludilo,

volim tresti kokose

i dodirivati pitone –

uzbuđenje zbog kojeg djeca plešu.

Tužan sam bez ruku,

a još tužniji bez rukava ili džepova.

Zima dolazi u ovaj grad,

ja ne mogu govoriti umjesto vjetra

koji puše u mene.


Prevozeći se iz Stockholma kako bih iskoristio niže cijene na finskom otoku Åland

 

Isplovivši kroz zaleđeni arhipelag

kartaši, jutarnji pivopije,

štedljive kućanice

i čitatelji špijunskih avantura Nicka Cartera:


bezdomni skitnica

čini se da ima bezbroj neobičnosti

sabijenih, presavijenih, spremljenih

u svojoj prljavoj vreći:

njegova neumorna zaokupljenost

tisućama komadića papira.


Netko pjevuši ljubavnu pjesmu

dok ostali spavaju.

Bez obzira koliko daleko putovao

njegova tajna priča zapisana je negdje

u velikdušnom zraku, u daljini.


Mali komadić neba između predgrađâ,

veličine nogometnog igrališta,

ili je to možda prašnjavo parkiralište,

vidi ga gdje maše, i sjeća ga se –

a u daljini je daljina…


Radikalni odlazak


 

Zbogom!


Odlazim u mjesto toliko udaljeno

da nikad više nećete čuti za mene.


Vlak brod avion ili automobil

nikad se nije probio u njegovo središte


Nisam čak siguran nalazi li se i dalje tamo

i je li ikad postojalo,

zemljopisne karte neodređeno govore o njemu

po nekima je ondje, po drugima je negdje daleko

ali najviše ih je ispustilo taj podatak


Naravno, potrebna je hrabrost za takvo nešto

trebat će mi dvije boce pjenušca svakodnevno

da bih održao visok moral


i hoće li vam smetati ako povedem i vašu ženu?

Dakle, vjerujem da je to sve,

sresti ćemo se na vratima


A gdje to…?


Čitajte velike pjesnike


 

Kakav je to život bez glazbe.

Ali to je nemoguće,

jedan ritam oduvijek vodi drugome.

Čovjek ga čuje uključivši tokarski stroj

ili dok majka lupa jaja.

U susjednoj sobi je pisaći stroj.

Dva automobila ljute se jedan na drugog.

Beba u prizemlju opet se upiškila.

Sjećam se glasa mrtvog prijatelja.

Sve se glasa u isto vrijeme.

Glazba će nas sasvim prožeti…


Odgovaram svima koji su mi poslali pismo

kao i mnogima koji mi nisu pisali.

Čitam knjige i sve čega se dotaknem, beskorisne hrpe slučajno

sakupljenih besmislica zbog kojih, u bezrazložnom strahu

svakog dana padam kroz vrijeme i prostor

na svoj smiješan način, pamteći jedino ono što osjećam,

ali ne i selo sa svojim licem smrti,

niti išta što bi se u potaji unijelo u automobil.

S neudobne stolice premještam se

u smeđi kožni naslonjač

dok se dan sporo vuče. A tada napokon

prelazim na kauč, dopuštajući duhu da napusti

umorno tijelo i slobodno luta.

U posljednje vrijeme on čezne za pašnjacima na kojima su krave pasmine Holstein.


Svake večeri naiđe određeni trenutak kada moram pustiti neku zbilja razornu rock and roll glazbu i počešljati svoju kosu u zastrašujuću frizuru špiljskog čovjeka. U svom stanu napravio sam štetu od dva ili tri dolara za tek jedan sat prepuštanja bakhovoj, dionizovoj svečanosti i revoluciji ovog sjajnog, ispraznog života, toliko opčinjavajućeg da vas isprva hipnotizira, a potom uspava; jedino što se nikad ne zna kako će završiti. Čudno je to što se nitko nikad ne žali. Je li to ono čega sam se bojao sve vrijeme? Sviramo istu pjesmu, a nitko nikad nije čuo ništa.


Ljudi čitaju pjesme kao da čitaju novine, gledaju slike kao da se radi o iskopinama kakvog velikog tržnog centra, slušaju glazbu kao da slušaju zgusnute zvukove u vrijeme špice. Oni čak ne znaju tko se komu nametnuo, što će ondje biti izgrađeno (i kada, ako se uopće ikad išta izgradi). Oni odlaze kući. To im je jedino važno. Da stignu kući. Da kući stignu živi.


Dakle, prilikom provale nešto je pokradeno. Obiteljske dragocjenosti. Majčino prstenje, očeva dugmad za manšete. Oni odlaze na daleki otok na kojem su i opljačkani. Posvuda je isto. Čitajte velike pjesnike, slušajte velike skladatelje. Posvuda je isto. Majstori. I kradljivci.


Po pitanju liječnika


 

Volim vidjeti liječnike da kašlju.

Jer, kakvo bi to ljudsko biće

zgrabilo sav vaš novac

kad se osjećate loše?

Ne kažem da oni uživaju kad govore:

“Žao mi je g. Rodriguez,

za vas nema nade! Slobodno mi možete

dati vaš novčanik, neće vam više trebati!”

Valjda i oni radije igraju golf

i pričaju viceve o našoj gluposti koja ih dovodi k njima.


Neki od njih puše travu,

neki su alkoholičari, a njihova moralna

podlost je glasovita: tko uspije vidjeti

najviše spolnih organa na svijetu? To zasigurno

nisu pjesnici. S obzirom da kasno liježu

lijekovi su im potrebniji no bilo kome drugome.

Grade najčudnijih oboljenja, nema nade od

pregleda tih poput vatre upaljenih grla.

I oni se povremeno moraju

razboljeti; a dogodilo se da i ja

imam vrućicu

dok krajnje ozbiljno uzimam svoj sintetički lijek

zajedno s liječnicima koji umiru.


Iowa Writers' Workshop


Pjesma


Tih dana jezik je bio gotovo nemoguć

znali smo tada kao i sada.


Dok mi govoriš o svojoj operaciji

ja te čujem, ali zapravo te ne slušam.


Vjetar jača iza štaglja:

baklje su upaljene, muškarci šapuću.


Netko na glavi ima šešir i vrlo je ozbiljan

po pitanju rata u svojoj spavaćoj sobi.


“Čini li ti se da spavam sve vrijeme?”

Pitaj me drugo pitanje.


Gle, majko, pronašao sam nešto divno

danas u šumi, još je živo…


Pijevac


 

Sutra, budući da mi ih je malo još ostalo,

i sutra, manje dramatično,

i sutra, neznano koliko.

Nije li to najstariji oblik odricanja,

ako je o tome riječ?


Pijevac kukuriče: tamnoplavi baršun

koji sebe pozna jako dobro –

praznog novčanika i opustošenog srca –

Oh da, moj dobri prijatelju,

glas nastoji pronaći orhideje

u vlastitom plesu.


A tada, u tom jednom satu

nema poznatih lica:

ova ljupka, neugledna životinja

stvorena od svega i svačega bezvrijednog

iz minute u minutu

razdvaja nas ispod struka.


Život poezije


 

Ja se doista trudim

dok vežem vezice na svojim cipelama, škiljeći

u vatromet na noćnom nebu.

Osjećam sveopći žamor kao da netko tipka po mom jeziku.

Želim spavati na ovim neispisanim listovima papira.


Upalio sam šibicu, a ona se neće ugasiti,

šibica samoubojica na vjetru.

Ne mogu spavati češući te.

Smekšaj moju ruku, ranim upozorenjem.

Smekšaj ovaj oblak, mogućih pljuskova.


Pojedinca treba pohvaliti za dolično

ponašanje na nedavnom sprovodu pojedincu

(osim što je ignorirao znak za zabranjeno pušenje).

Slani, dodaj mi poslasticu, jutro je:

ulice su popločane i kamenite,


tek rođeno nahoče optužuje svoju majku

jedvačujnim plačem – Možemo li o tome

telefonom? Netko u susjedstvu ispalio je metak

i promašio mačku? Hoće li ova nekolicina

sjesti i popričati sa mnom;


u suprotnom, prisiljen sam donijeti odluku: nastavi hodati,

to je u srži svega; nastavi hodati.


Recite im            Dolazio sam


 

Stigao sam ondje na vrijeme

ali nikoga nije bilo kod kuće.

Čekao sam, koračao pločnikom.


Pogledao sam na svoj sat i odmahnuo

glavom: Gdje li su?

Otišao sam iza stražnje strane kuće i zavirio

kroz prozore: ni traga od života.


Nepouzdani preci!

Onda je pala noć i ja sam počeo

sumnjati: sve su to laži,

ja ne potječem ni od koga, ne dolazim s bilo koje strane,

nemam rodbinu ni rodni grad,


a ni starih prijatelja. Rodio sam se

iz glasina – kao govorkanje u jednoj

državi, kao neostvareni tulum

u drugoj, nesusjednoj državi.


Dolazio sam, naškrabao sam

na komadu papira i provukao ga

ispod vrata. Odlazeći,


okrenuo sam se, prekrižio svoje ime –

a onda ga opet napisao.


Vjenčanje


 

Cijelog dana je strašno trpjela

kao što je već mjesecima: hernija diska,

nema ništa bolnije od toga.


I sama je bila bolničarka, ali i pjesnikinja

koja je upravo počela stjecati ime.

Kao i s većinom stvari u životu,


dogodilo se dok je mijenjala programe

na TV prijemniku. Sretnik, s druge strane ekrana,

osmjehivao se prvi put


u životu, a i to je bila gluma.

On je bio ambiciozan filozof dvojbenih sposobnosti,

vrlo ozbiljan, ali nedostajala mu je


znanstvena dubina. Mogao je biti

sasvim dobar pogrebnik. To nije bio prvi brak

ni njoj a ni njemu. Bilo je to


građansko vjenčanje, bez glazbe i s buketima cvijeća.

Ipak, polako ali sigurno potekao je

pjenušac – čepovi su letjeli u krošnje.


I bljeskalice, polaroid fotografije, neki su škiljeli,

a neki bili odveć opušteni, kriške torte

nisu imale ono značenje koje su trebale imati. Nevjesta je


prespavala najveći dio, i nikad nije skužila

tko je pripadao čijoj strani. Vjerujem da je mladoženja

to naslutio kad je na kraju rekao: “Nismo mislili


da će itko doći.” Mi nismo bili prvi koji su

došli, a ni zadnji koji su otišli. Tko zna,

možda sve skupa ispadne sjajno. A tko doista


 

mari za takve posebne dane, oni nisu ono za što živimo.


Susjedi


 

Hoće li imati dijete? Hoće li imati još djece?

Kakav je njihov odnos prema psima? Velikima ili malima?

Onima na lancu ili onima koji slobodno trčkaraju po dvorištu? Je li žena

     mudrija od muža?

Je li starija od njega? Hoće li to stvoriti probleme u konačnici?

Hoće li on napredovati na poslu ? Ako ne, hoće li to izazvati

     napetost u  bračnim odnosima?

Slaže li se njegova obitelj s njome, i obratno? Kako se

snalaze s brojnom svojtom? Je li to već stvorilo neke

nesuglasice? Ako se ona vrati na posao, hoće li on znati

sam sebi skuhati večeru? Je li njegov beskrajni rad u dvorištu

i petljanje oko odvoda za kišnicu tek izlika

za izbjegavanje problema u kući? Vode li još uvijek

ljubav? Zadovoljavaju li jedno drugo? Ne želi li on to

češće, ili možda ona? Mogu li razgovarati o svojim problemima?

Da mogu ostvariti svoja najintimnija maštanja, kako bi svatko

     od njih

promijenio svoj život? Što li misle o nama, njihovim susjedima,

kao o ljudima? Oni su nedvojbeno srdačni prema nama, mučno uljudni kad se slučajno sretnemo na ulici ispred

naših poštanskih sandučića – ali tada, poput suprotnih magneta,

     mi se povlačimo

natrag u naše duboko uvriježene običaje, u tamu i pohotu

i uništavamo sve živo oko nas kako bi utažili našu žeđ i nahranili

naše bespomoćno samotne živote. Mi volimo naše susjede koji nam

pružaju tu dragocjenu mogućnost, jest, mi volimo naše pse,

našu djecu, naše muževe i žene. Ali sve je tako prokleto

teško!


Tuga mojih susjeda


 

Na izvjestan način, čovjek očekuje

da se sva ta hrana

pobuni

iskoči iz konzervi i limenki

i digne se s tanjura

i učini nešto,

znači nešto.


Ali, nažalost, sve je to

tek hrana i još više

hrane, bez

kratke stanke za

preobrazbu.


Čak i obiteljski

odnosi

vape

za malo prosvjetljenja.


Pa ipak, tu je neka dovoljnost,

tu je neko tiho

svjetlucanje na površini,

određena čistoća

koja baš ništa


ne znači, osim ako ne želite

jesti s poda.


Oluja


 

Snijeg nas posjećuje

i sa sobom odnosi djeliće nas samih

kako bismo postali dio zemlje,

rana smrt i rani povratak –


poput ispunjanja porezne prijave.

Sve što možeš reći nakon što si ispunio

stavku po stavku: “Ja nisam onaj koji jesam.”


A sve što možeš reći nakon duge noći

provedene u potrazi za određenim listom papira:

“Nikad nije postojao.”


I kad se sve svjetiljke upale,

a miris gulaša

slijedi te na kat

i provlači se ispod vrata tvoje radne sobe:

“Lutnja pripovijeda priču

o životu kojeg sam mogao živjeti,

da nisam –”


U mojoj radnoj sobi, koja je bez grijanja,

usred siječnja, u brdima

u provinciji na sjeveru – jedino

tanki, ostarjeli svesci

poezije govore tiho, poput

nenahranjenih ptica za noćnog posjeta


 

uzgajalištu mačaka. Jedan avion je nestao

u oluji krojačkih pribadača.

Snijeg pada, duboko u unutrašnjosti.


Izbor i prepev: VOJO ŠINDOLIĆ

Tenderski filter
Drama
Esej
Poezija
Proza
Tenderska dokumentacija arhiva

2018.

2017.

2016.

2015.

2014.

2013.