Srbija se brani u Lajpcigu
Hronika tragikomičnog nesporazuma
Direktor Lajpciškog sajma Oliver Cile me je pozvao u martu 2009. da razgovaramo o organizaciji tematskog težišta 2011. Odmah sam shvatio kakva je to šansa za Srbiju. Cile je čak predložio srpskim partnerima da ja preuzmem koordinaciju. Oni su mudro ćutali, mjesecima. Tek u jesen 2009. me je Vida Ognjenović pozvala mejlom da „svratim“ do Frankfurta, pa da dogovorimo „neke stvari“. Tada sam već radio za jednu međunarodnu mirovnu organizaciju u Bonu. Ocijenio sam da je ponuda da proćaskamo u Frankfurtu svakako ljubazna ali neozbiljna, pa sam se zahvalio. Nedugo potom sam saznao da će Dragan Velikić preuzeti ulogu koordinatora.
KAFANSKI RAZGOVORI NA NAJVIŠEM NIVOU
Oliver Cile me je nešto kasnije zamolio da mu se kao savjetnik pridružim na višednevnom putovanju u Beograd i Novi Sad u februaru 2010. Na put su pošli i ugledni austrijski i njemački izdavači. Tek u Beogradu smo od Velikića saznali da je on samo nekoliko dana bio koordinator i da se povukao. Dakle, godinu dana uoči velikog nastupa u Lajpcigu 2011. nije postojao niko ko bi povezao sve konce iz Srbije i Njemačke! A to srpska javnost nije znala. To će se pokazati kao suština rada ljudi u Odboru - netransparentno odlučivanje i haotično planiranje.
U ugovoru koji je Cile potpisao sa srpskom stranom piše da se Beograd obavezuje da će pravovremeno odrediti nekoga ko vrlo dobro poznaje obje kulture. Potom je krizni razgovor sa Hamovićem u hotelu Moskva izrodio ideju da se ja prihvatim tog posla. Ovaj put sam sebi rekao da je to možda šansa da se stvari promijene u korist srpske književnosti. Pristao sam. Dan kasnije, u Novom Sadu me je Zoran Hamović pozvao u kancelariju Radoslava Petkovića. Njih dvojica su na moje veliko iznenađenje usmeno utvrdili pazar – ko treba da ide na Lajpciški sajam 2010. To je meni izgledalo kao privatna kafanska sesija. Te ovaj može, a onaj ne može. Ja sam nagovijestio da ne mogu prihvatiti taj način rada.
Već sljedeći potez je doveo do ozbiljnijeg nesporazuma. Do Lajpciga 2010. je ostalo samo nekoliko sedmica. Hamović i Odbor za organizaciju sajma (Vida Ognjenović, Vladislav Bajac, Sreten Ugričić, Vladimir Kopicl, Radoslav Petković i LasloVegel, a Ministarstvo se kolebalo između Mladena Veskovića i Jagode Stamenković) su me zamolili da im napravim koncept nastupa. Uradio sam to, a Hamović je uzeo crvenu olovku i koncept do te mjere izmijenio da sam ja shvatio kako njih ne interesuje da li će poruka zaista stići do Nijemaca, već kako će tu poruku prepakovati za domaću upotrebu. Saopštio sam im da ne stojim na raspolaganju za sprovođenje odluka u čijem donošenju nisam učestvovao. Pripremili su program bez mene. U Lajpcigu 2010. su imali simpatično dizajnirani štand, ali sadržinski je to bilo tanko - sve nastupe srpskih pisaca planirala je i platila njemačka Fondacija Traduki, pošto je Beograd, naravno, zakasnio da se prijavi na programe.
ČITANJE GRADA IZ SVINJSKE PLEĆKE
Na tom sajmu smo se uz posredovanje Olivera Cilea dogovorili da ipak pokušamo da sarađujemo. To je potvrđeno na sastanku početkom aprila u Beogradu. Prema dogovoru, ugovor je trebalo sačiniti i potpisati odmah. Ugovorni odnos sa koordinatorom je ponovo potcrtan kao dio obaveze koju su preuzeli prema Lajpcigu. Taj ugovor nisam potpisao ni naredna tri mjeseca. Ipak sam radio na lobiranju, premrežavanju, pripremao teren za nekoliko festivala i časopisa. Jer pripreme su već ozbiljno kasnile. Ali nisam imao mandat. Recimo, u švajcarskom Solaturnu, gdje sam bio pozvan na tamošnji međunarodni književni festival, razgovarao sam sa direktorom sajma i predstavnicima Tradukija, ali i sa nekim kolegama iz Srbije o projektima koji su planirani za Lajpcig 2011. Ugovorio sam nekoliko projekata kao autor, ali nisam mogao pregovarati o koncepcijskim stvarima u ime Beograda - Odbor se naprosto nije javljao, pa nisam imao mandat. U julu mi je Ministarstvo saopštilo da ne prave retroaktivne ugovore. Dakle, radio sam nekoliko mjeseci bez ugovora, privatno, na sopstveni rizik, ali da mi nude tromjesečni ugovor od jula do septembra. Očito, približila im se realizacija obaveza koje su preuzeli ugovorom Ministarstva i Lajpciškog sajma– u avgustu je trebalo dovesti njemačke novinare u Srbiju, a u oktobru u Frankfurtu najaviti program za Lajpcig - pa su prihvatili privremeno i mene kao koordinatora i način rada koji sam predložio. Pristao sam da bi koncepcijski cijela stvar ipak ostala otvorena za vanklanovske kolege.
To je jedini ugovorni odnos koji smo imali.
U Odboru je ključna ličnost do ljeta 2010. bila Vida Ognjenović. Lista njenih obaveza i funkcija me je impresionirala – od ambasadorke u Skandinaviji, predsjednice P.E.N.-a i potpredsjednice Demokratske stranke. Takva koncentracija moći je iskušenje i za čelični karakter, kakav nesumnjivo posjeduje gospođa Ognjenović. Vida Ognjenović se povukla prošlog ljeta da bi se posvetila organizaciji Međunarodnog kongresa P.E.N.- a u Beogradu, posao sa Lajpcigom je valjda od početka bio sporedno gradilište. Hamović je preuzeo glavnu ulogu. U avgustu sam organizovao dolazak njemačkih novinara - u posljednja tri dana su promijenili program i ubacili izlet do Oplenca koji je po sebi simpatičan (dobro pečenje, vino i impozantne freske), ali nije imao nikakvog dodira sa odavno dogovorenom koncepcijom cijele posjete koja se zasnivala na „čitanju grada“. Tu samovolju su njemački gosti doživjeli kao nepouzdanost - tako je to kada probudite očekivanja, a onda ih iznevjerite.
Niz propusta u organizaciji posjete nije spadalo u puki slučaj. Neki pisci su bili isključeni iz spiska pozvanih na javni razgovor, jer su oštri kritičari zvanične kulturne politike. To sam saznao tek kada sam sreo jednog od njih na Terazijama i čuo da ih Ministarstvo nije zvalo. A meni je Vesković rekao da jeste.
HOD PO MUKAMA U FRANKFURTU
Naredni korak - pripremu i realizaciju Frankfurtskog sajma koji je morao biti u funkciji najave Lajpciga - morali smo opet odraditi na mišiće.
Često sam na udaljenosti od 1200 kilometara morao voditi beskonačne rasprave o stvarima koje su svugdje u svijetu najnormalnije. Na primjer, kada pripremate konferenciju za štampu na najvećem sajmu knjige na svijetu - onom u Frankfurtu - morate da obavite sve domaće zadatke na vrijeme.Tražio sam od Beograda da izdvoji 300 evra i rezerviše prostor Forum dijalog za konferenciju za štampu. Ja to ne mogu jer nemam nikakvu finansijsku nadležnost. Kako da ne, rekli su, a onda su sve moje pokušaje da ih pokrenem sedmicama glatko ignorisali. Potom su svi termini bili razgrabljeni i mi smo se skoro pomirili sa žalosnom činjenicom da ćemo u Frankfurtu opet improvizovati na štandu. Uključio se Cile, njegov tim je uspio da nas stavi na sam vrh liste čekanja pa smo imali sreću kada je neko otkazao termin - u posljednjem trenutku nam je pošlo za rukom da izađemo na binu koja je poslije Frankfurta u Ministarstvu bila pohvaljena kao veliki uspjeh.
Onda se čovjek zadužen za organizaciju Frankfurta u Ministarstvu razbolio baš uoči sajma. Stvar je preuzeo Hamović, odradio sve kako se njemu dopada, nije uvažavao činjenicu da u pripremi ima u najmanju ruku još koordinatora, Lajpciški sajam i zajedničku, dogovorenu koncepciju. Kada je zaključio da je zadovoljan pripremama - isključio se iz komunikacije. Posljednji mejl mi je napisao 29.9. 2010, a pet-šest dana kasnije ja sam morao da vodim konferenciju za štampu - najznačajniju u cijeloj godini.
Kada sam stigao u Frankfurt nisam mogao da uđem na Sajam, jer je Ministarstvo „zaboravilo“ da mi ostavi ulaznicu. A prva tri dana možete ući samo sa pozivnicom i ulaznicom, obični smrtnici ne mogu da uđu, sajam je na početku otvoren samo za stručnu publiku. Direktor Lajpciškog sajma je priskočio u pomoć, poslao je hitno kartu. Na štandu su me dočekali sa ružnim riječima, jer sam se usudio da im kažem da je organizacija traljava.
A cijela ekipa je spavala u Majncu, zato što nisu na vrijeme rezervisali hotel u Frankfurtu. Frankfurt funkcioniše tako da je neformalni dio naveče, na prijemima velikih izdavača, isto tako važan, ako ne i važniji od onog sajamskog dijela. Mi to, naravno, nismo odrađivali iz Majnca. To je kao da dođete na Beogradski sajam, a noćite u Smederevu. A rezervisati sobe nekoliko mjeseci unaprijed nije neka velika mudrost.
HAMOVIĆU IMA KO DA PIŠE
Posle Frankfurta su napravili veliku konferenciju za štampu u Beogradu, gdje su slavili sami sebe. To je princip rada - zasluge su njihove, a problemi tuđi. Poslao sam im prvom polovinom septembra nacrt ugovora koji bi trebalo da bude automatski produžen uoči Frankfurtskog sajma. Nikada nisu odgovorili. Odradio sam im Frankfurt bez ugovora jer je cijela stvar važnija i od mene i od njih. Hamović mi je u razgovoru o tome rekao čuveno „nema problema“.
Zbog takvog ponašanja mu je njemački partner, direktor Lajpciškog sajma, poslije Frankfurtskog sajma poslao zvanično pismo, koje Hamović, naravno, krije od javnosti. U pismu je nabrojano nekoliko već spomenutih maštovitih načina izbjegavanja obaveza iz ugovora potpisanog između Ministarstva i Lajpciškog sajma. Hamovićeva ponovljena tvrdnja da je naš razlaz navodno uzrokovan mojim lošim rezultatima spada svakako u bezobrazluk čovjeka koji ima naviku, stečenu valjda dugim naslanjanjem na sistem neformalne moći, da bez posljedica izgovara najgrublje neistine. Ljudi poput Hamovića ne bi opstali ni 24 sata u nekoj firmi koja drži do profesionalnih standarda poslovanja, a o ministarstvima ozbiljnih zemalja da i ne govorimo.
Takvi spadaju u soj klasičnih tranzicionih muljatora. Tragično je to što je njegovo ponašanje otrov za predstavljanje srpske književnosti u svijetu.
Iako ih je direktor Lajpciškog sajma neugodno podsjetio u spomenutom zvaničnom pismu na obaveze, nisu dugo odgovarali ni njemu ni meni. Njemu su potom rekli da će u decembru (dakle dva mjeseca poslije Frankfurta) doći u Lajpcig da se dogovore, poslali su neke haotične planove koji nemaju veze sa dogovorenim konceptom.
Cilea i mene su već pozivali telefonom slavisti, izdavači, novinari, sa pitanjem zašto se sve to pretumbava u posljednji čas. Shvatio sam da će beogradska ekipa igrati tu igru natezanja i skrivanja do kraja. Ali će je igrati bez mene. Objelodanio sam naš definitivni razlaz.
Onda su iz šešira izvukli bezazlenu slavistkinju iz Beča kao rezervnu igračicu. Nova koordinatorka njihovu volju sprovodi uz austrijski šarm, ne postavljajući suvišna pitanja.
SVI PISCI OKO JEDNOG KAZANA
Koncepciju sam zasnovao na tri iskaza: srpska literatura obnavlja svoju urbanu vitalnost, snažne ženske autorske ličnosti su sve prisutnije u samom vrhu i tematsko-estetski pluralizam ne dozvoljava ideološku ili umjetničku dominaciju samo jedne grupe ili škole.
Posebno tematsko izadnje najstarijeg njemačkog časopisa Neue Rundschau, koji sam priredio zajedno sa urednicom Izabelom Kupski, objavljen je u septembru. Iako se radi o prvorazrednoj literarnoj platformi u zemlji od osamdeset miliona stanovnika, cijeli broj je kompletno marginalizovan u srpskim medijima bliskim Odboru - iako sam im lično poslao informacije. Koncepcijski je časopis zaista zastupao pluralizam, ali nije bilo mjesta za nekoliko miljenika kruga oko Odbora. Zamislite da neka sportska ekipa iz Srbije postigne uspjeh u svijetu, a glavni beogradski mediji o tome ne izvjeste, jer se neko ne slaže sa odlukom trenera ko će da istrči na teren. Bilo kako bilo, sada je Lajpcig tu. U program su pragmatično uvršteni i oni naslovi koje Nijemci i Austrijanci svakako misle objaviti. Time se pomalo „nabija kilaža“ da bi broj naslova, za koji je navodno zaslužno Ministarstvo, bio veći. Činovnici Ministarstva i ljudi okupljeni u Organizacioni odbor pristali su na moju inicijativu da priupitaju tridesetak kritičara koje bi naslove rado preporučili. Zbrajanjem njihovih glasova dobili smo kakvu-takvu sliku o tome šta većina upitanih smatra dobrom srpskom književnošću. Samo dva člana Odbora su tu zastupljena na listi, Radoslav Petković i Sreten Ugričić.
Ukoliko onda pogledate listu prevoda koje je „poguralo“ ministarstvo, uočavate da je na tu listu za Lajpcig volšebno uskočio član Odbora, pisac i izdavač Vladislav Bajac. Lično sam razgovarao sa njemačkim izdavačem koji objavljuje Pištala, Ugričića i Bajca. Bajac nije bio njegov prioritet. To pokazuje kuda vodi sukob interesa.
Drugi kriterijum za prezentaciju u Lajpcigu bio je već postojeća zainteresovanost njemačkih izdavača za nekog pisca. Dobar broj naslova sa liste novih izdanja na njemačkom, koja je najavljena kao dio beogradskog paketa, ugovoren je mnogo prije bilo kakve aktivnosti Ministarstva.
No, i prema ovom kriterijumu su se u Odboru postavili selektivno. Nisu, na primjer, u Lajpcig pozvali Jovana Nikolića, kojem upravo izlazi treća knjiga u Austriji, koji živi u Kelnu i sposoban je da komunicira na njemačkom. Stvarne razloge ne znam, ali na Nikolićevo telefonsko raspitivanje u Ministarstvu Veskovićev odgovor je glasio: „Pa, nažalost, drugi su bliži kazanu“. Iznenađujuće iskreno. Znači, skrajnuli su čak i onaj kvalitet koji su mogli imati u Lajpcigu bez velikih ulaganja. Kako onda očekivati bilo kakvu trpeljivost prema onim piscima u Srbiji koji su ovako ili onako javno kritički raspoloženi prema krugu ključnih igrača na relaciji P.E.N. - Ministarstvo kulture?
Sve u svemu, institucionalni okvir kulture u Srbiji nije dovoljno profesionalno postavljen, ne postoji politička volja da se iz njega trajno otkloni sukob interesa i stane u kraj monopolskom ponašanju. Piscima i izdavačima je ostalo jedino uporno vaninstitucionalno povezivanje sa kolegama u njemačkom govornom području - mimo ustanova koje bi po definiciji trebale biti njihov servis.