SUPERNAUTI MIKROKOSMOSA
Izbor iz Festa 2015
Ovogodišnji 43. FEST je doživeo više preobražaja. S komercijalne strane, bio je mnogo posećeniji nego prethodnih godina. Estetski gledano, publika i filmski kritičari su listom hvalili umetnički kvalitet velike većine prikazanih filmova. FEST je dobio i svoju nagradu „Viktor“ i tako ostavio iza sebe višedecenijski revijalni karakter. Kvalitetu fešte su doprineli kako američki filmovi s poznatim imenima o čemu je pisano i u Betonu (Nightcrawler, Whiplash, Birdman), tako i ostvarenja tzv. manjih kinematografija. Najmanji zajednički sadržalac velikog broja filmova prikazanih na ovogodišnjem FEST-u je činjenica da su se, izbegavajući opsežnije bavljenje istorijskom tematikom i velikim narativima, reditelji okrenuli mikrokosmosima pojedinaca koji se sudaraju s tzv. velikom pričom. Filmovi analizirani u ovom članku predstavljaju najzastupljenije teme koje se bave tretmanom pojedinca: porodica, pozicija pojedinca pod represijom i kriminogeno ponašanje, bez obzira da li je reč o razvijenom ili tranzicionom društvu.
ODUMIRANJE ALFA MUŽJAKA
U švedskom filmu Turist (Force majeure) Rubena Ostlunda pratimo jednu naoko savršenu švedsku porodicu: oca, majku, ćerku i sina na zimovanju u francuskim Alpima. Ušuškani u senci gromadnih Vogeza koji im vise kao Damoklov mač nad glavom, oni provode odmor u jednoličnom ritmu prikazanom u scenama tuširanja, pranja zuba, preoblačenja u skijašku opremu, vožnje na žičari sve dok se lavina ne obruši na restoran hotela u kojem su smešteni. Otac beži i ostavlja svoju porodicu iza sebe, prepuštenu na milost i nemilost beloj pošasti. Ispostavlja se da se lavina zaustavila tik ispred hotela i da žena i deca nisu u realnoj opasnosti. Ipak, ovakva situacija baca veliku senku na lik „oca i provajdera familije“, kao i na njegovu nikad isticanu ali podrazumevanu alfa-mužjačku poziciju. Majka, u drugoj kriznoj situaciji, u autobusu koji se nalazi na ivici litice, traži od vozača da otvori vrata da bi ona izašla iz vozila i pritom, kao i otac, potpuno zaboravlja na decu kao i na to da ne treba da se diže panika.
„Savršeni par“ prepušta decu kompjuterskim igrama i s njima ne provodi dovoljno vremena čak ni na zimovanju. Potomstvo je za njih više teret koji se tegli zbog društvenih konvencija (eto, red je da imate decu), a manje željeni plod ljubavi i nade. Ironija priče je da prikazani roditelji potiču iz uređenog društva kao što je švedsko, oslonjenog na dugu tradiciju filantropije, socijalne pravde i tolerancije. Smešteni u podnožju planine s koje svako malo odjekuju potmule eksplozije (mineri razbijaju debele naslage snega koje se mogu pretvoriti u lavinu), Gospodin i Gospođa Savršeni vode svoj mali, prljavi rat u kojem posledice svađa i napada besa trpe najslabiji tj. deca. Ostlund je Turistom, baš kao i prethodnim filmom, Play, koji se bavio maloletničkom delinkvencijom, skoro dokumentaristički, mikroskopski precizno, sagledao mračnu stranu švedskog društva s tim što se ona, kao u Playu, ne nalazi na ulici nego u srcima tzv. “srednje klase”.
MIT O PLEMENITOM DIVLJAKU
U francuskom Divljem životu (Vie Sauvage) Cedrica Kahna moderna porodica je prikazana iz, naizgled, potpuno druge perspektive. Svedoci smo raspada francuske neo-hippy porodice. Majka, Nora (da, kao junakinje Ibsenove drame Kuća za lutke) (Celinne Salette) želi da njena deca vode konvencionalan život i odvaja ih od oca, Pakoa (Mathieu Kassovitz) koji insistira na “divljem”, nonkonformističkom životu. Gnevni otac otima decu iz kuće Norinih roditelja i provodi narednih deset godina skrivajući se i seleći od jedne komune do druge. Fantastični pejsaži južne Francuske, kadrovi veselih “komunara” koji dane provode u radu na poljima a noći uz pesmu i igru (Pako i sinovi) stoje u oštroj suprotnosti sa scenema u kojim Nora, koja se , u očaju, vratila katolicizmu, kleči u hladnoj, turobnoj crkvi i moli Boga da joj vrati sinove koje bezuspešno traži.
Kahn postepeno razotkriva divljinu civilizovanog društva, koja kulminira primenom sile (scena prebijanja Pakovih sinova koji se suprotstavljaju hapšenju oca) u policijskoj stanici. S druge strane, u civilizovanim komunama, situacija nije ni najmanje idilična, naročito kad se, zbog lične svojine, potežu noževi. Do pomirenja dva sveta, tj. Nore i Paka, dolazi tek kad njihova deca zatraže da dođe do mira (ali ne nužno i pomirenja), tj. da se Pako oslobodi iz zatvora ne zbog milosti i prevelike ljubavi prema njemu koliko zbog toga što ne žele da njihovi roditelji, takvi kakvi su pate, Pako kao zatvorenik a Nora zbog toga što je Paka poslala u zatvor. Kahn, čiji filmovi često prikazuju otpadnike i marginalce u sukobu s vladajućim sistemom vrednosti (Roberto Succco, Feux Rouges), iako potpuno razume poziciju Nore, lavira prema Pakovom, antiglobalističkim stavovima.
POJEDINAC VS. MASA
U Pričama (Ghesse-ha) iranske rediteljke Rakshan Bani Etemad prikazuju se, dramaturški dosta labavo, povezane storije ljudi koji, svako na svoj način, pripadaju ugroženim društvenim grupama u savremenom Teheranu. Tako, primera radi, na početku pratimo storiju teheranskog taksiste, bivšeg kurira narko-dilera, koju pripoveda reditelju koji pokušava da napravi dokumentarac o Iranu. Taksista odlazi do svoje majke koja je otpuštena iz privatizovane fabrike. Taksistina majka upoznaje penzionisanog službenika koji se, kao i ona, žali državi. Spomenuti oštećeni službenik se, pak , zatiče u metrou u kojem sin i ćerka bogatog uglednika kuju plan o lažnoj otmici ćerke kako bi izvukli novac od svog oca. Ova priča se pak, nadovezuje na priču žene koja u metrou prolazi pored zaverenika i radi u rehabilitacionom centru za žene koje su konzumirale narkotike. Smenjuju se potresne slike života teheranske sirotinje, neuspelih štrajkova, te hapšenje reditelja spomenutog na početku priče.
Ambiciozno zamišljen kao niz kratkih epizoda o sudbinama običnog sveta pod represijom religije, seksizma i birokratije ovaj film, s obzirom da nijedna od brojnih priča nije dosledno ispripovedana do kraja, ostaje niz sporih, verbalističkih, pseudodokumentarističkih epizoda, koje kao labavo vezivno tkivo imaju samo reditelja koji se provlači kroz film. Na kraju filma reditelj, razgovarajući s prijateljem, iznosi nadu da će neko ipak čuti njegovu priču. Postavlja se pitanje koja je to priča i ne bi li bilo zanimljivije da je u fokusu bio sam reditelj u potrazi za pričom što bi Pričama dalo bolju i razumljiviju strukturu.
Britanski reditelj Ken Loach se osam godina docnije, nakon filma Vetar koji njiše ječam (Wind That Shakes The Barley, 2006) ponovo vratio irskoj tematici. Džimijeva dvorana (Jimmy’s Hall), bazirana na istinitoj priči se vremenski, tematski i teritorijalno nadovezuje na navedeno ostvarenje koje je tretiralo period irske borbe za nezavisnost te potonjeg građanskog rata (1916-1922). Levičar i republikanac, Jimmy Gralton se vraća u svoje rodno mesto nakon progonstva koje je proveo u SAD. Naime, proteran je 1922. godine kao protivnik Sporazuma s Velikom Britanijom kojim je Irska podeljena na Slobodnu Irsku Državu i Alster koji je ostao u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva, što je dovelo do krvavog građanskog rata u Slobodnoj Irskoj Državi. Pomilovan, Gralton, u vreme Velike krize, 1932. godine, pokušava da u svom selu otvori “dvoranu”, tj, neku vrstu kulturnog centra u kojem bi se učilo, plesalo i igralo, bez obzira da li je u pitanju engleska književnost, irski gelik, narodna ili džez muzika.
Dvorana postaje rasadnik kulture i modernosti, što se lokalni fašisti, policija i sveštenici Katoličke crkve doživljavaju kao napad na državu i širenje komunizma. Uprkos optimizmu i veri meštana, Graltonova dvorana je spaljena, a Gralton proteran u SAD. Vizija pretvaranja Irske u društvo slobodno od represije korumpiranih partija i sveštenika će se ostvariti više od pola veka docnije. Ovo Loachovo ostvarenje se, po svom kvalitetu, nalazi negde na sredini njegove obimne filmografije, ali poseduje par vrednih momenata koji imaju očigledne paralele u vremenu SEK-e, kao što su scene protesta protiv izbacivanja porodica iz domova za koje su plaćale previsoku rentu, te one u kojim se lokalni sveštenik, otac Sheridan (odlični Jim Norton) pita da li je celog života bio na pogrešnoj strani.
SUROVINA
U norveškom filmu Po redosledu nestajanja (Kraftidioten) Hansa Petera Molanda pratimo fargovsko-tarantinovsku priču o Nilsu, vozaču čistača za sneg, „uspešno asimilovanom Norvežaninu“ (čitaj: Šveđaninu), kojeg igra standardno odličan Stellan Skarsgard. Do preokreta u Nilsovom životu dolazi kad njegovog sina ubiju članovi norveške narko-bande. Sveteći se, Nils nenamerno izaziva rat između norveške i srpske mafije, čijeg bosa igra slavni Švajcarac Bruno Ganz a njegove najbliže saradnike Sergej Trifunović i Miki Krstović. Igrajući se nacionalnim i verskim stereotipima, Moland nam servira crnu komediju koja predstavlja kritiku skandinavskih uređenih društava sa kultom zdravog tela (vegetarijanizam šefa norveške bande, karikaturalnog Grofa), socijalnom pravdom koja, navodno, po rečima jednog norveškog mafijaša, postoji zbog hladne klime i humanim uslovima u zatvorima koji impresioniraju srpske kriminalce. Posebno ironičan element filma je povremeno pojavljivanje natpisa sa imenom i prezimenom aktera ubijenog u prethodnoj sceni i oznakom njegove veroispovesti (pravoslavnim ili protestantskim krstom, Davidovom zvezdom, simbolom humanizma itd.).
Crnohumornih elemenata ima i u nemačkom ostvarenju Dok spavamo (Als wir träumten) Andreasa Dresena koje opisuje živote Danija i njegove četvorice prijatelja koji odrastaju u Lajpcigu u Istočnoj Nemačkoj. Storija o odrastanju obuhvata period osamdesetih godina prošlog veka te nekoliko prvih godina ujedinjene Nemačke. Za „Danija i drugare“ nema neke veće razlike između kapitalizma i realnog socijalizma. Odrastaju u ružnom radničkom predgrađu, pritisnuti partijskom represijom i školovanjem koje podstiče na denuncijaciju dece iz nepodobnih porodica. S padom Berlinskog zida se ne otvaraju nove mogućnosti. Mladi, lišeni svake perspektive, vreme uglavnom provode u zapuštenom rejv klubu, okruženi alkoholom, drogom te nasiljem koje sami stvaraju ili trpe od bandi neonacista. Zanimljivo je da storija priče, iako ima lokalni kolorit, poseduje izvesnu sličnost s škotskim Trainspottingom.
Paralele se mogu povući ne samo na osnovu sličnog, siromašnog okruženja i pozicije marginalaca okrenutih opijatima, već i u poenti same priče: podizani u sredini koja ne zna za fer-plej, opstaju samo oni koji gledaju svoje sebične interese. Renton iz Trainspottinga “uspeva” u životu kradući novac od svojih prijatelja. Dani, hladnokrvni kalkulant i budući karijerista u svetu žurnalizma, ostavlja prijatelje na cedilu kako kad ih prebijaju skinhedi i kad otkriva njihove lične probleme (nesigurnost, depresija, narkomanija) ali ne čini ništa da im pomogne i da ih posavetuje kako da se izbore s krizom već ih pušta da, jedan po jedan, propadnu. Dani je, s te strane, „momak budućnosti” koji potvrđuje ironičnu maksimu da je „socijalizam za ovce a kapitalizam za vukove“ tj. da će u traniziciji oni, koji se nisu na vreme preobrazili u vukove, tj. dovitljive mešetare, neumitno propasti. Ta je lekcija, kako u bivšoj Istočnoj Nemačkoj tako i u Srbiji, itekako apsolvirana.
*
Utisak koji analizirani filmovi nameću je da živimo u vremenu koje je, kako Šekspir kaže u Hamletu: out of joint, tj. iščašeno, bez tačke oslonca. Svedoci smo raspadanja tzv. moderne ili atomske porodice, povećavanja stope kriminala, krize kapitalizma, vaskrsavanja starih i rađanja novih totalitarizama. Sve pobrojane pošasti su u navedenim filmovima secirane i mikroskopski prikazane.
Ono što preostaje je da se promeni svet.
Samo toliko.