beton logo
arhiva2011 mixer cement armatura štrafta vreme smrti i razonode bulevar zvezda blok br.v oglasi
home
uvodna reč
arhiva
impressum
linkovi
 
štrafta arhiva
 2012  
  2011   2010   2009  
 2008   2007   2006  
 BETON BR.118  DANAS, Utorak 20. decembar 2011.  
Piše: Osman Zukić
VJEROUDŽBENIČNA POLITIKA
NEPRIJATELJSTVA		  
 
Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini kaže da svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, te dodaje da jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uslova i prilika za sve, za početak i nastavak daljeg obrazovanja. Prethodno stoji da je jedan od općih ciljeva obrazovanja omogućavanje pristupa znanju kao osnovi za razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi.
Da li se u bh. obrazovnoj praksi poštuje ovaj i niz drugih dokumenata, provjerit ćemo na primjeru udžbenika Vjeronauke za sedmi razred osmogodišnjeg obrazovanja (autori: M. Omerdić, F. Kalajdžisalihović; recenzenti: M. Slatina, I. Palić, M. Ćatović).
Nastavnim planom i programom za sedmi razred osmogodišnjeg obrazovanja predviđeno je da zadaci nastave vjeronauke budu sljedeći: da se sa učenicima obrade islamske dužnosti u cjelini, od šehadeta do hadža, s tim da se detaljno obrade zekat i hadž; da se učenici šire upoznaju s temeljnim principima islamskog vjerovanja – imanskim šartima; da se učenici upoznaju sa hidžretskim kalendarom i načinom muslimanskog računanja vremena; da se upoznaju sa značajnim datumima iz islamske povijesti, zatim odabranim mubarek danima i noćima; da se učenici upoznaju s pojmom grijeha i stavom islama prema griješenju. Posebno ukazati na opasnost od velikih grijeha i poučiti ih načinu i smislu pokajanja.

PET STOLJEĆA ISLAMSKOG PROLJEĆA
Već u drugoj uvodnoj rečenici ovog udžbenika piše da su tragovi petostoljetnog postojanja islama >na ovom podneblju evidentni i blistavi, da bi se poentiralo kako UNESCO-va skrb i zaštita nisu spriječile vandalizmom zadojene agresorske vojnike da unište ljepotu kakva je bila Ferhadija džamija i Arnaudija džamija u Banjoj Luci, Karađoz-begova džamija u Mostaru, Emin Turhan-begova džamija u Ustikolini, Aladža džamija u Foči i na stotine drugih kojima se divio svijet (podvukao O. Z.).
Kako će dijete sa saznanjem o vandalizmom zadojenom agresorskom vojniku, koji je uništio i stoti ne drugih džamija kojima se divio svijet koristiti znanje kao osnov za razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi, kako se zakonom nalaže? Postavlja se pitanje zašto se učenici ne upoznaje s ljepotom i dobrotom? Zašto se umjesto slika lijepih građevina daje informacija o zlu? Zašto zlo prije dobra, ako je zadatak i načelo svake religije – dobrota? S kojim programskim zadatkom iz nastavnog plana i programa je u skladu informacija iz uvoda, o rušenju džamija? Najzad, zašto se učenici ne bi upoznali i sa ljepotom budističkih hramova, katoličkih i pravoslavnih crkava, i drugih mjesta gdje se slavi Bog?
U narednom pasusu uvoda piše da se ne stidimo svoga imena, porijekla, vjere, tradicije i običaja, već da na sve to budemo ponosni te da znamo cijeniti i najmanju našu vrijednost i otkrivati sve moguće smislove ljepote u onome što je naše i što mora ostati naše. Dalje se nastavlja s: oni narodi koji nisu svjesni sebe i svega onoga što ih čini posebnim u krugu drugih naroda suočavaju se s neizvjesnošću budućeg.
U citiranom nastavnom planu i programu ni na jednom mjestu ne piše da je zadatak nastave vjeronauke da se sa učenicima obradi ono što je naše i što mora ostati naše, kao ni da im se da-do-znanja da se ne stide svoga imena, porijekla, vjere, tradicije i običaja; traga nema niti proročanskim tezama o neizvjesnosti budućeg.
U skladu s kojom naukom, metodologijom i na koji način se provjerava tvrdnja da se narodi
   
nesvjesni sebe suočavaju s neizvjesnošću budućeg? Na koga se odnosi kategorija naroda, a na koga prisvojna zamjenica naše? Na Jugoslovene? Ili na Inke? Ili na Atlantiđane? Ili na Vizantijce? Je li navedena teza o neizvjesnosti budućeg bila razlog za Holokaust - jesu li Jevreji bili nesvjesni sebe, pa ih je šest miliona završilo u logorima? Zašto se ovakav jezik, nejasan i neprimjeren uzrastu kojem je namjenjen, propagira kroz udžbenik?
Uvod se zaključuje riječima da mi želimo da naučimo sve ono čime nas zadužuje Allah, dž.š, i da budemo vjerni i praktični sljedbenici Muhameda, a.s, kao i da će nas ovo znanje učiniti dobrim ljudima, dobrim vjernicima, čestitim građanima i dobitnicima na ovom i budućem svijetu.
Ima li drugih načina da se postane dobar čovjek, čestit građanin i dobitnik na ovom svijetu? Nije li zadaća nastave da ponudi niz saznanja, naučnih i utemeljenih, niz vrijednosti koje se ne crpe samo iz religijskog učenja? Nije li dužnost onih koji poučavaju da učenicima obezbijede i omoguće pristup drugim izvorima vrijednosti? Zašto toga nema u udžbeniku? Zašto se govori samo o jednom cilju i jednom orjentiru?

VJERA JEST JEDNAKO NACIJA
Na narednoj stranici se definira šehadet kao posvjedočenje vjere, da bi se kasnije odredilo značenje djelatnog i formalnog šehadeta, te se potvrdilo da je šehadet manifestacija prihvatanja islama, pripadnosti islamu i islamskom društvu te izvršavanje svega što šehadet povlači za sobom. I još se kaže da borac na Allahovom putu (mudžahid) svoj šehadet potvrđuje borbom, hrabrošću, neustrašivošću i željom da bude šehid.
Nakon što su autori udžbenika obradili lekciju Šehadet, slijedi prilog (9. str) u vidu pjesme – Bosanski šehid, koju potpisuje Nedžib Alijagić, a koja je ilustrovana Spomen nišanom šehidima u Mostaru.		 I piše Alijagić stihove: (...) Iz Dženneta pohrliše / da ih vide džennetlije. / Da ih dvore / džennetske hurije. / Spremaju ih / da ih Allah vidi. // To su, sine, / naši/ bosanski šehidi. // Sve su riječi / u Elham se slile. / Šehidima vječni smiraj / Allah rahmetile... A ispod pjesme i ilustracije dodatni prilog: U našoj ponosnoj domovini Bosni i Hercegovini je bilo mnogo boraca koji su vlastitim životom potvrdili veličinu i istinitost svoga Šehadeta. I danas su Bošnjaci spremni na potvrdu Šehadeta, ako zatreba, braniti Vjeru i Domovinu. Takvih muslimana je mnogo i na drugim dijelovima naše planete.
Zašto se udžbeniku, nakon principa šehadeta i svjedočenja o Bogu, uvodi etnička pozadina? Znači li to da su Bošnjaci isto što i muslimani? Je li cilj nastavnog plana i programa da se s učenicima utvrdi kako su Bošnjaci nužno muslimani? I kako je svjedočenje o postojanju Boga ujedno i svjedočenje pripadnosti jednom narodu? Zašto se ističe borac i borba? Može li čovjek posvjedočiti vjeru u miru, kroz saradnju s drugima? Zašto je baš primjer šehida istaknut? Kako žena može potvrditi šehadet? Zašto je istaknuta figura muškarca-šehida kada škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojoj drugoj osnovi. Zašto se u udžbeniku ne govori o teološkim temama kojima se obrađuje suština Islama? Zašto se osvješćuje nacionalni i etnički identitet kada to nije zadatak nastavnog plana i programa?
Nakon ovakvih i niza drugih pitanja ostaje nam vjera u učeničku inteligenciju, jer, ako jedan đak prihvati ono što mu podvaljuje udžbenik, posljedice će biti neizrecive

* Tekst izvorno objavljen u Školegijumu, časopisu za pravednije školovanje


 BETON BR.117  DANAS, Utorak 15. novembar 2011.  
Piše: Mirnes Sokolović
VITEŠKIM STAZAMA REVOLUCIJE  
Školski sistem i patriotski literarni konkursi
 
 
Nakon što su uspješno odgovorili na temu „Alija Izetbegović - prvi predsjednik Bosne i Hercegovine“ (što je krunisano objavljivanjem zbornika najboljih radova u izdanju Connectuma), pred učenike sarajevskih osnovnih i srednjih škola stigao je novi Javni konkurs za izbor najboljih literarnih radova na temu „Koračamo stazama slobode hrabrih vitezova naše domovine“. Konkurs je raspisalo Udruženje „1. Slavna - 111. Viteška brigada“ Sarajevo, i učenicima je već ponuđen na razmišljanje u Prvoj osnovnoj školi na Ilidži i Drugoj gimnaziji Sarajevo.

Šta bi učenik trebao napisati na zadatu temu, kakve mu vrijednosti pomenuti konkurs predlaže i kojim spoznajnim putem ga vodi, pokušaćemo razmotriti u nekoliko tačaka.

CLOSE READING: RIJEČ PO RIJEČ
1. Koračamo - učenik bi trebao osvijestiti svoj položaj u aktualnom društvu: počastvovan je, dakle, slobodom koju su vitezovi izborili u ratu da bi učenik uopšte mogao danas koračati (valjda ka budućnosti); ovim glagolom u prezentu trebalo bi u učeniku izazvati radost, zahvalnost, ponos i pijetet u njegovom hodu ka novim perspektivama.
2. Stazama - imenica je u množini, postoji više staza čija se razgranatost svodi u sljedećoj riječi sloboda, koja ih određuje. Znači, različiti su putevi učenički, raznolike su staze njegovog svakodnevnog interesovanja, razni su načini svakidašnjeg poštovanja slobode - no, istovremeno, svi ti putevi kojima učenici svakodnevno koračaju su ustvari staze slobode hrabrih vitezova. Time se sugerira presudna i posebna perspektiva koju učenici trebaju imati na umu prigodom svakidašnjeg koračanja, što bi trebali naglasiti u svom radu.
3. Slobode - široki i univerzalni pojam slobode kao najvažnijeg ljudskog prava u narednoj riječi u okviru teme svest će se na jednost i posebnost slobode: to je sloboda hrabrih vitezova naše domovine.
4. Hrabrih - ovom riječju sugerira se odnos koji učenik treba uspostaviti prema akterima slobode, prema učesnicima rata, uspostavljajući logičan odnos snaga: učenik danas korača stazama, to su staze slobode, za koju su se izborili vitezovi, koji su se time iskazali hrabrim.
5. Vitezova - ova riječ podrazumijeva vojnike: pitanje je da li je potrebno stavljati hrabrih - nisu li vitezovi sami po sebi hrabri? I zašto odrednica vitezovi? U čemu vojnici Armije BiH podsjećaju na vitezove? Po izgledu opreme ili po hrabrosti? Hrabrost je već jednom naglašena prethodnim pridjevom. I da li su žene učestvovale u prethodnom ratu: kako se one prepoznaju u riječi vitezovi? Kako bi se, dakle, uklopio rad o ženama u Armiji koji bi stigao na konkurs?
6. Naše - ova odrednica koja izgleda jasnom, zapravo zamućuje okvire sljedećeg pojma domovina: ko smo to mi? Čija je domovina? Šta znači našost? Mnoštvo pitanja je ukinuto logičnim odgovorom, za kojim bi se trebao povesti i učenik: domovina pripada onim ljudima koji je osjećaju svojom. Skupina tih 		Lana Čmajčanin: Predsjednica, video performans 3' 17", 2005.
Lana Čmajčanin: Predsjednica, video performans 3' 17", 2005.
   
ljudi je naprosto čini našom.
7. Domovina - domovina je dala vitezove, vitezovi su dali slobodu, koja je dala staze kojima koračamo. Cijelom temom Konkursa definisana je, dakle, i domovina: to je ono što je dalo vitezove, koji su iskazali hrabrost boreći se; tom borbom koja je cijelo vrijeme u podtekstu su, ustvari, svi postali time što jesu: domovina domovinom, vitezovi vitezovima, hrabri hrabrim, sloboda slobodom, mi koji koračamo učenicima i ljudima. To je lanac koji treba uvezati riječima u promišljanju zadate teme. To je okular koji je dat učenicima da gledaju i slobodu i borce i domovinu.

LAŽIRANJE RATNE STVARNOSTI
Naravno, u pitanju je patriotska perspektiva koja učeniku stavlja u zadatak iskazivanje kolektivnih emocija; staze kojima svakodnevno korača su staze slobode, ali to je sloboda hrabrih vitezova, koji pripadaju našoj domovini. Mi svakodnevno koračamo stazama našosti - naš je identitet potvrđen. Sve učeničko se tako presudno veže za hrabrost i domovinu koja ga određuje. To sve obavezuje stavljajući patriotski osjećaj odanosti i bolećivosti u zadatak.
Zadavanjem patriotizma u školskom sistemu se promiču lažne vrijednosti kao uzorne i neprijeporne: talentirani učenik se usmjerava kolektivnoj emociji i lažiranju stvarnosti. Jer, pitanje je da li je ratna stvarnost stvarno obilježena slobodom čijim stazama učenik danas korača? Da li je rat može proizvesti? Da li je ta sloboda stvarno pripadala hrabrim vitezovima (kako nam govori nezgrapna dvogenitivna sintagma: stazama slobode hrabrih vitezova)? Da li su i oni mogli uživati u njenim blagodatima? Ako nisu, ako im je sloboda ostala nedohvatljiva u ratu, ako je nisu doživjeli - zašto ih netačno i gotovo ironično vezati za slobodu čijim stazama učenik korača? I još u koloplet riječi uvoditi i riječ hrabrost: sloboda im je ostala nedohvatljiva, ali su oni hrabri? Tema zapravo cijelo vrijeme govori da ta sloboda pripada njima, vitezovima, borcima - 		nije li to, dakle, porugno netačno, ako imamo u vidu da im je sloboda ostala nedostižna?
Nije li zapravo bliže istini zapažanje o ratu kao globalnoj manipulaciji malim ljudima, koji su svakodnevno prisiljeni krvavo se valjati u blatu, u ime političkih elita? Nije li ta hrabrost vezana za pojedinačni ljudski čin protivljenja i borbe protiv konkretne ubilačke političke ideje, u ime univerzalnog pojma slobode koja ne pripada domovini nego čovjeku. Koncept domovine nikada ne može proizvesti slobodu - budući da stalno - kroz istoriju - svaki kolektivizam ustvari izaziva rat.

SAVRŠENO PROMAŠIVANJE TEME
Patriotski koncept u školskom sistemu surovo falsificira i poništava ratno iskustvo zagovarajući ideje koje su rat izazvale. Prešutkivanjem literature o patnji i borbi čovjeka u ime očuvanja života pred konkretnim političkim zlom, potcjenjuje se iskustvo stvarnih ljudi i časnih svjedoka koji su o posljednjem krvavom ratnom iskustvu ispisali vrijedne i potresno uvjerljive stranice. Teme koncipirane patriotski usmjeravaju učenike u poimanju rata kao smislenog i svetog događaja koji vode vitezovi u ime domovine; vežući ih za našost, one im razvijaju osjećaj odanosti kolektivu. Time se direktno omalovažava krvavo iskustvo pojedinca koji se nije borio u ime imaginarnog koncepta domovine, nego porad konkretnih ljudskih vrijednosti. Da li bi se moglo dogoditi da pojedinačni talentirani učenik koji nadrasta aktualni školski sistem ironično odgovori na temu, prenaglašavanjem patriotskih elemenata i krvavih posljedica? Ukazivanjem procjepa između slobode i vitezova? Jamačno, bilo bi to savršeno promašivanje teme koje bi sistem dostojno sankcionisao

* Kraća verzija ovog teksta objavljena je u Školegijumu, časopisu za pravednije školovanje


 BETON BR.116  DANAS, Utorak 18. oktobar 2011.  
Piše: Luka Ostojić
NE TIKAJ U ME  
O recepciji književne kritike
 
 
Umjesto generalne rasprave o položaju kritike u svjetskom društvu, ograničit ćemo se na jedan nedavni slučaj polemike između Božidara Pavlovića, kritičara Bookse, i Josipa Mlakića, autora. Dva su razloga za taj pristup: prvi je praktične prirode, a radi se o tome da definitivno nisam osoba koja raspolaže detaljnim znanjem o kritici i suvremenom društvu. Drugi razlog za ovaj pristup leži u tome što mi se čini da ovaj primjer nije eksces, nego karakterističan primjer odnosa autora djela i književnog kritičara.

DRVEĆE NI NA NEBU NI NA ZEMLJI
Pavlović je 22. 8. 2011. na web portalu Bookse objavio kritiku Mlakićevog romana „Ljudi koji su sadili drveće“, a Josip Mlakić je objavio reakciju na kritiku 25. 8. na istom portalu. Direktnih reakcija na književne kritike inače ima jako malo (što dijelom govori o njenom ne previše značajnom položaju u društvu), ali kada se reakcija pojavi, onda se odjednom jasno vide dotad nevidljivi odnosi.
Da je Pavlović napisao bezobraznu i neprofesionalnu kritiku, onda nam ova reakcija ne bi bila toliko zanimljiva jer bi vjerojatno bila usmjerena na Pavlovića kao osobu, a ne kritičara. Međutim, Pavlović je napisao prilično uzornu kritiku. U uvodu teksta je razjasnio povod i metodu kritike: zbog aktualnih političkih previranja u državi, Pavlovića je zanimalo što nam o toj temi može ponuditi Mlakićev roman koji se bavi temom bivših veterana bez perspektive. Pavlović navodi kako „rezonanca književnog djela s trenutnim sociopolitičkim kontekstom mora biti jedno od referentnih mjerila uspješnosti proze“ čime jasno navodi svoj prilično pošten kriterij ocjenjivanja romana. U ostatku teksta Pavlović dosljedno pokazuje kako Mlakićev tekst ne ispunjava taj kriterij: naime, roman nam ne pokazuje skoro ništa o kontekstu. Roman ne istražuje uzroke traume branitelja, ne upušta se u detaljniju analizu njihovog sadašnjeg stanja i ne govori ništa više osim: „Pogledajte te sirote branitelje!“, što čini ovaj roman praznjikavim i nezanimljivim bilo kome tko se zanima za temu o kojoj autor piše. Kritiku Pavlović zaključuje time da je šteta što je talentirani pisac kao što je Mlakić napisao loš roman.

DESNA AMPUTACIJA
Već prva rečenica Mlakićeve reakcije pokazuje stav koji je zauzeo spram kritičara – Pavlovića posprdno naziva „moralnom vertikalom“ (kako ga naziva do kraja teksta) te mu poručuje da je nepažljivo čitao uvod. Zbog čega Mlakić reagira? On kaže: „Da je MV napisao, bez ikakvih 		Na čitalačkom frontu
   
argumenata, da je moj roman smeće, ne bih reagirao. Međutim, imputirati autoru zbog likova nacionalizam (desno-nacionalni tsunami) i proglasiti ga haaškim fanom nema veze s književnom kritikom.“
Dakle, negativna ili naprosto loša književna kritika sama po sebi ne bi isprovocirala autorovu reakciju. Ono što može isprovocirati reakciju je ad hominem napad na njega. Zaista, književne kritike već godinama u ovoj regiji nisu dovoljno značajne da bi izazvale ičiju reakciju. Književne polemike su se, pak, svodile na osobne napade: treba se prisjetiti „književnog“ sukoba između Radakovića i Popovića protiv Rudan i Čuline, ili incidenta kada nagrada Kiklop za hit godine (čiji je kriterij broj prodanih naslova) nije dodijeljena Nives Celzijus jer, zaboga, to je Nives Celzijus. Čini mi se da je takva situacija očekivana kada u društvu kritičari, urednici i književni autori tvore malenu zajednicu premreženu bliskim odnosima pa se onda svaka kritika promatra kao sredstvo osobnog obračuna s autorom. Iz tog razloga negativne književne kritike skoro ne postoje, a ako se koja i nađe, onda služi kao sredstvo poticanja sukoba. U takvom kontekstu postaje jasna i Mlakićeva uzburkana reakcija: iako je Pavlovićeva kritika bila usmjerena prvenstveno na tekst i zamjerala mu je nedostatak stava, Mlakić ju je automatski pročitao kao osobni napad i zaključio da mu Pavlović zamjera nacionalistički stav. Tako Mlakić uzvraća „istom mjerom“ pa naziva Pavlovića malograđaninom, moralnim idiotom, prikrivenim nacionalistom i apologetom ustaštva. Da je položaj kritike u društvu imalo značajniji, sama činjenica što je Pavlović kritičar bi bila dovoljna da se uđe u polemiku s		 njim. Ovako, Mlakić je morao prvo pripisati Pavloviću nekoliko popularnih političkih uvreda, kako bi se mogao upustiti u raspravu.

GDE SI BIO DOK SAM SNIO
To nas dovodi i do teme Mlakićevog romana i Pavlovićeve kritike, a to je političko stanje u bivšoj Jugoslaviji nakon rata. Mada je prilično očito da je politička situacija vezana uz rat i postratno stanje i danas jako problematična, i dalje je diskusija o ratu svojevrsni tabu. Iako bi otvaranje te teme trebao biti posao kritičara koji recenzira ovaj roman, tu kritiku Mlakić i dalje promatra kroz kategorije koje ne miču diskusiju s mrtve točke: kroz prizmu nacionalizma (pa tako poteže pitanje kritičareve nacionalnosti) i kroz potezanje pitanja „Gdje si bio prije 15 godina?“. Drugim riječima, bilo bi najbolje kad bi kritičar bio osoba s ovih prostora koja poznaje rat, koja nije hrvatske, bošnjačke, srpske, slovenske ili bilo koje druge nacionalnosti, te osoba koja je jednako kritična bila 1995. godine, jednako kao i danas.
Sve bi to bilo pomalo trivijalno da je reagirao neki ludi pisac. Međutim, Mlakić nije „Charlie Sheen hrvatske književnosti“, nego je uistinu iskusan, inteligentan i cijenjen pisac. Činjenica da on ovako reagira na kritiku zato ima takav značaj. Ako se kritike i inače čitaju kao osobni obračuni između suprotstavljenih kulturnih djelatnika ili između različitih etničkih grupa, to znači da je kritika kao takva izgubila značenje u suvremenom društvu. Kratkoročnog lijeka za takvu situaciju nema, a jedino što kritičarima preostaje je nastaviti pisati književne kritike usmjerene na tekst i u skladu s postavljenim kriterijima pa će možda s vremenom kritike zadobiti kredibilitet koji ponekad i zaslužuju


 BETON BR.114  DANAS, Utorak 16. avgust 2011.  
Piše: Tomislav Marković

STARINA NOGO I DELI KOLJEVIĆ

  
Rečnik paraknjiževnih termina
 
 
PESNIČKA HAJDUČIJA – pojam koji koristi Svetozar Koljević u tekstu „Epitafi u Nogovoj poeziji“, u zborniku radova „Poezija Rajka Petrova Noga“ (Zadužbina „Desanka Maksimović“, Beograd, 2011). Ovu specifičnu vrstu hajdučije Koljević je detektovao u Nogovom sonetu „Da se naše reči ne razminu“ (iz zbirke „Bezakonje“, 1977). Po Koljeviću, taj „sonet – kao epitaf epohi u kojoj se duhovni smisao ne može naći u stvarnosti već samo u pesničkoj reči – predstavlja iskorak iz jave naopakog sveta u pesničke snove kao oblik odmetništva i hajdučije“. Dakle, pošto R.P. Nogo u turobnoj socijalističkoj realnosti (u kojoj je mirno radio kao urednik u izdavačkoj kući „Veselin Masleša“, deljao svoja stihoklepačka sočinjenija i nije se skidao sa pesničke pozornice) nije nikako mogao da pronađe duhovni smisao koji je tražio na dnu čaše i ispod stola, nije mu ostalo ništa drugo nego da se odmetne u hajduke. Sasvim logično, pošto su hajduci poznati kao otimači duhovnog smisla, pogotovo hajduci iz XIX veka, koji su orobljavali trgovce i zemljoposednike, oslobađajući ih smisla u obliku plena. Nogo je potpuno digao ruke od realnosti nedostojne pesnika njegovog ranga, odustao od mimezisa kao podražavanja i uputio se u bartovsku avanturu jezika, spreman na sve izazove intertekstualnosti. U potrazi za tekstom koji će zameniti ubogi svet nije otišao predaleko – već iza prve moždane okuke sačekala ga je epska poezija, tako bliska pesniku koji misli guslama.
Navedeni sonet Nogo započinje stihom „U stih ko na konja – gori u hajduke“ (mada bi poređenje bilo efektnije i doslednije da je napisao na stih ko na konja, što bi u čitavu papazjaniju bar unelo malo humora, od kojeg je Nogo operisan skalpelom smrtne nacionalističke ozbiljnosti), a završava sa „Stih je što i platno bolanom dojčinu“. Na stranu što Dojčin nije hajduk već vojvoda, ostaje nejasno kako je stih istovremeno i konj kojim se odmeće u hajduke i platno koje drži kosti na okupu. Odsustvo elementarne logike bi se moglo nekako i oprostiti, ali problem je što stvar ne stoji ništa bolje ni sa pesničkom logikom. No, to i nije bitno: ko još mari za logiku dok Nogo traži duhovni smisao, a Hilandar gori? Doduše, R.P. ovde demonstrira osnovne principe hajdučije proizvoljnom otimačinom različitih elemenata iz usmene tradicije: svaki plen je dobar. Koljeviću to ne smeta, on u činjenici da ulogu „krpe platna“ preuzima pesnička reč vidi „likovanje moralnog sna nad javom“. Upotreba reči „moralno“ u vezi sa R.P. Nogom opasno smrdi na oksimoron, ali valjda profesor Koljević zna šta priča.
U ovom male bonding eseju Koljević ide dalje u pohvali Nogovoj hajdučiji, pa kaže: „Nogova pesnička hajdučija je ujedno i krupan korak ka njegovom povezivanju s drugim oblicima našeg književnog nasleđa, s onim što će Nogo kasnije osetiti kao zaveštanje Meše Selimovića,
   
Jovana Dučića, Branka Ćopića, i, iznad svega, kao biblijsku osnovu svog pojanja o devedesetim godinama prohujalog veka u Nedremanom oku (2002)“. Kakva je veza hajdučije i biblijske osnove, to valjda samo bog sveti zna, mada je moguće da njegovo sveznanje ipak ne dobacuje do nogovsko-koljevićevskih duhovnih visina. Kako je pesnička hajdučija kao bekstvo od realnosti odjednom postala sredstvo za pevanje (pardon, pojanje – Nogo je ipak sveštenik kulta srpskog boga Marsenija) o jednom sasvim realnom vremenu i prostoru (devedesete godine prohujalog veka), to nije jasno ni Starini Novaku, a kamoli Malom Radojici. Ovde je mnogo zanimljivije nešto drugo. Koljević nijednom rečju ne pominje specifičan oblik pesničke hajdučije koja je sprovođena u praksi devedesetih godina na prostoru Bosne i Hercegovine, a čiji je učesnik bio i R.P. Nezadovoljni stvarnošću lišenom svakog duhovnog smisla, duboko frustrirani višedecenijskim odmetanjem u fiktivne literarne svetove – Radovan Karadžić, Miroslav Toholj, R.P. Nogo, Nikola Koljević i njihova književna sabraća počela su da svoje pesničke i ideološke snove primenjuju na postojeći referentni okvir, gradeći javu naopakog sveta. Ognjem, mačem, kamom, bombom, granatom i srodnim pesničkim postupcima. Uskoro se duhovni smisao razbaškario diljem realnosti BiH, u širokom varijetetu književnih stilova: sonetni logori, snajperska lirika, satirično streljanje, granatiranje za decu, spaljivanje književnih junaka druge nacionalnosti, nož-žica-pesmičica... Za ovaj oblik pesničke hajdučije zainteresovani su samo ljubitelji književnosti iz Haga, a i oni samo parcijalno. Domaći profesori književnosti nemaju sluha za ovakvo prožimanje literature i života. Njih zanima samo čista književnost


 BETON BR.110  DANAS, Utorak 19. april 2011.  
Piše: Saša Ilić

FIGURE NEPRIJATELJA
U DOBA HEROJA

  
 
Naporedni procesi u kulturi i politici Srbije, koji su se poslednjih meseci sasvim približili i na trenutak objavili kroz praksu pojedinih delatnika, pokazuju možda da je vreme retoričke konfuzije, bar kada je u pitanju nedavna prošlost, sasvim pri kraju i da nastupa doba konačnog fiksiranja sećanja, bilo da se radi o kulturnim artefaktima ili vojnim ritualim kićenja revera. Nekako u isto vreme kada je film Neprijatelj Dejana Zečevića otpočeo svoj bioskopski život, u javnost je iz Uprave za tradiciju, standard i veterane Ministarstva odbrane dospela informacija o pripremi osam novih spomen-medalja i vojnih spomenica kojima će biti odlikovani „učesnici borbenih dejstava na teritoriji SFRJ, SRJ i Republike Srbije“. U simboličkom smislu, to bi značilo da će i Zečevićevi filmski junaci, bar oni koji su umakli Neprijatelju, biti obuhvaćeni novim sistemom odlikovanja. Ali da krenem redom. Najpre film.

TRANSFORMACIJA DREKAVCA
Film Neprijatelj Dejana Zečevića tematizuje zbivanja unutar jednog inženjerskog voda Vojske Republike Srpske, koji prvu postdejtonsku nedelju provodi u vrletima Bosne, neznano gde, u polusrušenoj kući, čekajući da se komanda (tj. u filmu neimenovani Ratko Mladić, Radislav Krstić, Vidoje Blagojević) oglasi preko rupovke i raspusti vojsku. U međuvremenu, događaju se čudne stvari. Vojnici u ruševinama jedne fabrike nalaze zazidanog misterioznog čoveka u civilu (tumači ga Tihomir Stanić) koji niti jede niti pije, voli da „filozofira“ na temu zlog demijurga i sa sobom nosi princip nereda, haosa i masovnih zločina, što će nam jedan filmski kadar u fabrici na trenutak približiti (pomešana su tela „i naših i njihovih“). Puštanjem ovog fantoma iz fabrike počeće i velike nevolje naših filmskih junaka. Ukratko, oni se skoro svi međusobno poubijaju, preživi samo komandir voda Cole koji tokom filma, od zarobljenog bošnjačkog oficira saznaje da se radi o šejtanu kog su on i jedan srpski vojnik zazidali u fabrici. Coletov greh, dakako po komandnoj odgovornosti, samo je u tome što je šejtan izveden ponovo na svetlo dana. Šejtan je kriv za međusobna ubijanja Srba i Muslimana (Hrvati se ovog puta ne pominju), jednostavno rečeno, on je taj zajednički Neprijatelj, vinovnik zločina i genocida, element destrukcije koji će na kraju filma srpski komandir herojski vratiti nazad u katakombe uništenog socijalističkog fabričkog kompleksa, koji bi se prema ponuđenom interpretativnom ključu mogao pročitati i kao pakao Jugoslavije, tj. socijalistička privreda kao izvor destrukcije. Možda bi to i bilo zanimljivo tumačenje da scenarista Vladimir Kecmanović, pisac i zagovornik ćosićevskih ideja
   
o ratu u BiH, nije insistirao na drugim stvarima. Pre svega na prenošenju odgovornosti na metafizičku instancu, te na nivelaciji zločina i konstruisanju (ne)očekivanog koncepta „pomirenja“ po formuli ni mi ni vi, nego neko treći, đavo bi ga znao ko je kriv. Kao uzor je svakako poslužio Dragojevićev film Lepa sela, lepo gore, tj. idejna rešenja scenariste Vanje Bulića, koji je patentirao „drekavca iz tunela“ kao glavnog krivca za rat. Kecmanovićeva transformacija „drekavca“ nije išla faustovskom linijom već očekivanom narodskom, populističkom, koja je publici zamaskirala sve (npr. imena ljudi u komandi i netom počinjeni genocid) a istakla samo nanovo figurisano Ništa koje će poneti breme naše odgovornosti.

KOGA ODLIKOVATI?
Ovo pitanje za ljude iz Uprave za tradiciju, standard i veterane izgleda da nije teško. Oni kažu: „Najbolje od najboljih“. Ko su onda ti najbolji u vojsci čiji su generali i politički lideri uglavnom završili u Hagu? Za čijeg načelnika Generalštaba Haško tužilaštvo ovog časa zahteva doživotnu kaznu. Opšte je poznato da je najsvetije pravilo u vojsci pravilo subordinacije. Tako se prenose komande i isto tako se izvršavaju. Ono što pomisli onaj na vrhu, podrazumeva se da izvršava neko na dnu hijerarhije. Dakle, ako je glavnokomandujući pomislio da je „došlo vreme da se osvetimo Turcima na ovim prostorima“ onda je to moralo da se sprovede u delo. (Napomena: to nije izgovorio šejtan već general Mladić.) Ukoliko neko ne čini tako onda se to ponašanje u vojsci tretira kao „nevojničko, dezertersko i izdajničko“. Postojali su u JNA i takvi ljudi. Generalu Vladi Trifunoviću je suđeno 1994. za izdaju jer je u septembru 1991. iz varaždinske kasarne bez ljudskih žrtava izveo oko 280 vojnika. Zbog toga je skoro dve godine proveo u 		zatvoru i nastavio da se bori sa državom koja je tek posle dvadeset godina skinula stigmu sa njega i to formulacijom u kojoj se kaže kako je „procenjeno da su oficiri JNA prilikom povlačenja iz kasarne u Varaždinu 1991. postupali u krajnjoj nuždi“. Drugim rečima, general Trifunović se nije suprotstavio neprijatelju na način kako je rukovodstvo to zahtevalo od njega i zbog toga je ostao „zazidan“ u svojoj sobici samačkog hotela „Bristol“ u Beogradu do današnjih dana. Ova inverzija Kecmanovićeve metafore o zaziđivanju Nečastivog, na primeru iz života generala Trifunovića, može uputiti na jedan mehanizam koji u posttraumatskim društvima postaje dominantan. A to je mehanizam prikrivanja Istine. Slučaj generala Trifunovića baca potpuno drugačije svetlo na rat koji je Srbija vodila tokom devedesetih i na njegov mogući ishod u slučaju da su oficiri JNA većinski odstupili od načela subordinacije, tj. da su se opredelili za odbranu života postupajući u krajnjoj nuždi. Ali to nisu učinili. Oni su radili protiv života. Zato je general Trifunović kao Neprijatelj države morao biti zazidan, simbolički i pravno.

SLABOSTI METAFORE
Ostaje da se vidi šta će se dogoditi sa odlikovanjima u budućnosti. Hoće li doći do neophodnog diskontinuiteta sa Miloševićevim političkim projektom ili će jurišnici na Vukovar, masovne ubice u Srebrenici, opsadnici Sarajeva i egzekutori u Suvoj Reci postati kandidati za medalje. Dosadašnje političke poruke iz Srbije ostale su na razini Kecmanovićeve nivelišuće metafore iz Neprijatelja: I Ovčara i Paulin Dvor, i Srebrenica i Kravica... Takav politički konstrukt podržavaju kako umetnički narativi tako i vojna mirnodopska praksa odlikovanja. Glas Drugog je blokiran, a ekscesi se tretiraju kao neprijateljski. Glib se samo produbljuje


 BETON BR.109  DANAS, Utorak 22. mart 2011.  
Piše: Valentina Milenković
ZAŠTO KAŽEŠ BORA,
A MISLIŠ NA CERU?		  
Vranje između dve Borine nedelje
 
 
Vranje će ove godine imati dve Borine nedelje, obe u tradicionalnom terminu od 23. do 29. marta. Sve se odigrava u atmosferi nekoliko sudskih procesa koje međusobno vode grad Vranje i Književna zajednica „Borisav Stanković“, a vezano za prava na organizovanje ove manifestacije. Zajednica u tužbi navodi da želi da zaštiti svoja autorska prava, a grad osporava da oni takva prava uopšte imaju u odnosu na manifestaciju, kao i na nagradu koja se u okviru nje dodeljuje. Odluka neće biti doneta do početka 45. Borine nedelje, jer je nastavak suđenja zakazan za 6. april.

CERA INCOGNITA
Čelnici grada poručuju i da je Osnovni sud u Vranju nedavno naložio Zajednici da se iseli iz Pribojčićeve kuće, koja je vlasništvo grada, a gradonačelnik Miroljub Stojčić, postupke Miroslava Cere Mihailovića, urednika Zajednice, okarakterisao je kao „bezobzirnost i bezobrazluk“. Na to je Radivoje Mikić, predsednik UO Zajednice i dugogodišnji član žirija, odgovorio da se radi o „golom političkom nasilju lokalne vlasti koja svojim odlukama ruži Vranje“, dodajući da su „u Vranju trenutno na vlasti oni koji su tobože zabrinuti za Boru Stankovića, a da je zapravo reč o bezobzirnom demonstriranju političke sile“. Gradonačelnik je uzvratio da „Mihailović nije nikakva žrtva, već su žrtve građani Vranja od čijih para je finansirana Borina nedelja, a koji nisu znali koliko i kako se taj novac troši“, kao i da je „Zajednica za samo poslednjih šest godina od grada dobila više od 200.000 evra samo za Borinu nedelju“. Ako tome dodamo i činjenicu da Mihailović, nekadašnji radnik štamparije „Nova Jugoslavija“ sa srednjoškolskim obrazovanjem, od Vranja dvadeset godina prima platu koja trenutno iznosi 65.000 dinara, Mikićev zaključak je više nego patetičan. Uz to Mihailović za potrošeni novac nikada nije podneo finansijske izveštaje Gradskom veću i zato je skinut sa budžeta, a grad je ovih dana pokrenuo i zvaničnu finansijsku istragu o radu Zajednice.
U međuvremenu Mihailović je dobio podršku oba strukovna udruženja – UKS i SKD – za organizaciju paralelne manifestacije. U odbranu netransparentnog poslovanja stao je i Gojko Tešić, šef Odbora za kulturu Demokratske stranke, tako što je, pored Mihailovićeve najuže familije i porodičnih prijatelja, poput Marka Nedića, Mila Lompara i Radivoja Mikića godinama bio član žirija, da bi se nedavno, kada se digla medijska prašina iz njega povukao, a na njegovo mesto došao je Aleksandar Jovanović, kao predsednik.
Želeći da pruže podršku Mihailoviću, u Vranju su nedavno boravili i Miroslav Josić Višnjić, dobitnik Borine nagrade 1993. godine i Predrag Dragić – Kijuk, sekretar Srpske književne zadruge i član Odbora za slobodu stvaralaštva i ljudska prava UKS.
Tom prilikom oni su, koristeći se već istrošenom retorikom svojestvenom krugovima oko Mihailovića, sa akcentom na „otimačini“,“zatiranju“ i „uništenju“ Zajednice i neprimerenim poređenjem sa životnim stradanjima Bore Stankovića, uporno isticali da su ovde gostovali „najugledniji srpski prozni pisci“, perfidno izbegavajući suštinu celog spora – netransparentno poslovanje Zajednice.
Josić Višnjić je zapretio da on neće dozvoliti da se Borina nagrada, kako je rekao, zloupotrebljava. - Ne znam za ostale dobitnike nagrada, ali ja ću zabraniti Vranju da upotrebljava moje ime, ako onog dobitnika koga oni hoće proglase dvadesetprvim – poručio je.
Šta će uraditi sa novčanim delom nagrade (iznosi 3.000 evra), koji je svim dobitnicima isplaćivao grad, nije se izjašnjavao.
Vranjanci se Josić Višnjića, inače, sećaju kao pisca koji je 1994. godine, prvi i na sopstvenu inicijativu, otvorio Borinu nedelju ispred spomenika piscu u gradskom parku. Ostatak Srbije ga je upamtio kao nekoga ko je u Utisku nedelje, pre nekoliko godina, govorio o Legiji kao odličnom piscu i nadahnuto analizirao njegov književni opus.
Obraćanje Predraga Dragića –
   
Kijuka, sekretara Srpske književne zadruge, nije odudaralo od prethodnog. Zaboravio je samo da pojasni zašto pokušaj promene dosadašnjeg kulturnog modela Borine nedelje, nazivaju napadom na Boru Stankovića? Da li Borina nagrada bez ovih koji je sada smatraju svojom, nema nikakvu vrednost? Gde su ti uvređeni dobitnici Borine nagrade koji će ih kao čin podrške, zajedno sa novčanim delom od tri hiljade evra, vratiti? Ima li, pored ovih koji preko klana učestvuju, preko klana štampaju knjige i preko klana dobijaju nagrade, još pisaca koji sve to nisu a koji su i bez toga odlični i hteli bi da dođu na Borinu nedelju? Zašto kažu Bora, a misle na Mihailovića? Zbog čega se stalno poteže nekakvo zatiranje i linčovanje Bore kada u Vranju niko, nikada, nije ni pokušao da omalovaži njegovo književno stvaralaštvo? Zašto je jedno udruženje građana institucija, a Gradsko veće Vranja to nije? Ko je i kako Mihailoviću ugrozio umetničke slobode i u kojoj se to tački dodiruje sa Borinom nedeljom...
To preskače da pojasni i Mihailović kada se pismom, koje je potpisalo oko 180 pisaca, neki čak i po dva puta, oktobra prošle godine obratio predsedniku Borisu Tadiću, bivšem ministru kulture Nebojši Bradiću ali i „kulturnoj javnosti Srbije“ tražeći zaštitu od „medijskog i političkog linča“. Ističući da je „osnovni cilj hajke, koja je bez premca po svom staljinističkom karakteru, da se Zajednici oduzmu svi uslovi za rad a njemu ugrozi egzistencija i mogućnost da profesionalno deluje u svom rodnom gradu“.

ESTETIKA DVERI I OBRAZA
Dragiću je, za one koji su zaboravili, 2006. godine uručena nagrada za životno delo, koju je ustanovio časopis Zbilja, a koja je tada dodeljena i Vojislavu Šešelju i Radovanu Karadžiću, a posthumno Dragošu Kalajiću i Nebojši Krstiću, vođi Obraza. Lako je proverljivo da je bio i redovni učesnik tribina koje je organizovala ekstremna organizacija Srpski sabor Dveri na beogradskom Mašinskom fakultetu, da je potpisnik različitih apela koje su oni pokretali, peticije protiv zabrane Obraza, one iz 1997. godine kojom se štiti lik i delo Radovana Karadžića itd.
Mihailović, pošto su sve gradske ustanove kulture odbile da mu iznajme prostor za, kako gradonačelnik reče, nelegalnu manifestaciju, poručuje da će Zajednica, bez obzira na sve, i ove godine organizovati Borinu nedelju i „zadržati visok estetski nivo manifestacije“. Gde će to biti, ostaje nejasno. Grad će glavni program održati u Galeriji Narodnog muzeja, uz posete učesnika srednjim školama u Vranju i okolini u okviru akcije Pisci u školama, kao i uz prateće umetničke programe – performanse i video radove grupe Škart, Ivane Smiljanić i Igora Bošnjaka, na platou ispred Muzeja. Laureatu Književne nagrade „Borisav Stanković“, Veselinu Markoviću za roman „Mi različiti“ 29. marta u Vranju će biti uručena medalja sa likom Bore Stankovića, umesto statue koju je do sada dodeljivala Zajednica, i nagradu u iznosu od 3.000 evra. U međuvremenu i Zajednica je proglasila svog dobitnika – Vladana Matijevića za roman „Vrlo malo svetlosti“. Ko će to finansirati i koliko će sve koštati nismo uspeli 		da saznamo ali, na konferenciji za novinare koju je Cera Mihailović organizovao, rekao je da se nada da će im finansijski pomoći Dragoslav Mihailović, predsednik ovogodišnjeg Organizacionog odbora, koji je nedavno dobio nagradu Zlatni suncokret vrednu 5.000 evra. Da li se šalio ili ne, zna samo on.
U brojnom Organizacionom odboru od desetak ljudi, koji je sačinio grad, nalaze se lokalni književnici i rukovodioci ustanova kulture. Sa druge strane, u Odboru Zajednice, pored Dragoslava Mihailovića, skoro porodična manufaktura: Miroslav Cera Mihailović, Sunčica Denić Mihailović, njegova supruga, Slađan Milošević, njihov zet i još dvoje intimnih prijatelja.

NOVI NEDELJNI POREDAK
Grad je oformio i Umetnički savet, u kome su pored Zorana Najdića, gradskog ministra za kulturu, vajara po struci, Dejan Ilić, urednik u časopisu Reč i izdavačkoj kući Fabrika knjiga i Ružica Marjanović, organizatorka regionalnog književnog festivala Na pola puta. Zajednica nema Umetnički savet.
Gradski žiri, za koji je predviđeno da se menja na dve godine, ima pet članova: Mirjana Đurđević, predsednica žirija, Vladimir Arsenić i Tijana Spasić, književni kritičari i dvoje članova sa lokala – Zoran Dimić, profesor filozofije i Vesna Petrić, bibliotekarka. Predsednik žirija Zajednice je Aleksandar Jovanović, a članovi su Goran Maksimović, Radivoje Mikić i Milo Lompar.
Borina nedelja koju organizuje grad ugostiće značajne stvaraoce iz Srbije, Makedonije, BiH i Crne Gore, sa ciljem da se publici u Vranju predstave aktuelni pisci različitih generacija koji pišu o temama bitnim za društvo u kome živimo: Jasna Koteska i Nikola Gelevski iz Skoplja, Saša Ilić, Mirjana Đurđević, Sreten Ugričić, Mileta Prodanović i Svetislav Basara iz Beograda, Nenad Veličković iz Sarajeva i Enes Kurtović iz Sanskog Mosta.
Što se programa Borine nedelje tiče, Zajednica ga je predstavila 8. marta u Beogradu, u Udruženju novinara Srbije. Izgleda ovako: prvo veče biće posvećeno dosadašnjim dobitnicima Borine nagrade, drugo piscima iz UKS, treće piscima iz SKD, četvrto ediciji Matice srpske - Deset vekova srpske književnosti, peto mladim piscima okupljenim oko časopisa Treći trg. Tema okruglog stola je „Razaranje srpske književnosti“, a poslednje veče je posvećeno Vladanu Matijeviću.
To faktički znači, kako tvrdi rukovodstvo grada Vranja, da Zajednica celu manifestaciju organizuje sasvim nelegalno i da nastavlja sa starom praksom da program i ime dobitnika nagrade obelodanjuje najpre u Beograda pa tek onda u Vranju, gradu koji ih je dvadeset godina finansirao sa tri do četiri miliona dinara godišnje.
Ako je suditi po književnicima i temama koje će se ove godine pokrenuti, 45. Borina nedelja će dobro prodrmati Vranje, ali i celu Srbiju i dovesti publiku željnu dobrih razgovora i polemika na književne večeri. To raduje sve dobronamerne Vranjance koji su se umorili od mahom nezanimljivih gostiju i beznačajnih tema.

(Pogledajte odgovor na tekst u rubrici Štemovanje)


Piše: Dragoslav Dedović
SRBIJA SE BRANI U LAJPCIGU  
Hronika tragikomičnog nesporazuma
 
 
Direktor Lajpciškog sajma Oliver Cile me je pozvao u martu 2009. da razgovaramo o organizaciji tematskog težišta 2011. Odmah sam shvatio kakva je to šansa za Srbiju. Cile je čak predložio srpskim partnerima da ja preuzmem koordinaciju. Oni su mudro ćutali, mjesecima. Tek u jesen 2009. me je Vida Ognjenović pozvala mejlom da „svratim“ do Frankfurta, pa da dogovorimo „neke stvari“. Tada sam već radio za jednu međunarodnu mirovnu organizaciju u Bonu. Ocijenio sam da je ponuda da proćaskamo u Frankfurtu svakako ljubazna ali neozbiljna, pa sam se zahvalio. Nedugo potom sam saznao da će Dragan Velikić preuzeti ulogu koordinatora.

KAFANSKI RAZGOVORI NA NAJVIŠEM NIVOU
Oliver Cile me je nešto kasnije zamolio da mu se kao savjetnik pridružim na višednevnom putovanju u Beograd i Novi Sad u februaru 2010. Na put su pošli i ugledni austrijski i njemački izdavači. Tek u Beogradu smo od Velikića saznali da je on samo nekoliko dana bio koordinator i da se povukao. Dakle, godinu dana uoči velikog nastupa u Lajpcigu 2011. nije postojao niko ko bi povezao sve konce iz Srbije i Njemačke! A to srpska javnost nije znala. To će se pokazati kao suština rada ljudi u Odboru - netransparentno odlučivanje i haotično planiranje.
U ugovoru koji je Cile potpisao sa srpskom stranom piše da se Beograd obavezuje da će pravovremeno odrediti nekoga ko vrlo dobro poznaje obje kulture. Potom je krizni razgovor sa Hamovićem u hotelu Moskva izrodio ideju da se ja prihvatim tog posla. Ovaj put sam sebi rekao da je to možda šansa da se stvari promijene u korist srpske književnosti. Pristao sam. Dan kasnije, u Novom Sadu me je Zoran Hamović pozvao u kancelariju Radoslava Petkovića. Njih dvojica su na moje veliko iznenađenje usmeno utvrdili pazar – ko treba da ide na Lajpciški sajam 2010. To je meni izgledalo kao privatna kafanska sesija. Te ovaj može, a onaj ne može. Ja sam nagovijestio da ne mogu prihvatiti taj način rada.
Već sljedeći potez je doveo do ozbiljnijeg nesporazuma. Do Lajpciga 2010. je ostalo samo nekoliko sedmica. Hamović i Odbor za organizaciju sajma (Vida Ognjenović, Vladislav Bajac, Sreten Ugričić, Vladimir Kopicl, Radoslav Petković i LasloVegel, a Ministarstvo se kolebalo između Mladena Veskovića i Jagode Stamenković) su me zamolili da im napravim koncept nastupa. Uradio sam to, a Hamović je uzeo crvenu olovku i koncept do te mjere izmijenio da sam ja shvatio kako njih ne interesuje da li će poruka zaista stići do Nijemaca, već kako će tu poruku prepakovati za domaću upotrebu. Saopštio sam im da ne stojim na raspolaganju za sprovođenje odluka u čijem donošenju nisam učestvovao. Pripremili su program bez mene. U Lajpcigu 2010. su imali simpatično dizajnirani štand, ali sadržinski je to bilo tanko - sve nastupe srpskih pisaca planirala je i platila njemačka Fondacija Traduki, pošto je Beograd, naravno, zakasnio da se prijavi na programe.

ČITANJE GRADA IZ SVINJSKE PLEĆKE
Na tom sajmu smo se uz posredovanje Olivera Cilea dogovorili da ipak pokušamo da sarađujemo. To je potvrđeno na sastanku početkom aprila u Beogradu. Prema dogovoru, ugovor je trebalo sačiniti i potpisati odmah. Ugovorni odnos sa koordinatorom je ponovo potcrtan kao dio obaveze koju su preuzeli prema Lajpcigu. Taj ugovor nisam potpisao ni naredna tri mjeseca. Ipak sam radio na lobiranju, premrežavanju, pripremao teren za nekoliko festivala i časopisa. Jer pripreme su već ozbiljno kasnile. Ali nisam imao mandat. Recimo, u švajcarskom Solaturnu, gdje sam bio pozvan na tamošnji međunarodni književni festival, razgovarao sam sa direktorom sajma i predstavnicima Tradukija, ali i sa nekim kolegama iz Srbije o projektima koji su planirani za Lajpcig 2011. Ugovorio sam nekoliko projekata kao autor, ali nisam mogao pregovarati o koncepcijskim stvarima u ime Beograda - Odbor se naprosto nije javljao, pa nisam imao mandat. U julu mi je Ministarstvo saopštilo da ne prave retroaktivne ugovore. Dakle, radio sam nekoliko mjeseci bez ugovora, privatno, na sopstveni rizik, ali da mi nude tromjesečni ugovor od jula do septembra. Očito, približila im se realizacija obaveza koje su preuzeli ugovorom Ministarstva i Lajpciškog sajma– u avgustu je trebalo dovesti njemačke novinare u Srbiju, a u oktobru u Frankfurtu najaviti program za Lajpcig - pa su prihvatili privremeno i mene kao koordinatora i način rada koji sam predložio. Pristao sam da bi koncepcijski cijela stvar ipak ostala otvorena za vanklanovske kolege.
To je jedini ugovorni odnos koji smo imali.
U Odboru je ključna ličnost do ljeta 2010. bila Vida Ognjenović. Lista njenih obaveza i funkcija me je impresionirala – od ambasadorke u Skandinaviji, predsjednice P.E.N.-a i potpredsjednice Demokratske stranke. Takva koncentracija moći je iskušenje i za čelični karakter, kakav nesumnjivo posjeduje gospođa Ognjenović. Vida Ognjenović se povukla prošlog ljeta da bi se posvetila organizaciji Međunarodnog kongresa P.E.N.- a u Beogradu, posao sa Lajpcigom je valjda od početka bio sporedno gradilište. Hamović je preuzeo glavnu ulogu. U avgustu sam organizovao dolazak njemačkih novinara - u posljednja tri dana su promijenili program i ubacili izlet do Oplenca koji je po sebi simpatičan (dobro pečenje, vino i impozantne freske), ali nije imao nikakvog dodira sa odavno dogovorenom koncepcijom cijele posjete koja se zasnivala na „čitanju grada“. Tu samovolju su njemački gosti doživjeli kao nepouzdanost - tako je to kada probudite očekivanja, a onda ih iznevjerite.
Niz propusta u organizaciji posjete nije spadalo u puki slučaj. Neki pisci su bili isključeni iz spiska pozvanih na javni razgovor, jer su oštri kritičari zvanične kulturne politike. To sam saznao tek kada sam sreo jednog od njih na Terazijama i čuo da ih Ministarstvo nije zvalo. A meni je Vesković rekao da jeste.
   


HOD PO MUKAMA U FRANKFURTU
Naredni korak - pripremu i realizaciju Frankfurtskog sajma koji je morao biti u funkciji najave Lajpciga - morali smo opet odraditi na mišiće.
Često sam na udaljenosti od 1200 kilometara morao voditi beskonačne rasprave o stvarima koje su svugdje u svijetu najnormalnije. Na primjer, kada pripremate konferenciju za štampu na najvećem sajmu knjige na svijetu - onom u Frankfurtu - morate da obavite sve domaće zadatke na vrijeme.Tražio sam od Beograda da izdvoji 300 evra i rezerviše prostor Forum dijalog za konferenciju za štampu. Ja to ne mogu jer nemam nikakvu finansijsku nadležnost. Kako da ne, rekli su, a onda su sve moje pokušaje da ih pokrenem sedmicama glatko ignorisali. Potom su svi termini bili razgrabljeni i mi smo se skoro pomirili sa žalosnom činjenicom da ćemo u Frankfurtu opet improvizovati na štandu. Uključio se Cile, njegov tim je uspio da nas stavi na sam vrh liste čekanja pa smo imali sreću kada je neko otkazao termin - u posljednjem trenutku nam je pošlo za rukom da izađemo na binu koja je poslije Frankfurta u Ministarstvu bila pohvaljena kao veliki uspjeh.
Onda se čovjek zadužen za organizaciju Frankfurta u Ministarstvu razbolio baš uoči sajma. Stvar je preuzeo Hamović, odradio sve kako se njemu dopada, nije uvažavao činjenicu da u pripremi ima u najmanju ruku još koordinatora, Lajpciški sajam i zajedničku, dogovorenu koncepciju. Kada je zaključio da je zadovoljan pripremama - isključio se iz komunikacije. Posljednji mejl mi je napisao 29.9. 2010, a pet-šest dana kasnije ja sam morao da vodim konferenciju za štampu - najznačajniju u cijeloj godini.
Kada sam stigao u Frankfurt nisam mogao da uđem na Sajam, jer je Ministarstvo „zaboravilo“ da mi ostavi ulaznicu. A prva tri dana možete ući samo sa pozivnicom i ulaznicom, obični smrtnici ne mogu da uđu, sajam je na početku otvoren samo za stručnu publiku. Direktor Lajpciškog sajma je priskočio u pomoć, poslao je hitno kartu. Na štandu su me dočekali sa ružnim riječima, jer sam se usudio da im kažem da je organizacija traljava.
A cijela ekipa je spavala u Majncu, zato što nisu na vrijeme rezervisali hotel u Frankfurtu. Frankfurt funkcioniše tako da je neformalni dio naveče, na prijemima velikih izdavača, isto tako važan, ako ne i važniji od onog sajamskog dijela. Mi to, naravno, nismo odrađivali iz Majnca. To je kao da dođete na Beogradski sajam, a noćite u Smederevu. A rezervisati sobe nekoliko mjeseci unaprijed nije neka velika mudrost.

HAMOVIĆU IMA KO DA PIŠE
Posle Frankfurta su napravili veliku konferenciju za štampu u Beogradu, gdje su slavili sami sebe. To je princip rada - zasluge su njihove, a problemi tuđi. Poslao sam im prvom polovinom septembra nacrt ugovora koji bi trebalo da bude automatski produžen uoči Frankfurtskog sajma. Nikada nisu odgovorili. Odradio sam im Frankfurt bez ugovora jer je cijela stvar važnija i od mene i od njih. Hamović mi je u razgovoru o tome rekao čuveno „nema problema“.
Zbog takvog ponašanja mu je njemački partner, direktor Lajpciškog sajma, poslije Frankfurtskog sajma poslao zvanično pismo, koje Hamović, naravno, krije od javnosti. U pismu je nabrojano nekoliko već spomenutih maštovitih načina izbjegavanja obaveza iz ugovora potpisanog između Ministarstva i Lajpciškog sajma. Hamovićeva ponovljena tvrdnja da je naš razlaz navodno uzrokovan mojim lošim rezultatima spada svakako u bezobrazluk čovjeka koji ima naviku, stečenu valjda dugim naslanjanjem na sistem neformalne moći, da bez posljedica izgovara najgrublje neistine. Ljudi poput Hamovića ne bi opstali ni 24 sata u nekoj firmi koja drži do profesionalnih standarda poslovanja, a o ministarstvima ozbiljnih zemalja da i ne govorimo. 		Takvi spadaju u soj klasičnih tranzicionih muljatora. Tragično je to što je njegovo ponašanje otrov za predstavljanje srpske književnosti u svijetu.
Iako ih je direktor Lajpciškog sajma neugodno podsjetio u spomenutom zvaničnom pismu na obaveze, nisu dugo odgovarali ni njemu ni meni. Njemu su potom rekli da će u decembru (dakle dva mjeseca poslije Frankfurta) doći u Lajpcig da se dogovore, poslali su neke haotične planove koji nemaju veze sa dogovorenim konceptom.
Cilea i mene su već pozivali telefonom slavisti, izdavači, novinari, sa pitanjem zašto se sve to pretumbava u posljednji čas. Shvatio sam da će beogradska ekipa igrati tu igru natezanja i skrivanja do kraja. Ali će je igrati bez mene. Objelodanio sam naš definitivni razlaz.
Onda su iz šešira izvukli bezazlenu slavistkinju iz Beča kao rezervnu igračicu. Nova koordinatorka njihovu volju sprovodi uz austrijski šarm, ne postavljajući suvišna pitanja.

SVI PISCI OKO JEDNOG KAZANA
Koncepciju sam zasnovao na tri iskaza: srpska literatura obnavlja svoju urbanu vitalnost, snažne ženske autorske ličnosti su sve prisutnije u samom vrhu i tematsko-estetski pluralizam ne dozvoljava ideološku ili umjetničku dominaciju samo jedne grupe ili škole.
Posebno tematsko izadnje najstarijeg njemačkog časopisa Neue Rundschau, koji sam priredio zajedno sa urednicom Izabelom Kupski, objavljen je u septembru. Iako se radi o prvorazrednoj literarnoj platformi u zemlji od osamdeset miliona stanovnika, cijeli broj je kompletno marginalizovan u srpskim medijima bliskim Odboru - iako sam im lično poslao informacije. Koncepcijski je časopis zaista zastupao pluralizam, ali nije bilo mjesta za nekoliko miljenika kruga oko Odbora. Zamislite da neka sportska ekipa iz Srbije postigne uspjeh u svijetu, a glavni beogradski mediji o tome ne izvjeste, jer se neko ne slaže sa odlukom trenera ko će da istrči na teren. Bilo kako bilo, sada je Lajpcig tu. U program su pragmatično uvršteni i oni naslovi koje Nijemci i Austrijanci svakako misle objaviti. Time se pomalo „nabija kilaža“ da bi broj naslova, za koji je navodno zaslužno Ministarstvo, bio veći. Činovnici Ministarstva i ljudi okupljeni u Organizacioni odbor pristali su na moju inicijativu da priupitaju tridesetak kritičara koje bi naslove rado preporučili. Zbrajanjem njihovih glasova dobili smo kakvu-takvu sliku o tome šta većina upitanih smatra dobrom srpskom književnošću. Samo dva člana Odbora su tu zastupljena na listi, Radoslav Petković i Sreten Ugričić.
Ukoliko onda pogledate listu prevoda koje je „poguralo“ ministarstvo, uočavate da je na tu listu za Lajpcig volšebno uskočio član Odbora, pisac i izdavač Vladislav Bajac. Lično sam razgovarao sa njemačkim izdavačem koji objavljuje Pištala, Ugričića i Bajca. Bajac nije bio njegov prioritet. To pokazuje kuda vodi sukob interesa.
Drugi kriterijum za prezentaciju u Lajpcigu bio je već postojeća zainteresovanost njemačkih izdavača za nekog pisca. Dobar broj naslova sa liste novih izdanja na njemačkom, koja je najavljena kao dio beogradskog paketa, ugovoren je mnogo prije bilo kakve aktivnosti Ministarstva.
No, i prema ovom kriterijumu su se u Odboru postavili selektivno. Nisu, na primjer, u Lajpcig pozvali Jovana Nikolića, kojem upravo izlazi treća knjiga u Austriji, koji živi u Kelnu i sposoban je da komunicira na njemačkom. Stvarne razloge ne znam, ali na Nikolićevo telefonsko raspitivanje u Ministarstvu Veskovićev odgovor je glasio: „Pa, nažalost, drugi su bliži kazanu“. Iznenađujuće iskreno. Znači, skrajnuli su čak i onaj kvalitet koji su mogli imati u Lajpcigu bez velikih ulaganja. Kako onda očekivati bilo kakvu trpeljivost prema onim piscima u Srbiji koji su ovako ili onako javno kritički raspoloženi prema krugu ključnih igrača na relaciji P.E.N. - Ministarstvo kulture?
Sve u svemu, institucionalni okvir kulture u Srbiji nije dovoljno profesionalno postavljen, ne postoji politička volja da se iz njega trajno otkloni sukob interesa i stane u kraj monopolskom ponašanju. Piscima i izdavačima je ostalo jedino uporno vaninstitucionalno povezivanje sa kolegama u njemačkom govornom području - mimo ustanova koje bi po definiciji trebale biti njihov servis.